Ovo ne govorim kao psiholog nego iskljucivo kao mama: stvari oko kojih se najvise grizem kao roditelj su upravo one gdje nisam slusala vlastiti instinkt i unutarnji glas, nego sam se okretala nekakvim vanjskim mjerilima, usporedjivala s drugom djecom i sl. Tesko je reci sto napraviti, ali ja ju ne bih odvajala. Ona ocito ima problem i nesigurnost vezanu uz odvajanje i odvajanje ce problem samo produbiti, to je moje misljenje mame.
A psiholozi, eh, ne znam sto bih rekla. Mozda je dovoljno samo reci to da najcesce bas oni imaju djecu totalno zaribanu.
Mislim da je trebas pustiti da bude pored tebe kad i koliko zeli. Bude se ona odvojila bez brige. Niti jedno djete ne udje u pubertet kao roditeljski priljepak.
Moja kcer ima 3 godine i jos uvijek je jako cesto sa nama. Ne voli biti odvojena od nas. Mi je pustamo da slijedi svoj ritam. Ima faze kad moze biti odvojena od nas, ima kad je doslovce ko pijavica. Muz i ja vjerujemo da ce joj sama cinjenica da smo tu uz nju kad god nas treba biti dovoljna da i ona rasiri krila i sama poleti, kad ona bude spremna.