Evo otvaram novu temu, Vlvl se javila da će postaviti neke tekstove o posvojenju.
Evo otvaram novu temu, Vlvl se javila da će postaviti neke tekstove o posvojenju.
Evo jedan podulji. Namijenjen je prvenstveno posvojiteljima starije djece, višestrukim posvojiteljima, i vidi se da se radi o drugoj državi. Ipak mi se čini koristan i zabavan.
Nisam možda dobro shvatila neku rečeničnu konstrukciju ili odabrala točnu riječ, ali nadam se da je bit jasna.
Brenda McCreight
SAVJETI ZA RODITELJE POSVOJITELJE
Brenda McCreight autorica je tri knjige: Recognizing and Managing Children with Fetal Alcohol Syndrome/Effects: A Guidebook, Parenting Your Older Adopted Child i Eden's Secret Journal: An Older Child Adoption Story. Sada savjetuje posvojiteljske i udomiteljske obitelji. Majka je četrnaestero djece, dvanaestero posvojene
Ljudi me često pitaju što trebaju znati za uspješno posvojiteljstvo i roditeljstvo starije djece. Nemam čarobni odgovor (oprostite, ali zaista ne mislim da postoji takav), ali imam neke prijedloge za učiniti to lakšim.
BUDITE SPREMNI MIJENJATI SE
Kad se starije dijete pridruži obitelji, trebamo naučiti koje su njegove potrebe i kako im izaći u susret. Ne mislim jednostavno čitati o djetetovoj povijesti i dijagnozi, mislim iznaći što dijete treba od nas roditelja. Trebamo se zapitati "Što ovo dijete treba od mene da budem njegova mama na način koji će mu učiniti život boljim i pomoći da postane član obitelji?"
Prečesto idemo na konferencije i terapeutima nadajući se otkriti kako promijeniti ponašanje našeg djeteta. Prva sam koja priznaje da njihovo ponašanje može biti izazovno (u redu, može biti grozno) i teško za živjeti s njime. Tako, kad idem na radionice naučiti kako da izađem na kraj s nekim poremećajem, ja presložim ponuđene strategije da vidim što ja mogu učiniti drugačije. Pitam se "Kako mogu promijeniti sebe da olakšam njemu da popusti? Što činim da olakšam mom djetetu život u ovoj obitelji? Moram mijenjati sebe da postanem mama kakvu moje dijete treba (i mislim treba, ne želi).
Čudesni dio toga je da moja djeca ne trebaju da budem savršena ili u pravu cijelo vrijeme. Oni samo trebaju da pokušavam zaista jako, i trebaju me da budem prilagodljiva, i trebaju da imam realistična očekivanja o tome što oni mogu u ovom trenutku.
Ne sugeriram vam da promijenite svoje vrijednosti ili srž svog bića, to sve ostaje isto i to je temelj za sve što nudite svom djetetu. Ali vaše vještine i vaš pristup će biti različiti za svako dijete, jer će ono što svako treba od vas biti različito od onog što drugo treba, ili što vi očekujete da ono treba. To je stalni proces mijenjanja. Nagrada je da možemo postati čvršće s nogama na zemlji, sposobniji, više ljubeći i (za neke) duhovniji ljudi nego smo ikad sanjali da možemo biti. To je djelomično zašto ja imam toliko djece; ja nastavljam pokušavati biti bolja osoba. Ali, kao što me djeca podsjećaju "Još nisi tamo, mama".
RAZVOJ STRPLJIVOSTI
Važan izazov za mnoge roditelje je da trebaju razviti više strpljivosti. To je bilo teško za mene (ja sam doista stvorena da vodim vojsku ili zatvor s najvišim stupnjem osiguranja, ili možda neki planet - bilo što gdje će mi ljudi dati potpunu i trenutnu poslušnost), ali podsjećam se da moja djeca trebaju da pričekam dok nauče ponašati se i pripadati. Nakon svega, moja djeca su čekala godinama prije nego su dobila trajnost i stabilnost svoje vlastite obitelji, pa je jedino pošteno da ja pričekam dok oni nauče kako da žive s nama. Roditelji mi govore "prošlo je šest mjeseci, i još imamo te probleme." Ako je dijete imalo pet ili deset godina kad je posvojeno, šest mjeseci je kap u moru. Istina je da će naša djeca vjerojatno imati teškoće tijekom cijelog perioda što ih podižemo.
Strpljenje također znači razvoj šireg pogleda. Iako je to teško kad smo u krizi, i dalje trebamo raditi na tome. Trebamo reći "Mogu čekati dok ne osjetiš neku vrstu ljubavi prema meni. Neću otići nikuda. Mogu čekati ostatak tvog života." To nije toliko strpljenje na dnevnoj bazi, prije cjeloživotno strpljenje. Za nas - kao što je i za našu djecu - čekanje je dio paketa posvojenja.
VOLITE DJECU ZBOG TOGA TKO SU SADA
Čula sam toliko ljudi da kažu "Volim ong tko će moj sin postati za pet godina. Vidim toliko potencijala." Možete li zamisliti kako taj osjećaj izgleda sinu? Zvuči kao da ćete voljeti drugo dijete - budućeg sina koji možda nikad neće postojati.
Nedavno su moji prijatelji posvojili brata i sestru, šest i devet godina. Već su iskusili posvojiteljsko roditeljstvo sa 17 druge djece. Ipak, ta nova djeca bila su izazov s kakvim se moji prijatelji nisu susrelio ranije i prvi mjeseci su bili kvrgavi dok se njihova nova kći borila protiv povezivanja s njima.
Jednog jutra moja prijateljica Paula nazvala me s izvještajem "Angela je provela cijelu noć rezbareći "Mama je ___" i "J___ mamu" i druge stvari o meni preko cijele kuće. (Oni imaju drvenu kuću s mnogo prostora za rezbarije - trebali su znati bolje.)
Suosjećala sam s prijateljicom i pitala kako bi ona imenovala taj problem. Odgovorila je "Nema problema. Napisala je svaku riječ ispravno!"
Očito je propustila bitno, pa sam je pitala je li se nešto drugo zbivalo tamo. Nakon kratkog razmišljanja, Pola je dodala "Imaš pravo. Ona ne može imati poremećaj zadržavanja pažnje - ovo je trajalo cijelu noć! Tako sam ponosna na nju."
Nisam prestala pokušavati doseći dno te epizode, pa sam zamolila da ponovo sagleda što se dogodilo. Nakon nekoliko tihih trenutaka razmišljanja, Paula je uzbuđeno odgovorila "Opet si u pravu. Pisala je "mama" a ne "Paula". Ona se povezuje . Kako sam mogla propustiti nešto tako važno!" Konačno sam shvatila da sam ja, a ne Paula, bila ta koja je propustila što je tu važno.
Voljeti našu djecu zbog toga što su sada također znači poznavanje i vrednovanje njihovih jakosti. Ona imaju tako mnogo etiketa i dijagnoza da može biti lako zaboraviti da su oni mnogo više od toga. Na NACAC-ovoj radionici na kojoj sam bila nedavno govornici su govorili o darovima - kao kreativnosti i spontanosti - koji idu s ADD-om. Moj najstariji sin, koji ima fetalni alkoholni sindrom (FAS), ima darove duhovnosti i oprosta koji su dublji i čišći od ičega čemu sam svjedočila ranije. Ponekad mislim da mu je FAS - iako je uzeo mnogo - dao razinu ljubaznosti i plemenitosti duha koja pobuđuje strahopoštovanje.
FOKUSIRAJTE SE NA PREDANOST
U ranim godinama posvojenja starijeg djeteta, trebamo prebaciti naš fokus s ljubavi i povjerenja na predanost. Mnoga od naše djece nemaju razloga da vjeruju ikome i ne znaju kako izgledaju osjećaji roditeljske ljubavi. Njihovo iskustvo im govori da će se u trenutku kad popuste svoju budnost sve raspasti. Roditelji posvojitelji trebaju dokazati da je to kraj puta. Mi moramo biti tu za njih opet i opet. Ono što ponekad izgleda kao nesposobnost vašeg djeteta da uči iz svojih grešaka, zapravo je njegova potreba da se pokažete nepokolebljivi. Čak kad nam se ne sviđaju naša djeca i kad oni ne vole nas, moramo ostati predani njihovom položaju u našoj obitelji.
Mi također moramo zaslužiti odanost koju očekujemo od njih. Ako imate novorođenče vi zaslužujete odanost i ljubav u prvoj godini. Vaša beba kmeči i vrpolji se i strašno je zahtjevna mala smetnja, ali vi se brinete za nju i njegujete ju unatoč nedostatku sna, frustraciji i potpunom uništenju vašeg društvenog života.
Starija djeca trebaju osjetiti isti nivo predanosti. Ona možda neće uvijek prepoznati ljubav, i nisu uvijek spremna da je pruže, a u ranom razdoblju posvojenja starijeg djeteta ono može zamijeniti vašu predanost za tvrdoglavost, ili može misliti da ste jednostavno čudni. Ali predanost je, a ne ljubav i povjerenje, ono što će nas provesti kroz dane kad ništa drugo ne vrijedi ni za koga.
PRIHVATITE POSVOJENJE ZA CIJELI ŽIVOT
Posvojenje je zauvijek. Tu gdje živim mnogi profesionalci prolaze kroz fazu govorenja djeci da će biti smještena u svoje "obitelji u kojima će odrasti" radije nego u njihove obitelji "zauvijek". Profesionalci se boje da posvojenje neće potrajati. Ja svejedno zovem posvojiteljske obitelji "obiteljima zauvijek" jer to su one. Djeca mogu doći i otići iz naših života iz različitih razloga, ali to ne znači kraj posvojenju.
S 15 godina moj najstariji sin, Jason, bio je pokora za čovječanstvo, potpaljivao je požare, krao aute (i razbijao ih jer nije znao voziti) i bio je jako agresivan prema svom mnogo mlađem bratu. Nasilnost ga je učinila suviše opasnim za život u našem domu, i nismo bili sigurni što učiniti. Srećom, njegovo ponašanje prouzročilo je intervenciju zakona, i sud mu je ljubazno ponudio alternativno mjesto za život, ali samo na kratko vrijeme. Kad je otpušten iz centra za pritvor, trebala sam odlučiti je li sigurno da dođe doma. Bila sam stvarno u strahu za svog mlađeg sina, pa sam uredila da Jason ostane sa svojom biološkom bakom. To je bila najbolja stvar koju sam ikad učinila.
Međutim, nisu svi mislili tako, i bili su brzi reći mi to. Profesionalci i prijatelji optuživali su nas da smo izbacili našeg sina i "poništili" posvojenje. Naglašavala sam da nismo uopće razbili obitelj. Plaćali smo potporu za dijete njegovoj baki, moj sin je telefonirao noću i često nas posjećivao. Nikad nismo pomislili da je on izvan obitelji, bio je samo izvan kuće. I njemu nije nikad palo na pamet da nije naš. Nakon što je prošao kroz to teško razdoblje, upadao je u kuću i iz nje dok nije konačno uspješno dosegao neovisnu odraslu dob. Nikad nisam brinula da ću izgubiti Jasona, i on nikad nije brinuo da će izgubiti nas. On je uvijek i zauvijek moj sin, ali to je bio proces koji smo trebali proći radi svačije sigurnosti.
Kad se takve situacije pojave u vašoj obitelji, prisjetite se da je vaša predanost zauvijek. Vaše posvojenje, vaša obitelj ne okončava zato što imate krizu ili jer vaše dijete treba više pomoći nego mu možete pružiti kod kuće. Bit ćete djedovi i bake djeci vaše djece. Bit ćete u dobru i zlu - zauvijek. Možda naša djeca ne mogu uvijek živjeti s nama, no to ne znači da ćemo ih mi napustiti.
CIJENITE DRUGE RODITELJE POSVOJITELJE
Imam duboko poštovanje za posvojiteljske obitelji jer se većina od nas dobro hvata u koštac s preobrazbom iz tipične obitelji u obitelj koja svakodnevno izlazi na kraj s izazovima o kakvima su naši prijatelji i rodbina samo čitali. Roditelji posvojitelji počinju kao posve obični ljudi, a onda posvoje dijete koje im dramatično promijeni život. Moramo odustati od toga da budemo poput ostalih obitelji, i moramo odžalovati taj gubitak i fokusirati se na ono što smo stekli.
A što smo to dobili? Dobro, recimo svemir pun boja, raskoši i ljepote. Učiti vidjeti svijet kroz oči djeteta s FAS-om znači učiti gledati preko granica, učiti vidjeti mogućnosti u svim stvarima. A učiti vidjeti svijet očima djeteta koje je bilo prekomjerno povrijeđeno znači naučiti vrednovati sve što je dobro i ispravno i časno u nama i našim životima. Svi trebamo cijeniti jedni druge i vrednovati znanje i vještine i radost i uspjeh koji možemo ponuditi.
Da bismo cijenili i vrednovali naše obitelji, trebamo raditi stvari kao otići na NACAC konferencije. Konačno, posvojenje nije naš hobi, to je naš život. Trebamo provesti neko vrijeme s drugim putnicima istom cestom. Kad to učinimo, odlazimo kući našoj djeci kao jači i predaniji roditelji. Za mene, vrijeme s pripadnicima moje posvojiteljske kulture (kao u NACAC-u) gdje možemo doprinjeti i ojačati jedni druge, nije luksuz nego potreba.
BUDITE ODANI I BEZ STRAHA
U osnovi, mi roditelji posvojitelji moramo biti odani i bez straha. Odani našoj djeci i u gustom. Trebamo biti odani onima tko su sada i onima tko će možda postati. Moramo odano zadovoljiti njihovim potrebama i biti njihovi roditelji. Također moramo biti bez straha - ne smijemo se bojati promijeniti sebe u osobe kakve trebamo biti. Moramo biti dovoljno hrabri da se proširimo sa svakim novim djetetom, tako da svako od njih može naći sigurnost i stabilnost koju treba.
http://www.nacac.org/adoptalk/adviceforparents.html
Prepoznala sam se u onom dijelu o mijenjanju sebe. Priznajem da smo i mi tražili pomoć s namjerom da "popravimo njegovo učenje" tj. izmijenimo ponašanje djeteta. Putem smo otkrili da moramo promijeniti svoje ponašanje i da se moramo više usmjeriti na dijete. Već smo bili silnim intenzitetom i svim ćulima usmjereni prema njemu, ali nekako smo morali početi razmišljati svrhovitije, pokušavati otkriti koje će naše ponašanje dovesti do njegovog željenog ponašanja - a problem je u tome što reakcija ne nastupa odmah, nego tek nakon nekog vremena.
Sama činjenica da smo postali osobe odgovorne za jedno malo biće već nas je bila promijenila. A onda smo odustali i od svojih zamišljaja kako će to biti i što ćemo mi raditi. Naučili smo prihvatiti greške (naše i njegove) kao dio procesa učenja, a ne kao strahotu koja nam se dešava. Postali smo prilagodljiviji. Oprostili smo se od mnogih želja. Naučili smo usredotočiti se na ono što je bitno, pustiti da otpadne ono što nije (iako bi bilo jako zgodno). I da, iako nikad nismo svjesno krenuli prema tome da promijenimo sebe, zaista smo se trudili promijeniti naše stavove i postupke tako da djetetu bude lakše s nama i nama s njime.
Važnost strpljivosti doista se ne može prenaglasiti. Iako naše dijete nije traumatizirano kao djeca o kojoj Brenda McCreight piše, djeca koja nisu upoznalo roditeljsku ljubav. Ali čekanje je zaista u paketu, jer stalno čekamo nešto, i strpljivi smo zbog nečeg, to se sredi, a drugo nas počne mučiti.
Nismo imali problem voljeti našeg sina zbog toga što je sada. Svjesni smo njihovih dobrih strana, volimo ga zajednos vrlinama i manama. Ali bilo je razdoblja kad nam je bila potrebna predanost, onaj osjećaj dobrovoljne posvećenosti zadatku, kad ljubav nije bila dovoljna a sviđanje je bilo na niskim granama. I nemam problema s odanosti, čvrsto uvjerenje da je odanost početak i osnova provuklo nas je kroz naše teške epizode. Ali ne mogu reći da sam bez straha, niti mislim da je to moguće.
Vlvl, ovo sve vrijedi za djecu i inače, mislim bez obzira dali su rodjena ili usvojena, velika ili mala. Roditeljstvo i je prilika za učenjem i vlastitim razvojem (kako bi rekao moj Juul).Putem smo otkrili da moramo promijeniti svoje ponašanje i da se moramo više usmjeriti na dijete. Već smo bili silnim intenzitetom i svim ćulima usmjereni prema njemu, ali nekako smo morali početi razmišljati svrhovitije, pokušavati otkriti koje će naše ponašanje dovesti do njegovog željenog ponašanja - a problem je u tome što reakcija ne nastupa odmah, nego tek nakon nekog vremena.
Sama činjenica da smo postali osobe odgovorne za jedno malo biće već nas je bila promijenila
I to svakodnevnim. Moje dijete je jedan od najboljih i najobožavanijih "učitelja" koje sam imala. Svaki dan učimo jedno od drugih, razvijamo se i nadam se postajemo bolji.leonessa prvotno napisa
OT - zašto ovakve teme o posvajanju nisu objavljene na forumu?
Mislim da bi i takvi trekstovi, i naše priče pomogle mnogima.
Sanja74, neizmjerno mi je žao za mrvicu.
leonessa prvotno napisa
Hvala ti. I nama.. više od spontanog koji se upravo odvija boli praznina svega onog što smo već zamislili za nju.
Ali ja vjerujem (moram vjerovati!) da još neko dijete čeka na nas.
Sanja neizmjerno mi je zao
sanja
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=155&Show=1742
evo s naseg portala
imate li zelje da jos neke tekstove pripremimo, vase price i sl.?
Sanja, !
Vlvl, puno pomažu tvoji tekstovi, tj. tvoji komentari na tekstove - hvala ti!
Leonessa, znam da puno toga vrijedi za svu djecu. Ali ovo je različito: roditelji koji roditeljstvo započinju od rođenja djeteta (i prije ) postepeno razvijaju svoje roditeljske vještine kako dijete raste, dok su roditelji posvojitelji na neki način "bačeni u vodu". Već sam negdje napisala, da sam znala reći da mi imamo dvije godine roditeljskog staža, a klinac ima 12 godina djetinjskog staža.
Meni se čini, a možda i griješim, da bih bila puno rezolutniji roditelj svom rođenom djetetu, barem sam imala takve namjere. Kao roditelj posvojenog djeteta dopustila sam da me roditeljstvo promijeni na način koji prije nisam mogla ni zamisliti, i to bez onog osjećaja da gubim jer sam popustila ili odustala.
Sanja74, žao mi je zbog mrvice.
Vlvl, slazem se da je razlicito. Ne mogu govoriti o iskustvu odgajanja posvojenog veceg djeteta jer to iskustvo nemam. Ono sta znam je da je svako dijete svoj covjek, svijet za sebe sa urodenim karakterom (ovo po meni ne podrzava teoriju o genima i sl.), imam brata, on ima djecu, MM ima sestru, ona ima dijete, znaci i geni, i odgoj istih roditelja ali svi smo mi stvarno razliciti i svakome treba drugaciji pristup. Ne ide mi bas danas objasnjavanje, ne znam kako da me razumijes, ali mislim da svakoga od nas roditeljstvo mijenja i to je meni ono najljepse, i glupo se opterecivati s onim sta bi bilo da je...., uvijek je vazno da trenutno napravimo najbolje sta mozemo. I u drugim stvarima u zivotu mozda jedno zamisljamo i mislimo ja cu to tako i tako a zapravo sa vremenom i svim interakcijama koje zivot donosi kompletno promijenimo i misljenje i postupke. Mislim, bit si sama napisala
Kao roditelj posvojenog djeteta dopustila sam da me roditeljstvo promijeni na način koji prije nisam mogla ni zamisliti, i to bez onog osjećaja da gubim jer sam popustila ili odustala.
U sljedećem tekstu se zapravo stalno ponavlja termin "adoptive and foster parents", međutim, kako se američki pojmovi posvojiteljstva i udomljenja ne mogu posve prilagoditi našim prilikama, a i zbog jednostavnosti, svugdje sam stavljala samo "posvojitelji". Nisam se najbolje snašla ni s terminima za njihov sustav zdravstva. Ispričavam se za te i druge propuste u prijevodu.
Ovaj tekst ne otkriva toplu vodu, i nudi neke savjete neprimjenjive kod nas. Ipak mislim da je dobro da ga tu stavim. Možda zbog onog "sami smo pristali na to". Još više nego prethodni, ovaj tekst se po mom mišljenju odnosi na svu djecu i na sve roditelje, bez obzira na posvojenje i posebne potrebe.
Deena McMahon
BRIGA O SEBI: PREPREKE I OSNOVE ZA RODITELJE POSVOJITELJE
Deena McMahon je licencirani nezavisni socijalni radnik, radi s obiteljima i djecom preko 20 godina, bavi se područjima traume kod djece, seksualnog iskorištavanja djece, žalovanja i gubitka, obiteljskog nasilja, posvojenja i attachment.
Kad posvoje ili udome dijete s posebnim potrebama, roditelji moraju žonglirati sastancima s terapeutima za mentalno zdravlje, radnu terapiju, fizikalnu terapiju, psihijatrima, oftalmolozima, alergičarima i specijalistima za astmu. Moraju prisustvovati individualnim obrazovnim programima, ostati u vezi s ravnateljem škole i učiteljima svog djeteta, prolaziti provjere sa socijalnim radnikom, sastaviti raspored za njegu u kući (PCA). Prolaženje kroz sastanke i hitne situacije čini roditelje tako zaposlenim, da oni mogu "staviti na čekanje" obraćanje pažnje na svoje vlastite osjećaje i potrebe.
Briga o sebi, međutim, bitna je za posvojitelje. Fizička i emotivna cijena brige za traumatizirano dijete može biti silna. Djeca mogu projicirati bol na roditelje, i istovremeno kriviti roditelje za osjećaje gubitka i beznađa. Roditelji moraju razumjeti i složenost posvojiteljstva i potrebe svog djeteta. S tim znanjem i pristajući na brigu o sebi, roditelji mogu lakše ostati učinkoviti i uravnoteženi.
PREPREKE ZA DOBRU BRIGU O SEBI
Nažalost, roditelji posvojitelji se suočavaju s mnogim preprekama da preuzmu brigu o sebi.
Za početak, fraza "Brini se o sebi" postala je tako otrcana da je za mnoge posve izgubila značenje. Kad netko usputno kaže mami posvojiteljici čije dijete ima posebne potrebe da se brine o sebi, ona se može osjećati frustrirano i ljuto. To je lako reći. Nije lako učiniti.
Drugo, mnogi koji su izabrali posvojiti djecu s posebnim potrebama, prirodno su njegovatelji. Oni imaju ljubimce, partnere, djecu, ostarjele roditelje koji svi zahtjevaju njegu i pažnju. Većinu dana, količina energije utrošene na potrebe drugih daleko nadmašuje svu energiju uloženu izravno u vlastitu dobrobit. U stvari, mnogi njegovatelji ne osjećaju se ugodno na primajućoj strani, uz tuđu pažnju i pomoć. Oni ne žele biti suviše potrebiti, ili ostavljati dojam da nisu dorasli izazovima koje su preuzeli.
Treće, mnogi posvojitelji stvarno žele biti tu za svoje obitelji. Žele se sjetiti rođendana s kod kuće izrađenom tortom. Žele biti vedri volonteri u školi svoje djece. Žele dostaviti obrok bolesnom prijatelju, pomoći u crkvi, i udovoljiti zahtjevima djetetovih potreba. Tako oni rade dulje i pokušavaju jače da ispune potrebe svojih obitelji.
Četvrto, suviše roditelja jednostavno ne zna što bi im pomoglo. Oni znaju da nešto nedostaje, no ne mogu odrediti što bi moglo učiniti da se osjećaju bolje. Često slušaju "Nazovi ako išta trebaš", ali teško je nazvati i tražiti pomoć, posebno kad ne možeš ni artikulirati što ti treba. To ostavlja mnoge roditelje ranjivima i iscrpljenima.
Čak i značajnije, previše posvojitelja vjeruje da oni nekako ne bi smjeli trebati podršku. Mnogo puta sam čula roditelje da kažu kako nisu u poziciji da se žale ili traže pomoć, jer su oni izabrali posvojiti svoju djecu. Ali čak i kad roditelji znaju s kojim se izazovima dijete suočava,
često je nemoguće predvidjeti kako će život s određenim djetetom promijeniti obitelj.
Nedavne katastofe - poput 11. rujna, uragana Katrina i Rita, zemljotresa u Pakistanu, rata u Iraku - podsjećaju nas da uvijek postoje ljudi kojima je gore. Govorili su nam kao djeci da moramo biti sretni s onim što imamo, jer je drugima mnogo teže. Nije čudno da se ponekad osjećamo krivima jer naše tekuće poteškoće blijede u usporedbi s ovim katastrofalnim tragedijama.
PUT ZA DOBRU BRIGU O SEBI
Iz rada s roditeljima znam: da biste nadvladali društvene, mentalne i emocionalne prepreke za brigu o sebi, morate prvo razumjeti važnost preuzimanja brige o sebi samima, a onda ugraditi brigu o sebi u dnevnu rutinu. Morate vjerovati da ste vrijedni brige, i da vaša sreća i dobrobit nisu periferni nego esencijalni za dobro roditeljstvo. Jednom morate prihvatiti:
- Dajte sebi dopuštenje da trebate nešto. U redu je tražiti pomoć. Imati potrebe i pokušati ih zadovoljiti nije znak nekompetencije i slabosti. To je dio zdravog obiteljskog života. Žeđ je signal vašeg tijela da pijete i spriječite dehidraciju. Na isti način, kad se osjećate stresno, vrijeme je da napravite pauzu kako biste mogli ponovo steći perspektivu i konstruktivnije izlaziti na kraj s problemima.
- Održavajte stvari jednostavnima. Učinite životne izbore koji odgovaraju vašoj obitelji. Razvijte trajne rutine. Kreirajte sigurni okoliš. Razumijte i poštujte i svoja ograničenja i ona vaše djece. Odolite impulsu da se suviše obvežete. Odredite prioritete. Čuvajte energiju za stvari koje su zaista važne, i zatražite vanjsku pomoć onoliko često koliko je trebate. Kad je moguće, iskoristite olakšavajuće mogućnosti njege u kući, da se oslobodite dijela stresa u zaista teškim vremenima.
- Prestanite se uspoređivati s drugim odraslima i obiteljima. Oni ne žive vaš život, i oni ne podižu vašu djecu. Osjećajte se ugodno s kompromisima i time da ste drugačiji. Vaše dijete može govoriti, misliti, postizati, ponašati se i živjeti različito od druge djece. Umjesto da mjerite vrijednost svoje obitelji prema standarsima drugih ljudi, postavite očekivanja za svoju obitelj zasnovana na djetetovim sposobnostima i na stvarnosti vaše obitelji.
- Saznajte koji je dio dana najteži i napravite plan da kroz njega prođete lakše. Ako je teško spremanje za školu, pripremite sve što možete večer prije. Ako je težak odlazak na spavanje, počnite rano i uspostavite predvidljivu rutinu. Unaprijed odlučite kako ćete odgovoriti na ponašanje koje čini taj dio dana tako napornim. Prihvatite da nećete ništa drugo učiniti, a uradite samo ono što moraze da biste prošli kroz teške dijelove.
- Pridružite se roditeljskoj grupi za potporu. Susretanje s drugim ljudima koji imaju slična iskustva i osjećaje jedna je od najsnažnijih i obnavljajućih aktivnosti za bilo koga tko podiže dijete s posebnim potrebama. Sama spoznaja da ima drugih ljudi koji prolaze kroz to je afirmativna. Članovi grupe se mogu također zamijeniti za njegu s vama. Ako grupa nije opcija, pronađite najmanje jednu osobu izvan svoje bliske obitelji s kojom možete biti iskreni, i kojoj možete vjerovati da vas razumije.
- Imajte vrijeme za opuštanje svaki dan. Možda je to jutarnja šetnja. To može biti 10 minuta s novinama i šalicom dobre kave. To može biti pisanje u dnevnik prije spavanja. To može biti vožnja na posao, ili vrijeme tihe molitve u crkvi. Vaš um, tijelo i duša trebaju vrijeme da se oporave od stresa. Ako nemate vrijeme za opuštanje - vrijeme bez ometanja i zahtjeva - ne možete imati dobrobiti od trenutaka refleksije i smirenosti koji mogu pomoći da se usredotočite i ostanete uravnoteženi.
- Uobičajite nešto što možete iščekivati. Možda je to kava sa susjedom nakon odvođenja djece u školu. Ili čaša vina petkom navečer. Ili večernji izlazak s vašim partnerom. To može biti odlazak bez društva na tržnicu u subotu ujutreo, ili neometana kupka. Upamtite, predugo čekanje da se nagradite za dobro obavljeni posao nije efikasan način za oblikovanje vašeg ponašanja. Trenutni pozitivni odgovor djeluje i za odrasle, također.
- Stavite naglasak na pozitivno. To ne mora biti lako, ali kako gledate unatrag da biste vrednovali kako ide vašoj obitelji, tako nađite vrijeme da se smijete smiješnim situacijama koje dolaze. Prepoznajte dobro u vašoj djeci. Proslavite svaki napredak, ma kako malen bio. Ostanite povezani sa svojim partnerom. Pojedite nešto u čem zaista uživate. (Prehrana je važna. Udovoljavanje sebi je prekrasno.) Pronađite afirmaciju u procesu podizanja posvojenog djeteta.
Briga za djecu s posebnim potrebama je stvar srca. Briga o sebi je stvar uma i pozitivan izbor. Ako možete pronaći ravnotežu između brige za vašu djecu i ispunjavanja svojih vlastitih potreba, bit ćete mnogo bolje osposobljeni za oboje.
http://www.nacac.org/postadopt/resources.html
Nemojte da vas naslov odbije, ovdje je opet puno toga korisnog i primjenjivog za svakog posvojitelja. Tekst sam malo skratila i izbacila navođenje tko je rekao što od ljudi koji su opisivali svoja iskustva i davali savjete.
Judith Loseff Lavin
SAVJETI ZA POSVOJENJE DJETETA S POSEBNIM POTREBAMA
Judith Lavin and her family spent nearly 16 years struggling with and triumphing over the complex medical challenges faced by her two daughters. Lavin, author of Special Kids Need Special Parents, a Resource for Parents of Children with Special Needs, Berkley Books, @2001, and a former journalist with the Chicago Sun-Times, lives in Chicago. Her book is available online and at local bookstores. Visit Judy at www.parentingchallenges.com
Odluka da se posvoji dijete s dodatnim izazovima može biti kolebljiva. Ipak, ako napravite iskrenu samoprocjenu i ustanovite da ste među onima koji su sposobni i voljni nastaviti s tim tipom posvojenja, to može biti izvanredno vrijedno iskustvo.
Kao potencijalni rodtelji, počnite sa samoprocjenom: razmotrite svoje motive za posvojenje. Zatim se zapitajte imate li potrebne vještine, osobnost, stav i životni stil da krenete dalje i uzmete dijete. Uzevši u obzir okolnosti takvog posvojenja, treba misliti o brojnim gubicima, jadu i drugome što može narušavati kognitivni razvoj, motoriku i vještine samopomoći posebnog djeteta. Neka djeca su slabo socijalizirana i trebaju pomoć sa svim vrstama rutinskih zahtjeva, uključujući osobnu higijenu i vještine jedenja. Uz to, roditelji moraju postati instant zastupnici prema odgojitreljima, savjetnicima i drugima koji rade s njihovim djetetom. Djeca s posebnim potrebama često trebaju pristup radnoj i fizikalnoj terapiji i opremi.
BITNA PITANJA ZA RAZMATRANJE
Budite sigurni da vi i vaš suprug/a iskreno želite posvojiti. Ponekad mama želi posvojiti, ali tata ne. To nije dobra ideja. Ne posvajajte misleći da će dijete s posebnim potrebama pomoći učvrstiti obitelj ili spasiti vezu.
Ništa ne može biti dalje od istine. Specijalne potrebe mogu biti ekstremno zahtjevne i mogu ugroziti vezu. Svidjelo vam se to ili ne, dijete s posebnim medicinskim, emocionalnim i problemima u ponašanju može podsvjesno raditi na podjeli obitelji.
Ne posvajajte zato što želite da vaše dijete dobije brata ili sestru. Posvojenje nije zbog bratstva, ono je zbog zadovoljavanja potreba djeteta koje će biti usvojeno. Budite svjesni da razdoblje prilagođavanja može trajati, a često i traje, dulje od vremenskog perioda u kojem dijete ima specijalne potrebe. Spoznajte da ćete trebati strpljenje, dosjetljivost i snagu da preuzmete dodatne izazove. Budite sigurni da imate ili ćete imati fleksibilan raspored da biste se prilagodili djetetovim medicinskim potrebama. Shvatite da ta djeca trebaju izvanrednu količinu ljubavi i pažnje, čak i kad neće biti u stanju pokazati ljubav prema svojim novim roditeljima.
Ne prebacujte svoja očekivanja, tugu ili ljutnju na vaše posvojeno dijete. Morate biti zadovoljni s djetetom i njegovim mogućnostima. Ne možete imati fantazije o djetetu i njegovim sposobnostima, jer to strašno opterećuje dijete - priprema ga za neuspjeh.
Ima više od šačice ljudi koji su istražili sva pitanja preuzimanja djeteta s posebnim potrebama i odlučili posvojiti. Neki ljudi vide posvojenje djeteta s posebnim potrebama kao javni servis - oni pomažu zajednici uz to što pomažu i pojedinom djetetu. Ima i ljudi koji zadobivaju veliku zadovoljštinu posvajajući dijete koje treba potpunu njegu i naoko ne napreduju u usporedbi s djecom koja su sposobna sudjelovti u "normalnim" obiteljskim aktivnostima. Ono što njih privlači jest njihova sposobnost da unaprijede kvalitetu djetetova života. Oni nalaze vrijednim i radosnim svoju sposobnost da ohrabre dijete da čini male verbalizacije ili odgovore na njihovu prisutnost smijehom ili nekim drugim ponašanjem.
DODATNI SAVJETI ZA POSVOJENJE DJETETA S POSEBNIM POTREBAMA
Trenirajte postati roditelj posvojitelj prije nego dovedete dijete kući. Potražite informacije na internetu o posvojenju i podizanju djeteta. Koristite svoju agenciju za posvojenje kao izvor za identifikaciju terapeuta, mjesta i financijske potpore ili organizacija za njegu. Rano lokaliziranje pomoći može spriječiti kasnije ozbiljne probleme.
Pribavite detaljnu pozadinu i profil djeteta, uključujući, ako je moguće, jasan medicinski profil. Ako nemate zadovoljavajuće pozadinske informacije o djetetu, odvedite dijete na psihološko i fizikalno ispitivanje prije no što se složite da ga uzmete.
Pronađite koje novčane potpore su dostupne za djecu s posebnim potrebama. Pribavite informacije od agencije ili od državnih ustanova. Nikad se nemojte odreći nikakve potpore, jer ona može postati neophodna kasnije, kad je možda nećete moći ponovo dobiti.
Prvih nekoliko mjeseci kad dijete uđe u obitelj bit će najteži. Za vrijeme tog perioda roditelji posvojitelji mogu dobiti upute od svoje agencije za posvojenje da se pridruže grupi za potporu.
Roditelji ne mogu odmah očekivati da će dijete biti "zahvalno" za spašavanje, i odmah ih zavoljeti i poštovati. Djeca, kao mnogi od nas, ne mogu uključiti i isključiti svoje osjećaje. Da postanu obuzeti jakim osjećajima potrebno je vrijeme. Ta djeca pate od strašne žalosti i gubitaka - ona možda nisu sposobna pokazati ljubav iako trebaju velike doze ljubavi od vas. Roditelji to moraju biti sposobni prihvatiti. Nije neobično za usvojenu djecu da ni ne osjećaju zahvalnost što su stavljena u novi dom. Čak i ako su bila zlostavljana u prošlosti, njihovi biološki roditelji su ljudi koje poznaju, bez obzira na njihova djela. U njihovom umu, roditelji posvojitelji su ih iščupali iz korijena, a ne spasili. U većini slučajeva djeca zauvijek čeznu za svojom biološkom obitelji.
PET STUPNJEVA PRILAGOĐAVANJA KAD POSVOJITE DIJETE
Prvi je period medenog mjeseca u kojem se dijete ponaša kao gost, ne čini krive stvari i roditelji misle da su našli idealno dijete.
Zatim dijete preokreće ponašanje i gura preko svih granica da vidi koliko je potreebno da bude opet odbačeno. Na toj točki, roditelji se mogu zapitati zašto su uzeli to dijete.
Treći stupanj je otrežnjenje. Roditelji se počinju pitati što su si to učinili posvojivši dijte.
Ako uspiju preživjeti treći stupanj, mogu doseći četvrti - razinu hvatanja u koštac. Dijete još uvijek testira roditelje, ali oni su sad naučili kako da bolje kontroliraju stvari.
Konačno, roditelji dosižu petu razinu - stupanj interakcije. Uspostavljena je dobra radna jedinica i razvija se stvarni osjećaj obitelji. Za vrijeme tog petog stupnja roditelji misle "Ne mogu zamisliti kakav bi bio život bez ovog djeteta."
Zdrava posvojiteljska obitelj ne traži od djeteta da odbaci svoju lojalnost i suze za rođenu obitelj. Neka djeca čak ostaju u kontaktu sa svojim rođacima. Roditelji posvojitelji će dopustiti svom djetetu da govori o članovima svoje biološke obitelji, zadrži njihove uspomene ili darove, i općenito, dijeliti svoje osjećaje za njega.
Ostajanje u dodiru ne znači uvijek fizički kontakt. To znači da roditelji ne mogu postaviti konflikt odanosti jer je to situacija bez pobjednika.
Često obitelj koja je posvojila dijete s posebnim okolnostima osjeća veliko ispunjenje. Oni osiguravaju emocionalnu i financijsku podršku djetetu koje bi inače provelo djetinjstvo kod udomitelja ili u instituciji. To može biti stvarno obogaćujuće iskustvo.
U gornjem tekstu ima stvari koje se podrazumijevaju, po mom mišljenju, i savjeta neprimjenjivih na našu situaciju.
Međutim, onih pet stupnjeva prilično dobro opisuje što se s nama zbivalo prvih godinu-dvije nakon posvojenja. Baš mi je drago da sam naišla na ovaj tekst.
Možda se to kod posvojenja manje djece ne događa, ili prolazi blaže.
Vlvl za vas i vaseg sina.
Moj M. je imao jednu godinu kad je bio posvojen. Vjerojatno zato što je bio tako mali, ja nas ne nalazim u ovih pet stupnjeva. Bio je potreban jedan period prilagođavanja, ali ne na opisani način. To je naprosto bilo vrijeme da se malo dijete koje je bilo istrgnuto iz poznate okoline i od poznatih ljudi prilagodi novoj sredini. Naime, mi M. nismo viđali prije posvojenja,. Prvi puta smo ga vidjeli kada su svi papiri bili gotovi, kad je već bio naš sin i kad smo došli po njega da ga vodimo kući. Mene je odmah izdvojio, prepoznao kao mamu, između nas je planula posebna ljubav koja nikada nije oscilirala, samo je rasla. I kada smo mu (počevši od 2,5) godine počeli objašnavati posvojenje to se nije mijenjalo. To ne znači da je bilo lako, jer je M. vrlo zahtjevna osoba, ali ne nalazim sličnosti s ovih pet stupnjeva. Vjerojatno je to zato što je bio mala beba, nesvjesna svoje prošlosti. Možda ću tih pet stupnjeva upoznati s drugim djetetom.
Nismo ni mi iskusili sve te stupnjeve na opisani način, ali jesmo dovoljno slično. Pokušat ću to opisati.
Prvi period medenog mjeseca - ne samo da se dijete ponašalo kao gost, strašno dobro i pristojno, nego mi sretni roditelji nismo vidjeli ništa loše baš u ničemu što je on napravio. Iako je pogled unatrag pokazao da su se već u tom razdoblju mogle prepoznati stvari koje će poslije bit problematične. Ali mi to tada nismo mogli vidjeti.
Drugi i treći stupanj kod nas su išli nekako zajedno: dijete gura do i preko granica, nastupa otrežnjenje. Ne treba zaboraviti da vrijedi i obratno: u prvom periodu mi dajemo sve od sebe da malom bude što ljepše, a u drugom pokušavamo učvrstiti "pravila ponašanja", prestajemo živjeti kao na praznicima - mislim, i kod djeteta nastupa otrežnjenje.
Međutim, nismo se nikad zapitali zašto smo uzeli to dijete, niti što smo si to učinili. Ono što se jesmo pitali: Bože, zašto to mora biti tako komplicirano? Znali smo da neće biti jednostavno, ali zar ne bi moglo biti malo jednostavnije?
I još: kad bi ovo dijete barem bilo malo manje _______, malo više ______ (popunite crtu).
Našu razinu hvatanja u koštac ja bih prije opisala kao period pokušaja i pogrešaka. Hm, pogrešaka i pogrešaka? Otprilike ovako: ah, znala sam da ne smijem pristati da odgodi učenje, ili: nisam mu trebala opet dopustiti da me uvuće u tu raspravu, ili: danas smo otkrili stosedamdesetiosmi način kako ga ne možemo udobrovoljiti itd.
Naravno, to nisu odijeljeni periodi, više nekako što kada preteže. Npr mi smo prilično brzo došli do onog "ne mogu zamisliti život bez ovog djeteta" a još uvijek znamo biti u fazi "vidi ga kako je divan, kako je krasan".
Uz povremene crne točke "zadavit ću ga golim rukama".
U tekstu se koristi izraz adoption disruption, uz naznaku da se odnosi na preseljenje djeteta iz posvojiteljskog doma, bilo prije bilo nakon finalizacije posvojenja. U ovom sam tekstu također izbacila imena ljudi koji su nešto rekli i ponešto drugo.
Diane Riggs
PLANIRANJE, PRIPREMA I PODRŠKA ZA PREVENCIJU RASKIDA POSVOJENJA
Richard Barth i drugi istraživači izvještavaju da je udio raskida posvojenja između 10 i 15%. Istraživači također kažu da je dob u vrijeme smještanja najbolji predskazatelj raskida; za stariju djecu je vjerojatnije da će posvojenje biti raskinuto. S obzirom na žestoke probleme među djecom koja se danas posvajaju i pritisak koji država osjeća da smjesti više djece kod posvojitelja, mnogi se boje da će se udio raskida povećavati. Mi međutim možemo osigurati stabilnije smještanje ulažući više pažnje na potrebe djece i obitelji. U stvari, ključevi za prevenciju raskida leže u svakom aspektu procesa posvojenja - od prvog propitkivanja potencijalnih posvojitelja do prvog desetljeća djetetovog života.
Da bi predusrele raskide, agencije, država i lokalne vlasti moraju ne samo naučiti što raskide posvojenja uzrokuje, nego što socijalni radnici, agencije, zakonodavci i pojedinci mogu učiniti da očuvaju posvojiteljske obitelji na okupu. Istraživanja i iskustvo pokazuju da pažljivo združivanje, promišljen prelazak djeteta i obilna obiteljska potpora nakon posvojenja mogu činiti razliku između stabilnosti posvojiteljske obitelji i još jednog preseljenja koje će povrijediti dijete.
UMJETNOST ZDRUŽIVANJA
Od trenutka kad ljudi krenu u posvajanje ili udomljavanje, agencije trebaju naučiti najviše što mogu o njima. A obitelji se trebaju obrazovati o izazovima udomiteljske brige i posvojenja, i procijeniti svoju vlastitu sposobnost da budu roditelji djeci s određenim poteškoćama. Što bolje radnici poznaju obitelj (a obitelji svoje vlastite snage i ograničenja), lakše je združiti obitelj s djetetom čijim će potrebama moći izaći u susret.
Srećom, mnogo od umjetnosti združivanja je stvar zdravog razuma. Medicinski osjetljivo dijete treba biti smješteno u obitelj koja je dobro upoznata s pedijatrijskim poremećajima i ima pristup medicinskim ustanovama. Dijete s ozbiljnim smetnjama ne bi smjelo nikad biti združeno s roditeljima čija druga djeca su podložna zlostavljanju. Kada novo dijete u obitelji zlostavlja drugu djecu, roditelji često osjećaju da imaju malo izbora osim raskida posvojenja.
Posebno kad je uključeno starije dijete, smještanje s osobama koje su već povezane s njime vjerojatno će biti najbolje. Na primjer, mnoge studije pronašle su da je postotak raskida posvojenja najniži za srodne njegovatelje ili udomiteljske obitelji koje su posvojile. I rođaci i udomiteljske obitelji imaju jaku otprije postojeću predanost djetetu i brizi o njemu, koja ih, čini se, održava kroz teška vremena.
PRIPREMA DJETETA I OBITELJI
Kad se radi o posvojenju djeteta s posebnim potrebama, većina od nas prvo misli na pripremu roditelja na posvojenje. Istovremeno, međutim - budući da su djeca u udomiteljstvu često produkt kaosa, traume i gubitka - priprema djeteta je jednako važna. Ako dijete nije nikad iskusilo stabilnost i sigurnost sa članovima biološke obitelji, ili je bilo prebacivano od jednog do drugog udomiteljskog smještaja, kako ono može znati ili čak početi razumijevati ili vjerovati na što bi život s "normalnom" i trajnom obitelji bio nalik?
PRIPREMANJE DJETETA
Primarni cilj pripreme djeteta jest pomoći mu da živi sigurno u novoj, trajnoj obitelji. Jedan težak korak prema postizanju tog cilja je pomoći djeci da shvate zašto se ne mogu vratiti natrag svojim biološkim obiteljima. Ako dijete nije sposobno preraditi bolnu istinu ranog zlostavljanja ili napuštanja, ono će teže prihvatiti novu obitelj.
Jedan dobar alat za pomaganje djeci da istraže svoju prošlost je iskreni životopis. Uzevši u obzir razvojni nivo djeteta, životopis bi trebao iskreno ocrtati djetetovu prošlost - dobro i loše - i naglasiti da dijete ne snosi krivnju za loše stvari koje su se događale. Napravljen s pažnjom i potporom, životopis može pomoći udomljenoj djeci da stave zajedno komadiće svoje prošlosti, da je mogu shvatiti, odžalovati i krenuti dalje.
Najvažnije je da agencije prepoznaju potrebu da osiguraju pripremu za posvojenje čak i u slučajevima kad dijete već živi u istoj udomiteljskoj obitelji godinama. Za djecu s poremećajima vezanosti, prelazak iz udobnog privremenog udomiteljskog smještaja u zastrašujuću bliskost trajne posvojiteljske obitelji (čak i kad se radi o potpuno istoj obitelji) može prinuditi dijete da djeluje i odbaci obitelj.
Da bi počela prihvaćati novu obitelj, djeca moraju znati što da očekuju. Na što je obitelj nalik? Ako djeca imaju braću ili sestre smještene negdje drugdje, mora se raspraviti mogućnost kontaktiranja i posjeta. Ako dijete želi ostati u dodiru s udomiteljima, treba dogovoriti komunikaciju. Djeci se treba iskreno kazati što ih dalje čeka; ništa ne zastrašuje i ne uznemiruje više od neznanja.
PRIPREMANJE OBITELJI
Ne pripremiti obitelj, kaže jadan iskusni otac posvojitelj, uvelike povećava šanse za raskid. Idealno, priprema posvojiteljske obitelji trebala bi oboružati potencijalne posvojitelje i njihovu drugu djecu informacijama i potporom koje će do maksimuma povećati šanse da roditelji budu sposobni efikasno roditeljevati, a ostali u kući mogu sigurno živjeti s novim članovima obitelji.
Kad su dijete i obitelj združeni, obitelj zaslužuje znati sve što je moguće o djetetu. Od trenutka kad je dijete došlo pod zaštitu socijalne skrbi, soc. radnici bi trebali sakupljati detalje o djetetovim iskustvima, o prošlosti njegovih bioloških roditelja i braće, i slijedna iskustva s različitim udomiteljskim obiteljima. Djetetova kompletna medicinska povijest treba također biti iznesena na vidjelo - uključujući procjene, dijagnoze i tretmane.
Iako se neki socijalni radnici boje da će kompletno otkrivanje prestrašiti roditelje posvojitelje, nepotpuno otkrivanje može postati katalizator za raskid. Roditelji kojima nedostaje znanje da pomognu svome djetetu mnogo će vjerojatnije okončati posvojenje s osjećajem neuspjeha i frustracije. Obratno, roditelji koji znaju mnogo o svom novom djetetu imaju šansu ući u posvojenje s realističnim očekivanjima - ključnim sastojkom uspjeha posvojenja.
Objavljeni 2003. u Children and Youth Services Review, rezultati istraživanja 249 posvojiteljskih obitelji u Nevadi pokazuju da su realistična roditeljska očekivanja imala najveći učinak na kvalitetu roditeljskog odnosa s njihovom djecom, na partnere u roditeljstvu i obitelj kao cjelinu. Roditelji trebaju znati što mogu očekivati od djeteta za koje su se složili da mu budu roditelji, i razumjeti kako se najbolje odnositi prema određenoj dobi. Na primjer, posvojitelji:
- trebaju znati kako će dijete funkcionirati u budućnosti. Hoće li moći živjeti samostalno kao odrasla osoba?
- trebaju naučiti što je očekivano kao rezultat dijagnosticiranih poremećaja. Strategije za podizanje djece s fetalnim alkoholnim sindromom i poremećajem vezaanja su bitno drugačije od onih za roditeljstvo djece bez posebnih potreba. Ako dijete ima posebne potrebe, roditelji bi trebali dobiti posebni trening kako da najbolje ispune djetetove jedinstvene potrebe.
- trebaju znati koje službe i potpore (posvojiteljska potpora, medicinske olakšice, produžena njega) mogu očekivati.
- mogu trebati lekcije o tome kako biti mentori i vodiči - radije nego stereotipni roditelji - starijoj djeci i tinejđerima koji su se pridružili obitelji.
Dok socijalni radnici mogu prenositi takve informacije, roditelji bi morali biti prijemljiviji na neugodnu istinu o kojoj govore iskusni udomitelji ili roditelji posvojitelji koji su preživjeli teška vremena. Kako?
- Mnoge agencije počinju koristiti udomitelje i posvojitelje u svojim orijentacijskim treninzima - kao suradnike ili primjer.
- Drugi programi koriste udomitelje i posvojitelje i za vrbovanje i za podršku potencijalnim udomiteljima i posvojiteljima.
- Roditeljske grupe potpore nude mogućim posvojiteljima pogled u svakodnevni život s djecom koja imaju posebne potrebe.
Iskusne udomiteljske i posvojiteljske obitelji mogu također savjetovati roditelje o načinu pripremanja druge djece u obitelji na pridošlice. Kao i roditelji, i djeca u posvojiteljskim obiteljima moraju znati što očekivati. Kako bi se mogla njihova uloga u obitelji promijeniti? Kako mogu pomoći novom djetetu da se porilagodi? Što ako im se ne svidi novo dijete? Ponovo, ništa nije više zastrašujuće od neznanja.
PRELAZAK IZ UDOMITELJSKE BRIGE U POSVOJENJE
Prelazak je tetežak mnogoj djeci - posebno onoj čiji su životi bili obilježeni serijom zastrašujućih promjena. Zatražiti neko dijete da odmah preseli u novu obitelj je kao zahtijevati da visi s ruba litice i otpusti se. Da bi se umanjio stres, prelazak u novu posvojiteljsku obitelj treba biti izveden s mišlju na potrebe svakog djeteta.
Neki podržavaju produženi raspored posjeta prije preseljenja. Umjesto da uroni djecu u novu okolinu, to im dopušta da se postepeno naviknu na nove ljude i mjesta. Početne posjete se trebaju odvijati tamo gdje je djetetu najugodnije (obično udomiteljski dom), a trenutni skrbnik treba poduprijeti djetetove posjete novoj obitelji - tako dajući djetetu dopuštenje da preseli u posvojiteljsku obitelj.
U Family Focus Adoption Services iz New Yorka vjeruju da djeca trebaju posjećivati posvojiteljske obitelji sve dok i djeca i obitelji ne budu spremni krenuti dalje. Kad je obitelj spremna zahtjevati dijete i obrnuto, agencija provodi ceremoniju usvajanja za koje roditelji i djeca potpisuju ugovor priznajući novoformiranu obitelj. Njihov postotak raskida posvojenja je vrlo nizak jer njihova praksa prelaska daje obiteljima vrijeme da se potpuno predaju djetetu prije posvojenja.
DRUGI FAKTORI ZA RAZMATRANJE:
Tempiranje. Posebno kada dijete mora preseliti u drugi grad ili državu, planirajte smještanje za vrijeme prirodnih prekida u djetetovu životu (na primjer, ljeti kad nastava završi ). Kad je god moguće, izbjegavajte prekidanje djetetove školske godine, sportske sezone ili drugih važnih aktivnosti.
Stalnost. Sačuvajte onoliko konstanti u djetetovu životu koliko je moguće. Ako se bivša udomiteljska obitelj slaže, održite kontakt. Učite o djetetovoj najdražoj hrani i restoranima, igrama, čak i tipu sapuna ili zubne paste na koju je dijete naviklo. Poznati mirisi, okusi i aktivnosti pomoći će djetetu da se osjeća više kod kuće u novoj obitelji.
Potpore. Prije nego dijete s posebnim potrebama uđe u novi dom, osoblje agencije trebalo bi raditi s roditeljima da dobiju potporne usluge u mjestu. Ako dijete treba pratioca za osobnu njegu u kući ili školi, to treba biti dostupn. S djetetovom školom treba dogovoriti individualizirani plan nastave. Treba sastaviti raspored terapijskih sastanaka i potražiti lijekove. Usluge se trebaju nastaviti bez prekida, koliko je moguće
ŽIVOT ZA POSVOJITELJSKU OBITELJ
Jednom kad dijete doseli u posvojiteljsku obitelj, jednadžba se mijenja i za dijete i obitelj. Svatko prihvaća nove uloge i odgovornosti, a uspjeh posvojenja sada balansira na zdravlju cijele obitelji - ne samo djeteta. Iz tog razloga postposvojiteljske usluge treba usmjeriti prema održanju cijele obitelji nedirnute.
Kad agencija smjesti dijete u posvojenje, ona indirektno sklapa ugovor s obitelji prilično nezavisan od zakonskog ugovora kojim se dovršava posvojenje. Pogodba je bazirana na pretpostavci da obitelj prihvaća dijete kao svog stalnog člana obitelji, a za uzvrat, agencija se obvezuje da osigura ili učini izvjesnim da drugi osiguraju usluge za pomoć obitelji da se nosi sa stresom.
Agencija može olakšati post-posvojiteljski staž pregovarajući o posvojiteljskoj novčanoj pomoći, nudeći poduku o olakšicama zdravstvene njege, i upućujući na druge profesionalce ili roditelje posvojitelje. Socijalni radnici također mogu osigurati važnu podršku za roditelje. Kao što je jedna majka posvojiteljica napisala "Imati socijalnog radnika koji je bio tamo i vjerovao u mene spasilo je našu obitelj". On je pomogao majci uvidjeti kako je daleko njen sin stigao s vremenom, i prihvatiti realnost dječakove budućnosti. Kad je dječak odrastao, dodaje majka, socijalni radnik "mi je pomogao da ga pustim kad ja nisam mogla više učiniti."
Kad se problem pojavi, posvojiteljska obitelj također može imati koristi od dobre obiteljske terapije. Dok djeca s problemima vezanja mogu trebati individualnu terapiju da uklone posljedice prošlosti, ona ne trebaju primati individualnu terapiju vezanosti, individualna terapija ne čini ništa da unaprijedi obiteljsku povezanost ili ljekovitost za povrijeđenu djecu. Dok je sporno pitanje obiteljsko pitanje, svi članovi posvojiteljske obitelji trebaju se vidjeti kao obiteljska jedinica, poželjno u obiteljskom domu. (Oprostite, ovo mi je bio jako gadan odlomak za prevesti, ispao je groznan, ali valjda se kuži bit.)
Prvi zadatak obiteljskog terapeuta je da "potvrdi posvojiteljsko rješenje". Terapeut se mora fokusirati na pomaganje obitelji da ostane zajedno, i davanje obitelji alata da pomogne usvojenom djetetu.
Dobro obučeni terapeut može također podsjetiti roditelje da se dijete ponaša na određeni način s razlogom. Djeca koja ulaze u posvojiteljsku obitelj donose sa sobom prošle strahove, prošle nezadovoljene potrebe, i prošle načine hvatanja u koštac sa životom. Da preokrenu negativno ponašanje, roditelji možda trebaju učiniti da se dijete osjeća sigurnije, prilagoditi svoje roditeljstvo da odgovara djetetovoj emocionalnoj dobi, i pronaći način za dijete da se nosi s uznemirujućim osjećajima koristeći svoje i obiteljske jake strane.
Ako obitelj, unatoč pomoći i intervencijama, ne može živjeti sigurno s posvojenim djetetom koje ima ozbiljne zdravstvene probleme, agencija mora uzeti u obzir izvankućni terapeutski smještaj bez traženja obitelji da dokonča posvojenje. Čak i ako djeca i tinejđeri ne mogu živjeti kod kuće, oni još trebaju znati da je njihova obitelj tamo da ih podupre. Zašto bi dijete uopće pokušalo oporaviti se ako se nema kome vratiti kući?
Profesionalna pomoć je prijeko potrebna za zbunjene posvojenike i njihove obitelji, ali obitelji također mogu sebi pomoći da bolje prebrode uspone i padove roditeljstva djeteta sa specijalnim potrebama. Kao prvo, posvojiteljske obitelji moraju biti spremne tražiti pomoć od zajednice - i suzbiti impuls da same nose teret. Jedna majka posvojiteljica preporučuje da roditelji posvojitelji razgovaraju s prijateljima, dušobrižnicima i savjetnicima u dobrim vremenima i u lošim, i da prihvate podršku koju oni nude.
Grupe roditelja posvojitelja za podršku su drugo prirodno mjesto kojem se možete okrenuti. Gdje biste drugdje mogli naći grupu roditelja koji tako dobro razumiju zbilju roditeljevanja djeci koja imaju posebne potrebe? Djetetovi bivši udomitelji mogu također biti sposobni ponuditi podršku, oni također znaju kako izgleda život s tim djetetom. Ako žive blizu i još uvijek imaju vezu s djetetom, udomitelji mogu biti sjajni zamjenski njegovatelji. Potrebna pauza za roditelje posvojitelje može djetetu biti dobrodošli posjet starim prijateljima.
Roditelji posvojitelji trebaju također iskoristiti prednosti mogućnosti da nauče (putem treninga, knjiga, članaka, od drugih roditelja i profesionalaca) više o izazovima s kojima se njihova djeca suočavaju. Što više roditelj zna o djetetovim sposobnostima i ograničenjima, to lakše će održati očekivanja realističnima i slaviti suptilnije znakove napretka. Čuvanje zapisa o djetetovom ponašanju i reakcijama također je korisno za traženje situacija koje su okidači za određena ponašanja i za pomoć roditeljima da uvide kako je dijete napredovalo kroz dulji vremenski period.
Konačno, roditelji moraju također rezervirati kvalitetno vrijeme za sebe i svoje druge odnose. Roditeljska ljubav i njega nije manje vrijedna za djecu koja ne mogu uzvratiti, ali je teško očuvati davanje i davanje bez uzvratnog primanja. Roditelji također trebaju afirmaciju. Oni trebaju očuvati svoje vlastite interese živima, održati dobar smisao za humor, i pronaći dovoljno osobnog goriva da se nastave suočavati s izazovima koji se mogu pojavljivati svakodnevno.
ZAKLJUČAK
Ni dva posvojiteljska puta ne slijede točno istu stazu, i jer je svaka obiteljska situacija jedinstvena, roditelji koji posvajaju djecu s posebnim potrebama moraju imati pristup širokom izboru dostupnih, djelotvornih i trajnih prije i post-poosvojiteljskih usluga i potpora. Svaka obitelj također treba snagu da definira uspjeh svojim vlastitim terminima. Za nekog prihvaćanje profesionalne pomoći može biti glavni proboj. Roditelji posvojitelji zaslužuju šansu da krenu dalje s nadom dok se trude da naprave značajnu razliku u životima naše najranjivije djece.
http://www.nacac.org/adoptalk/planpreparesupport.html
Ovaj tekst gore govori o mom najcrnjem crnom strahu iz noćne more (koji srećom ne diže glavu često, i gotovo se izgubio s vremenom) "da to neće ići". Da ćemo se naći u situaciji da ne želimo jedni druge.
Kod nas, u Hrvatskoj, koliko znam ne postoji mogućnost raskida ili razvrgavanja ili poništenja posvojenja. Barem su nama u CZSS tako rekli. Tj. rekli su da smo sad pred zakonom roditelji i dijete, da postoji jedino mogućnost da nam se oduzmu roditeljska prava, kao bilo kojim drugim roditeljima.
Meni osobno je bilo drago kad sam čula da nema mogućnosti povratka, to mi se činilo kao da daje veću važnost svemu što smo napravili.
ALi znam da su u nekim novinskim člancima naveli da je bilo raskida posvojenja (ne znam više koji je bio termin), tj. da su posvojitelji "vratili" djecu (na brigu državi? u dom?).
Kad sam pronašla ovaj tekst, bilo mi je drago kad sam uvidjela da sa svojim strahom nisam "luda baba", da se moja najgora noćna mora nekim ljudima ostvaruje. A bilo mi je žao što na ovaj i druge slične tekstove nisam naišla puno ranije, prije ili friško nakon posvojenja.
O prijedlozima i strategijama iznesenim u tekstu napisat ću svoj komentar poslije. Ali stvarno bih voljela da se i vi drug uključite sa svojim razmišljanjima.
Ovako se osjećam kao da sam opala s Marsa (jedina).
Imam dojam da se cijeloj ovoj problematici kod nas nije dovoljno ozbiljno pristupilo. Možda to ovisi o novcu kojim država (ne)raspolaže, ali stvarno mislim da nije tako.
Pisat ću redom kako je što u tekstu navedeno o našim iskustvima i svojim razmišljanjima.
- Združivanje tj. povezivanje pravih roditelja i djeteta - često se naglašava da se tu polazi tražeći najbolje roditelje za djecu, a ne obrnuto. Nemam primjedbi na princip, ako se vodi računa uz ostalo i o tome da su najbolji roditelji oni kojima je baš takvo dijete jako poželjno.
- Priprema djeteta:
Ne znam kako su soc. radnici pripremali naše dijete i što su mu rekli. Znam da je počelo s nagovaranjem njegovog brata skrbnika da dopusti posvojenje, a zatim i samog djeteta. Malog su nagovorili i on je bio željan života s novim roditeljima, a onda se desilo da su ljudi kod kojih je došao na vikend odustali. Jasno, bolje da su odustali odmah, nego poslije, ali to je bila dodatna trauma.
Sviđa mi se ova ideja o pripremi životopisa (u originalu je to nazvano knjigom života) prilagođenog dobi djeteta, i mislim da bi to i naši socijalni radnici mogli napraviti, tj. psiholozi u centrima.
Vjerujem da je našem djetetu jako olakšalo odluku o posvojenju i prelazak to što su ga u tome podupirali i soc. radnici, i braća (iako su sigurno imali neke sumnje) i udomitelji.
- Pripremanje obitelji:
Ja ne bih rekla da smo mi kao potencijalni posvojitelji uopće prošli fazu pripremanja obitelji. U tijeku obrade u CZSS dotaknuta su i pitanja što bismo mi napravili kada i ako i raspravljene neke moguće situacije, ali to nije bilo s ciljem da se nas pripremi, nego da nas procijene jesmo li adekvatni za posvojitelje.
Rekli su nam da ne možemo računati s time da su djeca koja idu na posvajanje bez traumi i posve ok bilo zdravstveno bilo po ponašanju. Ali nisu nam rekli, niti uputili gdje bismo mogli saznati, kakve su to traume i što se radi da ih se izliječi, ili nauči živjeti s njima.
Ne znam da li se to sad promijenilo sa školicom za posvojitelje. Ali vidim da se na nju čeka mjesecima, dakle nije dostupna svima tada kada im treba.
I mislim da bi bilo jako dobro da i kod nas CZSS pripreme nekakve realne životne primjere posvojiteljskih obitelji, kakve probleme imaju i kako ih rješavaju, za potencijalne posvojitelje. To je naravno nemoguće samim time što kad posvojenje prođe prestaje bilo kakav kontakt CZSS sa obitelji. Otkud bi oni znali koje smo konkretne poteškoće imali i kako smo se s njima nosili? A to je šteta.
Što se tiče određenog djeteta i poznavanja njegove prošlosti, čak i u ovakvom "dobrom" slučaju kakav je naš gdje se radi o djetetu s prisutnim odraslim članovima obitelji, od kojih se mogu dobiti informacije - mogu samo reći da informacija nikad dosta.
Ovaj dio teksta tu ponavljam jer mislim da je jako važan: "Kad su dijete i obitelj združeni, obitelj zaslužuje znati sve što je moguće o djetetu. Od trenutka kad je dijete došlo pod zaštitu socijalne skrbi, soc. radnici bi trebali sakupljati detalje o djetetovim iskustvima, o prošlosti njegovih bioloških roditelja i braće, i slijedna iskustva s različitim udomiteljskim obiteljima. Djetetova kompletna medicinska povijest treba također biti iznesena na vidjelo - uključujući procjene, dijagnoze i tretmane."
Mi npr. nismo saznali da je dijete rođeno prerano, bilo u inkubatoru i kasnije još jednom kao beba u bolnici od CZSS, a mislim da smo trebali, iako nas to ne bi pokolebalo. A vidjela sam tu na forumu da i vi koje ste dobile malu djecu iz doma niste baš zatrpane informacijama o njihovom stanju, a kamoli dijagnozama i preporukama terapije. A nečija iskustva s udomiteljima navode me na zaključak da CZSS uopće ne vodi računa o toj djeci koliko bi trebao, da ni sam nema informacije koje bi trebao imati.
Ali ako se radi o nečijem oduzimanju roditeljstva to je sve prošlo obradu centra i onda sud. Mislim da bi roditelji posvojitelji morali unaprijed dobiti što više informacija, a kad posvojenje prođe - apsolutno sve s čim centar raspolaže, osim osobnih podataka biološke obitelji.
I recimo nama nisu rekli da dijete (to određeno, koje su poznavali i o kojem su s ljubavi brinuli) ima traume zbog kojih bi bilo dobro da odradi neku terapiju, nego smo to saznali skoro dvije godine kasnije kad smo već čupali kose od muke.
- Prelazak od udomitelja posvojitelju
Naše iskustvo već sam opširno opisala. Da, mi smo imali period privikavanja s vikend posjetima. Vjerujem da je bio potreban, ali s vremenom smo shvatili da to jako rastrzava dijete. A i nas: od ponedjeljka ujutro do petka popodne živimo radni tjedan kao i dotad (ali sa svim mislima, srcem i dušom usmjerenim prema vikendu), u petak sjedamo u auto i odlazimo po dijete, provodimo vikend zajedno kao da smo na praznicima, u nedjelju podvečer ga vraćamo, vozimo se osamljeni natrag u pust stan, koji djeluje još praznije nakon druženja... Za dijete valjda vrijedi to isto, osim što ono ide u školu i ne može si dopusti da s mislima na vikendu "rutinski uči" ko što smo mi možda mogli raditi. I još je imao one sumnje preostale od prethodnog neuspjelog posvojenja... Ne znam. To valjda i nije moglo proći drugačije.
Ovdje spominje trenutak "kad je obitelj spremna zahtjevati dijete". ALi mi smo bili spremni čekati, iako smo pri tome patili, za dobro djeteta. Pokrenuli smo dovršenje posvojenja kad nam se učinilo da produženje tog prelaznog perioda, života škola tamo vikend ovdje, nije dobro za dijete.
- Drugi faktori za razmatranje:
Iz gornjeg razloga nismo čekali da završi školska godina. Tek naknadno smo shvatili da je to bolje iz još jednog razloga, jer je lakše upoznati prijatelje u školi nego preko ljetnog ferja kad se svi raziđu. Možda je zimsko ferje idealno za prelazak: novo polugodište, nova godina, ako pada u dobrom trenutku u odnosu na posvojenje.
O stalnosti nismo vodili dovoljno računa. Raspitala sam se o hrani, ali mali je ionako brljao i iskoristio priliku da prestane jesti što nije htio. Kozmetičke stvari mislim da je imao zajedničke s drugima, a ja sam mu kupovala sve one dječje paste i šampone i vodila ga u dućan da bira.
Njegova osobna imovina bila je žalosno malena i stala je u jednu-dvije torbe. Vidim da su neka djeca iz udomiteljstva došla s još mnogo manje stvari. Većinom je to bila odjeća, koju je poslije prerastao.
Ali donio je iz škole fascikl sa crtežima koje su mu nacrtala djeca iz razreda. Na crteže su se potpisali, neki napisali poruke s dobrim željama, i dopisali adrese i telefone. To je bila stvar koja mu je jako puno značila (i mi smo joj se primjereno divili) i znali smo ga dosta često vidjeti da to prelistava.
Vjerujem da bi za svu djecu veću od beba trebalo pripremiti tako nešto: možda fotografije udomitelja, kuće, ili doma, druge djece iz doma i odgojiteljica, poruke ljubavi i slično. Iz CZSS bi mogli potaknuti udomitelje da to naprave, možda i sami napraviti koju fotku djeteta u staroj sredini. Ili da potaknu udomitelje da kupe neku igračkicu ili slikovnicu djetetu koji tjedan prije nego odlazi.
O potporama i pripremi roditelja da dobiju potpore nemam što reći. Dok nisam ušla u HZMO kad je dijete bilo kod nas nisam ni saznala da će mjesečna lova za posvojiteljski dopust biti 1.600 kn. A kamoli da nas je netko uputio na službu koja će održavati kontakt s nama.
- Život za posvojiteljsku obitelj
Kako je lijepo pročitati "agencija se obvezuje da osigura ili učini izvjesnim da drugi osiguraju usluge za pomoć obitelji da se nosi sa stresom". i "Socijalni radnici također mogu osigurati važnu podršku za roditelje."
Ali, kao što rekoh, oni zatvaraju predmet kad je dijete posvojeno. Idući put će nas vidjeti ako osiromašimo i dođemo tražiti jednokratnu potporu da platimo isključenu struju, ili kad se krenemo razvoditi pa dođemo u Centar na mirenje, ili kad ...
Ja sam od početka govorila da mi fali što nas nitko iz Centra ne prati. Bilo mi je drago u onom smislu da nema nikakve kontrole i da je dijete potpuno prepušteno na odgoj nama. Ipak, mislim da nekoliko posjeta svakih mjesec-dva-tri ne bi učinilo da se osjećamo "kontrolirano" ako bi poslužile da ispričamo što se zbiva, pohvalimo se uspjesima, potražimo savjet za nedoumice, požalimo se oko onog što nas muči - i to i zajedno i svaki nasamo.
"Profesionalna pomoć je prijeko potrebna za zbunjene posvojenike i njihove obitelji" - ah, kako bih voljela da nadležni to konačno shvate i osiguraju takvu pomoć. Ma ne mora biti besplatna, mi ćemo platiti, samo nas uputite čovjeku/instituciji od povjerenja. A ne: opustite se, sve će biti u redu, sve je u redu, ups, nešto ovdje jako ne štima.
"Posvojiteljske obitelji moraju biti spremne tražiti pomoć od zajednice - i suzbiti impuls da same nose teret." Ja prva nerado priznajem da imam probleme. Ali o svojim nedoumicama, strahovima i sumnjama znala sam razgovarati sa članovima obitelji, kolegama, učiteljicom i psihologicom u školi.
Stvar je u tome da oni nisu osposobljeni da pomognu (dobro, od obitelji i ne tražim profesionalnu pomoć) u ovakvoj specifičnoj situaciji. Dijete mi je čak bilo na snimanju glave, i dodatnim testiiranjima, da bi se vratilo s porukom za mene da "ako je tu netko lud" da sam to ja. A nije nitko bio lud, samo istraumatiziran. I dijete, a uskoro i mi.
Čudo je božje da sam uopće i našla ikakvu pomoć, koliko sam puta čula "opusti se, sve je to normalno". I to ja, koja odustajem na prvoj prepreci, koja ne mogu stajati u redu, koja ne volim konfrontacije, koja izbjegavam neugodne situacije. Mjesecima sam pokušavala otkriti što nije dobro i tražila tko bi mi u tome pomogao. (Pune su mi oči suza od bijesa i frustracije samo kad se sjetim.) Što bi bilo da sam odustala? Tako nešto se ne bi smjelo događati.
Naravno da nas nitko nije uputio ni na grupu roditelja posvojitelja za podršku. Ima li toga kod nas? Osim ovakvog foruma, naravno.
Svakako potpisujem "roditelji moraju također rezervirati kvalitetno vrijeme za sebe i svoje druge odnose... trebaju očuvati svoje vlastite interese živima, održati dobar smisao za humor, i pronaći dovoljno osobnog goriva da se nastave suočavati s izazovima".
I ne znam jesam li ikada dovoljno naglasila da to sve ne bi bilo moguće bez ljubavi koju suprug i ja međusobno osjećamo, i našeg upornog truda da održimo dobru komunikacijsu, da ne prešutimo jedno drugom svoje brige i nade, i da radimo na rješavanju problema među nama i oko nas. Ljubav nije dovoljna u teškim situacijama, to smo shvatili još davno.
Cure moje, i dragi tateki, moj komentar je skoro dulji od teksta. Uključila sam se na ovaj forum baš zato da podijelim s vama što sam prošla, i dobro i loše. Da vas potaknem da se odlučite na posvajanje, da vas ohrabrim u čekanju, da vam pomognem svojim iskustvom koliko god mogu, da vas nagovorim da tražite pomoć za sebe i svoju djecu uporno i bez odustajanja.
Da pružim i osjetim potporu, i da se nitko od nas ne osjeća osamljeno i neshvaćeno sa svojim problemima, koliko god oni bili jedinstveni.
Nisi (jedina) opala s Marsa . Meni ovi tekstovi jako puno znače jer učim, a iskustvo tek stičem. Ovdje ima stvari koje mi pružaju "pogled iz jednog drugog kuta". Hvala ti na trudu i želji da sve ovo podijeliš s namaVlvl prvotno napisa
Vlvl, ja redovito pratim tvoje postove na ovom topiku, ali mi je malo teško postati velike postove, jer imam jako sporu vezu i rijetko se spajam. Ali, napisat ću svoja iskustva i razmišljanja kad se vratimo u Zgb. Za sada ću reći samo toliko da se u školi za posvojitelje itekako razmišlja o stalnom "servisu" za posvojitelje, mjestu kamo bi se mogli obratiti u svim kriznim situacijama koje se pojavljuju u odgoju. A one se pojavljuju, to svima treba biti jasno i imaju veze sa posvojenjem. Naša djeca naprosto imaju više problema nego rođena djeca, a pogotovo ona koja su posvojena starija, zbog toga što im je u ranom djetinjstvu identitet već formiran na drugi način i moraju ga mijenjati. Nažalost, barem za sada nadležni nisu pokazali razumijevanje za takve inicijative, jer smo mi brojčano neinteresantna skupina, a nismo baš ni organizirani. Međutim, sve to mi sami možemo promijeniti.
Vlvl, molim te nemoj se osjećati kao da si "pala s Marsa". Razumijem tvoje osjećaje jer imaš dojam možda da je komunikacija jednosmjerna, a možda često i je, ali, evo, ja sam jedna od tvoje zahvalne "publike". Nisam mama i teško da mogu razmjenjivati iskustva na taj način. Ja sam, recimo, one gore faze prepoznavala iz tvoje priče, to mi je jedini "reference point" jer svoga nemam, a dijelom je i tvoje iskustvo jedinstveno jer su na ovom forumu forumaši s uglavnom posvojenom manjom djecom. Ali, tvoje iskustvo je toliko poučno i zanimljivo i ja te samo želim ohrabriti da ga nastaviš dijeliti s nama. Tako da nemoj misliti ako nema komentara to je zato što ljudi nisu zainteresirani. Zainteresirani su jako jedino fali usporednih iskustava...
Zdenka2, jedva čekam da opišeš svoja iskustva. Svjesna sam da moje iskustvo mora biti drugačije od iskustva onog koji je posvojio bebu, ali sigurna sam da su neke stvari usporedive.
U vezi s time da mi možemo nešto promijeniti - ja sam spremna poduprijeti i pridružiti se bilo kakvoj akciji koja se pokrene. Već je ovakvo virtualno druženje i razmjena iskustava nekakav početak. Razvija se svijest o tome da iako je posvojenje djeteta ispunjenje naše najveće želje, da to nije automatski "i živjeli su sretno do kraja svojih života koji su bili iznimno dugi".
Ina draga, bok, čujem da ima lijepih vijesti.
Ima, ima . Još sam u nevjerici jer je sve tako rano... A i na obradu pozvani 4.9., držite nam palčeve, ja sam isto od onih koje se boje hoće li to sve položiti...
Vlvl, hvala ti na svim ovim lijepim tekstovima.
Teško mi je uključiti se u aktivno komentiranje jer nemam iskustva sa starijim djetetom, a A. ima tek 3 i pol godine i još zapravo nismo niti zaplivali u moru njenih pitanja i dvojbi oko reakcija na određeno ponašanje (za sada prihvaća objašnjenje da je nisam rodila ja nego jedna druga teta, zna da nisam mogla roditi dijete zbog bolesti, a eto, sada se dogodilo čudo, ozdravila sam jer je Bog htio da i ona dobije sekicu kojoj se, usput rečeno, zaista neizmjerno veseli).
Čokolada, ovo stvarno zvuči kao bajka!čokolada prvotno napisa
Ina 33, ako sam dobro shvatila, čestitke!
Kad se vratimo s godišnjeg potrudit ću se pa skupiti na jedno mjesto sve što sam do sada bilježila na temu M. odnosa prema posvojenju i njegove potrage za identitetom. Ima i novosti na tu temu, jer smo ljetos prvi puta nakon 6 godina posjetili dom u kojem je bio, na njegovu želju. Njegova reakcija na to bila je vrlo zanimljiva. Kod njega nije bilo otpora prema nama i nemogućnosti prihvaćanja nas kao roditelja, ali je bilo puno vrlo otvorenih pitanja o identitetu, biološkoj majci itd. Sada, nakon svih peripetija u kojima smo mi bili posve iskreni, usmjereni prema njegovim, a ne prema našim osjećajima, glavna tema je sigurnost. Želi biti siguran da je on naš sin, zauvijek. Stalno ispituje o drugom djetetu, jer želi seku i preispituje različite mogućnosti. Pitao me je što bi bilo da ja rodim, u kojem bi odnosu bili on i to dijete - ja sam mu to objasnila i prihvatio je to. Njemu je ipak mnogo bliže posvojenje (a i meni, a i realnosti), zato što ne želi malu bebu nego "veliku seku, za igru". Načuo je nešto i o udomiteljstvu - ta opcija mu se manje sviđa, jer tada seka ne bi bila prava seka i ne bi bila naša zauvijek. Taj mu je primjer isto poznat, jer naši susjedi imaju udomljenu djevojčicu. Kroz sva ta pitanja on zapravo preispituje i pitanje svoje sigurnosti i usidrenosti u našu obitelj. To vidim i po tome što stalno ispituje o svojim rođacima, tetama i tetcima, stricu i strini, sestričnama i drugima. Mislim da ima osjećaj potpune pripadnosti. Nemam osjećaj dvostrukog identiteta kod njega, barem ne trenutno. Vjerujem da će se to ponovo probuditi, ta svijest o drugoj, biološkoj obitelji i potreba da o njima nešto sazna. Na tom putu mi ćemo ga pratiti.
Zdenka, odlično si to rekla. Djetetovi osjećaji su prioritet i ovakav pristup samo pomaže da vam maleni odrasta u samopouzdano dijete koje osjeća vašu nesebičnu podršku i silnu ljubav koju mu dajete.
U napomeni uz tekst navedeno je da se raskid (adoption disruptions) javlja prije finalizacije, a poništenje (dissolution) nakon finalizacije posvojenja, ali da se u ovom članku termin raskid upotrebljava u oba snmisla, izuzev u slučajevoma gdje je pravna razlika bitna.
Diane Riggs i Mary Boo
PODRŠKA RASKIDU JE BITNA
Prevencija raskida i poništenja posvojenja treba se provoditi kroz svaku službu i potporu koja je dostupna. Inovativni programi širom zemlje održavaju posvojiteljske obitelji sigurnim i čitavim, a znamo da s povećanjem predanosti još i više obitelji može biti očuvano. Istovremeno, međutim, ne možemo ignorirati razornu zbilju obitelji koje su se raspale. Prečesto su raskidi posvojenja tragične životne činjenice na koje smo neskloni iskreno i otvoreno usmjeriti pažnju. Ipak, zajednica usmjerena dobrobiti djeteta duguje djeci i roditeljima uključenim u raskid posvojenja trajnu potporu za vrijeme i nakon tog duboko bolnog iskustva. Obitelji i djeca očajnički trebaju pomoć iz mnogih izvora - uključujući druge roditelje, agencije odgovorne za smještanje djece, i obučene terapeute za mentalno zdravlje
ZBILJA RASKIDA
Neupitno, većina posvojenja uspjeva i posvojiteljske obitelji ostaju zajedno. Posvojenja koja se raskidaju uobičajeno se raspliću zbog komplicirane mješavine razloga. Problemi mentalnog zdravlja, djetetova prošlost i nerealna roditeljska očekivanja mogu potkopati posvojenje. Zapreke sistema - loše spajanje, slaba priprema, nepotpuno očitovanje o djetetovim potrebama, neadekvatna potpora poslije posvojenja - također pridonose. Koji god bio uzrok, roditelji čije posvojenje posrće postaju traumatizirani jer iznova pokušavaju, a nisu sposobni, uspješno roditeljevati.
Kad se Brady pridružio svojoj novoj obitelji, njegov otac i braća pokušavali su da se osjeća kod kuće. "Ja sam ga prihvatio 100%" kaže jedan brat. "Naučio sam otrpjeti njegov bijes i nadao sam se da ću mu nekako pomoći." Nakon što je Brady pokušao ozbiljno ozlijediti svoju baku, obitelj je uvidjela da on treba više pomoći nego je oni mogu pružiti. Međutim, kad je Brady otišao, najmanje jedan preostali brat (također posvojen) neočekivano je osjetio nesigurnost oko svoje uloge u obitelji.
Kako on tumači: Nekoliko mjeseci kasnije odlučio sam napustiti dom, pobjeći. Tata je bio nepopustljiv u vezi s mojim redarstvenim satom i ja sam baš odlučio da to neću prihvatiti. Nisam znao je li to zbog Bradya ili ne, ali sjećam se osjećaja nesigurnosti oko mog vlastitog mjesta u obitelji kad je on odselio iz kuće. Čini se da sam gledao na tatu drukčije. Iako sam znao zašto je on morao Bradya preseliti, pitao sam se hoće li učiniti istu stvar meni.
Sammie, koja je smještena u obitelj u dobi od sedam godina, pokazala je probleme i ponašanje koji su okrenuli život njene obitelji naglavce. Jer je rijetko spavala, njeni roditelji posvojitelji morali su je nadzirati danju i noću. Njena braća počela su mrziti izlazak u javnost s njom, i prestali su pozivati prijatelje u kuću, jer je bila tako nepredvidiva. Obiteljski izleti bili su katastrofe. Do vremena kad je Sammie otišla (tri godine nakon smještanja), obitelj je bila prestravljena i traumatizirana trajnim stresom i krivnjom koju su osjećali zbog okončanja posvojenja.
PODRŠKA ZA RASKIDAJUĆE OBITELJI
Raskidi su teški za sve koji su u njih uključeni. Posvojiteljske obitelji su zauvijek promijenjene iskustvom koje je dovelo do raskida i emocionalno razarajućom odlukom da dokončaju posvojenje. Socijalni radnici se mogu osjećati tužnima, ljutima, krivima ili frustriranima onim što izgleda kao profesionalna pogreška. Djeca čije je posvojenje raskinuto pretrpjela su još jedan gubitak, a djeca preostala u obitelji također se moraju pomiriti sa svojim gubicima.
Tijekom tog teškog vremena, sistem koji polaže na dobrobit obitelji i djeteta mora uvidjeti protekla sporna pitanja i okupiti ih da postigne neophodno iscjeljenje za sve uključene.
Obitelji moraju pronaći snagu da posegnu za vanjskom pomoći. Za roditelje, jedan bitan i težak korak prema iscjeljenju je priznanje da trebaju pomoć. Preplavljujuća krivnja može učiniti razgovor teškim, ali roditelji koji prolaze kroz raskid trebaju potvrdu da moraju izdržati traumatično iskustvo. Roditelji moraju tražiti pomoć za sebe i svoju djecu. Terapija može biti neophodna pomoć obiteljima da počnu raditi sa svojom žalosti, gubitkom i povredama.
Radnici agencija i administrativci moraju prigrliti filozofiju rada s raskidajućim obiteljima i djecom. Agencje imaju moralnu obavezu da osiguraju potporu za obitelji koje su iskusile raskid - onima koji su posvojili djecu s posebnim potrebama. Agencije trebaju ponuditi emocionalnu potporu i pomoć obiteljima da pristupe službama koje potiču liječenje. Ako je odnos između roditelja i njihovog radnika narušena raskidom, agencija treba pronaći drugog profesionalca koji može priznati obiteljsku bol i učiniti dostupnima potporne službe.
Djeca koja su napustila posvojiteljski smještaj također zahtijevaju posebno razmatranje. Ona trebaju službe i podršku koja im može pomoći da se iscijele i nauče uspješno živjeti s drugom obitelji. Ponekad raskinute obitelji mogu pomoći da se olakša preseljenje u drugi smještaj. Obitelji mogu osigurati agencijsko osoblje s korisnim uvidom u djecu, njihove probleme, i potporne službe koje mogu biti najkorisnije za djetetovu novu obitelj.
Agencije trebaju poduprijeti raskidajuće obitelji i djecu jer je to ispravna stvar, ali tu postoji i druga pobuda. Mnoge obitelji koje su iskusile raskid imaju, ili planiraju imati, drugu posvojenu djecu. Djeca i dalje trebaju obitelj. Za obje strane, iako jedno posvojenje nije uspjelo, budući smještaj bi mogao.
Država treba pravedno tretirati roditelje posvojitelje. Kad život s djetetom postane tako strašan da se roditelji posvojitelji osjećaju prisiljeni poništiti posvojenje, socijalni radnici i suci trebaju ispitati sve činjenice u slučaju, i učiniti dostupnima službe potrebne da se očuva taj smještaj. Ako se neophodna podrška ne može osigurati, obitelj ne treba biti kažnjena (optužbom za napuštanje ili zanemarivanje djeteta) ako se posvojenje svejedno mora okončati. Sadašnja politika koja prisiljava roditelje posvojitelje da se odreknu svog djeteta ili nastave živjeti u opasnoj, destruktivnoj okolini je neprihvatljiva.
Grupe posvojiteljskih obitelji za podršku imaju važnu ulogu. Grupe za podršku trebaju ponuditi svu pomoć koju mogu obiteljima koje su iskusile raskid. Nažalost, za posvojiteljske obitelji koje se muče, previše pričanja o rasakidu drugih obitelji može biti teško. Da bi se zaštitile ostale obitelji, a poduprla obitelj koja raskida, vođa grupe može povezati raskidajuću obitelj s mentorskom obitelji koja je prošla isti proces i može ponuditi suosjećajnost i savjet izvan grupnih sastanaka. Puni sastanci grupe trebaju se nastaviti da podrže raskidajuću obitelj kao i ostale članove.
Članovi obitelji moraju podupirati jedni druge. Unutar obitelji, roditelji moraju dati sebi i svojoj drugoj djeci vrijeme i dozvolu da tuguju i ponovo otkriju svoje osnovne životne vrednote. "Razgovarali smo i plakali zajedno sa svojom djecom" izvještava jedan par. "Prošli smo to sa svakim djetetom nekoliko puta. Pustili smo ih da izraze svoju ljutnju i razočaranje." Parovi možda trebaju savjetnike da pomognu popraviti štetu nanesenu njihovom odnosu i moraju priznati jedno drugome zasebnu bol zbog gubitka djeteta.
Obitelji se trebaju sjećati djeteta koje je otišlo, također. "Još molimo za njega" govori jedan otac posvojitelj. "Potičemo našu djecu da ne mrze njega, nego ono što je činio."
ZAVRŠNO RAZMATRANJE
Svatko tko je intimno uključen u raskid ili poništenje posvojenja nosi teret strašne krivnje, žalosti, gubitka i povrede. Povjerenje roditelja, djece i socijalnih radnika u njihove sposobnosti, čak i njihovu unutarnju vrijednost teško je uzdrmano. Ipak, moramo ići dalje; posvojiteljska zajednica mora nastaviti raditi na promicanju uspješnih posvojenja. Istovremeno, moramo otvoreno i iskreno razgovarati o stvarnosti raskida. Da bi se postigao cilj smještanja više starije djece i sprečavanja raskida, moramo naučiti sve što možemo i od uspješnih posvojenja i od onih koja su razvrgnuta. A kad se neko posvojenje raskine, moramo također prihvatiti našu odgovornost za pomoć traumatiziranim roditeljima i djeci da se iscijele.
http://www.nacac.org/adoptalk/disruptionsupport.html
[/b]
Kod nas ima relativno malo posvojenja, još manje posvojenja starije djece, pa pretpostavljam da ima i malo raskida posvojenja.
Ali ovaj tekst nekakav je prirodni nastavak prethodnog. Osim toga, mislim da bi mogao biti koristan udomiteljima, koji su vjerojatno češće u situaciji da zahtjevna djeca dolaze i odlaze, a oni sami i drugi njihovi štićenici time ostaju zbunjeni i povrijeđeni.
Evo još jedan. Također sam izbacila navođenje sugovornika.
RAZGOVARANJE S VAŠIM POSVOJENIM TINEJDŽEROM - MOGUĆE JE I VAŽNO
Ellen Singer (iskusna socijalna radnica, specijalist za posvajanja u Centru za podršku posvojenjima i edukaciju u Marylandu, također i roditelj posvojitelj)
Tinejđeri tipično imaju beskrajan apetit za razgovaranje s prijateljima, ali kad dođe do razgovora s odraslima, ili čak gore, s roditeljima, konverzacija se često sastoji od jednosložnih riječi, gunđanja i kolutanja očima. Kad dođe do razgovora o posvojenju s nekim tinejdžerima, roditelji se jednako lako mogu popeti na Mont Everest. Za vrijeme adolescencije, međutim, posvojeni tinejđdžeri trebaju roditeljsko vodstvo, utjehu i potporu jednako kao i uvijek, i roditelji se moraju truditi da održe puteve komunikacije otvorenim.
POSEBNI IZAZOVI ZA POSVOJENE TINEJDŽERE
Formiranje identiteta i odvajanje su dva glavna razvojna zahtjeva adolescenata. Tinejdžeri istražuju i odgovaraju na pitanja poput "Tko sam ja?" i "Koja su moja vjerovanja i vrijednosti?" dok uspostavljaju svoj identitet. Odvajanje uključuje kretanje prema neovisnosti i osobnoj odgovornosti - očekivanja istodobno uzbudljiva i zastrašujuća koja mogu izazvati "ostavi me na miru, ali ne ostavljaj me" reakciju kod tinejdžera. Posvojenje dodaje posebnu složenost tinejdžerskim obredima prelaska. Pitanja identiteta pojačavaju neodlučne misli i osjećaje o biološkim roditeljima od kojih se tinejdžer još mora psihološki odvojiti. Za neke posvojene tinejdžere odvajanje može također izgledati kao odbacivanje, a nezavisnost kao napuštanje - osjećaji povezani s gubitkom bioloških roditelja. Posvojeni tinejdžeri koji ne mogu izraziti te uznemirujuće misli i osjećaje nekome (roditelju ili terapeutu) imaju rizik potencijalno ozbiljnih emocionalnih problema i problema ponašanja uključujući depresiju, zlouporabu droga, školski neuspjeh i drugo.
ZAŠTO JE KOMUNIKACIJA TEŠKA
Roditelji koji teško postižu da mlađa djeca prestanu govoriti mogu biti zabezeknuti zidom tišine i udaljavanja koji prati mladenaštvo. Tinejdžeri, međutim, imaju dobre razloge da se drže za sebe.
- Tinejdžeri mogu prestati razgovarati da stvore odmak od svojih roditelja. Distanca im pomaže da se osjećaju odvojenim i neovisnim, i čak i djeca koja su običavala dijeliti svaku misao s roditeljima mogu zahtijevati potpunu privatnost. Roditeljski pokušaji komunikacije mogu propasti jer tinejdžeri često doživljavaju osobna pitanja kao nametljiva.
- Posvojeni tinejdžeri mogu biti nesposobni artikulirati što osjećaju - čak i sebi samima. Sporna pitanja vezana uz posvojenje mogu biti neka od emocionalno najtežih pitanja s kojima će se tinejdžeri ikad suočiti. Oni mogu iskusiti tugu ili ljutnju a da zapravo ne znaju zašto.
- Misli o biološkim roditeljima mogu učiniti da se tinejdžeri osjećaju nelojalno prema svojoj posvojiteljskoj obitelji. Ta dodatna krivnja može činiti razgovor o posvojenju s roditeljima izrazito nelagodnim.
Pa, što da roditelj učini?
Prvo, roditelji moraju misliti o svom tinejdžeru. Kakav je? (Tih? Analitičan? Dramatičan?) U koje doba dana se čini više prijemčiv? Zatim, roditelji moraju biti iskreni oko svog vlastitog stila komunikacije. Mnogi tinejdžeri se žale da roditelji ne posvećuju punu pažnju kad oni pokušavaju razgovarati. Kad tinejdžer stvarno želi govoriti, roditelj bi si trebao uzeti vremena da ga zaista sasluša.
PET PRINCIPA EFIKASNE RODITELJSKE KOMUNIKACIJE S TINEJDŽERIMA
Prvo: pošaljite jasnu poruku da ste otvoreni i spremni razgovarati o posvojenju. Pronađite načine da smanjite mogućnost osjećajne zbrke i preopterećenja. Mnogi pokušaji će biti odbačeni, ali možda dobijete bodove za trud.
Kevin je bio zamišljen, bistar, sportski sedamnaestogodišnjak koji nije nikad mnogo govorio o osjećajima, a još manje o posvojenju. Jedne noći, dok je s roditeljima gledao televiziju, prikazana je na vijestima priča o ponovnom spajanju posvojenog djeteta s biološkom obitelji. Kad je Kevin nenadano odustao i napustio sobu, njegovi roditelji bili su sigurni da je to zbog priče na vijestima.
Znali su ako ga direktno upitaju koje su njegove misli o toj priči, da će on ljubazno poreći da ima ikakve. Umjesto toga, odlučili su mu poslati e-mail idućeg dana. Pisalo je "Kevine, znamo da smo tipični zabrinuti roditelji, ali mi te jako volimo i pitamo se jesi li prestao gledati TV zbog priče o mladiću koji je sreo svoju biološku majku i sestru. Ako imaš osjećaje o tome, samo želimo da znaš da smo mi ovdje za tebe ako ima išta o čemu bi želio razgovarati. Pusa, mama i tata."
Te noći Kevin je otpisao: "Ja nikad ne bih želio istraživati. Vi ste moji mama i tata i to je to." Kevinovi roditelji su tada podijelili svoje misli o traženju (biološke obitelji) i njihovoj spremnosti da ga podrže ako on izabere potragu. Nekoliko tjedana kasnije za večerom, Kevin je usputno rekao da bi mogao htjeti sresti biološke roditelje jednog dana. Kratko su to prodiskutirali i onda je Kevin promijenio temu.
Neki roditelji imaju zaobilazniji pristup. Vijesti, filmovi i knjigr obiluju temama gubitka, nesigurnosti i složenosti. Tinejdžeri će možda biti spremniji podijeliti svoje osjećaje oko takvih priča bez direktnog povezivanja s posvojenjem ili vlastitom povijesti.
Drugo: razgovarajte poštujući osjećaje svog tinejdžera i pokažite kako cijenite njegovo mišljenje. To je pravilo primjenjivo za sve situacije s tinejdžerima, ali budite posebno pažljivi sa svojim osjećajima kad raspravljate o posvojenju. Vaš će tinjedžer tražiti znakove nelagode ili neodobravanja.
Šesnaestogodišnja Maurya znala je da je začeta za vrijeme kratkotrajne seksualne veze kad je njena majka imala 17, i kad je upisala srednju školu, iznenada se počela sastajati s nekoliko različitih momaka i ostajati vani iza redarstvenog sata. Kad su je roditelji suočili s njenim ponašanjem, ona je povikala "Ja znam da vi mislite da sam k..va baš kao moja biološka majka!"
Njeno ponašanje i riječi prenijeli su bol i ljutnju koju je osjećala prema svojoj biološkoj majci i svom posvojenju. Bilo je kao da je čekala da joj se roditelji suprostave i dala si je oduška svojim izljevom, ali njeni roditelji su mudro osjetili da oni neće moći postaviti granice bez prethodnog istraživanja njenih osjećaja. Nakon konzultacija s kćerkinim terapeutom, roditelji su podijelili svoju zabrinutost za njenu sigurnost i dobrobit, i nježno zatražili da čuju Mauryna razmišljanja o njenoj biološkoj majci i priči o posvojenju.
Zato jer je Maurya bila voljna izraziti svoju ljutnju, roditelji su mogli razgovarati s njom o tome da napravi različite izbore nego njena biološka majka i pronađe bolje načine da izađe na kraj sa svojom ljutnjom. To je raspravljanje konačno oslobodilo nešto Mauryinog bola i pomoglo joj da bolje razumije i oprosti svojoj biološkoj majci.
Treća: Pazite na crvene zastave u ponašanju svog tinejdžera. Određeno ponašanje signalizira što se odvija unutra.
Petnaestogodišnja Lisa je došla na terapiju nakon pokazivanja simptoma kao što je strah od škole, problema s autoritetima i samodestruktivnog ponašanja koje je vodilo do žestokih obiteljskih sukoba. Istražujući temu posvojenja, Lisa je izrazila zanimanje za svoju povijest rođenja. Rekla je da bez znanja tko su njeni biološki roditelji ne može procijeniti tko je ona. Lisa je također bila frustrirana što njena majka ne može razumjeti zašto je počela nositi jednu zelenu i jednu plavu kontaktnu leću (njena je biološka majka imala plave, a otac zelene oči).
Lisino dramatično ponašanje odražavalo je želju za komunikacijom, ali sukobljenu sa željom da zadrži misli osobnima dok se osjeća nelojalnom prema roditeljima posvojiteljima kad provodi tako mnogo vremena razmišljajući o biološkim roditeljima. Iako je Lisina majka znala o kćerinim sukobljenim osjećajima identiteta i zanimanju za biološke roditelje, propustila je Lisine signale. Kako je priznala, ona je minimalizirala Lisine osjećaje i bilo joj je vrlo teško "stavit se u Lisine cipele".
Četvrto: podijelite sve dostupne informacije o posvojenju. Mnogi roditelji žele zaštititi svoje dijete od potencijalno bolnih aspekata njihpove priče: povijest rođenja, na primjer, koja uključuje zloupotrebu droga, mentalne bolesti, zatvor ili silovanje. Tinejdžeri, međutim, trebaju informacije o biološkoj obitelji dok iznalaze tko su oni i podršku unutar obitelji. Naš je posao da zaštitimo djecu od štete. Najveći dar koji im možemo dati jest ispričati im njihove istine i pomoći im da pronađu smisao tih istina, posebno ako su složene i teške.
Peto: pomozite svom tinejdžeru da stvori veze sa svojim nasljeđem i prošlosti. Mnoga posvojena djeca nalaze utjehu u učenju o i posjećivanju mjesta povezanih s njihovom biološkom obitelji ili kulturom. Izlet u djetetovo rodno mjesto (ili putovanje u domovinu za međunarodno posvojenu djecu) može mu olakšati da se poveže s prošlosti, postavlja pitanja, ili bolje razumije izbore koji su doveli do njegova posvojenja. Neki tinejdžeri radije potraže direktni kontakt i odgovore od svoje biološke obitelji.
Jemal se pridružio svojoj posvojiteljskoj obitelji u dobi od tri godine nakon što je živio kod udomitelja godinu i pol. Dok je kao trinaestogodišnjak sudjelovao u grupi posvojenih tinejdžera, saznao je da je on jedini živio u udomiteljskoj obitelji prije posvojenja. Kad je počeo postavljati pitanja o svojim bivšim udomiteljima, njegovi roditelji su upitali agenciju može li on posjetiti tu obitelj. Udomitelj je umro, ali udomiteljica je bila oduševljena što vidi Jemala, ispričala mu je kakav je bio kao dijete, i pokazala njegove slike koje je sačuvala. Taj susret je bio vrlo pozitivan za Jemala.
PRIMANJE POTPORE
Normalna adolescencija, kad je nakrcana i problematikom posvojenja, može povećati potrebu tinejdžera za vodstvom kad osjećaji postanu neodoljivi. Prijatelji koji nisu posvojeni neće razumjeti, niti većina školskih savjetnika. Tinejdžeri možda neće dozvoliti ni roditeljima da im pomognu. Najbolji izbor je terapeut obučen za problematiku posvojenja, koji može normalizirati adolescenciju za posvojenog tinejdžera, dok traži znakove stresa povezanog s posvojenjem.
Mnogi roditelji posvojitelji nađu da je teško razumijeti snagu i dubinu dječjih osjećaja podvojenosti, nesigurnosti i gubitka. Njihove reakcije često ne pomažu, ne zato što oni ne pokušavaju, već zato jer jednostavno ne shvaćaju kako su snažni i neizbježni ti dodatni zahtjevi. Posvojeni tinejdžeri moraju se nositi s osjećajima prema svojim biološkim i prema posvojiteljskim obiteljima.
Roditelji često odgovaraju na bol svoje djece na način da se sami osjećaju ugodnije. Drugi misle da su učinili da se njihov tinejdžer osjeća bolje kad su jedva zagrebli površinu. Savjet je da nastavite pokušavati hodati u njihovim cipelama. Čitajte više o problematici puberteta i posvojenja, pridružite se programima podrške, i tražite na internetu informacije i prijedloge.
Tinejdžeri trebaju znati da su i roditelji ljudi. Mi činimo greške, propuštamo stvari. Najvažnije je dopustiti djeci da znaju da pokušavamo, da nam je stalo. Kažite svom tinejdžeru: "Osjećam se stvarno loše, ali ja ne razumijem što mi pokušavaš reći." Ili "Osjećam se loše što to nisam shvatio." Zatim se potrudite da naučite više. Dio bivanja roditeljima posvojiteljima je pokušavanje da uvjerite svoje tinejdžere da nisu sami.
ŠEST TOČAKA GDJE POSVOJENI TINEJDŽERI ZAPNU
Kako posvojeno dijete odrasta, pitanja povezana s dolje navedenim temama mogu učiniti život posebno izazovnim za njih i njihove obitelji. Roditelji trebaju svjesni da se brige oko bilo kojeg od tih pitanja mogu odraziti u ponašanju njihovih tinejdžera.
Različitost:
- Ja nisam kao većina djece. Moja obitelj je različita.
- Ne izgledam kao moja obitelj.
- Ne dijelim kulturno ili rasno nasljeđe svoje obitelji.
Razlozi za posvojenje:
- Tko me dao od sebe? Je li nešto loše sa mnom?
- Moji biološki roditelji su koristili droge, zanemarivali me ili zlostavljali, itd. Što to znači za mene?
- Zašto moji biološki roditelji nisu mogli riješiti svoje probleme i zadržati me?
Nedostajuće informacije:
- Kako moji biološki roditelji izgledaju?
- Ostavljen sam ispred sirotišta. Koji je moj pravi rođendan, i zašto sam napušten?
- Moja biološka majka nije bila sigurna tko je bio moj biološki otac.
Identitet:
- Tko sam ja? Jesam li sličniji roditeljima posvojiteljima ili biološkim roditeljima?
- Kako mogu procijeniti sebe kad ne znam mnogo o svojim biološkim roditeljima?
- Nisam bijel kao moja obitelj. Zašto me nisu prihvatili odrasli moje rase?
Odanost:
- Uzrujat ću svoje roditelje posvojitelje ako ću postavljati previše pitanja o svojim biološkim roditeljima.
- Stvari su bile loše u mojoj biološkoj obitelji, ali ja volim svoju mamu i baku i mogao bih živjeti s njima ponovo jednog dana. Kako mogu i dalje voljeti roditelje posvojitelje?
- Brinem se za braću koja su na drugim mjestima.
Trajnost:
- Ako su me biološki roditelji dali od sebe, to se može ponovo desiti.
- Živio sam u tako mnogo udomiteljskih domova. Siguran sam da ću biti ponovo preseljen.
- Uskoro ću 18. Hoće li moji roditelji i dalje biti tu za mene nakon što napustim dom?
http://www.nacac.org/adoptalk/talkingwithteen.html
I u ovom tekstu pronalazim stvari koje su mi prirodne i očekivane, čini mi se da se to podrazumijeva, dio opisane problematike doživljavam kao nešto što se ne uopće ne odnosi na nas, a ponešto mi daje za misliti.
Kako je klinac došao nama već velik, s jasnim sjećanjima na svoju majku, a bio je u kontaktu (i ostao) s braćom koja su ga mogla učvršćivati u sjećanjima, pitanje identiteta koje se odnosi na biološku obitelj kod njega nije bilo tako jako izraženo. Ali pitanje lojalnosti prema nama i biološkoj obitelji dugo ga je mučilo. Mi smo vidjeli (i boljelo nas je, iako smo razumjeli) onu stranu gdje se on susprezao previše prepustiti pripadanju novoj obitelji, u razumljivoj želji da na taj način ne izda svoju prvu obitelj. Ono što nismo vidjeli, a vjerojatno ga je također mučilo, da li je zbog svojih osjećaja prema braći nelojalan prema nama.
Kod njega se školski neuspjeh pojavio u petom razredu, na početku puberteta i u jeku one druge faze posvojenja tj. otrežnjenja nakon početne idile. Nama je to dosta teško palo jer se sve nekako skupilo na hrpu, nismo se uspjeli pravo ni opustiti kao obitelj, a već pubertetski problemi - koje smo očekivali tek koju godinu kasnije. A vidjelo se da je i njemu teško.
(Tada sam se sjetila da je najniža razina odnosa između mene i moje majke bila baš na samom početku mog puberteta, između 12. i 14., kad sam sve što sam činila krivo i ljutila majku, bez ikakve želje da to činim. To mi je sjećanje pomoglo da prebrodim najgore razdoblje.)
Uglavnom, tada je krenuo na terapiju, koju smo potražili zbog škole, ali pokazalo se da treba zbog njega cijelog i zbog njegovih osjećaja prema prvoj obitelji i nama.
Naš sin je dosta otvoren, i njega se uglavnom može nagovoriti da kaže što ga muči, ili sam ispriča kao usput neku priču. Ali naslušali smo se i mi jednosložnih odgovora, mrmljanja i nagledali kolutanja očima. Ako neće - neće, i kad nije čas - nije, zna bit grub, bezobrazan i otresit kad je loše volje, i ništa nećemo postići upuštanjem u raspravu. To smo davno naučili i za puno bezazlenije probleme: prvo riješit trenutnu situaciju, a rasprave o načelima i objašnjenja idu kasnije.
Isto tako, u početku nam je trebalo vremena da prihvatimo važnost trenutka kad nam se sin obraća s pitanjima i molbama - često smo to doživjeli kao (ma često su i bile) smetnje oko nevažnih stvari koje su mogle pričekati da završim ručak, napišem tekst, prođe dnevnik... Trudili smo se dugo i iznova da prihvatimo njegovu potrebu da budemo tu kad on osjeća da to treba.
Ja bih o važnim stvarima najradije sjedila uz kavu u dogovoreno vrijeme i raspredala natanane, a suprug je sličan, on se zna skroz zblesirat i nije u stanju progovoriti dvije riječi iznebuha. Ali to nije način komunikacije našeg sina. On utrčava :D s jednom temom za drugom, pitanja o posvojenju (svom i budućem) ubacuje pomiješana s anegdotama iz škole i terminima treninga. Imamo otprilike frtalj sekunde da smislimo odgovor, koji dužinom ne prelazi dvije tri rečenice - i on već mijenja temu ili kaže "Dobro. Idem ja sad. Ajd bok."
Čak sam neko vrijeme mislila da on te teme uopće ne doživljava važnima, kad se na njima zadržava kratko i naizgled s letimičnom pažnjom. Ali on samo prima informacije na način koji njega čini manje ranjivim 8) u mjeri u kojoj može, i onda ih na miru prerađuje.
Za dijete kojem ne fale informacije o biološkoj obitelji, porijeklu i razlozima posvojenja, začudilo me koliko sad, kad krećemo u drugo posvojenje, on iznova i iznova traži od nas detalje priče njegovog posvojenja. A ja sam bila uvjerena da smo to sve već davno rekli, ispričali, pokazali svoje osjećaje, izrazili sreću što je s nama, prošla svršena stvar. Ali nije, sad kad je veći on želi iznova čuti od nas ono što je već čuo i, sigurna sam, dobar dio zapamtio.
I još samo da se nadovežem na ovaj dio teksta: "Prijatelji koji nisu posvojeni neće razumjeti, niti većina školskih savjetnika. Tinejdžeri možda neće dozvoliti ni roditeljima da im pomognu. Najbolji izbor je terapeut obučen za problematiku posvojenja." i da kažem da mi jako jako nedostaje mjesto na koje bih se mogla obratiti sa sigurnošću da ću naći terapeuta, pedagoga, psihologa školovanog i iskusnog za pomoć posvojenoj djeci i njihovim obiteljima.
Evo, druga država, drugi sustav, ali neke su sličnosti očite. Možda pomogne nekome tko će posvajati dijete iz udomiteljske obitelji, a i udomiteljima.
OSTATI POVEZAN - KAKO UDOMITELJI MOGU POMOĆI GLATKOM PRELASKU PRI POSVOJENJU
Kathy Moore - osnivač i direktor nezavisne neprofitne organizacije za dobrobit djece. U kasnim 1970-im i ranim 1980.-ima ona i njen suprug bili su udomitelji.
Kroz osam godina koliko smo suprug i ja bili udomitelji, mi (i naše dvoje djece) otvorili smo naša srca i dom 35 udomljene djece u dobi od tri mjeseca do 16 godina. Većinom su bila predškolske dobi ili nekoliko godina starija, i većina se vratila svojim biološkim obiteljima.
Samo petero je imalo roditelje kojima su oduzeta roditeljska prava i otišlo u nove posvojiteljske obitelji. Za tu smo djecu mi osobno razvili protokol za njihov prelazak iz našeg udomiteljskog doma u posvojiteljski dom.
Kreirajući i prilagođavajući način na koji smo našu udomljenu djecu premještali u stalne obitelji¸ pokušavali smo slijediti dječji razvoj i filozofiju veza Claudie Jewett i drugih cijenjenih profesionalaca. Iako je naš sistem neformalan, on funkcionira čudesno za sve sudionike i osigurava djeci nove "zauvijek" obitelji i trajnu vezu s obitelji iz koje odlaze.
Slijede dvije istinite priče koje ilustriraju kako smo provodili prelaske od udomiteljske brige do posvojenja. Dijeleći te priče nadam se da će drugi udomitelji i posvojitelji kao i socijalni radnici dobiti ideju ili inspiraciju koja će utjecati na njihovo postupanje u budućim prelascima.
DICK I JANE
Kad su plavokosi, palvooki brati i sestra u dobi od pet i šest stupili u naš dom i srca, oni su već bili prošli kroz tri druga smještaja u isto toliko godina. Roditeljska prava njihovih roditelja trebala su biti svaki čas oduzeta, a njihovi tadašnji udomitelji imali su teškoća izaći na kraj s parom. Ne samo da su udomitelji željeli da djeca odu iz njihove kuće, već su žestoko preporučili da se Dick i Jane smjeste razdvojeno. Da naglase svoju preporuku, udomitelji su zatražili odvojene zamjenske udomiteljske domove za djecu za vrijeme dok su oni na odmoru.
Za vrijeme odmora, naša je obitelj preuzela brigu za Jane, a druga je obitelj uzela Dicka. Nismo vidjeli ništa u Janeinom ponašanju što bi opravdalo njeno razdvajanje od brata. Udomitelji koji su se brinuli za Dicka osjećali su isto, iako svi znamo da smještanje djece u razdvojene domove na četiri tjedna ne dokazuje ništa.
Mjesecima kasnije, kad je Janein smještaj prekinut, dobili smo poziv da je uzmemo u svoj udomiteljski dom ponovo. Ovog puta željeli smo uzeti i Jane i Dicka na dovoljno dug period da se odredi kako se zaista njih dvoje ponašaju jedno prema drugom. Tvrdili smo da ćemo jedino tada moći dati poštenu preporuku za njihov trajni smještaj.
Užasan je riječ koju koristim da opišem sljedećih devet mjeseci - ne zbog dječjeg ponašanja, već zbog načina na koji je sustav postupao s tom djecom. Imali smo malo informacija o njihovim ranim iskustvima, ali oboje djece, a posebno Jane, imali su vrlo manipulativno i provokativno ponašanje, koje nam je pomoglo shvatiti koliko su štetni bili protekli događaji. Ipak smo snažno osjećali da Dick i Jane trebaju ostati zajedno u trajnom smještaju i da bi razdvajanje samo pogoršalo njihove nevolje.
Nakon gotovo godine sudskog otezanja i agencijine kampanje da nas nagovori da posvojimo djecu (imali smo dvoje biološke djece iste dobi i znali smo da bi trajan smještaj bio loša ideja), agencija je konačno potražila drugu obitelj koja će uzeti oboje djece. Zatim, usprkos našim protestima, agencija je provela jako požureno i neprimjereno združivanje i premjestila djecu prebrzo i naglo.
Četiri dana kasnije smještaj je raskinut. Ponovo je agencija zamolila nas da uzmemo djecu natrag. Naš uvijet ovog puta: uzet ćemo djecu jedino ako ćemo moći biti direktno uključeni u sljedeći proces selekcije i preuzeti vodstvo u primjeni plana prelaska. Uz naše sugestije, agencija je pronašla drugu obitelj za posvojenje Dicka i Jane. Obitelj je živjela u istom školskom okrugu (samo četiri milje od nas), imala je prethodno udomiteljsko iskustvo, i nije imala druge djece. Sljedećih nekoliko tjedana Dick i Jane su odlazili svojoj novoj obitelji u posjet, svaki put dulje od prethodnog. Postepeno su počeli provoditi sve više vremena s novom obitelji, a razmjerno manje s nama.
Nakon otprilike šest tjedana oni su preselili u svoj novi dom, ali su se i dalje vraćali u nekoliko prekonoćnih posjeta. Nakon toga mi smo viđali Dicka i Jane na školskim događanjima i prisustvovali uobičajenim obiteljskim funkcijama uz posvojiteljsku obitelj. Njihovi roditelji posvojitelji su nas vrlo lagodno zvali za potporu i vodstvo.
Do vremena kad su Dick i Jane zakoračili u adolescenciju, naš kontakt se znatno smanjio, ali i dalje smo imali ulogu. Janeino ponašanje je počelo eskalirati kad se njena posvojena mama borila s nekim zdravstvenim problemima i pokušala zadržati posao na puno radno vrijeme. Zato jer smo i dalje imali kontakt, u nekoliko prilika ja sam bila u mogućnosti uzeti slobodno prijepodne (umjesto da njena majka riskira gubitak svog posla) da pripazim na Jane nakon što je majka otišla ili se vratila nakon noćnog izbivanja. Drugi put, kad je mama posvojiteljica imala medicinski tretman, moj suprug je posvetio pažnju bitnom individualiziranom obrazovnom planu za Dicka, koji je održao tinejdžera u srednjoj školi.
Kad je Jane zatrudnila u svojim kasnim tinejdžerskim godinama, ja sam prisustvovala darivanju njene bebe. Kako je Jane počela istraživati svoju obiteljsku povijest, imala sam nekoliko teških razgovora s njom, i uvijek sam pazila da bude jasno da sam ja proširenje njene posvojiteljske obitelji, a ne sigurno utočište ili dio nezdravog trokuta. Jane se bori s mentalnom bolesti čije smo odsjeve uhvatili u njenim ranim godinama, a njeni roditelji posvojitelji sad podižu njenog sina.
Promatrali smo Dicka kroz njegove tinejdžerske i rane dvadesete godine, kako nalazi posao i zasniva vlastitu obitelj. Iako nismo bili sastavni dio njihovih svakodnevnih života, dali smo Dicku i Jane kontinuitet, a njihovim roditeljima posvojiteljima kritičku podršku u vremenima kad se možda mogla slomiti njihova predanost toj izazovnoj djeci. Bili smo i jesmo važna karika koja bi inače nedostajala u životima, a možda i u sjećanju te djece.
BOB
Do vremena kad se Bob pridružio našoj obitelji i on je, kao Dick i Jane, prošao kroz seriju udomiteljskih domova i iskusio raskide posvojenja. Također je bio stariji (predpubertetlija) i desilo se da je išao u isti razred kao naš biološki sin. Bob nije ostao s nama dugo, ali kad je pronašao posvojiteljsku obitelj, ponovo smo prošli kroz pažljiv proces prelaska za vrijeme kojeg smo se brinuli za Boba vikendima, i osigurali njegovim roditeljima posvojiteljima telefonsku podršku.
Za nekoliko godina, za vrijeme posebno izazovnog kritičnog razdoblja u Bobovom životu, njegova majka posvojiteljica nazvala je i rekla da treba odmor - vrijeme bez svog sina da se "pregrupira". Tad sam upitala sina bi li htio pozvati Boba preko noći. Koliko Bob zna, posjet našoj kući bio je društvena posjeta mom sinu, a za njegove roditelje posvojitelje bio je to vrlo potreban predah koji im je pomogao da se ispušu.
Bobovi roditelji kasnije su posvojili dva druga dječaka i mi smo prisustvovali njihovoj dodjeli maturalne svjedodžbe kao i Bobovoj. Opet, Bobovi roditelji posvojitelji podigli su ga i pružili mu sve. Ja vjerujem da smo bili u mogućnosti pomoći im da ostanu zdravi i fleksibilni u nekim posebno izazovnim trenucima.
POGLED UNATRAG
Moj suprug i ja prestali smo biti udomitelji gotovo prije 20 godina. U to vrijeme, zahvaljujući uspjehu koji smo iskusili pomažući udomljenoj djeci da učine relativno glatki prelazak u posvojiteljske obitelji, nadali smo se da smo pomogli našoj agenciji da formalizira proces na dobrobit više djece. Nažalost, dosljednost je teško postići u našem sustavu brige za djecu - od kad smo prestali biti udomitelji, malo se toga promijenilo.
Protokol prelaska koji smo razvili obogatio je naše živote i doprinjeo kvaliteti života naše bivše udomljene djece. Proces je i našoj biološkoj djeci dao neki kontinuitet, jer su žalila gubitak tolike udomljene djece koja su se vratila biološkim roditeljima i nikad se ponovo nisu javila našoj obitelji. Mogao bi pomoći i mnogoj drugoj djeci.
U svojoj ulozi direktora odvjetničke agencije za djecu preko 16 godina promicala sam pogled na posvojenje kao cjeloživotni proces koji se treba utemeljiti suglasno. Put posvojenja ne prestaje finalizacijom, a sposobnost posvojiteljskih obitelji da opstanu i napreduju kroz jedinstvene izazove postavljene od strane njihove djece nije malim dijelom ovisna o kvaliteti potpore koju obitelj prima. Dodatna potpora kod posvojenja starije djece posebno je bitna.
Svaki put kad se udomljeno dijete naglo preseli iz jednog smještaja u drugi, njegova sposobnost da se poveže s novom obitelji i prijateljima se smanjuje. Iznenadna preseljenja mogu također uzrokovati gubitak djetetovih sjećanja na prošla udomljenja i te periode njihovih života.
Ja vjerujem da produženje udomiteljske veze u posvojiteljsku obitelj - kao što smo mi učinili za Dicka i Jane, i Boba - može uvelike povećati djetetove sposobnosti povezivanja i pomoći da se više posvojenja sačuva od raskida. Za dobrobit naše djece i posvojiteljskih obitelji, ja jako ohrabrujem donositelje odluka da pronađu načine da osiguraju većem broju djece i obitelji takva pozitivna iskustva prelaska i visok stupanj kontinuiteta i podrške.
http://www.nacac.org/adoptalk/stayingconnected.html
U vezi sa održavanjem kontakta s udomiteljima, to je nama bilo tim lakše jer je njihova kuća još nekoliko godina bila dom starijeg buraza našeg klinca. Ali zapravo ih nismo iskoristili koliko smo mogli, nismo ih dovoljno preispitali o uobičajenoj dbnevnoj rutini, prehrambenim navikama i slično. Tako da smo neke stvari radili kao potpuni početnici i neznalice.
Sigurno sam to već napisala (stalno duplo pišem pa tek poslje skužim ) osim uspomena na prethodni život, prije posvojenja, važno je zabilježiti i sačuvati uspomene na prve dane dolaska djeteta. To se baš u tim tekstovima ne spominje, bar nisam vidjela.
Prvi period kad vas dijete posjećuje toliko je intenzivan i ispunjen osjećajima, da imate osjećaj da ćete zauvijek zapamtiti svaku sekundu - ali nije tako. Mi smo svašta zaboravili i pobrkali. Neke cure slažu spomenare i zapisuju - to je pametna ideja, koje se mi na žalost nismo sjetili.
Naš sin često pomalo nostalgično spominje te prve dane, i kako mu je bilo lijepo. Spomene neki kolač koji sam napravila, nemam pojma koji, i miris stana kad je prvi put došao - a godinama koristimo ista eterična ulja i uglavnom bezmirisna sredstva za čišćenje, i nikako ne možemo otkriti što je to njemu mirisalo.
Našla sam na internetu jednu zanimljivu studiju: Strenghtening and Preserving Adoptive Families: A Study of TANF-Funded Post Adoption Services in New York State, prepared by Rosemary J. Avery, Ph.D. Weiss presidental Fellow Profesor (Department of Policy Analysis and Managment, Cornell University).
Dakle, u državi New York je 2000. godine 13 lokalnih agencija osnovalo fond za prvu godinu uspostave regionalnog centra za posvojenja, namijenjenog potpori posvojiteljskim obiteljima u periodu nakon posvojenja. Primarni cilj programa bio je smanjiti broj razvrgnutih posvojenja (odlazak djeteta iz obitelji prije i nakon samog čina posvojenja) i smanjiti povratak mladih u udomiteljsku brigu. U tih 13 uključenih agencija osigurane su pomoći i treninzi s ciljem jačanja obiteljskih vještina, poboljšanja obiteljske komunikacije i stabilnosti. Te postposvojiteljske pomoći uključivale su među ostalim:
- informacije o mogućoj pomoći,
- grupe potpore za roditelje posvojitelje i za posvojenu djecu,
- roditeljske programe,
- savjetovališta: terapijsko savjetovalište, obiteljsko savjetovalište/terapija, pojedinačno savjetovalište/terapija i grupno savjetovalište/terapija,
- postavljanje dijagnoza,
- zamjensku brigu,
- timove za odgovor u krzi,
- pristup podacima o rođenju i posvojenju i
- pravnu pomoć.
Te službe su bile prvenstveno osigurane za obitelji niskih prihoda, jednoroditeljske i s posvojenom djecom različite boje od roditelja. Obitelji su tražile pomoć prvenstveno zbog emocionalnih i problema u ponašanju djece, a pokazalo se da su najčešće tražene i najviše korištene pomoći one koje je agencijama bilo relativno jeftino osigurati: roditeljske grupe za potporu i roditeljski treninzi.
Više od 2000 djece u više od 1000 posvojiteljskih domova bilo je obuhvaćeno nekim oblikom ove pomoći u periodu koji prati studija (oko 2 godine, ako sam dobro procijenila). Od njih je oko 150 obitelji odgovorilo na dostavljen upitnik, i oni su se većinom vrlo pozitivno izrazili o pomoći koju su primili i koju su smatrali vrlo korisnom. 80% ih smatra da im je bilo bolje nakon korištenja osiguranih službi/pomoći. Gotovo 30% obitelji se prvi put bilo obratilo za pomoć kad su osjećali da postoji rizik da bi dijete moralo otići od kuće, a 73% od tih obitelji ističe da je dijete moglo ostati u obiteljskom domu upravo kao rezultat primljene pomoći i potpore.
2/3 obitelji bile su jednoroditeljske, a 1/3 obitelji imala je biološku djecu koja su u vrijeme traženja pomoći živjela s njima. Pomoć je zatražilo 985 majki i 349 očeva. Prosječna dob roditelja koji su tražili pomoć bila je 50 godina. 48% majki i 22% očeva bili su Afroamerikanci. Prosječne godine obrazovanja za majke 12,8, za očeve 13,3. Majke većinom nezaposlene (2/3) očevi većinom zaposleni (2/3). 37% obitelji s jednim posvojenim djetetom, 30% s dva, 13% s tri, itd.
Djeca: nešto preko pola dječaci, prosječna dob 10 godina, 53% Afroamerikanci. Većina ih je imala probleme ponašanja (40%) i/ili emocionalne probleme (36%), slijede posebne potrebe obrazovanja, posebni tretmani i službe, posebne medicinske potrebe, a najmanje je imalo potrebe povezane sa sudstvom. Većina djece imala je višestruke potrebe. Postotak djece s problemima ponašanja i emocionalim problemima raste s dobi, medicinske potrebe najviše su za djecu 0-5, zatim 6-12 godina, a edukacijske posebne potrebe su najveće u skupinama 6-12 i 13 do 18 godina.
Srećom, kod nas je ta problematika nepostojeća, jer je posvojenje konačno, pa ljudi vjerojatno vrlo dobro promisle o tome što mogu, a što ne mogu prije nego uđu u posvojenje. Čitala sam dosta američkih knjiga o posvojenju i primijetila da taj dio problematike, odnosno prihvaćanje djeteta u posvojiteljsku obitelj jednostavno ne dijelimo s njima. Zbog njihovog sustava "foster care" posvojena djeca američkog porijekla pokazuju daleko više emotivnih problema, pogotovo problema privrženosti od djece posvojene izvan SAD.
Ma da, jasno je i meni da su situacije različite. Za početak, kod nas je malo samohranih roditelja s posvojenom djecom, malo je i višestrukih posvojenja. U ovoj studiji 3% od korisnika pomoći koji su odgovorili na pitanja imaju 6 i više posvojene djece :shock: to me stvarno iznenadilo.
Ali ono što me iznova fascinira jest broj službi i vrsta pomoći koje su Amerikanci spremni staviti na raspolaganje posvojiteljima nakon posvjenja. A istraživanje pokaže da su jeftina rješenja također učinkovita. Što treba za roditeljski tečaj ili grupu potpore? Prazna prostorija i platiti predavača ili moderatora za sat ili dva tjedno. Mislim, ne bi ni naša država bankrotirala da si to priušti.
S tim se potpuno slažem. Ali i to je, kao i mnoge druge stvari, u nas prepušteno samo inicijativi pojedinaca.
Ovdje sam prepričala rezultate jedne američke studije koja razmatra raskide posvojenja i s njima povezane faktore. Iako je američki sustav znatno različit od našeg, i kod nas se posvojenja praktički ne raskidaju, smatram da i ovdje ima korisnih podataka.
Samo zamijenite izraz "veći rizik za raskid" s "problemi s kojima se roditelji teže nose" i već je tekst puno primjenjiviji na naše uvjete.
What's working for Children: A Policy Study of Adoption Stability and Termination
Prepared by: The Evan B. Donaldson Adoption Institute
November 2004.
Ova studija napravljena je na temelju hrpe drugih studija i istraživanja. Na početku naglašava neadekvatno prikupljanje podataka, koji nisu uvijek usporedivi, a nedostaju i definicije. Uglavnom, Institut je napravio ovu studiju da izvuće općenite zaključke o stupnju raskida posvojenja (prije i poslije posvojenja, oni koriste dva termina) i povezanim faktorima, te da napravi preporuke. Neke preporuke:
- unaprijediti povezivanje (združivanje, "pogađanje" posvojitelja i djeteta), pripremu i edukaciju, uz veće korištenje srodnika ili udomitelja;
- povećati dostupnost informacija - mnogi raskidi se dešavaju zbog nerealističnih očekivanja roditelja koja su bazirana na neadekvatnim informacijama, uključujući podatke o zdravlju;
- osigurati stalnu dostupnu podršku: postposvojiteljski servisi su od kritične važnosti, a dostupnost usluga za mentalno zdravlje i privremenog smještaja također pridonose stabilnosti.
Studije su dokumentirale faktore većeg rizika, i iako znanje o njima ne može spriječiti sve raskide posvojenja, može promovirati efikasnije združivanje djece i obitelji, i posvećivanje pažnje poznatim faktorima rizika. Na primjer, za dijete s traumatičnom povijesto ili problemima u ponašanju, idealno bi bilo pronaći (ili obučiti) obitelj koja razumije i prihvaća takvo dijete, i ima vještine i izvore da roditeljuje takvom djetetu. U najmanju ruku, faktori rizika ne smiju se prikrivati ni ignorirati u prije i poslijeposvojiteljskom radu s obitelji i djetetom.
Faktori povezani s raskidom, a odnose se na djecu.
Dob: općenito, rizik razvrgavanja raste s dobi djeteta u vrijeme posvojenja, i dob se smatra najvećim faktorom rizika. Tumači se da starija djeca mogu imati više prethodnih loših iskustava, mogu biti manje prilagodljiva, jače vezana za biološke roditelje i imati rastuću potrebu za nezavisnošću. Neka istraživanja sugeriraju da dob sama po sebi nije faktor rizika, već su kumulativni štetni događaji koji prethode posvojenju najvažniji pretkazatelj teškoća. Jedna je studija pokazala da grupa djece koja su posvojena starija, ali su imala dobru ranu njegu, pokazuju manje problema u ponašanju nego grupa mlađe posvojene djece.
Emocionalni problemi i problemi u ponašanju: oni su važan indikator rizika raskida, jer čine stresnijim posvojenje, roditelji možda nisu pripremljeni za nositi se s njima, ili prikladna podrška i službe nisu dostupni. Istraživanja pokazuju da je agresivno ponašanje (nasilje prema drugima, krađa, okrutnost i iskazivanje seksualnog ponašanja) povezano s raskidom više nego razvojni problemi i ozbiljne medicinske poteškoće. Kod raskinutih posvojenja roditelji nisu prepoznali emocionalne i probleme u ponašanju, i slabo su izlazili na kraj s njima.
Raniji smještaji: neka se istraživanja slažu da prethodni raskidi povećavaju rizik za sljedeći raskid. Broj različitih udomitelja, vrijeme provedeno u udomiteljstvu i odgode posvojenja su pretkazatelj raskida. (A broj prethodnih smještaja raste s dobi.) Međutim druga istraživanja pokazuju da nije bilo znatno više ranijih smještaja u grupi djece kojima je raskinuto posvojenje, i da neka djeca koja su iskusila raskid posvojenja sad imaju stabilne trajne posvojiteljske obitelji.
Povijest seksualnog zlostavljanja: postotak raskida posvojenja veći je kod zlostavljane djece, a seksualno zlostavljanje povezano je i s više premještanja, većim teškoćama u ponašanju, više problema u povezivanju i neprijateljskim ponašanjem. Čini se da kod neke djece trauma seksualnog zlostavljanja intenzivira poteškoće u odvajanju od biološke obitelji, kod druge emocionalni zahtjevi povezivanja s roditeljima posvojiteljima uzrokuju ponovno proživljavanje dugo potisnute seksualne traume.
Ne samo da je seksualno zlostavljanje rijetko razlog inicijalnog micanja djeteta iz biološke obitelji, i često nepoznato socijalnim radnicima u trenutku ulaska djeteta u sustav, već mnoga djeca nisu identificirana kao žrtve seksualnog zlostavljanja sve do dugo nakon posvojenja. Jedva pola posvojitelja seksualno zlostavljane djece zna za zlostavljanje prilikom posvajanja, a povijest seksualnog zlostavljanja jako je povezana s raskidima posvojenja.
Grupe braće i sestara: različita istraživanja pokazuju različite rezultate, da je smještanje braće i sestara u istu posvojiteljsku obitelj faktor stabilnosti ili rizika za raskid.
Povezanost s biološkom majkom: neke studije označuju jaku vezu između djeteta i biološke majke kao povećani rizik razvrgavanja posvojenja. Dječje poteškoće da se povežu s posvojiteljima su faktor rizika koji stalno identificiraju roditelji posvojitelji. Te poteškoće su povezane s ranijim štetnim postupcima ili uvjetima. Posvojitelji također izvještavaju da su njihova djeca nesposobna "pustiti" biološke obitelji. Utjecaj bioloških roditelja najčešći je faktor raskida posvojenja od strane rođaka. Rođaci ustanove da je teško održati primjerene granice za posjete i druge kontakte, što dovodi do neželjenih posjeta, uznemiravanja i katkad opasnosti za dijete. S druge strane, posvojenje od strane rođaka prepoznaje se kao jasna dobrobit za dijete.
Prenatalna izloženost drogi i alkoholu: djeca koja su prije rođenja izložena drogi i alkoholu imaju visoku vjerojatnost višestrukih psihijatrijskih simptoma kao odrasli, i posvojenje te djece posebno je izazovno. Neka istraživanja pokazuju da je to jak pretkazatelj problema u ponašanju. Međutim istraživanje skupine takve posvojene djece pokazuje da su imala samo umjereno više problema u općem prilagođavanju, ponašanju, obrazovanju i zdravlju od druge djece. Njihovi posvojitelji su imali adekvatna očekivanja i njihova je predanost i zadovoljstvo s posvojenom djecom jednako visoka kao onih koji su roditelji neizloženoj djeci. Takva su djeca vjerojatnije smještena u obitelj kao mala, što je faktor povezan sa stabilnim posvojenjima.
(prvi dio od tri)
Faktori povezani s raskidom, a odnose se na roditelje
Očekivanja i iskustvo: dominantna teme u studijama su raskorak između očekivanja i stvarnosti, i (ne)sposobnost da se premosti ta rupa. Mnoge studije navode nerealna/neprikladna očekivanja od djeteta i sugeriraju da ona posebno među obrazovanijim roditeljima dovode do višeg postotka raskida. Drugi pretpostravljaju da roditelje njihova nefleksibilnost čini nesposobnim da prilagode očekivanja i preinače obiteljska pravila da izađu u susret teškom djetetu. Prema nekim istraživanjima roditeljska očekivanja imaju najveći utjecaj na kvalitetu roditeljskog odnosa s djetetom i utjecaj na obitelj i brak.
Istraživači također bilježe da su faktori vezani uz agencije (nedostatak informacija, promjena osoblja, priprema za posvojenje i planiranje prelaska) blisko povezani s roditeljskim nerealnim očekivanjima. Većina obitelji je rekla da nisu primili dovoljno informacija o djetetu, a više od trećine da su djetetovi problemi bili ozbiljniji nego im je agencija prvotno rekla. Jedna studija je pokazala da je potpuna priprema za posvojenje najjači faktor vezan na roditelje za predviđanje pozitivne prilagodbe djeteta nakon posvojenja. Međutim, neki roditelji zadrže nerealna očekivanja i nakon eksplicitne pripreme od strane socijalnih radnika.
Veće iskustvo u posvajanju i u roditeljstvu djeci s posebnim potrebama povezano je s manjim rizikom raskida, jer normalizira očekivanja, a podiže roditeljsku sposobnost da izlaze na kraj s problemima. Neka istraživanja pokazuju (ali druga ne potvrđuju) da su stabilnija posvojenja od strane udomitelja, jer oni imaju prethodno iskustvo i realna očekivanja od djece s posebnim potrebama.
Stil roditeljstva: obitelji koje ne mogu tolerirati neravnotežu u obiteljskom sistemu uzrokovanu djetetovim ponašanjem i odgovaraju nametanjem novih pravila posebno su podložne raskidu. Dobro funkcionirajuće posvojiteljske obitelji uključuju roditelje koji prepoznaju obiteljska sporna pitanja, efikasno rješavaju probleme, pokazuju pozitivnu okrenutost prema budućnosti i koriste dostupne oblike pomoći. Ako je otac aktivno uključen u roditeljstvo i sposoban podržati majku u njenoj ulozi, vjerojatnija je trajnost posvojenja. Očeva aktivna uključenost posebno je važna uz djecu s posebnim potrebama. Također, oboje roditelja moraju biti sposobni saopćiti osjećaje izravno i prikladno.
Prema jednoj studiji roditelji u netaknutim posvojenjima imaju stabilnije brakove, veću fleksibilnost, realnija očekivanja, više iskustva u roditeljevanju djeci s posebnim potrebama kroz udomiteljstvo ili posvojenje, veću predanost posvojenju i veću spremnost da potraže pomoć. Drugi istraživači identificiraju sljedeće sposobnosti i vještine povezane sa stabilnim posvojenjem:
- emocionalno distanciranje od djetetovog ponašanja,
- traženje pomoći za dijete, uz istodobno izvlačenje svih obiteljskih snaga da se riješi problem,
- fleksibilnost i opuštenost, i
- prilagođavanje očekivanja djetetovim sposobnostima.
Posvojenje od strane udomitelja
U tu kategoriju spadaju tri različite vrste smještaja:
- "Tradicionalno" posvojenje od strane udomitelja - kad udomitelji posvoje udomljeno dijete koje je bilo u njihovoj skrbi, iako to nije bio prvotni plan, obično jer je prvenstveni cilj bio povratak djeteta u biološku obitelj. Ovaj tip posvojenja ima visok postotak stabilnosti, jer je udomiteljstvo poslužilo kao probni period i omogućilo vrijeme potrebno udomiteljima i djetetu da razviju međusobni odnos.
- "Smještaj s pravnim rizikom" javlja se kad se dijete (koje još nije "na raspolaganju" za posvojenje jer roditeljska prava nisu još oduzeta) smješta u potencijalnu posvojiteljsku obitelj jer agencija procjenjuje da je posvojenje vjerojatniji ishod od ujedinjenja biološke obitelji. Ova vrsta smještaja raste jer agencije sve više istodobno istražuju druge trajne opcije smještaja prije nego su svi napori na ponovnom ujedinjenu obitelji iscrpljeni, posebno za mlađu djecu. Kako dob jako utječe na stabilnost, a ovakav smještaj ubrzava posvojenje, vjerojatno će imati viši stupanj stabilnosti.
- "Novo spojene" obitelji koje počinju svoj odnos kroz "predposvojiteljski" stadij kategorizirane su od strane države kao "udomiteljsko posvojenje" jer primaju udomiteljsku naknadu dok traje proces posvojenja. Ti su roditelji izričito zainteresirani za posvojenje udomljenog djeteta, ne na pružanje privremene skrbi, i djeca smještena u takve obitelji su slobodna za posvojenje.
Mnoge studije nalaze da posvojenje od strane udomitelja dosljedno predkazuje smanjen rizik raskida posvojenja. Uglavnom se ta stabilnost pripisuje duljem predposvojiteljskom odnosu između udomitelja i djeteta. Udomitelji koji su odlučili posvojiti djete pod svojom skrbi izgleda donose odluku nakon što se se već emocionalno vezali za dijete, a u mnogim slučajevima dijete je izrazilo želju da ga udomitelji posvoje.
Posvojenje od strane rođaka
To je najbrže rastući izvor novih posvojiteljskih domova za udomljenu djecu, a dosegao je 21% od svih posvojenja iz udomiteljske skrbi u 2001. godini. Jedno istraživanje više stotina netaknutih posvojiteljskih obitelji pokazalo je da su rođaci posvojitelji vjerojatnije Afroamerikanci ili Hispanoamerikanci, stariji, samci, i spremniji posvojiti grupe braće i sestara. Djeca smještena kod rođaka smještaju se mnogo ranije u njihove eventualne posvojiteljske obitelji nego djeca iz drugih kućanstava, ali dulje čekaju finalizaciju posvojenja.
Rezultati istraživanja o stabilnosti ove skupine posvojenja su miješani. Jedno istraživanje pokazuje da je raskid posvojenja dva i pol puta manje vjerojatan nego kod obitelji koje nisu srodne djetetu. Drugi nalaze 50% vjerojatnost raskida prije posvojenja među potencijalno trajno kod rođaka smještenom djecom. Među razlozima su nabrojeni nesposobnost rođaka da održe prikladne granice u odnosu na kontakt s biološkim roditeljima, dječje psihološke i probleme u ponašanju, odmaklu dob i slabo zdravlje rođaka, kao i neispunjene potrebe za pomoći.
Ipak se o posvojenjima od strane rođaka izvještava kao o tipu posvojenja s vjerojatnijim pozitivnim ishodom. Djeca posvojena od strane rođaka imaju manje faktora koji ukazuju na rizik raskida posvojenja, uključujući: manje problema u ponašanju, promijenjenih smještaja, manju pojavu psihičkog i seksualnog zlostavljanja. Rođaci su spremniji izvijestiti o njima poznatim važnim aspektima djetetove pozadine, posebno povijesti zlostavljanja. Problemi s povezivanjem su rjeđi, rođaci izvještavaju da se osjećaju bliskijima svojoj djeci od ostalih tipova posvojitelja. Međutim, istraživanja zapravo ne odgovaraju na pitanje jesu li rođačka posvojenja stabilna zato što njihova djeca imaju manje problema, ili djeca imaju manje problema zato što su ih posvojili rođaci.
Bračni status
Nekoliko studija označava posvojenje od strane jednog roditelja kao povećan rizik, ali druge ne nalaze takvu vezu. Jedna studija: značajno je da jednoroditeljska posvojenja nemaju veću vjerojatnost za raskid, iako su roditelji značajno stariji, a djeca s više problema. Tumači se to samoselekcijom potencijalnih roditelja samaca, koji imaju visok stupanj emocionalne zrelosti i visok kapacitet za frustracije (ovo mi se baš sviđa, ha-ha, mogu durat puno a da ne puknu) i time što su posvojitelji samci neovisni ali povezani s podupirućom mrežom rođaka. Potpora prijatelja i šire obitelji povezana je sa stabilnošću posvojenja.
Druga studija: viši postotak raskida među jednoroditeljskim posvojenjima, ali ne zato što oni nisu dovoljno dobri, već agencije razmatraju samce kao izvor za djecu koja su "rizičnija" - stariju, onu s ozbiljnijim problemima, pripadnike manjina i one koji su pod skrbi države dugi period - za koje se tradicionalne obitelji nerado odlučuju. Tu se preporučuje bolje "spajanje" i pažljiviju pripremu posvojitelja samaca.
Obrazovanje i prihodi
Nalazi su proturječni i u pogledu uloge obrazovanja i prihoda roditelja posvojitelja. Jedni pokazuju umjereno povećan rizik raskida posvojenja kod višeg obrazovanja (posebno kod majki) i viših prihoda posvojitelja, drugi to ne potvrđuju. Kod posvojenja od strane udomitelj više obrazovanje ne nosi veći rizik. Neki pretpostavljaju da obrazovaniji roditelji imaju veća očekivanja od djece.
Rasa i narodnost
Ni studije bazirane na posvojiteljskoj rasi i međurasnim posvojenjima ne dovode do čvrstih zaključaka. Neki ne nalaze vezu između etniciteta i raskida posvojenja, drugi navode da su manjine zastupljenije u skupini uspješnih posvojenja, treći da je raskid manje vjerojatan kod bijelih roditelja... Rasa posvojenog deteta nema statistički značajan efekt na raskid posvojenja. Među neraskinutim posvojenjima djeca iz međurasnih posvojenja imaju više problema u ponašanju od djece iz istorasnih posvojenja.
Drugi faktori vezani na posvojiteljsku obitelj
- Društvena podrška: istraživanja povezuju društvenu podršku sa stabilnošću posvojenja. Podrška obitelji, prijatelja i religijske zajednice povećava stabilnost. Što je veća potpora bračnog partnera, drugih posvojitelja, liječnika i centara za dnevnu njegu, to je bolje funkcioniranje posvojiteljske obitelji. Raskidi su vjerojatniji kod obitelji koje imaju malu podršku društva i manje kontakata s rođacima. I poznavanje drugih posvojitelja ili udomitelja pridonosi stabilnosti.
- Roditeljska povijest zlostavljanja: U jednom istraživanju 40 netaknutih i 40 raskinutih posvojenja, u 15 slučajeva je bilo navoda o zlostavljanju djeteta, od čega je 13 posvojenja raskinuto. Od 24 posvojitelja koji su izvijestili da su sami bili zlostavljani njih 9 je zlostavljalo svoju posvojenu ili udomljenu djecu.
- Dob roditelja: većina (ali ne sva) istraživanja pokazuje da su stabilnija posvojenja uz starije roditelje, čak i kad su posvajana starija djeca.
(drugi dio od tri)
Sistemski faktori povezani s okončanjem posvojenja
Istraživači su identificirali brojne faktore povezane s okončanjem posvojenja.. Dok je malo empirijskih potvrda o tome što čini "dobro spajanje/združivanje" djeteta i roditelja, istraživanja i praksa pokazuju da je raskid posvojenja vjerojatniji kada:
- su djetetove ili roditeljske potrebe previđene u procesu smještanja,
- agencije ne pomažu roditeljima da prilagode svoja očekivanja djetetovim mogućnostima,
- roditelji ne primaju točne i dovoljne informacije da razumiju potencijalne izazove vezane uz dijete, i
- potporne službe nisu osigurane prije i poslije posvojenja.
Spajanje djeteta s roditeljima
Postoji nesklad između zamisli obitelji o djetetu kakvo planiraju usvojiti, i djeteta koje usvajaju. Kad je velik broj djece koja čekaju, službenici na posvojenjima mogu ohrabrivati potencijalne roditelje da "rastegnu" svoje prvotne preferencije i prihvate dijete za čije podizanje nemaju vještina i sredstava. Novija istraživanja pokazuju da službenici koji "rastežu", zadržavaju informacije ili pružaju netočne informacije o djetetovim problemima u ponašanju, emocionalnim i zdravstvenim, mogu postići posvojenje u kratkom roku, ali tako stvaraju slabo "pogođena" posvojenja s većim rizikom raskida.
U jednom istraživanju 76% raskinutih posvojenja pripisano je lošem spajanju. Dobro spajanje bazira se na kompatibilnosti (ne fizičkoj sličnosti) djeteta i roditelja, i pronalaženju obitelji baziranom na njenoj sposobnosti da izađe u susret individualnim potrebama djeteta.
Roditelji koji daju specifične zahtjeve u vezi djeteta mogu se pokazati kao riskantniji. U jednom istraživanju prosječan broj roditeljskih prioriteta nije se značajno razlikovao između skupine uspješnih (1,7) i raskinutih posvojenja (2,5), međutim, sva posvojenja gdje su roditelji specificirali 6 ili 7 prioriteta su raskinuta. U drugom je polovina roditelja iz raskinutih posvojenja izvijestila da su primili dijete s ponašanjem kakvo su označili kao neprihvatljivo.
Provođenje ispravnog spajanja zahtjeva da službenici stvore partnerski odnos s roditeljima koji omogućuje iskren i otvoren razgovor o prioritetima i sposobnostima, kao i o snagama i potrebama djeteta. Svejedno se neki roditelji mogu osjetiti potaknutim da smanje vlastite zahtjeve i očekivanja od djeteta, ili da precijene vlastite mogućnosti, u namjeri da ostvare posvojenje.
Dijeljenje informacija i komunikacija
Istraživanja povezuju raskid posvojenja s nedostatkom informacija. Posvojitelji koji su dobili više informacija spremniji su ponovo posvojiti. Posvojitelji koji nisu dobili, ili su dobili djelomične ili netočne informacije osjećaju da su namjerno krivo informirani.
Ipak, službenici izvještavaju da smatraju da su pružili potpune informacije o ponašanju djeteta i u slučajevima kad roditelji kažu da nisu bili informirani. Jasna komunikacija između zaduženih službenika i potencijalnih posvojitelja ostaje izazov.
U jednoj je studiji trećina posvojene djece bila seksualno zlostavljana, a manje od polovine posvojiteljskih obitelji to je znalo prije posvojenja. Od slučajeva u kojima su roditelji saznali za to nakon posvojenja, raskinuto je više od pola posvojenja. Istraživači naglašavaju važnost specijaliziranih savjetovanja da se razumije i izađe na kraj s povijesti seksualnog zlostavljanja, što uključuje obrazovanje potencijalnih roditelja o utjecaju zlostavljanja, određivanje njihove sposobnosti da se nose s tim izazovom, i osiguravanje primjerenog tretmana i podrške djeci i njihovim novim roditeljima.
Neki se roditelji žale na praznine u djetetovoj povijesti koju su dobili od agencije. Smatraju da nije bilo namjere u tome i da oni ne bi odbili dijete prije posvojenja i da su znali više, ali da bi detaljne informacije bile od pomoći. Neki smatraju da nisu primili dovoljno informacija jer zadužena osoba nije poznavala dijete.
Stav prema socijalnim radnicima uglavnom je pozitivan, posebno kod onih koji su primali potporu kroz sve faze procesa smještanja. Međutim, roditelji se osjećaju uznemireno kad misle da socijalni radnici ne vjeruju njihovim iskazima o djetetovom ponašanju i kad razgovaraju s djetetom odvojeno radije nego uključujući roditelje.
Zastupanje obitelji nasuprot zastupanja djeteta
Percepcija socijalnih radnika o njihovoj ulozi može biti važan faktor u potpori koju osiguravaju posvojiteljima i u očuvanju posvojenja. Mnogi profesionalci za posvojenja doživljavaju sebe kao prvenstveno dječje zastupnike. No istraživači sugeriraju da bi zastupanje obitelji bilo primjerenija uloga za socijalne radnike i naglašavaju važnost razmatranja potreba i snaga i djeteta i obitelji.
Roditelji koji osjećaju da imaju potporu, razumijevanje i povjerenje svog socijalnog radnika mogu biti sposbni uložiti više energije i truda za postizanje uspješnog posvojenja, od roditelja koji se osjećaju neshvaćenim i necijenjenim. Posvojeno dijete koje svjedoči o trajnoj suradnji odraslih može odgovoriti pozitivno. Zastupnik obitelji može također biti u boljoj poziciji da procijeni posljedice stresnog posvojenja na cijelu obitelj.
Struktura i praksa agencija
Neka istraživanja nalaze vezu između okončanja posvojenja i podijeljenih odgovornosti između više agencija. Zabilježen je "diskontinuitet" kad su različiti službenici odgovorni za pripremu djeteta i obitelji, a značajno je češći u skupini raskinutih posvojenja. Ako odgovornost za pripremu djeteta i obitelji nije jasno prenesena na iste službenike, roditelji i dijete mogu dobiti nepodudarne informacije. Podjela zadataka znači da će dijete susresti ne samo novu obitelj, nego i novog socijalnog radnika.
Veći je broj uključenih službenika po djetetu u raskinutim posvojenjima. Posvojenja nadgledana od agencije koja je prvotno bila zadužena za dijete češće ostaju netaknuta. Neka istraživanja zabilježila su pritužbe roditelja na nedostatak dosljednosti i konstantne promjene osoblja.
Istraživači naglašavaju i važnost specijalizirane obuke za osoblje agencija.
Zaključci i preporuke
Spajanje, priprema i edukacija
- Procjena bazirana na jakostima treba se koristiti za spajanje roditelja i djece. Pokazalo se da obitelji koje su prethodno smatrane riskantnima (samci, slabije obrazovani, manjih prihoda) postižu veći stupanj stabilnosti od prosjeka. Pristup se treba zasnivati na spajanju roditeljskih snaga (fleksibilna očekivanja, potpora okoline) s potrebama pojedinačnog djeteta.
- Treba razviti protokole i alate koji će pomoći socijalnim radnicima u komunikaciji i povezivanju djece s prikladnim posvojiteljskim obiteljima.
- U većem broju treba koristiti programe školovanja za posvojitelje i udomitelje. Oni omogućuju posvojiteljima i potencijalnim posvojiteljima da podijele svoja iskustva i očekivanja, pomažu da stvore realističnija očekivanja od posvojene djece i potporne mreže, a socijalnim radnicima daju mogućnost da bolje upoznaju potencijalne posvojitelje.
- Treba omogućiti potpuno otvaranje dostupnih podataka o djetetovom zdravlju, ponašanju i socijalnoj pozadini. Podaci skupljeni iz različitih izvora (članovi obitelji, udomitelji, liječnici, učitelji) trebaju seliti zajedno s djetetom.
Potporne službe
- Agencije trebaju osigurati bolju potporu roditeljima posvojene djece koja su seksualno zlostavljana ili imaju druge zabilježene traume.
- Osiguravanje pristupa smještajnoj njezi, što osigurava odmor za roditelje i tretmane za dijete, može pomoći održati i stabilizirati posvojenje.
- Djeci i obiteljima treba biti dostupna pomoć u obrazovanju.
- Ključno je osiguravanje postposvojiteljske potpore i kontinuirani kontakt s profesionalcima koji će pomoći u identificiranju i traženju potrebnih pomoći.
- Osoblju koje se bavi posvajanjem mora biti dostupna specijalizirana obuka.
(treći i zadnji dio)
Stavila sam ovaj topic pod oznaku "važno" da ne tone.
Evo ofrlje prevedenih nekoliko stranica iz knjige The Family of Adoption, koju je napisala Joyce Maguire Pavao. Autorica je i sama posvojena pred pola stoljeća i više, i desetljećima profesionalno pomaže posvojiteljskim obiteljima i drugima koje je posvojenje dotaklo. Čitam i malo malo sam u suzama. Ovdje sam stavila dio o vrtićkim i školskim problemima (School issues, str. 44-50).
Bez razumijevanja izazova s kojima se suočavaju posvojena djeca, biološke obitelji i posvojiteljske obitelji, škole i druge institucije često nehotice djeluju protiv najboljeg interesa posvojenika i njihovih obitelji.
Vrlo je malo edukacije o posvojenju za dječje psihijatre, pedijatre, psihologe, socijalne radnike, bračne i obitelske terapeute, a još i manje za učitelje, školske administratore, duhovnike i druge koji svakodnevno rade s posvojenicima i njihvim obiteljima. U prošlom desetljeću obavljen je velik posao da se učitelje senzibilizira prema različitim vrstama obitelji i da se kreira nastavni plan koji je raznolik i multikulturalan. Međutim još neka važna područja nisu dotaknuta, a posvojenje je jedno od njih. Kao rezultat, mitovi, stereotipi i predrasude su se održali i često leže pod površinom mišljenja o i odgovora na bilo koji problem u ponašanju ili učenju koji posvojeno dijete ima u školi.
Vrlo je malo pažnje posvećeno složenim emocionalnim problemima do kojih dovode jednostavni i kreativni domaći zadaci u školama kod djece u posvojiteljskim obiteljima, udomiteljskim, obiteljima formiranim starateljstvom ili srodničkim posvojenjem, da navedemo samo neke. Na primjer, bila sam u Berkelyu pred nekoliko godina i otišla s prijateljicom pokupiti njenu trogodišnjakinju iz dječjeg vrtića. Osvrnula sam se uokolo i vidjela da je dječji zadatak da donesu slike sebe kao beba, da vide koliko su veći sad nego kad su bili male bebe. Ali što ako je dijete bilo u nekoliko udomiteljskih obitelji ili je došlo iz strane zemlje kao dvogodišnjak i nema slike? Znam da mnoga udomljena i posvojena djeca iz tih skupina nemaju slike sebe kao novorođenčeta. Ako se dijete koje nema slike ponaša konfliktno tog određenog dana, ne bi li to bio razumljiv način da pokaže svoju tugu i ljutnju što nema kontinuitet koji druga djeca imaju? A ipak, takvo bi ponašanje moglo biti shvaćeno od strane učitelja i drugih roditelja kao loše ponašanje, i taj incident bi mnogao označiti početak označavanja tog djeteta kao onog s problemima u ponašanju.
Dijete koje se "loše ponaša" u vrtiću na dan kad se osjeća očigledno drugačijim, jer nema povijest svojih početaka - nema slika, nema priča - nema probleme u ponašanju. Dijete se ponaša prikladno s obzirom na okolnosti. Škole bi morale biti osjetljive na složenost života udomljene, posvojene i djece pod skrbništvom kad daju zadatke.
Pred nekoliko godina imala sam konzultacije u školi za djecu s poteškoćama u učenju i emocionalnim problemima koji često proizlaze iz njih. Od 120 učenika 68 je bilo posvojeno - više od pola školske populacije. Uobičajene su statistike da će u bilo kojoj skupini djece s poteškoćama u učenju oko 28% biti posvojeno, što je i dalje prilično mnogo. Tokom godina profesionalci i roditelji stvorili su neke teorije o tim statistikama. Neki kažu da posvojena djeca vjerojatnije imaju neurološka oštećenja. Neki da su biološki roditelji morali imati ADD, dokaz bi bio da su očito imali slabu kontrolu impulsa kad su začeli dijete. Drugi kažu da su roditelji uzimali droge i alkohol. Neki od tih odgovora mogli bi biti dio istine. Mnoga posvojena djeca s poteškoćama u učenju imaju neke indikatore za ADD ili ADHD.
Ono što je mnogo jasnije, međutim, jest da sva djeca koja su posvojena, udomljena ili koja su u drugim složenim obiteljskim situacijama i teško rade da naprave smisla u toj složenosti, imaju emocionalne prepreke dok se nose s tim izazovima i podijeljenom lojalnosti. Taj dodatni emocionalni posao - koji ja zovem normativna kriza pod izazovnim okolnostima - utječe na stil učenja te djece. Pronašli smo tokom godina da je vrlo važno pridati pažnju toj problematici i započeti rad s djecom da se iznađe što ih blokira u učenju.
Tonijeva priča
To mi je postalo sasvim jasno na jednom sastanku s osmogodišnjim Tonijem, čiji je kratki život bio prekidan više puta. Toni je bio povjeravan na brigu članovima obitelji dok mu je majka prolazila odvikavanja od droge i rehabilitaciju, a zatim je bio smješten u tri različite udomiteljske obitelji. On je sigurno pretrpio mnoge gubitke.
Toni je u školi dobivao posebnu pomoć zbog ozbiljnih problema u učenju. Imao je probleme u socijalnim kontaktima i probleme ponašanja u školi.Bio je jako bistar i za tako malo dijete nevjerojatno oštroumnih uvida. Jednog dana dok sam se igrala s kockama s njime pokušavajući postići da on indirektno radi matematiku, iznenada je grunuo u plač i rekao. "Ja ne mogu raditi oduzimanje. Čim se kaže 'Oduzmi' to me čini vrlo tužnim." To je bilo jedno od mojih najtužnijih i najdubljih iskustava u radu s djecom - shvatila sam da su Tonija njegovi gubici blokirali da radi matematiku od trenutka kad je oduzimanje (taking away) postalo njen sastavni dio. To što nije učio bilo je zbog gubitka.
Bio je potreban udružen trud Tonijevih učitelja, obitelji i samog Tonija da bolje razumiju posttraumatske probleme tog djeteta.Shvatili smo da treba prvo naučiti zbrajanje, prije nego pređe na oduzimanje. Toni je također imao koristi od onog što ja zovem narativna terapija, i bio je konačno sposoban, kroz ponovo prikupljene fotografije i priče, napraviti pripovjest svoga života. Za posvojene osobe često je istina da drugi posjeduju velike dijelove njihove vlastite priče, a bez stvaranja i posjedovanja svoje vlastite priče teško je osjećati kontrolu nad vlastitim životom. Toni je počeo osjećati da ima više kontrole nad pričom svog života i nad sjećanjima na ono što se desilo - nešto loše, a nešto vrlo dobro. Sve dok smo radili zbrajanja a ne oduzimanja njegova sposobnost da se koncentrira, općenito sposobnost učenja i posebno matematičke vještine su rasle.
Najmanje dvije od udomiteljskih obitelji u kojima je živio bile su Toniju važne i dobre. Imamo naviku u našoj kulturi da "odsjećemo" ljude i to se prenijelo u naš udomiteljski sustav. Kad je smještaj gotov gotov je, od djeteta se očekuje da preseli i da nikad više ne vidi ljude s kojima je živjelo. Tonijeva obitelj je bila spremna održati kontakt s nekima od udomitelja i tako vratiti neke pozitivne ljude u njegov život. To je bio važan pomak i imalo je jak utjecaj.
Neki drugi za školu vezani problemi posvojene djece vezani su uz pojedine nastavne predmete. Neuobičajen broj posvojene djece koju viđamo ili je briljantan u povijesti ili mrzi povijest. Razgovarala sam s mnogo djece o tome i uobičajena nit je da oni ne znaju doslovce ništa o svojoj vlastitoj povijesti, pa ili su željni znati sve o svačijoj drugoj povijesti, ili ne vide svrhe u tome.
Ryanova priča
Imala sam klijenta Ryana, posvojenog dječaka koji je bio darovit učenik engleskog, pisao je nevjerojatne tekstove i nosio mi ih na čitanje. Iznenada je u osmom razredu popustio u engleskom. Roditelji su ga doveli u studenom, i ja sam ga pitala što se desilo i kada je tako naglo popustio u engleskom. Odgovorio je: Osmog listopada. To je bio dan kad su dobili zadatak da pročitaju knjigu o udomljenom djetetu. Ryan je bio udomljen do svog osamnaestog mjeseca, kad ga je posvojila njegova obitelj. Nije nikad razgovarao o svojoj udomiteljskoj obitelji i njegova posvojena obitelj nije to nikad iznijela kao problem.
Knjiga mu je otvorila mnoga emocionalna pitanja, i nije je mogao dovršiti. Nije predao zadatak i dobio je negativnu ocjenu. Ta je ocjena pokrenula spiralu nizbrdo, dok Ryan nije zaključio da ako već pada iz engleskog može isto tako ne raditi ništa.
Kenijeva priča
Keni je imao osam godina kad je dobio zadatak iz zemljopisa da napravi projekt o svojoj rodnoj zemlji, Koreji. Jednog je dana došao kući iz škole i pitao majku:
- Znaš li koliko ljudi živi u Seulu, gdje sam ja rođen?
- Ne, kaži mi. - i on je rekao koliko je to milijuna.
- Znaš li koliko ljudi živi u cijeloj državi Koreji?
- Ne. - i on je rekao koliko milijuna živi u državi. A onda je sjeo, zagledao se kroz prozor i konačno rekao:
- Ja razumijem kako si mi rekla da se moja rođena majka nije mogla brinuti o meni, ali što je bilo s tim drugim milijunima ljudi?
Jedan jedini školski zadatak naglasio je Kenijev osjećaj odbačenosti, ne samo od njegove rođene obitelji, nego i proširene obitelji i rodne kulture isto tako.
Škole trebaju biti osjetljive na utjecaj koje neki zadaci imaju na neku djecu. Ako matematika, povijest, engleski i zemljopis predstavljaju problem nekoj posvojenoj djeci, zadatak crtanja obiteljskog stabla - gotovo univerzalan u prvom razredu - stvara velike dileme za svu posvojenu djecu. I nisu posvojena djeca jedina kojima to može stvorit unutarnji sukob, to vrijedi i za udomljenu djecu, djecu s maćehama/očusima i djecu pod skrbništvom.
Kad je moja vlastita kći bila u trećem razredu, imala je divnu učiteljicu. Radili su nastavnu jedinicu koja počinje s povijesti djetetove obitelji, a nastavlja se na povijest zajednice. Znala sam da dio tog zadatka koji se odnosi na obiteljsko stablo uzrokuje dilemu većini djece iz složenih obitelji. U nižim razredima škole, na tom stupnju razvoja, dijete će vjerojatno osjećati potrebu da odluči koje je obiteljsko stablo pravo. Nije li varanje nacrtati obiteljsko stablo posvojene obitelji kao svoje korijene - ako tu pripadaš - kad to nije istina? Previranja koja djeca pri tom osjećaju često se ne vide.
Učiteljica moje kćeri razgovarala je sa mnom o tome kako to približiti djeci. Provela sam neko vrijeme u razredu pričajući kako svatko nema obiteljsko stablo, neki ljudi imaju cijele voćnjake. Djeca koje imaju maćehe/očuhe i njihove obitelji, djeca s udomiteljskim, posvojiteljskim i biološkim obiteljima. Za razliku od obiteljskog stabla, obiteljski voćnjak dozvoljava djeci da pokažu brojna stabla koja su doprinjela njihovom postojanju. U tome su te složene obitelji slične: imaju više majki i očeva. Čak i ako posvojeno dijete ne poznaje svoje biološke roditelje, obiteljski voćnjak pomaže mu da shvati bitno: da je tu druga majka i otac iako oni nisu roditelji (ne roditeljuju ) Oni postoje i stvarni su.
Ovaj pristup omogućava i da se izbjegne izdvajanje posvojene djece u posebnu grupu dok se uči ta lekcija. U toj dobi posvojena djeca su ionako svjesna činjenice da su različita, i to ne treba dodatno isticati. Važno je da ostane njihov izbor hoće li s vršnjacima razgovarati o posvojenju. Ako su poslani u zasebnu grupu to govori nešto o njima što bi oni možda radije zadržali u privatnosti.
Jedan uobičajen školski problem koji viđamo kod posvojene djece je maštanje. Posvojenje je arhetipska tema. Nalazimo ga u mitologiji, biblijskim pričama, bajkama. To je tema koja se javlja ponovo i ponovo u dječjoj literaturi i filmovima. Kad posvojena djeca gledaju te filmove ili čitaju takve priče u školi, ona imaju tendenciju da se identificiraju s njima i gube fokus maštajući. Maštanje je normalno za ljude koji su držani podalje od istine o svojim životima i koji žive sa sanjarijama. To je način da uobliče stvari koje je teško razumjeti i kompenziraju bolne stvari. Za mnogu posvojenu djecu školske dobi, maštanje je vrlo razumljiva i neophodna strategija za obavljanje dodatnog posla u formiranju identiteta. Ono se međutim često uzima kao simptom ADD-a i ADHD-a, to je u stvari jedan od mnogih pokazatelja koji dovode do tih dijagnoza. Postoje mnoga djeca koja imaju stvarni poremećaj, i u njihovim slučajevima važno je naći odgovarajući tretman. Ali za posvojenu djecu, i neku drugu u složenim i teškim situacijama, maštanje i rastresenost nisu uvijek pokazatelji ADD-a.
Prečesto, učitelji izgleda rade dijagnoze i predlažu lijekove i tretmane roditeljima. To je neprimjereno i neetično, i to je jedan od razloga zašto mislim da nastavni program u školama za učitelje mora uključivati informacije povezane s posebnim okolnostima posvojiteljskih obitelji.
Čini se dobra ideja, ovo s obiteljskim voćnjakom, a možda bi i djeca koja nisu posvojena mogla raditi voćnjak u koji bi stavili sve važne osobe u svom životu, primjerice kumove, prijatelje od roditelja koji su ih možda čuvali, i sl. pa se posvojena djeca ne bi osjećala drugačije već bi svi kroz igru mogli shvatiti neke složenije odnose.
U drugoj knjizi koju sam pročitala, Holly van Gulden: Real Parents, Real Children, predlaže se crtanje kućica umjesto obiteljskog stabla. Uz svako ime piše i uloga u obitelji, uz djecu kad su rođena, odnosno posvojena. Veze između odraslih označene su s vjenčani ili sreli se i zavoljeli.
Npr. u jednoj kućici su Ivan (djed) , Ana (baka), i njihova djeca Suzana (mama), Ivana (teta) i Branko (ujak).
U drugoj kućici Ante (djed), Marija (baka) i Petar (tata).
Iz tih kućica strelice vode u treću kućicu, glavnu na papiru, gdje piše opet Suzana (mama), Petar (tata) i npr Marko (uz njega datum posvojenja).
Ali tu su i četvrta i peta kućica, u kojoj stoje biološki roditelji i djedovi i bake s njihove strane. Ako biološki roditelji nisu bili vjenčani, oni nisu spojeni u jednu kućicu, nego su povezani crtom i oznakom 'sreli se i zavoljeli'. Dijete (u ovom slučaju Marko) navedeno je i u kućici uz biološku majku, i tu stoji oznaka i datum njegova rođenja. Od tud strelica vodi do treće kućice, gdje je sada uz svoje mamu i tatu, i tu piše datum posvojenja.
Ako mama i tata imaju još neko dijete, i ono je upisano u trećoj kućici, uz oznaku posvojen/a i datum, i pripadajuće kućice za njegovu biološku obitelj, ili piše rođen/a i datum, ako je rođeno u toj obitelji.
Istu strukturu moguće je napraviti i kad se ne znaju svi podaci za posvojeno dijete, recimo imena bioloških roditelja, točan datum rođenja - struktura svejedno ostaje.
Ovakav način crtanja također je prikladan i za prikazivanje obiteljskih veza djece čiji su se roditelji vjenčali više puta, pa su u priči očusi, maćehe, polubraća i više od dva para baka i dida.
Da, to se čini zanimljivo, tako si dijete može posložiti neke komplicirane stvari u glavi.
:D sretno svima ... i podržavam bilo šta od posvajanja jer toliko je dijece bez roditelja i Nazorova je toliko puna preslatke dječice...
Prevela sam nabrzinu jedan dio iz knjige Parenting the Hurt Child, gdje je posvojenje opisano iz perspektive majke posvojiteljice i njeno dvoje djece je napisalo također svoje viđenje.
Rast uz enormne izazove
Prije 13 godina moj muž i ja krenuli smo na putovanje koje nas je potpuno mijenjalo posvojivši ukupno devetero djece s posebnim potrebama. Dolazili su nam jedno po jedno, počevši s 16 godina starim dječakom, kojeg je slijedila petogodišnja mršava djevojčica sa spinom bifidom. Godinu kasnije, molili smo našeg socijalnog radnika da nam dozvoli da posvojimo Jona, , zgodnog osmogodišnjeg dječaka koji je bio smješten u dječijoj mentalnoj bolnici. Nakon što je on bio s nama godinu dana, socijalna služba dozvolila je da posvojimo njegovu sestru od 9 godina. Sljedeći je došao Kristin, dva dana stara beba, moja prva beba ali naše peto dijete. Kad je Kristin imao tri, jedanaestogodišnji Brad je došao k nama iz raskinutog posvojenja (ne znam dal sam prevela dobro jer kod nas ne postoji takav termin).
Nedavno smo posvojili grupu braće stare jednu, dvije i tri godine.
Moja djeca su prekrasna i dok traje putovanje, svjesni smo da je to ogroman izazov za koji se već osjećamo nagrađenima. Zahtjeva i zadnji atom kreativnosti koji možemo izvući iz sebe, humor za koji nismo ni znali da ga imamo, pseću upornost i fleksibilnost majstora yoge. Naučili smo cijeniti male stvari, neuzimati ništa zdravo za gotovo, držati se jedno uz drugo kao superglue i smijati se kad sve ostalo propadne. Sad znamo vrijednost zagrljaja, značenje povjerenja, terora zlostavljanja i neizmjerljive vrijednosti djeteta.
Put između iščekivanja i stvarnosti postajanja roditeljem je ispunjeno s mnogim izazovima. Koliko dugo možeš držati devetogodišnjaka koji te pljuje i udara u odjeljku trgovine nakitom? Možeš li dozvoliti da budeš uhićen za narušavanje jutarnjeg nedjeljnog mira kad tvoj osmogodišnjak sočno psuje ispred starijih dama koje doručkuju u fast-food restoranu prije nedjeljne mise? Da li ti smeta što te obitelji i prijatelji sada smatraju mentalno nestabilnim i što sam ponekad ispituješ svoju uračunljivost? Kao dodatak uobičajenim roditeljskim vještinama mi smo postali majstor u hvatanju letećih objekata, brzinskom zvanju službe za otrove, i objašnjavanju zašto je netko suspendiran u školi zato što je prijetio da će ubiti ravnatelja?
Nakon što smo postali učenici u školi roditeljstva djece s posebnim potrebama naučili smo na drugačije načine mjeriti uspjeh. Ustvari sam se uhvatila kako nagrađujem svog sina za napadaj bjesa koji je trajao samo deset minuta umjesto uobičajenih sat i više. Dok smo dijelili bezalkoholno pivo rekla sam mu kako sam ponosna na njega što se uspio iskontrolirati tako brzo. I za vrijeme cijele scene nije pljunuo na mene Uspio je uvidjeti da ima sposobnost zaustaviti svoje nekontrolirano ponašanje. Osjećali smo se kao tim. Ovo je bio uspjeh!
Kad je moja kćer počela izmišljati priče u kojims bi ona postupila ispravno i vidjela sebe kao heroja a ne žrtvu, prijatelj je pitao :»Da li te brinu njene čudne priče?». Ne, to je uspjeh! Moja četverogodišnjakinja je odgurnula brokulu i rekla da ju ne želi. Vrijeme za lekciju o zdravoj prehrani? Ne. Ovo dijete se nikad prije nije najelo do sita, i kad je počelo jesti prejedala bi se dok ne bi počela povraćati. Ovo je bio uspjeh!
Moj posao je postao puno lakši kad sam naučila gledati na stvari iz iz perspektive svog djeteta. Moja desetogodišnjakinja je odbijala se slikati ili sudjelovati na obiteljskim video snimkama što je bilo potpuno razumljivo s obzirom da je bila žrtva dječije pornografije. Opsesija moje devetogodišnjakinje s količinom goriva u autu je razumljiva kad sam saznala da su ona i mlađa sestra bile prisiljene krasti gorivo kad je njihov auto ostajao prazan.Kad smo moj muž i ja bili voljni pogledati iznad frustracije i pokušali razumjeti koja se motivacija krije iza nekog ponašanja, mogli smo eliminirati ponašanje koje je posljedica ranije traume.
Posvojenje devetero djece s posebnim potrebama promjenilo je moje prethodno zamišljene ideale kakav će biti naš obiteljski život. Zamišljala sam dva ili tri klona mog muža i mene. Ova idealna djeca će misliti vrlo slično nama, dijeliti naše vrijednosti. Ali djeca koju smo posvojili su jedinstveni mali preživljivači koji su procvjetali unatoč svemu što je život bacio na njih.Iako shvaćam da sam pomogla oblikovati njihove vrijednosti, njihovi karakteri su jednim dijelom izgrađeni s iskustvima koje neću nikada do kraja uspjeti razlučiti. Naučili su vjerovati usprkos okrutnom svijetu. Naučili su da sebe smatraju vrijednima, djelomično zato što znaju koliko su meni dragocijeni.Vjeruju da ciklus zlostavljanja može biti prekinut – zato što su živi dokaz toga.
Nema načina da izrazim radost koju osjećam kad danas pogledan svoju obitelj. Mi smo krenuli manje poznatim putem. I to je napravilo razliku.
Lisa, posvojena majka devetero djece s posebnim potrebama, uključujući i Keri i Brada čije priče slijede