Becky prvotno napisa
...ili u prijevodu, kako kreativno provesti vrijeme s jednogodišnjakinjom koja nema vremena ni za što, osim za hodanje i trčanje po stanu, po milijun puta uzduž i poprijeko, koja se penje po prozoru, kauču... sve ju zanima ali doslovno 15 sekundi, sve mora vidjeti, sve hoće dirati, sve trpa u usta... koncentracija joj je ravna kvocijentu inteligencije planktona!
Svi pokušaji "tjeranja" nje da sjedi na podu, slaže kockice ili kolutove, ili bilo što slično- završe fijaskom. Nula bodova. Ubaci jednu kockicu kroz njen prozorčić na kutiji, i- ode dalje. Jer je to dosadno. Zanimljivije je razbacivati kolutove i usput ih malo gricnuti, pa ih otići "pospremiti" u teglu cvijeća u drugi kut sobe, nego staviti ih na stalak.
Loptanje? Može, super, ali 3-4 dodavanja, i- dosadi. Mora ići vidjeti muhu koja je sletjela u kuhinji.
Jedino prelistavanje knjigica pali. Dok ih ne počne jesti.
Ne znam kakvu igru izmisliti, a brate mili ne mogu baš ni cijeli dan trčati za njom i sklanjati je od stvari koje bi joj mogle naškoditi. Ne mogu ništa ni napraviti dok sam s njom, da počnemo od jednostavnih radnji tipa skuhati kavu, jer čim ju pustim iz ruku ona je taj tren cijelim tijelom u pećnici ili se popela na stolicu jer mora dohvatiti sol s vitrine...
Ima djece te dobi koja se igraju s igračkama, slažu kockice, ili samo sjede duže od minute u kontinuitetu... ili su ta djeca kao jeti- ono, čuli za njih ali ih nismo vidjeli? Jer ovo moje dijete je prilično teško za behandlati, moraš uložit strašan trud da ju animiraš... ona, da rezimiram, sve uči usput. Kad mislim da ništa ne kuži i da me uopće ne sluša, samo me odjednom iznenadi kad vidim koliko me u stvari razumije i koliko stvari zna.
Uh, ja krenula od postavljanja pitanja KAKO SE IGRATI S TAKVIM DJETETOM, a na kraju ispala neka vrsta jadikovke (nije mi bila namjera, sori...)