pomiriti se da ces ostati sam?

[samamama]

Ima li vas ovdje, i tko ste,. da ste se pomirili sa time da cete ostati sami?
Ovdje ne mislim na one koji su se frisko rastali, nego na one koji su nakon dugo vremena i dalje sami i spremni ostati sami..
Ja ne znam.. cini mi se da mi je samoj bolje. Imala sam jednu nazovi ozbiljnu vezu nakon razvoda koja bi bila odlicna da se desila prije nego sto sam se uopce ozenila za BM. Nekako sam sada puno manje tolerantna i stvarno nisam spremna na puno ustupaka. Sve sto sam postigla i napravila, napravila sam sama, napokon imam sređen zivot i naprosto ne mogu u njemu naci mjesta za tuđe probleme. Daleko od toga da volim biti sama, ali nekako mi je moja komocija, kao i komocija mog djeteta ipak vaznija od toga da imam nekoga pored sebe.
Kakva su vasa iskustva sa ovime? znam za dosta zena koje su nakon rastave u biti zauvijek ostale same, poslje nisu imale ni nekih ozbiljnijih veza., izgleda da sam ja do sada pogresno tumacila njihove razloge.

Volila bi kada bi u svojoj blizini imala neku takvu zenu koja bi mi svojim primjerom i organizacijom vremena olaksala ovu moju odluku, jer na kraju krajeva, to ipak je odluka, a ne okolnost.

volila bi da mi se jave oni koji razmisljaju o slicnim stvarima..

[tuga05]

Samamama,

nisam bila udata, bila sam u vanbračnoj vezi, nije dugo trajala, najljepše i najdragocjenije što imam iz te veze je dijete.Veza se raspala kad je dijete navršilo 6 mjeseci....ja sam obožavala svog partnera, voljela svim srcem....ali puno sam toga tolerirala, i previše, nisam jednostavno vidjela da li od te velike zaljubljenosti ili možda nisam htjela vidjeti da me partner laže, da ima paralelno drugu vezu, a sve je ukazivalo na to....živjeli smo kod mene, ja sam sve isfinancirala, nanovo namjestila, a on si je za to vrijeme sređivao stan sa drugom.....naravno to saznaš tek kasnije, a oni koji su vidjeli i znali više od mene nisu se usudili ništa reći....rijekto kad je bio s menom i djetetom, i naravno, on je navodio da je za to kriva a tko drugi nego njegopva nesuđena punica da je uvijek tu negdje i bla, bla....a ona je samo htjela najbolje, i naravno da je ona bila uz mene i dijete kad njega nije nije bilo jer je "radio" p očitave dane i noći....tako sam čak i da se spasi ta veza otišla s njim na stan koji je on našao, naravno, nenamješten, spavala na podu, ako mu već tako je smetala moja mama...ali sve je bilo po starom, ponovno sam saznala neke stvari i jednostavno sam pokupila stvari i s malom pješice doma...imala sam auto, ali je on naravno ispraznio rezervoar do kraja što nije bilo prvi puta, a auto je bio moj.....ah, jesam se raspisala...
Htjela sam reći to, imala sam vezu nekih 6 mj. je trajala sa čovjekom koji me volio kad je dijete navršilo godinu i pol.....bila sam iznenađena jer sam znala da nije lako ženi naći partnera kad zna da imaš dijete, ali je on to dijete prihvatio, obožavao, igrao se sa njom, ali je problem bio u meni...ja se njemu nisam mogla otvoriti u potpunosti....jednostavno nisam mogla zavoljeti tog čovjeka koliko zaslužuje, i uvijek sam mu napominjala da je meni dijete na prvom mjestu......naravno da sam bila ta koja je to završila tu vezu jer po meni nije vodila ničemu.

Ne bojim se da budem uvijek sama, ne znam, možda mi treba vremena, čovjeku sa kojim imam dijete dala sam doslovno sve, on je to samo iskoristio, ja sam povrijeđena totalno i ne vjerujem baš nikome tko mi se pokuša približiti.....a bilo bi mi lijepo da imam nekog kraj sebe, a do onda do kad ja ne dođem k sebi uživat ću u svojoj maloj princezi.....

[Tata!]

oho, zanimljiva tema... sa zanimljivim stajalištima...

moram priznati tuga05 da sam čitajući tvoju priču nedvojbeno u njoj prepoznavao frapantnu sličnost i s mojim "rogovima"... gotovo identičnu podudarnost... al nisam o tome želio pričati, nego o životnoj školi koju sam naučio iz toga promatrajući tvoja ostala tumačenja...

ja sam obožavala svog partnera, voljela svim srcem....ali puno sam toga tolerirala, i previše, nisam jednostavno vidjela da li od te velike zaljubljenosti ili možda nisam htjela vidjeti da me partner laže,

moram te uvjerit da ti nisi učinila apsolutno NIŠTA KRIVO! Ne može se "previše tolerirati", naprosto to je sastavni i iskreni dio ljubavi i povjerenja koju oba partnera moraju gajiti jedno prema drugome, a tolerancijama samo oplemenjujemo kompromise i želju za suživot s tim partnerom.

Nažalost neki partneri nisu zreli partneri, niti sazrijeli za ozbiljnu vezu i jednostavno ne shvaćaju tu bogomdanu raskoš, koju im pružamo svojim tolerancijama i beskrajnim poklonjenim povjerenjem, nego dapače iskorištavaju to kao našu slabost i prešutni poziv na bestijalnu pronevjeru. Oh kako nezrelo i prizemno razmišljanje takvih ljudi! Oni sigurno nikad nisu čuli za svevremenu mudrosloviju "ne učini drugom, što ne želiš da drugi učini tebi".

I stoga mi je nakon tvoje propaćene i teške životne okolnosti, naprosto ružno sad vidjeti kako si TI ta koja sebi predbacuje radi tog svog "preotvorenog" stava prema svom partneru i da bi se najradije te svoje otvorenosti i povjerljivosti drugi put svjesno odrekla. I smatram da tu itekako griješiš! Jer ti sebe svojim povjerenjem, koje je uzgred po svim postulatima zajednice osnovni i nužan temelj svake normalne veze, prozivaš krivcem!

Druga stvar, to što si djetetu dala prednost pred partnerom, možda je samo trenutno stanje duha, jedna kraća faza uzrokovana utiskom povrijeđenosti koji još uvijek itekako zvoni i alarmira na oprez u tvojoj svijesti. Ali i to će vjerujem proći i omogućiti ti s vremenom da se razvijaš i kao partnerica, a ne samo majka.

Djeca odrastaju, djeca odlaze iz roditeljskog doma i počinju svoje živote, a roditelji tada ostaju sami ili se toliko vezuju za djecu da poslije ne znaju bez njih živjeti. Znao sam takvih par slučajeva "maminih sinova", koji su zbog toga nažalost imali trajnih posljedica u svojim vezama i kasnijim brakovima. Tako da treba uzeti u obzir da stopostotna posvećenost djeci i prisutnost jedino uz njih, možda i nije njima najdobrodošlija varijanta. Imati umjerenost u svemu i naći "zlatni rez" životnog zadovoljstva u obiteljstvu i partnerstvu mislim da je najbolja moguća varijanta.

Osim toga ta floskula i bojazan da je danas majci s djetetom teško naći partnera, je sve više samo jedna inertna predrasuda u glavama vas majki. Pričao sam ovdje svojevremeno o slučaju jednog prijatelja velikog vrtirepa, donhuana i neuhvatljivog mladca, kojeg je "ščepala" u svoje ruke baš majka i to sa dvoje djece i dovela ga u red. Danas ko da nikad nije proživljavao razvratnu mladost, imaju troje djece i pravi je obiteljski uzoriti "muž" i štoviše iskreno sretan i savršeno pronađen u toj ulozi.

Vjerujem da nije raritetni slučaj!

Stoga glavu gore i sretno...

[samamama]

hm. na stranu rogovi i povrijeđenost nakon rastave, to nisu moji razlozi za ostanak sama.
Mislim da sam svoje rane prebolila, zalijećila i definitivno krenula dalje sa svojim zivotom.
Moji razlozi su potpuno drugaciji, a rekla sam ih u prvom postu. Ok, mozda je jedan od razloga strah od toga da se ne ponovi ista stvar, ali ne zbog mene i zato jer se bojim da cu opet biti prevarena/lagana/povrijeđena, nego zato jer se ne mogu zamisliti da svom djetetu opet moram objasnjavati zasto tog nekog vise nema u nasim zivotima.
Mozda zato biram laksi put, tzv. liniju manjeg otpora., nekako mi se cini lakse ostati sam nego se boriti sa tim sto ako i sto kada se nesto lose desi.

vidim da nema ovdje ljudi koji dijete moje misljenje, ili su jednostavno potpuno emigrirali sa ovog dijela foruma, sto i je neki logicni slijed stvari...

[stray_cat]

iskoristi "solo" period da stvarno upoznas sebe samu, da prihvatis sebe takvu kakva jesi. nije smisao tovjeg postojanja da se sto plasticnije prilagodis nekonme tko ce zivjeti sa tobom

nije smisao zivota u vezi, to nam je kulturoloski nametnuto jer povlaci za sobom dobijanje djece i sve ono sto se od nas ocekuje (porazmisli malo o tome kako ljudi i dan danas dozivljavaju ljude koji su ostali solo i nisu dobili djecu. dio tvoje nelagode dolazi iz te ludosti)

kad nadjes mira sama sa sobom bit ces u stanju uci u vezu smirena, sa samopouzdanjem. nije uopce bitno da li se taj neko ostati ili otici, da li ces ti ostati ili nestati iz te veze, fora je u tome da ti je dobro dok ste skupa. nije cak ni bitno koliko traje, bolje je da se razidjete prije nego sto se zamrzite.

ono sto si ti napisala o vezi koja te samljela uopce ne zvuci kao nesto sto te ispunjavalo srecom nego si pristajala na sve i svasta, unistavala si samu sebe iz straha da ne ostanes sama

koja ti je svrha da ti se po doma mota neko na kog se u principu ne mozes osloniti? koj ce ti klinac partner o kojem se moras brinuti kao o dodatnom djetetu i koj ce te u znak zahvalnosti sutnuti

zivot je prekratak da ga trosis na lose emocije i na lose ljude

zasto bi opce trosila vrijeme na objasanjavanje djetetu zasto neko vise nije sa vama ako istovremeno mozes sa tim djetetom raditi nesto veselo sto ce vam u zivot donijeti dobre vibre?

fino podvuces crtu i velis, ok, solo sam sa djetetom i sta cu danas napraviti da na kraju dana mogu reci "bas smo se super proveli". da li ces peci palacinke, farbati sobu ili izvesti dijete u park, da li ces procitati knjigu ili odraditi trac partiju sa nekim ovisi o tebi. klinci upijaju nase emocije, nase raspolozenje. ako si ti vesela tvoje je dijete jos veselije

bitno je da pred spavanje velis samoj sebi da je danas bilo super

dobra energija i sretni ljudi privlace druge ljude, provjereno

[samamama]

koja ti je svrha da ti se po doma mota neko na kog se u principu ne mozes osloniti?

e bas to i ja sada mislim., a dolazim do zakljucka da se kada trebam mogu osloniti jedino sama na sebe, i to bi bio moj razlog prekida moje zadnje veze. sve je bilo super, odlicno smo se slagali, ja sam dijelila njegove probleme, ali za svoje sam se jedino ja sama mogla pobrinuti. pa onda rekoh, koji je smisao? zasto se maltretirati i uopce ispunjavati neka ocekivanja kada si u problemima i onako uvijek prepusten sam sebi.

puno se bavim sa djetetom i stvarno nam je svaki dan ispunjen sa necim, oces od kampiranja, trcanja, bojanja.. stvarno svega, tako da sto se tice toga sam zadovoljna, stvarno mislim da dajem sve od sebe i nemam dileme oko toga

[samohranamajka]

Nisam razvedena, udovica sam...
Nakon nekoliko godina, pomirila sam se sa svime. Prebolila sam sve sto se desilo, i to da sam ja sama, i to da moje dijete nema oca, i da me sredina u kojoj zivimo gleda drugacije, i sa strahom da ce se malenom nesto desiti...
A onda sam razmislila o svom zivotu, i promjenila sve sto sam mogla onoliko koliko sam mogla.

Nekada sam znala imati krize, samocu niko ne voli, malo je falilo da u takvoj jednoj fazi odlucim da se udam
Srecom, nisam, nakon pola godine smirila sam se i dosla sebi.
Vise uopste ne razmisljam o tome, i mislim da mi to nije garancija nicega, niti da cu zbog toga biti manje ili vise sretna... Nekima je sudjeno da se udaju, nekima da ostanu sami. Nikada covjek ne moze sigurno znati u kojoj je skupini, vise nisam ni sigurna u kojoj zelim biti, tako da ne razmisljam o tome.

Ustvari, vise razmisljam o onome sto imam, nego o tome sta mi nedostaje i sta nemam...

[samamama]

ajme meni, kad vidim da sam ovaj post napisala prije malo vise od godine dana, ne mogu vjerovati!
izgleda da me valjda 5 dana nakon mog prvog posta pogodilo kao iz vedra neba! bas ne mogu vjerovati hehe

nakon par dana sam upoznala svog sadasnjeg partnera, i za one koji to ovdje ne znaju moje dijete ga zove tata

i tko kaze da ne postoje bajke

[Kosjenka]

Tko kaže da ne postoje bajke?!?

[davorka]

Drago mi je zbog tebe.

[samamama]

ja sam prva bila ta koja nije vjerovala u bajke, koliko god sam potjano htjela da postoje

[casa]

E, ja u biti iskreno vjerujem da samo one koje se usitinu pomire s činjenicom da su odsad nadalje same s djetetom ili djecom mogu naći partnera. Ne znam, ali gledam po svom iskustvu. Kad sam preboljela sve te faze samoće i uistinu bila uvjerena da ću ostatak života provesti bez partnera, u život mi je ušao sadašni muž i hvala Bogu da je. Valjda tek kad je čovjek na miru potpunom sam sa sobom ima u životu mjesta za novog partnera.

[gabica80]

postoje bajke ali postoje i lazne bajke
svakako mi drago zbog ovih sretnih bajki neka ih samo više ...cure uzivajte u zivotu...tesko je biti sam a imati mm kao i da nije s tobom..

[silva_zg_80]

postoje bajke ali postoje i lazne bajke
svakako mi drago zbog ovih sretnih bajki neka ih samo više ...cure uzivajte u zivotu...tesko je biti sam a imati mm kao i da nije s tobom..

da draga gabice80 u pravu si ,
neki su muskarci pravi glumci kod kuce i ponekad je i bolje biti sam nego biti u takvim vezama.
ali kad se najmanje nadaš dese ti se najljepše stvari a imali sta ljepše u ovom surovom zivotu od tako predivnog dječjeg osmijeha.

[elektra]

Hej ljudi o kakvoj vi samoci govorite ??? Pa sve smo mi mlade mame i nema mjesta za takve misli
Još puno lijepih trenutaka sa nekim je namjenjeno nama. Ima zaista mnogo stvari koje me muce, ali nikada nisam pomislila da cu ostati sama, a voljela bih da mi neko odgovori zasto bi to bilo tako, zasto... mozda mislite da ce vas samokaznjavanje negdje odvesti, e drage moje dame moracu vas razocarati, ali TO NE VODI NIKUDA. Kao sto je SAMAMAMA primjer da se uvijek nadje srodna dusa, tako i ja cekam svoju i mislim da mi je blizu

[lanna]

Evo, čitam i odlučih pisati. Nije bilo dugo postova ovdje.
Upravo se pred koji dan navršilo 3 godine otkako sam sama s djetetom. Nakon rastave sam s malenom doselila kod moje majke (koja živi sama). Ne znam je li to bio pogodak ili greška?!. Kakogod, ja sam samoj sebi rekla "privremeno rješenje". I to potrajalo (i još traje) - tražim, tražim ... ali nikako do nekih svojih kvadrata (hoću naime novi stančić i u danom trenutku iskoristit sve što mi kroz olakšice država pruža). Nekako, ispada štogod učinim ili kamogod krenem - stop, ne pokreće se ništa, nažalost... Podstanarstvo mi sve češće pada na um, iako bih radije odvajala za ratu kredita za svoje kvadrate!
No, offtopic, ali želim čuti Vaša razmišljanja, preporuke, savjete...

Što se tiče pitanja "ostati sam" - nisam se pomirila s tim. Voljela bih da s nekim dijelim ostatak života - to su mi iskrene, pritajene želje. Tko zna, što me čeka? Ali dok nema se svoj mir - na ovaj ili onaj način - mislim da nitko (pa ni ja) nije spreman na novog partnera. I mislim da casa ima pravo kad kaže "Valjda tek kad je čovjek na miru potpunom sam sa sobom ima u životu mjesta za novog partnera. ".
I darago mi je zboga vas koje ste našle drugu ljubav! .. Ne treba gubiti nadu ni miriti se - život je jedan!

[samamama]

svatko bi radije izdvajao za kredit, nego za podstanarstvo, ali ja vise nikad ne bi dizala kredit. kada sam prije 5 godina digla kredit za stan, rata mi je bila manje od 2000 kn, a sada je preko 3.000, pa je tu jos obavezno zivotno osiguranje, pa osiguranje stana.. nabere se toga i do 4000 mjesecno. Katastrofa!
mogucnost ti je ili da cijeli zivot budes bez para jer imas kredit koji je uopce uptino dali ces moci isplatiti do kraja u narednih 30 godina,. ili da imas 1500 kn stanarinu, a da u medjuvremenu mirno spavas i da sa ostalim novcem mozes svom djetetu i sebi priustiti neke ljepe stvari u zivotu, otici na odmor, kupiti mu novi bicikl.

u svakom slucaju, ideja o podstanarstu mi se cini kao bolja ideja

[Superman]

ja sam nekoć također slično razmišljala, vlastiti stan bio mi je apsolutni imperativ. ali poučena vlastitim iskustvom, danas razmišljam drugačije. u najkraćim crtama: 2005. g podigla sam stambeni kredit (s valutnom klauzulom u CHF). sa početnih cca. 2100 kn, moja rata danas iznosi oko 2800 kn. što i nije smak svijeta, obzirom da su i moja primanja u međuvremenu nešto veća nego prije. no ono što je poražavajuće jest činjenica da je vrijednost moje nekretnine danas ista kao i prije 7 godina, a moj kredit je u fazi da je nedospjela glavnica jednaka cijeni stana, tj. iznosu kredita koji sam podigla 2005. god. drugim riječima: ako sad prodam stan, ja sam na čistoj nuli. a za ratu kredita koju plaćam, mogla sam sve ove godine živjet u malo luksuznijem stanu od ovog u kojem živim. tako da....razmisli dobro što ti je činiti.

a propos novog partnera, ja se još nisam pomirila da ću ostati sama.... ali sam sama.