Moje pismo Jutarnjem
upravo sam poslala mail jutarnjem sa molbom da sutra ovo objave:
Sasvim običan petak...
...će biti danas većini građana Hrvatske. Ali ne meni i mom mužu. Neće biti običan ni desetcima tisuća drugih parova koji se već godinama mole za svoju bebu.
Danas će se ministar Milinović slavodobitno pojaviti u Saboru jer je izgleda prikupio većinu zastupnika koji će jednostavnim dizanjem ruke u zrak prekinuti sve naše snove.
Nemojte misliti da smo sjedili skrštenih ruku. Pisali smo pisma zastupnicima, ogoljavali našu intimu pred raznim novinarima, otkrivali intimne dijagnoze cijeloj Hrvatskoj. Ni to nije razmekšalo srce našeg ministra. On je čvrsto odlučio zabraniti nam roditeljstvo, iako svi znamo da je to primarno čovjekovo pravo.
Pričaju svašta o nama. Da smo u mladosti bili promiskuitetni, da smo imali abortuse... A nitko ne priča priču o studentici koja je u svojoj 21. godini na koncertu ugledala studenta svojih snova.
Pa su se voljeli, studirali, tražili posao, odslužili vojsku, ispolagali državne ispite i konačno se zaposlili. Mijenjali podstanarske stanove, bili par godina u različitim gradovima..
Ali ljubav je opstala. Vjenčali su se nakon 5 godina ljubavi i počeli raditi na svojoj bebici. Tako su ih majke učile - najprije škola, posao pa vjenčanje. Sve su radili po redu.
Međutim, njegova dijagnoza je preskočila red. Slijedile su godine i godine minerala, vitamina, čajeva, pregleda, propuhivanja jajnika, inseminacija. I svanuo je, 10 godina nakon koncerta dan prvog IVF-a.
Kupili su 60 inekcija. Cijeli frižider pun inekcija. On joj je strpljivo i nježno davao po 4 dnevno. Stomak joj je bio kao sito, pun modrica i rupica. Ali, to je za nasu bebu, tjesili su se. Zajedno su se tresli od straha prije svakog ultrazvuka. Zajedno plakali kad je doktor rekao da nije dobro reagirala na sve te lijekove.
Prvi ju je poljubio kada se probudila nakon prebolne, dramaticne punkcije,kada su joj nakon svih tih inekcija uspjeli izvaditi samo dva folikula.
Zajedno su plakali nadajuci se da ce dobiti barem jednu jajnu stanicu. Zajedno su vristali od srece kad su culi da su obje oplođene.
Mazio ju je i pazio, kuhao i dvorio slijedecih 15 dana. Odveo ju je na vađenje krvi. Donio joj je papir sa pozitivnom betom i plakao od srece skupa s njom.
Nakon dva dana ju je opet cvrsto grlio i plakao drzeci papir koji je nemilosrdno govorio da njihova beba odlazi.
A sada, u svojoj 36. skupa su sjeli u auto, odvezli se put Ljubljane jer ih je vlastita država izopćila i prognala da se liječe vani. Ne vjerujte ministru kad vam kaže da ne idemo vani.
Idemo. Idemo zbog toga što se bojimo nositi trojke a ne želimo suočiti sa Sofijinim izborom - da odaberemo dva zametka a trećeg bacimo. Da se ne moram trovati hormonima i služiti kao eksperiment u zamrzavanju jajnih stanica. Idemo zato što želimo da ne trošimo moje zdravlje uzalud - da možemo zamrznuti predembrije pa da se ne moram opet bosti sa stotinama inekcija.
Idemo negdje gdje nas tretiraju kao ljude. Kao živa bića željna svojih potomaka. Negdje gdje doktor neće morati birati 3 od 10 jajnih stanica koje će oploditi, jer je pitanje hoće li se i te tri oploditi. Negdje gdje ćemo ostvariti svoj san da konačno budemo roditelji.
A to negdje, kao što će danas saborski zastupnici izgleda dokazati, nije Hrvatska. Ovdje nismo željeni.
Samo bih upitala saborske zastupnike - što biste uradili da Vaše dijete ima problem neplodnosti? Bi li danas bez razmišljanja, po naredbi digli ruku?
Tko Vam garantira gospodine Milinoviću da Vaša djeca neće imati isti problem? Zašto smatrate da volite moje embrije više nego ja i da ih trebate zašititi od mene?
Sa sigurnošću znam samo jedno - moje djete će biti najvoljenije dijete u svemiru, Vama usprkos dragi ministre.
Budući roditelji
znam da nisam dostojevski, ali hebi ga. tako je kako je. kad bi barem objavili...
tek sad sam skuzila da je prvi ivf bio cak 14 godina nakon koncerta, alli tko vise godine broji...
 |
|||
Odgovori s citatom
i 
te
super
ina33 prvotno napisa
