Trudovi i porod - naše kulturološko naslijeđe
Žene rađaju onako kako žive
Kako sam tijekom niza godina sudjelovala u stotinama poroda carskim rezom i na druge načine pomagala pri porodu, naučila sam da suvremena dvojba o rađanju počinje puno prije nego žena završi na odjelu za rodilje. Dvojba postoji puno godina prije nego što žena uopće zatrudni.
Ženini stavovi o trudnoći stižu zajedno s njom na odjel za rodilje. Jedna zaposlena žena koju poznajem htjela je porod a da pritom ništa ne osjeti. Rekla je: «Uspavajte me – ja nisam Indijanka.» To je rečenica žene koja ne razumije moć poroda. Ona daje naslutiti da samo «primitivke» prolaze kroz trudove, a da profinjene intelektualke dobivaju bebe pomoću tehnologije, tako da im ruke ostanu čiste, obrve nenamrštene, a šminka netaknuta.
Istraživanja su pokazala da žene kod kojih se porod oduži imaju određene osobne karakteristike. U njima se odvija sukob u vezi s reprodukcijom i majčinstvom i nisu sposobne tijekom poroda priopćiti i priznati tjeskobu. Ti psihološki činitelji mogu uzrokovati nedovoljnu akciju maternice i time produžiti porod. Činjenica je da je u našoj kulturi nasilje prisutno u životu mnogih žena, naročito tijekom trudnoće, kad je ženin trbuh često cilj zlostavljanja. To će u svakom slučaju povećati opasnost od komplikacija svih vrsta tijekom trudnoće.
Previše žena pristupa porodu sa željom, izrečenom ili neizrečenom: »Molim vas, pobrinite se za ovu nepriliku. Ne želim ništa osjetiti – samo mi predajte bebu kad sve bude gotovo!» A ono što žene najviše trebaju pri porodu je ohrabrenje i potpora puna ljubavi kako bi se potaknula sposobnost da rode normalno. No, prečesto one to ne dobivaju, jer i liječnici i sestre zastupaju ista stajališta o porodu kao o krizi ili neprilici – izliječiti ju što je prije moguće.
Naučila sam da sav život žene vodi onome što će se dogoditi u porodu. Njezini najdublji strahovi mogu se pojaviti tijekom poroda, ne nužno svjesno. Žene koje su doživjele incest ili su bile zlostavljane na neki drugi način prve su kandidatkinje za disfunkcijske trudove, a time i za carski rez. Mnoge od tih žena su na dubokoj razini naučile kako biti žrtve. To izranja tijekom poroda – u vrijeme kad bi trebale, umjesto da budu žrtva svog tijela, biti jedno s procesom rađanja. Još jedna žrtva seksualnog zlostavljanja shvatila je da se uživjela u ulogu žrtve tako dobro da nije bila u stanju potisnuti dijete van. Kao i većina ljudi koji žive s osjećajem bespomoćnosti, ona je jednostavno predala taj problem bolnici i osoblju. Na određenoj razini očekivala je da će oni roditi umjesto nje. Radila sam s bezbroj žena koje su naučile tako misliti. Što više žena funkcionira s razine intelektualnog nadzora, manje je vjerojatno da će se prepustiti procesu svoga tijela i vjerojatnije je da će neka intervencija biti potrebna.
Gayle Peterson, u svojoj knjizi «Roditi normalno» ističe da žene rađaju na isti način kako žive. Porod je vrijeme krize za svaku ženu. One mu pristupaju onako kako pristupaju svakoj krizi. Neke vjeruju da su bespomoćne, dok druge nastoje preuzeti nadzor. Studija o razlikama između žena koje su odabrale inducirati trudove i onih koje su odabrale dopustiti da se trudovi spontano dogode pokazuje da one koje su odabrale indukciju nemaju povjerenja u vlastiti reprodukcijski sustav. Vjerojatnije je da su se tužile na tegobe tijekom mjesečnica, da su imale više komplikacija u svojoj ginekološkoj anamnezi i da su bile tjeskobnije u vezi s porodom.
«Spašavanje žena od trudova»
Nije neuobičajeno da žena u trudovima zahtijeva da njezin partner učini nešto kako bi je «spasio» od stanja u kojem se nalazi. Nesposobni da nadziru nelagodu svojih žena i ljutiti na vlastite osjećaje bespomoćnosti u procesu u kojem oni ne mogu ništa učiniti, ti su muškarci postajali nasilni prema ginekologu. Njihove žene, bespomoćne da nastave uobičajenu ulogu upijača «muškog emocionalnog šoka», promatraju bespomoćno ili očekuju od svog partnera da bude «gospodin koji sređuje stvari». Te žene još više slabe vezu same sa sobom. Trudovi nisu idealno vrijeme da se neki par podučava o tim preobražavajućim iskustvima. Međutim, ako se par između kontrakcija može ohrabriti da bude samo prisutan u tom procesu, da shvati da je normalan i prirodan, a ne prijetnja životu, onda mu se može pomoći da sudjeluje u kontrakcijama i procesu trudova, a ne protiv njih.
Moja kolegica Bethany podsjeća supruge ili partnere svojih pacijentica da oni ne mogu roditi dijete umjesto svojih žena, niti da im mogu ukloniti bolove. Ali ono što mogu učiniti jest voljeti svoje žene. To je jako velik dar za većinu žena u trudovima – jednostavno biti voljena kroz čitav proces. Žene koje promijene mišljenje tijekom poroda, često su promijenjene zauvijek spoznajom da su bile sposobne proći kroz to i da ipak imaju unutarnju snagu. Da bi uspjele u tome, potrebna im je stalna potpora.
Međutim, preokrenuti životni obrazac ovladavanja ponašanjem tijekom poroda nije uvijek moguće. Dok sam još asistirala ženama pri porodu, otkrila sam da nikakva količina moje nježnosti, obrazovanja ili molbi ne može promijeniti naslijeđeno uvjerenje mnogih žena da «ne mogu» roditi normalno i da moraju dobiti lijekove i anesteziju da to učine. Pet tisuća godina programiranja ne može se promijeniti u jednom desetljeću.
Zdravstveni sustav potpuno sudjeluje u tretiranju poroda kao hitnog slučaja kojeg treba izliječiti. Zbog ovisne, patrijarhalne naravi, zdravstveni sustav postaje simbolom «supruga» za sve one žene koje uzvikuju: »Jerry, učini nešto!» I vjerujte mi, liječnici su obrazovani na svaki način da «učine nešto». Svaki način ima svoju cijenu. Neka istraživanja pokazuju da epiduralna anestezija povećava postotak carskih rezova. Ta anestezija opušta mišiće zdjelice pa se glavica smješta dorzoposteriorni položaj, što znači da potiljak liježe straga uz križnu kost, a lice se podmeće pod stidnu kost. Kad je beba u tom položaju, mnogo ju je teže istisnuti zbog većeg opsega.
Epiduralna anestezija je metafora za naš trenutačni pristup porodu u kojem su tijelo i um podvojeni: »Želim biti budna i intelektualno svjesna, ali ne želim osjetiti svoje tijelo». To jako dobro ilustrira ne tako davni primjer iz moje prakse kad se moj prijatelj ginekolog pojavio na porodu jedne žene koja je dobila epiduralnu anesteziju i gotovo bila spremna roditi. Ta je žena gledala neku sapunicu na televiziji i uopće nije bila svjesna da se išta događalo ispod njezina struka. U trenutku kad je glavica već izlazila i beba je zapravo bila rođena, ona je zamolila mog prijatelja ginekologa da se pomakne jer od njega nije mogla dobro vidjeti ekran. Premda u ovom slučaju epiduralna anestezija nije nikakva zločesta hulja, jasno je da je omogućila da nova majka ostane izvan dodira sa svojom bebom i rađanjem, te da ne bude svjesna novorođene bebe, što bi inače bila.
Lijekovi za ublažavanje bolova prolaze kroz posteljicu i mogu utjecati na dijete. Porodnička kliješta, urezi međice, vakuum-ekstraktori, oksitocin za pojačavanje trudova i nepotrebni carski rezovi nisu bez rizika.
Kad sam asistirala ženama koje su rađale, vjerovala sam da one u sebi ima moć roditi normalno te da lijekovi i anestetici imaju potencijalne popratne pojave. Frustrirale su me žene koje nisu imale namjeru poroditi se normalno i pokušavala sam ih promijeniti. Ali, to je bio moj problem, a ne nužno njihov. One su željele svu tehnologiju koju im bolnica može pružiti. Sada shvaćam da nije moj posao mijenjati njih ili bilo koga. Svaka žena mora pogledati svoju nutrinu i vidjeti gdje je – i biti poštena prema sebi onoliko koliko je to moguće. Moj posao je sa im objasnim alternativna rješenja za svaku situaciju i dopustim da svaka odabere što želi.
Iz knjige: "Žensko tijelo, ženska mudrost"
dr. Christiane Northrup
Tekst pripremila: Tanja P.
anchie76 prvotno napisa
Ja cu vam samo reci da zavim svakoj od vas koju ceka porod. Porod moze biti toliko divno i osnazujuce iskustvo da je to totalno nevjerojatno. A ona bol koja ima svoju svrhu, i kad dijete izadje i u milisekundi nestane bol i nastupi hrpa hormona srece - ihaaaaj, nema boljeg osjecaja na svijetu. Totalna ekstaza. I stvarno je steta propustiti to zbog lijekova.
Odgovori s citatom
I znam kako je na dripu, i ja sam ga nazalost iskusila...
).
), pa stoga ne želim niti razmatrati mogućnost aktivno vođenog poroda. Vjerojatnost da mi ovo bude jedini porod je relativno velika (iako neću odustati) i ne bih željela lišiti se 
obično u tenutcima slabosti duha.
MM kaže da je bi užasnut što oni ne pokazuju namjeru taj porod privesti kraju dok se ja trzam i skačem po krevetu i već me je vidio na carskom, a to bi bila najgora solucija jer su kod sekcije šanse za prelazak nametnika znatno veće. Valjda i zbog tog straha za dijete imam malo jači PTSP. 
