testiranje granica

[ELINA]

Što u situacijama tipa:

Imamo kod kuće brdo slatkiša od Uskrsa i dogovor je nećemo kupovati ništa dok barem ne prorjedimo zalihe. Dođemo u trgovinu i ona napravi šou program. Ona hoće i hoće i hoće točno to i ne vrijede dogovori. Ja s njom i malom bebom stojim u trgovini kao budala,ljudi se okreću jer ona viče i protestira i plaće, i sve priče koje govorim ne vrijede. Neće kući, ne mogu ju ostaviti u trgovini, a nemogu ni biti u trgovini dok se ona smisli....

ili
ustanemo ujutro svi troje i dogovorimo se da će se sam obući da mi pomogne, ja obućem sebe , drugo dijete i žurim na posao, uđem u sobu, a ona gleda u strop i broji zvijezde i što se ja više trudim, nju je to više baš briga i onda ne znam što bi prije....


ili

Odemo na školu plesa ja ona i mali braco ( jer ga nemamo kome ostaviti, a tata non-stop na putu) i ona neće i neće preobući papučice, nego hoće plesati u onom u čemu je došla, a padala je kiša i cipelice su blatne...

:?

[ELINA]

**** da zaboravih reči da pričam, i pričam i pričam satima i satima i pojašnjavam, objašnjavam, slušam ...., ali kad ona nešto neće, neće i bok...., nisam za onu "batina iz raja izašla", ali nekad me stvarno dovede do ruba rubova

[Lutonjica]

koliko su stari?
mogu ti samo napisati kako ja reagiram:
1. čučnem na pod, držim je za ruku ili rame, i uporno govorim da to nešto nećemo kupiti. istovremeno ju podsjećam kako sad idemo u park/ videoteku/ šetnju, ili kako nas doma čeka ova ili ona aktivnost (da joj nekako misli barem malo skrenem s tog nečeg što želi). i tako dokle god treba. drugi ljudi u dućanu me uopće ne zanimaju, a mogu ostati koliko god treba.
2. ako je totalna panika i kašnjenje, kažem joj da što se mene tiče, može ići u pidjami. i to stvarno mislim. pidjama ili trenirka, isto je njena prva reakcija je uvijke "supeeeeeeer idem u piđami!!!" ali se vrlo brzo obuče.
a ako nije frka panika, onda podsjetim samu sebe kako i ona želi da ju ponekad obučem, kao što svaki dan oblačim njenu mlađu sestru, i potpuno ju shvaćam, i onda je obučem
3. ima 3 opcije: ostati u čizmama i samo gledati (i možda se vrlo brzo predomisliti), plesati bosa ili idemo kući. što god bilo, odluka je njena.

[mama courage]

Što u situacijama tipa:

Imamo kod kuće brdo slatkiša od Uskrsa i dogovor je nećemo kupovati ništa dok barem ne prorjedimo zalihe. Dođemo u trgovinu i ona napravi šou program. Ona hoće i hoće i hoće točno to i ne vrijede dogovori. Ja s njom i malom bebom stojim u trgovini kao budala,ljudi se okreću jer ona viče i protestira i plaće, i sve priče koje govorim ne vrijede.

nakon prvog objašnjavanja, prvog davanja šanse da se skulira prešla bih na rigoroznije metode: ne pričati, okrenuti se i otići (k'o fol) il ako si fizički dovoljno jaka, vući je sa sobom kući odmah, i u sobu. nikakva objašnjavanja, nikakva smišljanja. ako bih se jako naljutila još bih joj zabranila i ono što ima u kući od slatkiša.

Odemo na školu plesa ja ona i mali braco ( jer ga nemamo kome ostaviti, a tata non-stop na putu) i ona neće i neće preobući papučice, nego hoće plesati u onom u čemu je došla, a padala je kiša i cipelice su blatne...

ili ostanak u svlačionici ili povratak kući. bez puno priče. znaju se pravila, što bi ih sto puta ponavljala?! :?

naravno, prije svega bih provjerila da nije slučajno gladna il umorna, kad je takva nesnošljiva. pružila bih joj i inače dodatne pažnje, ako je sad mali braco tu, možda se osjeća zapostavljenom. dala bih joj i dovoljno vremena da se skulira, al kad bih vidjela da ništa od toga ne pali - ne bih se više objašnjavala.

da zaboravih reči da pričam, i pričam i pričam satima i satima i pojašnjavam, objašnjavam, slušam ...., ali kad ona nešto neće, neće i bok....,

ako se ne varam, djeca koncentrirano slušaju nekih prvih 30 sekundi, a poslije toga sve što čuju je blablablablabla... očigledno ni previše priče nije preporučljivo. u našem slučaju (kad je bila dvogodišnjakinja) vidjela sam da je takve priče čak opterećuju, da bleji blijedo u mene i ništa ne konta. od tada sam se okrenula kratkim i jasnim,... pa moglo bi se reći naredbama, i puno toga se popravilo (mada mi nikad nije pravila takve ekscese u dućanima). i uvela sam 123metodu. prije svega je pomoglo meni da se skuliram.

meni je inače fascinantno kad roditelji vele: al on(a) neće!

[cvijeta73]

[quote="ELINAali nekad me stvarno dovede do ruba rubova[/quote]

uuu, mogu oni to, itekako...
tu se mnogi sigurno neće složiti sa mnom, ali ja sam takve situacije rješavala ili, ako imamo vremena i volje, nekakvim izmišljanjem igara koje za cilj imaju obavljanje određene, u tom trenutku, prijeko potrebne radnje, ili ako nema vremena ni volje, podizanjem glasa (do izrazito visokih frenkvencija). to je, istina, dovelo do toga da bi me uglavnom poslušao jedino ako zaurlam. pod vikanjem ne mislim na nekakvo vrijeđanje, nego na isti moj zahtjev samo izrečen povišenim tonom glasa (da se lijepo izrazim). e onda vidi da je vrag odnio šalu i posluša. sad se već i da nešto objasniti, ali prije...

[flower]

ja sam na Lutonjicinom tragu...
i inace sam imuna na druge osobe i njihovo misljenje i nije me briga u cemu ce ici u vrtic, a plesati u prljavim cipkama ne bi mogla jer time rusi pravilo skole plesa, pa bi sjedila i gledala ili se presvukla.

[melange]

ovo s dernjavom u trgovini je moja majka rješavala jednostavnim "nemam novaca za to". kaže da smo mi redovno padali na tu foru,
a jednom se tako jedno od nas dernjalo za njom i vuklo neku igračku/slatkiš, ona se okrenula i mirno rekla "možeš to staviti u košaru, ali nismo ponijeli novac i za to pa nećemo moći platiti i nećeš to moći ponijeti kući". čula ju je neka gospođa i prišla i pitala "jao zar vas nije sram reći da nemate novaca" na što je moja mama mrtva hladna odgovorila "više me sram da ide za mnom po trgovini i vrišti na sav glas".

[Nikina mama]

Moj Niko je u zadnjih par tjedana bas po pitanju testiranja granica nemoguc. Primjer od prije 2 dana....odemo u trgovacki centar kupiti mu sator za sobu, sator je naravno na odjelu s igrackama, dodjemo tamo, pustim ga nekih 20-ak minuta neka se zabavlja s tim igrackama i autima i kazem idemo, uhvatim ga da cu ga odnijeti bar s odjela, a on tad pocinje s predstavom - bacanje na pod, udaranje glavom u pod (ne toliko jako da ga boli, ali meni uzasno gledati), vristi, toliko se opusti da ne da da ga dignem, ljudi dolaze ispituju sto mi je, a ja..............znoj me oblio jer nazalost u tom trenutku njegovih histericnih napada nemam nikakvu kontrolu nad svojim djetetom, govorim mu, ali ne slusa, vristi, baca se.....vecina ljudi mi na to naravno odgovara da sam sama kriva jer mu sve dozvoljavam, ne dam mu nikada po guzici, ali to ne dolazi u obzir. Nadam se da ce mu ta histericna faza proci.

[monax]

ovo s dernjavom u trgovini je moja majka rješavala jednostavnim "nemam novaca za to". kaže da smo mi redovno padali na tu foru,
a jednom se tako jedno od nas dernjalo za njom i vuklo neku igračku/slatkiš, ona se okrenula i mirno rekla "možeš to staviti u košaru, ali nismo ponijeli novac i za to pa nećemo moći platiti i nećeš to moći ponijeti kući". čula ju je neka gospođa i prišla i pitala "jao zar vas nije sram reći da nemate novaca" na što je moja mama mrtva hladna odgovorila "više me sram da ide za mnom po trgovini i vrišti na sav glas".

Ovako i ja, smireno mu kažem da nemam novce!

Ja sam svojeg starijeg koji je poprilično težak, uspjela u dućanu obuzdati. Kad ga pitam šta hoće da mu kupim, traži:jaja, kruh, mlijeko. Ja uvijek odaberem koji desert za kupiti. Ali to se svodi na monte, čokoladnu bananicu ili životinjsko carstvo. Samo jedno!

Najviše mrzim kinder jaje, koje je na dohvat ruke djetetu, i kad bi ga uzeo ja ga hladno vratim na policu i kažem mu da nemam novaca.
I uvijek se desi netko ko bi kupio nešto malom
MM uvijek izađe iz dućana s punom vrećicom jer mu se neće suprostaviti, sram ga.

Ali npr. jutarnje oblačenje nam je užas, natežemo se ujutro oko oblačenja, doručka prije vrtića.
Mada i tu kad mu jasnije dam do znanja, da mora ići onda popusti.

A što se tiče bla bla priče ja se moram spustiti na njegovu razinu i gledati u oči dok mu govorim inače uopće me ne doživljava.

[sofke]

mi se oko svih ostalih stvari relativno ok dogovorimo

ali

ne sluša me ništa kad trčkara po vani, ja vičem stop, stani, a ona me gleda, smijulji se i nastavlja trčati

već smo jako puno pričali o tome da kad mama vikne stop da se onda mora stati i gotovo, nema rasprave..jer se može desiti ovo i ono i bla bla

jučer trči prema cesti, ja vičem stani, ali me uopće ne doživljava - čuje, ali namjerno me izaziva

dok nisam počela urlati..onda se rasplakala jer ne urlam inače pa se uplašila i uvrijedila

i kako sad da joj zaprijetim da nema natrčavanja na cestu, razgovor očito ne daje rezultate, a stvar je ozbiljnije prirode

[litala]

i kako sad da joj zaprijetim da nema natrčavanja na cestu, razgovor očito ne daje rezultate, a stvar je ozbiljnije prirode

kazem na licu mjesta da je opasno i da to ne smije raditi. i odmah idemo doma - jer ne pamti pravilo i otima se.

odemo kuci i onda jos "izvedem" mali show program i cendram po kuci (ja cendram, da ne bude zabune ) kako ne mozemo van, jer eto, ne zna da ne smije trcati preko ceste bez da mi da ruku i kako sad smijemo samo biti doma i u dvoristu i aaaaaaa kako cemo sad u setnju - buuaahhaaaaaaaaaa.....

i svaki put prije nego izadjemo iz kuce odradim mali programcic cendranja kako ipak ne mozemo izaci i ostajemo kuci jer jednostavno - preopasno nam izlaziti kad nece dat ruku i zaboravlja pravilo...




mogu rec da nemamo problema s davanjem ruke i prelaskom preko ceste i slicnim stvarima (imali doduse nekoliko izoliranih slucajeva, ali nije preslo u naviku )

[litala]

i, da, istu tehniku primjenjujem u sprjecavanju divljanja po ducanu (ne da su se bacali po podu, ali su znali zaneseno ubacivat u kosaru sve po redu - ne samo slatkise, vec i sredstva za ciscenje, pastu, paste za zube... sve redom )

pa krenemo prema ducanu i onda ja kazem kako je to bas zalosno sto ne mozemo unutra, jer, eto, ne znaju (ili tkovec) se primjereno ponasat, pa sve trpaju redom, a znamo pravila i tructruc,blabla,tructruc... da vidis kako svi uglas vicu: znaaaamoooo kako se ponasat!!! samo jednu stvar izabrat treba!!! jelda?jelda? mozemo sad u duuucan???

[sofke]

pa je, mogla bi nešto na tom tragu, postaviti ultimatum - imamo dogovor, sve se smije osim onog što se ne smije, a to je trčanje ko muha bez glave i neodazivanje na mamin STANI

ako se dogovor prekrši s njene strane ide se doma..i gotovo

ako netko onda bude cendrao to može biti samo ona

[Mima]

Meni se čini da je moj problem to što ne znam izvoditi te nekakve predstave za dijete nego sve kažem kako je :/ Mislim da previše objašnjavam i previše ju opterećujem. Npr. ja u dućanu nikad ne bih rekla da nemamo novaca.

[Anci]

Meni se čini da je moj problem to što ne znam izvoditi te nekakve predstave za dijete nego sve kažem kako je :/ Mislim da previše objašnjavam i previše ju opterećujem. Npr. ja u dućanu nikad ne bih rekla da nemamo novaca.

Ja sam znala reći par puta i ona mi je uzvratila protupitanjem: Pa ideš raditi???

Sad joj kažem da imam novac, ali da ga ne želim trošiti sve na igračke i slatkiše. Novac nam treba i za druge stvari.
Malo me jedan Mimin post o reklamama potaknuo na razmišljanje!

[vertex]

1. čučnem na pod, držim je za ruku ili rame, i uporno govorim da to nešto nećemo kupiti. istovremeno ju podsjećam kako sad idemo u park/ videoteku/ šetnju, ili kako nas doma čeka ova ili ona aktivnost (da joj nekako misli barem malo skrenem s tog nečeg što želi). i tako dokle god treba. drugi ljudi u dućanu me uopće ne zanimaju, a mogu ostati koliko god treba.
2. ako je totalna panika i kašnjenje, kažem joj da što se mene tiče, može ići u pidjami. i to stvarno mislim. pidjama ili trenirka, isto je njena prva reakcija je uvijke "supeeeeeeer idem u piđami!!!" ali se vrlo brzo obuče.
a ako nije frka panika, onda podsjetim samu sebe kako i ona želi da ju ponekad obučem, kao što svaki dan oblačim njenu mlađu sestru, i potpuno ju shvaćam, i onda je obučem
3. ima 3 opcije: ostati u čizmama i samo gledati (i možda se vrlo brzo predomisliti), plesati bosa ili idemo kući. što god bilo, odluka je njena.

1. Slično: kažem da to sigurno nećemo kupiti, objasnim zašto, podsjetim na nešto zanimljivo što nas čeka i drugi ljudi u dućanu me ne zanimaju (osim kad bi scena bila takva da predugo ometa previše ljudi, ali to se ipak ne događa)
Različito: ne ponavljam istu stvar koliko god treba. Nakon jedan ili dva puta, nastavljam sa svojim poslom. Sa starijim sinom sam se davala uvlačiti u rasprave i odugovlačenje (i on je uz takve vježbe postao vrlo vješt u tome), ali sam naknadno shvatila da su besmislene: sve on shvati iz prve i razumije sve odmah, dalje je samo borba za provođenje njegove volje. Odahnuli samo kad sam tome stala na kraj.
2. Isto
3. Isto

[litala]

pa kazem i ja djetetu sve sto je i kako je. ali - ne objasnjavam u nedogled. kad su mali - jednostavne recenice i fizicka akcija (uklanjanje s mjesta ekscesa). kad pocnu kuzit - isto to + moj performance kad vidim da hoce pocet ponavljat nepozeljno ponasanje. objasnjavanje na dugo i siroko odradjujemo kad smo van opasnosti.

[Lutonjica]

Meni se čini da je moj problem to što ne znam izvoditi te nekakve predstave za dijete nego sve kažem kako je :/ Mislim da previše objašnjavam i previše ju opterećujem. Npr. ja u dućanu nikad ne bih rekla da nemamo novaca.

ni ja ne izvodim.
nekad se stvarno desi da nemam novaca i tad joj to kažem, i ona to prihvati
a ako imam novaca, zna se dogovor : može dobiti jednu stvar, i to do 20 kn. i ona može birati što će to biti.
pa se onda svaki dan vode ovakvi razgovori u našem dućanu :
"ja bih ovaj barbi časopis"
"oke, ali krenule smo u videoteku po crtić i kokice. ako želiš časopis, ne idemo u videoteku"
razmišlja.....
"oke, idemo radije u videoteku"
za minutu:
"a ja bih ove kekse"
"znači, ne želiš crtić i kokice?"
razmišlja...
"ma rađe ću crtić i kokice"
i tako jedno 10 puta u 5 minuta

poanta je da ona uvijek ima mogućnost izbora

[lilamili]

ma treba skužit sistem al bitno je da na kraju ne ispadne da su klinci pametniji od nas, ja sam također dok je moja E bila manja pokušavala objasniti zašto da i zašto ne, puno sam i glumatala spuštajući se na taj način na njenu razinu al sad kad je veća ( 4. god. ) to više ne pali tako da sad ponovno otkrivam nove načine, uglavnom mislim da je najbitnije biti ustrajan u svemu što radiš i ne popuštati, od nedavno je počela gnjavit oko igračka ( eh te reklame ) i stalno hoće da joj se nešto kupi, čak je i u dućanu nedavno napravila scenu i plakala, e sad sam ja kupila kasicu u koju stavljamo sitniš i na kojoj je ceduljica na kojoj joj pišem minuse kad me nešto ne posluša pa kad skupi novce nek si kupi šta god hoće, zasad pali

[vertex]

Za A. imamo pravilo za zaštitu roditeljske svrhe protiv moljakanja - smije pitati hoćemo li mu nešto kupiti jedan put, mi kažemo da ili ne, i nakon toga više nema priče o tome (ovo se odnosi na usputne kupnje, kad prođemo pored kioska, pa pored kokica, pa pored...a mi smo puno vani). Jedanput sam mu rekla da je odluka o tome koliko novaca možemo potrošiti kojeg dana jednostavno naša, a ne njegova i da to ne možemo svaki put obrazlagati. Ne funkcionira savršeno (on si često dozvoli zaboraviti na to pravilo) ali ipak dosta pomaže.
D. lakše prihvaća ne kao odgovor, odnosno izmjenu ne i da bez očiglednog pravila, pa zasad nismo to proširili i na njega, a i bio mi je premali.

[vertex]

svrhe=psihe

[Lutonjica]

se odnosi na usputne kupnje, kad prođemo pored kioska, pa pored kokica, pa pored...a mi smo puno vani

da, i kod nas je problem baš to što smo užasno puno vani svaki dan

[Anci]

Ista stvar. A mislila sam da me Mercator on line dostava spasila.
Svejedno, uvijek nešto moramo ući u dućan, pa se dogovaramo.
Isto kao i vi imamo dogovor za jednu ili dvije stvari i ona ima pravo izabrati što želi pa stalno kombinira, vadi iz kolica, pa uzima novo, pa onda žica nešto i za mlađu seku (koja i ne jede slatkiše, pa bi L kao pojela i njeno )

[MGrubi]

za minutu:
"a ja bih ove kekse"
"znači, ne želiš crtić i kokice?"
razmišlja...
"ma rađe ću crtić i kokice"
i tako jedno 10 puta u 5 minuta

poanta je da ona uvijek ima mogućnost izbora

a sam izbor ju uči o donošenju odluka i preuzimanju posljedica (mali koraci ka odgovornosti)

[Lutonjica]

pa onda žica nešto i za mlađu seku

pa za tatu
pa za baku
pa za frendicu

[Anci]

pa onda žica nešto i za mlađu seku

pa za tatu
pa za baku
pa za frendicu

daaaaa
čak se i mene sjeti

[smoki]

Uh, gdje me nađe!
Imali smo sličnu fazu prije 10-tak dana, tj. nadam se da je prošla. Mislim da sam našla što kod moje pali. To je neka kombinacija ignoriranja nakon drugog objašnjenja i ljutnje. Sada se prije svakog izlaska dogovorimo da će ona slušati mene a ja nju, ako vidim da se priprema scena samo čučnem pred nju (kontakt očima) i kažem da me počinje ljutiti zato što zaboravlja dogovor.
Za kupovinu nema problema, može uzeti jednu stvar po danu ako ja ocjenim da "nije skupa" ( to nam je termin) i onda hoda i traži što bi to moglo biti.
Prelazak preko ceste i hodanje za ruku smo riješile davno. Kupila sam ruku sa znakom stop na napuhavanje ( kineski proizvodi) i onda smo si naizmjenice vikale stop sa postavljanjem dotične ruke ispred, jesmo izgledale smo malo glupo tako hodajući po cesti. Već dugo je ne nosamo okolo ali sam povik "Stop" još uvijek radi. S tim što i ti moraš učestvovati u igri tj. stati kad ona kaže.
Oblačenje mi je idalje problem, ali radimo na tome.

[sandra23]

kad čitam shvaćam kako je oje dijete ok i kako nemamo za sad problema/tek nas očekuju.

Ali ja se NIKAD ne raspravljam sa djetetom.Ona i onako prati moje upute par sekundi i dalje gubi koncentraciju,dakle bitno je tih 30 sek iskoristiti pametno,i tako kad oće gurnuti prst u šteker(bez obzira što su zaštićeni ja ne dam) ja se spustim u njenu razinu očiju i velim-ne!pec,pec!! I ona ponovi-pec pec i ode.Je da se nekad vrati i 5 puta ali ja kratko i jasno ponovim i nema frke,vidi da ne ide i ne navaljuje.
bili smo neki dan u turbo limaču i tamo je bio neki autić-igrala se 20 min i krenula plakat kad sam ju izvadila van ja sam rekla ne!idemo sad van i izvadila njenu slikovnicu i rekla naglašeno veselim glasom ko da sam sad ne znam šta izvadila iz ruksaka-gleeeeeeeeeeeeeeeeee šta mama ima!!!!!
i dok je ona vidla šta ja imam već smo bili vani...

Općenito mislim da svaki roditelj za sebe treba razmisliti što je prihvatljivo a što nije prihvatljivo ponašanje-i od toga ne odustajati i ne raspravljati se.Bitno je da su roditelji složni oko toga.
A kad vani ne slušaju -doma.A kad doma ne slušaju-kratko i jasno s njima.
Npr.moja frendica svojij 18mj djevojčici stalno nešto objašnjava-vidiš sad ne možeš van jer pada kiša i vau vau spava i kuća je mokra i vani je blato i ti bi bila mokra i....mala ju je izgubila kod 4 riječi kod pete se već opet derala,ova je objašnjavala u vjetar.kad je počela sa kratko i jasno+spusti se njoj u razinu očiju i skreni nakon toga pozornost-mala se puno poboljšala odnosno poboljšala se njihova komunikacija.A kad je zločesta onda ona kaže-ako nećeš biti dobra mama će otići van iz sobe-i mala se smiri za 1 sekundu ako ne ona ode iz sobe.To kod njih recimo super pali,a kod moje Eme ne.

I još moram primjetiti da Ema ako nas je više u sobi kad joj se nešto ne dozvoli ide od osobe do osobe,umiljava se i žica i ako joj netko dozvoli onda kreće cviljenje i cendranje kroz ostatak dana za sve što joj se nije dozvolilo.
Treba biti dosljedan.

[melange]

kad je moj najmlađi brat imao ispade i cendranja jer nešto ne bi dobio ili ne bi smio, mama bi ga fino uzela za ruku, odvela u spavaću sobu i tamo mu objasnila zašto ne može to dobiti, da se ne smije dernjati i da smije izaći iz sobe kad se smiri i prestane plakati.

isprva je on izlazio iz sobe odmah nakon nje,
pa bi ga ona vraćala po par puta.
onda kad je shvatio da je uporna, ostajao je u sobi i drekačio se,
ali baš onako samo da privuče pažnju i da ga se čuje.
onda bi opet izašao i nastavio plakati pred vratima,
pa bi ga mama mirno vratila u sobu.
a nakon nekog vremena, kad bi mu se reklo da nešto ne smije
ili kad bi bio ljut, napravio bi ovakvu facu i sam od sebe ljutito odmarširao u sobu i zalupio vrata za sobom

[lilamili]

da to mi je poznata situacija, par puta kad sam ja Emi nešto zabranila a ona je i dalje cvilila i gnjavila ja je fino za ruku i u sobu, ona je plakala ko da sam je izbatinala tako da mi se srce lomilo i došla sam u napast da odem do nje i ˝izgladim˝ situaciju na neki drugi način al ipak nisam, i ona bi došla nakon par minuta s osmjehom na licu ko da ništa nije bilo i više ne bi cvilila i davila oko tog nečeg - to je da , kako ti klinci isprobavaju naše osjećaje kako bi do nečega došli

[MGrubi]

da to mi je poznata situacija, par puta kad sam ja Emi nešto zabranila a ona je i dalje cvilila i gnjavila ja je fino za ruku i u sobu, ona je plakala ko da sam je izbatinala tako da mi se srce lomilo i došla sam u napast da odem do nje i ˝izgladim˝ situaciju na neki drugi način al ipak nisam, i ona bi došla nakon par minuta s osmjehom na licu ko da ništa nije bilo i više ne bi cvilila i davila oko tog nečeg - to je da , kako ti klinci isprobavaju naše osjećaje kako bi do nečega došli

ne nisu oni toliko zli

samo imaju pravo na svoje osječaje
nije dobila što je htjela - to je izazvalo niz drugih iskrenih osječaja a među njima i tugu i frustraciju, kad je oba osječaja izbacila van, "preboljela" neispunjenu želju, normalno da se smirila i krenula dalje

dobro je dijete pustiti da samo prođe kroz taj proces "preboljevanja" želje, razgovor može ići tek poslije kad se smiri

[mamasch]

ELINA, nisam skužila koliko tvoja curka ima godina :? , ali evo kao ja rjiešavam navedene situacija sa svojiim trogodišnjacima:

1. otvorim ormar, pokažem im nagomilane čokse od blagdana i kažem im (ne dogovaram se s njima) da nećemo kupovati nove dok ovo ne poklopamo. točka. Naravno da svaki dan žicaju nekaj slatko, i ja opet otovirm orma i pustim ih da si odaberu kaj će jesti. Doziram im količini (npr. jedno Životinjsko ili 2-3 kocke čokolade, ili samo glavu od zeca). u startu se dogovorimo da im je to za danas dosta čokolade i da ćemosutra nakon ručka opet uzeti nešto slatkoga iz kutije. End of discussion. Ne odstupam. Ako ima vani u šetnji netko nešto ponudi, ne odbijam histereično,ali onda doma naglasim da su vani klopali slatkiše i da ne žicaju iz ormara.
U dućanu... prije odlaska u kupovinu uvijek pitaju za čoksu - ako imamo u ormaru onda im velim da odma ima slaktkog i da ćemo radij ekupiti puding/voće/štapiće. Nema rasprave, nema žicanja, u dućanu sjede u šoping kolicima i dobiju u ruke nelomljivu namirnicu da čuvaju do blagajne. Bez galame, bez žicanja, bez raspravljanja. Djeca osjećaju da smo odlučili i nema popuštanja.

Ona hoće i hoće i hoće točno to i ne vrijede dogovori. Ja s njom i malom bebom stojim u trgovini kao budala,ljudi se okreću jer ona viče i protestira i plaće, i sve priče koje govorim ne vrijede. Neće kući, ne mogu ju ostaviti u trgovini, a nemogu ni biti u trgovini dok se ona smisli....

Strpaš bebu u maramu ili klokanicu, curku u kolica za kupovinu, daš joj vrećice/ceker/kutiju s keksima/bilo što da čuva i obaviš kupovinu. Unaprijed se dogovorite što ćete kupovati, ako ima slatku želju procijeniš da li ćeš joj ispuniti i to joj i kažeš i NE ODSTUPAŠ. Možda neće od prve prihvatiti tvoju odlučnost, bit će sigurno još koja scena ali hrabro počni s promjenama, prvenstveno u svom stavu.

2. Još ne radim, još sam doma s djecom ali često idem po doktorima i često vodim oba djeteta busom u grad. Večer prije par puta ponovim da moramo rano ustati, da idemo tu i tu, i da nema razvlačenja i natezanja jer je važno da stignemo na vrijeme. Ustanem ranije, probudim ih ranije, ne palim crtiće kao obično, skratim sve moguće procedure, što mogu sami obaviti prepustim njima. Kad dođe, a redovito dođe, priča o hoću/neću presvlačenju, hladnokrvno kažem da što se mene tiče mogu ići popišani i u pidžami. Moj ton je oduvijek bio odlučan i miran kad sam željela da me što prije poslušaju. Predloži curki da se što prije obuče kako bi ti pomogla pripremiti cipele za izlazak/pospremiti krevet/pripremiti bracinu ili sekinu torbu/ugasiti TV... bilo što. Daj joj zadatak, uključi ju u pripreme za izlazak iz kuće koliko god je moguće, neka shvati da mora sudjelovati.

3. Ne idemo u školu plesa ali ja bih ovako - "U prljavim cipelema ne možeš plesati. Ako želiš danas vježbati presvuci se. Nećeš? OK, idemo doma." Najvjerojatnije nećeš morati dvaput govoriti.
Doma se na vrijeme s njom dogovori kako ćete se ponašati kad dođete u školu plesa, ponovi joj jasno i glasno da se pleše u papučicama i da treba poštovati dogovor za učiteljicom plesa. "Sigurno je i tebi ugodnije i ljepše plesati u čistim papučicama, tako ćeš mi moći pokazati što si sve naučila".




Poštujem svoju djecu, smatram ih osobama i dogovaram se o svemu s njima, no uvijek im kao izbor dajem ono što mogu ispuniti tako da svaka njihova odluka bude zadovoljavajuća i za njih i za mene kao roditelja. Uvijek naglašavam da se o svemu može razgovarati ali da smo u nekim stvarima ja ili tata gazde i da nas se mora poslušati. Od starta smo odlučni ali poštujemo svoju i dječju riječ i klinci to osjećaju. Puno razgovaramo ali kad se radi o nečemu što treba biti ukratko onda je to zaista ukratko i bez suvišnog ponavljanja i moljakanja, djeca su kratko koncentrirana na roditeljske pričice i treba procijeniti kad jest a kad nije vrijeme za objašnjavanje.

[lilamili]

ma znam da nisu zli ( pa ne mislim to o svojoj curici ), mene zapravo još uvijek fascinira to iskazivanje osjećaja i stava, ja nikako da se priviknem da je moja bebica postala svoj čovjek i da ima svoje mišljenje i karakter koji su toliko drukčiji od mog, kako ta dječica brzo uče

[domy]

Mala djeca nisu zla nego su samo iskrena.
Ja sam isto primjetila da u kriznim situacijama pogotovo kada počne plakati ili izmišljati, treba ga pustiti par minutica da odvesla svoje odnosno da se malo primiri.
onda spustiti se na njegov nivo (odnosno kontakt oći-oći), mislim da je to iznimni bitno za djecu pogotovo malu da si u njihovoj razini, e onda počinje priča i objašnjavanje nekad krače nakad dulje.
Što se tiće šopinga ne vodimo ga tako često u one duge šopinge, ali i to mu ne smeta, ali uglavnom od malna je uvijek bio dobar u tak nekim situacijama.