joj pridruzujem se u klub onih koji ukidaju i kojima je to trauma...
totalno mi je bed, al ne mogu vise. koliko god nam je dojenje ogroman plus pogotovo kad je bubana, toliko sam sad vise na izmaku snaga - razvod, samoca, nocno cicanje, posao...ne mogu vise. a njoj nije ni priblizno dosta...
ne pali razgovor (ima 17mj, premala je) ni “cica spava“, ni “boli me“ (ugrizla me tako da imam 2 ranice koje krvare na podoje), ni nosanje, ni “šššššš“ ni uspavljivanje u drugoj sobi, a ne mogu ni spavati vise s njom jer sam se nekidan probudila sa takvom boli u donjem dijelu zdjelice i skuzila da sam vise od pola noci ukocena u jednom polozaju na boku da mi ne potegne cicu previse jer me boli, a trazi cicati svaka 2h...
bilo je super noci, kad bi se probudila mozda jednom-dvaput i to je mrak...
cini mi se..ma znam da osjeti da sam na rubu snaga i da sam totalno razdrazljiva i da ju to samo raspiga..noc je bilo moje razdoblje, za odtugovati, pisati, psovati, rjesavati sve ono sto prednjima ne smijem...sad nit spavam nit uspjevam rijesiti svoje frustracije i onda jos to dojenje....ma dosta mi je...
eto, nisam bas konstruktivna, samo jadikujem, al nemam kome, ako ne vama...