Neki dan je bila na TV-u nekakva reportaža o djeci u zemljama trežeg svijeta. Prikazivali su tu jadnu dječicu kako nemaju što jesti i kako će većina njih nažalost umrijeti od gladi . Moj Daniel je gledao samnom tu emisiju i onako širom otvorenih očiju i tužnog pogleda, okrene se prema meni i pita me:
D: ali mama, zašto oni umiru od gladi?
JA: zato sine što su siromašni, velika je suša i nemaju što jesti.
D: pa zar njihove mame nemaju cice??!!
To je razmišljanje djeteta koji je cikao 2 godine i koji i dan danas obožava mamine cice i koji bi i sada tu i tamo malo pocikako kad bi samo bilo mlijeka i koji i sam kaže da kad bude dobio brata da će ga micati s cice kako bi on malo pocikao.
On za sebe kaže da je odrastao na cici.
Ja sam na to jako ponosna i uopće ne razmišljam o varijanti da sam trebala prije prekinuti dojenje iako je bilo jako puno ljudi protiv toga.