No sports!

[Davor]

Radikalno?
Mislim da ne. Sportaši umiru mladi, krhkog zdravlja.

Problem? Sport. Od 1976. (OI Montreal) sport je postao jedino i isključivo profesionalna djelatnost, a floskule o zdravlju, timskom duhu i ostalo samo su dio marketinga kojim je ta djelatnost okružena.

Za razliku od sporta, rekreacija je stvarno korisna i hvale vrijedna, ali čak i iskreni rekreativci pogrešno misle da se bave sportom.

Što je zapravo sport? Ukratko mislim da se radi o bilo kojoj nesvrhovitoj tjelesnoj aktivnosti na kojoj se može okrenuti novac. Obzirom na žestoku kompetitivnost, bavljenje jednom takvom aktivnošću lišeno je bilo kakve ugode. Slast postignuća je jedino u novcu i medaljama, a s druge strane medalje nalaze se navijači, kladioničari i marketing poroka svih vrsti, osobito alkohola. Sportaši su superljudi koji to postaju korištenjem dopinga i ogromnog nasilja nad vlastitom prirodom, nešto kao Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Ako u postupku i izgube poneki vitalni organ ili žlijezdu - postanu još veći sportaši. Kriptonit im je doping kontrola.

To je nešto što svojem djetetu ne želim priuštiti.

Kako djecu zaštititi od sporta? Čini mi se dosta teško. Vjerojatno je izbor nekakve ispunjujuće rekreacije odlična izlika, ali mi se ne čini kao rješenje problema.

Imam li uopće istomišljenike?

[Zdenka2]

Believe it or not, imaš. Ja sam jedna od onih koji sport i za sebe i za svoje dijete vidi jedino u granicama rekreativnog, dakle potpuno slobodnog bavljenja.

Imala sam studenta, vrhunskog i vrhunski uspješnog sportaša koji mi je jednom došao na ispit na štakama, pa smo počeli razgovor o tome. Tada mi je rekao rečenicu koja mi se usjekla u pamćenje: Moje tijelo je potrošeno i ima mnogo više godina nego što piše u osobnoj karti. Dovoljno, zar ne?

Osim toga, kod sporta mi smeta što toliko okupira djecu da ne ostaje vremena ni za što drugo - ni za pošteno obrazovanje, a kamoli za neki dodatni intelektualni, pa i tjelesni razvoj. Gledam djecu koja su još zapravo mala, a treniraju svaki dan po dva puta i ruše se u krevet navečer. Jedan tata tinejdžera mi je jednom rekao da tjera sina na vaterpolo "da ne bi imao vremena i snage za gluposti!". Za mene nedovoljan i krivi motiv. Osim toga, razgovarala sam s jednim trenerom koji mi je rekao da najveći dio muške ekscesne mladeži potječe od skupine izbačene iz sportova jer nisu bili dovoljno kvalitetni.

Poštujem izbor i rezultate onih koji se za to odlučuju. Ali ne želim to za svog sina za svu lovu ovog svijeta. Rješenje: ponuditi druge, manje apsorbirajuće i manje selektivne aktivnosti i dobru rekreaciju.

[blondie]

Pa možda malo radikalno, ali ne previše!
Moje je naime mišljenje da ako želiš pušiti, piti ili drogirati se, ili sve to skupa sport te od toga neće okrenuti!
Dijete će u današnjem svijetu vjerojatno probati sve od toga, a na nama je da ne zabrazdi! (da ne ulazim u taj problem)
No, puno je primjera oko mene gdje se ljudi već i poluprofesionalno bave sportom pa i puše i piju!
To je prema tome, najmanji razlog zašto bi dijete trebalo trenirati neki sport.
Isto tako moj nećak je završio 1. razred O.Š. i imao tri puta tjedno sat i pol košarku (po meni puno pretjerano), i kaj da ti velim, već na početku godine je razmišljao samo o košarci a nikako o knjizi i učenju! Kad nije mogao ići na košarku- pa to su bile traume samo takve!!!!
Ne znam.
Treba odvagnuti koliko sporta, kada i zašto!
Sviđa mi se npr. kako MM trči. On joggira svaki drugi dan po 10 km. I mislim da je to super.

[Trilian]

[quote="Davor"]Radikalno?
Mislim da ne. Sportaši umiru mladi, krhkog zdravlja.[quote]

Mislim da da. Veeelika većina djece/mladih se sportom bavi ipak više-manje rekreativno. Povezivati sport i umiranje, krhko zdravlje je ipak pretjerano. Mislim da su za zdravlje (i fizičko i emocionalno) daleko veći problem kompjutorske igrice, digimoni i sl. Naravno da uvijek ima ekstrema, pa tako ima ljudi kojima je sport narušio zdravlje ali je daleko veći broj onih koji su samo profitirali od bavljenja sportom. Ne treba se samo fokusirati na ekstreme i negativne primjere.

[klia]

Uglavnom se slažem. Profesionalno bavljanje sportom može biti veliko ograničenje u razvoju djeteta, u svojoj blizini imam klinca od 16 godina koji čitavu šk. god. visi po natjecanjima, a kad dođu praznici - opet. Stalno ide s natjecanja na natjecanje. Pri tome ga prati jedan od roditelja. Taj klinac nema društva, da o nekakvoj tinejđerskoj romansi i ne govorimo.
Ali rekreacija - definitivno. Mi ćemo M na jesen upisati u sportsku igraonicu jer je toliko pun energije koja se mora kanalizirati, i to baš u fizičkom smjeru, jer živimo u stanu, za kvartovsko dvorište je još mali, a neprestano bi skakao, igrao se loptom i slično, znate već i sami kako to ide.
Radi se o igraonici gdje se prati dječje napredovanje i gdje se kroz igru razvijaju sve skupine mišića (inzistira se više na razvijanju dobrih tjelesnih navika, nego na usmjeravanju u neki konkretan sport).
Inače, jedan je učitelj tjelesnoga mojoj prijateljici savjetovao da malo dijete nikako ne daje prerano u sport tipa košarka, nogomet, tenis ili sl., već na gimnastiku kako bi se tijelo pravilno razvijalo, što je klincima najvažnije.

[Brunda]

Naravno da uvijek ima ekstrema, pa tako ima ljudi kojima je sport narušio zdravlje ali je daleko veći broj onih koji su samo profitirali od bavljenja sportom. Ne treba se samo fokusirati na ekstreme i negativne primjere.

Slažem se. Jako je malo takvih vrhunskih sportaša u odnosu na sve one koji se bave sportom. Što se tiče povreda, ništa ti nije garancija da do povrede neće doći, čak ni kad hodaš po cesti ili se rekreativno baviš sportom. Imam prijatelje kojima su popucale tetive, jednom kad je haklao s dečkima nogomet (igraju jednom tjedno po 1,5 sat - znači rekreativno), a jednom hodajući cestom kad je uganuo nogu.
Uostalom, tko kaže da se sportaši moraju dopingirati da bi postizali vrhunske rezultate. Osobno poznajem dvoje ljudi koji su vrhunski sportaši u svjetskim okvirima koji sigurno ne koriste nikakve dopinge. Velika odricanja i život posvećen tome na uštrb nekih drugih stvari u životu da, ali svi se mi nečega odričemo da bi u nečem drugom bili bolji. Stvar je pojedinačnih želja i ciljeva.
Mene osobno više brine ta okupiranost djece sportom kada počnu gubiti interes za sve ostalo, pogotovo školom. Imam previše slučajeva oko sebe mladih ljudi sa nezavršenom srednjom školom zbog posvećivanja profesionalnom sportu i uvjeravanja trenera kako je to jedini način za postizanje vrhunskih rezultata uz zaklinjanja da baš to dijete ima sve predispozicije da postane svjetski ili europski prvak. Ali tu nije problem sport kao takav nego sebični i needucirani treneri i roditelji koji se tu moraju ispravno postaviti. Nažalost, u takvim situacijama roditelji snose velik dio krivice jer postanu zasljepljeni mogućim uspjehom u sportu i popuštaju u svemu drugom.
Osobno sam imala sreće da su moji roditelji u identičnoj situaciji postupili vrlo trezveno i pametno forsirajući daljnje školovanje i nedopuštanje izvanrednog i dopisnog polaganja ispita. Postizala sam jednake rezultate koje bi postizala i da sam bila samo u sportu, ali za razliku od nekoliko mojih vršnjaka danas imam i završen fakultet i prelijepa iskustva u sportu. Ti isti vršnjaci danas nemaju ništa od tog sporta u kojem nisu (ili su vrlo malo) otišli dalje od mene, ali su ostali neškolovani bez ikakvih predispozicija za neko imalo kvalitetnije radno mjesto.
A da ne govorim o tome kako se ljudi mjenjaju, pa tako i djeca u adolescenciji, pa gube interes i za sport iz raznoraznih razloga, a sa svim ostalim su u debelom zaostatku.
Uglavnom da skratim, jesam za sport, ali pod budnim okom roditelja koji bi trebali u svemu tome ostati najhladnije glave i spremni reagirati u svakom trenu na ispravljanje eventualnih skretanja.

[Davor]

E, vidiš, ispada da je potrebno ustanoviti nekakvu pragmatičnu mjeru, samo koju? Do '76 su na olimpijade išli isključivo amateri, dakle rekreativci, a ove godine je doping kontrola decimirala bicikliste na Tour de France. Dakle od amaterizma do perverzije u samo 30 godina.
Medicinsko sakaćenje je vjerojatno slijedeći korak.
Tužno.

[Brunda]

Ali zato ste vi kao roditelji ovdje da u svakom trenutku znate što se događa sa vašim djetetom/adolescentom i da pravodobno intervenirate.
Ali mislim da si otišao predaleko u unaprijed. Vjeruj mi, sve se to u hodu da riješavati, ne morate od straha za neke moguće, malovjerojatne situacije apriori odbijati dijete od sporta.

[Brunda]

u unaprijed=unaprijed

[Luna Rocco]

Imaš, itekako. Svi me blijedo gledaju kad izjavim da bi bila iskreno nesretna da se K. jednog dana počne profesionalno baviti sportom.

[Davor]

...ne morate od straha za neke moguće, malovjerojatne situacije apriori odbijati dijete od sporta.

Ma gle, sport je toliko duboko ušao u sve pore da je jako teško razlučiti ga od rekreacije. Apsolutni vrhunac apsurda je da se sudjelovanje djece u sportskim natjecanjima (isto i u izborima ljepotica) izuzima iz definicije dječjeg rada, iako su svi kriteriji zadovoljeni.
Uostalom, budućnost je došla: Janica i Blanka nemaju nešto što ti i ja imamo, a od vitalnog je značaja za ljudski život. Dakle, sakaćenje.

[MajaMajica]

...ne morate od straha za neke moguće, malovjerojatne situacije apriori odbijati dijete od sporta.

Ma gle, sport je toliko duboko ušao u sve pore da je jako teško razlučiti ga od rekreacije. Apsolutni vrhunac apsurda je da se sudjelovanje djece u sportskim natjecanjima (isto i u izborima ljepotica) izuzima iz definicije dječjeg rada, iako su svi kriteriji zadovoljeni.
Uostalom, budućnost je došla: Janica i Blanka nemaju nešto što ti i ja imamo, a od vitalnog je značaja za ljudski život. Dakle, sakaćenje.

Mjera u svemi i iznad svega..
Kao bivši sportaš, potpisujem Brundu. Ja osobno, zbog ozljeda i nezavršenog školovanja, ne bi tjerala svoje dijete da postiže vrhunske sportske rezultate (ako ima talent i želju), dapače, čak bi ga "prizemljivala"..Ali, kad bi moje dijete u pubertetskoj dobi odvagalo samo i izabralo baš to, onda bih ga svesrdno podržavala.

Osim toga..Što to Blanka i Janica nemaju što ti imaš ? Možda su one sretnije i zadovoljnije nego ti..

[maria71]

Imaš, itekako. Svi me blijedo gledaju kad izjavim da bi bila iskreno nesretna da se K. jednog dana počne profesionalno baviti sportom.

X

rekreativno uvijek,ali pitanje je što ja smatram reakreativno

[Sanja]

Mislim da ste malo previše zabrijali o štetnosti sporta, vjerojanto vođeni primjerima višestrukih operacija pripadnika naše najpoznatije skijaške obitelji ili nekolicine sportaša za koje se otkrilo da su uzimali doping.

Naravno da profesionalni sport zahtijeva prilična odricanja, ali vrhunski rezultati u svakoj ljudskoj djelatnosti zahtijevaju otprilike jednaku količinu posvećenosti. Onaj tko želi biti uspješan tenisač mora se posvetiti tenisu otprilike jednako kao što se onaj tko želi biti doktor znanosti mora posvetiti svom poslu. A onih koji igraju prljavo ima u sportu kao i bilo gdje drugdje. Na sreću, u sportu ih je barem lako otkriti i marginalizirati.

Konkretno, mm se bavio timskim sportom od svojih najmlađih dana pa sve donedavno - bio je u klubu koji je bio višestruki prvak države, bio je član državne reprezentacije s kojom je bio na europskim i svjetskim prvenstvima te na brojnim turnirima i nije uzimao doping niti osjeća ikakve loše posljedice profesionalnog bavljenja sportom. Dapače, uza sve to je čak uspio diplomirati nelak fakultet i kasnije je završio poslijediplomski i nije jedini član te reprezentacije koji je u tome uspio. Posljednjom rečenicom želim demistificirati uvriježeno mišljenje da su sportaši uglavnom glupi.

Mislim da je opasno promatrati svijet iz ugla malog Ivice koji slijepo i nekritički vjeruje medijima te naprečac i naivno donosi dramatične zaključke.

[wana]

Evo i jedne neistomišljenice.

Od 11. godine sam se počela baviti sportom.
Profesionalno (dva treninga dnevno, plaća, vikendom utakmice, zimske i ljetne pripreme, reprezentacija, ...) sa 16. što je trajalo do 26. godine.

Bilo je to jedno prekrasno razdoblje i prelijepo iskustvo, koje bih, zasigurno, da se ponovno rodim, željela proživjeti, upravo onako kako se i odvijalo svih tih godina.

Da ne bude fizički naporno, bude, ozljede, razočaranja i tuga nakon poraza, sve je to sastavni dio sporta (ali i života), pa stoga mislim da su kategoričke tvrdnje tipa: bi bila iskreno nesretna da se K. jednog dana počne profesionalno baviti sportom, ili To je nešto što svojem djetetu ne želim priuštiti, Sportaši umiru mladi, krhkog zdravlja, prenapuhane.

Po mom iskustvu, dajem glas za kolektivni sport, koji opet, ima i prednosti i mana.

Putovanja po cijelom svijetu,druženja prije, za vrijeme i poslije treninga, priče iz svlačionice, proslave pobjeda, ali i zajednička tugovanja, osjećaj da doprinosiš kolektivu...odgovornost prema sebi i drugima, prihvaćanje neuspjeha kao sastavnog i neminovnog dijela života te "preživljavanje" istog, oporavak nakon ozljede i shvaćanje da s tom ozljedom nije bio stao Svijet, nego si iz nje izašao još jači...da ne duljim...po meni su, svaki na svoj način, dragocjeni trenutci.

I evo me, zabole me leđa tu i tamo, ali od kad sam počela podizati Juru, ne dok sam trenirala, završila sam fax, doduše s malim zakašnjenjem, zaljubila se u svog MM sa 17 i eto...još smo skupa , NIKAD pila, pušila, drogirala se, niti bila sklona devijantnim ponašanjima. Jedna sasvim (po mom mišljenju) normalna i za sad zdrava osoba.

Ja sam sigurna da ću, kad za to dođe vrijeme, Juru usmjeriti u sport, a njegova će odluka biti do kojih razmjera i koliko daleko će otići.

Mislim da sam puno, puno, puno više dobila, nego što sam propustila.

[Luna Rocco]

Osim toga..Što to Blanka i Janica nemaju što ti imaš ?

Štitnjaču.

[Luna Rocco]

Sanja, ja uopće nisam ni pomislila na doping, već na ozljede, odricanja od malih nogu, naporna vježbanja nauštrb neopterećenog djetinjstva, a najviše na slučajeve kakvih osobno znam dosta - ljudi u dvadesetima koji su naporno trenirali godinama, ali nisu uspjeli zadovoljiti nečija očekivanja i postati "netko", pa su sad izgubljeni, bez posla, bez obrazovanja, bez cilja u životu, rezignirani i ogorčeni - a takvih bude najviše...

Svaka čast onima koji se uz naporne treninge uspiju i otškolovati, ali opet ostaju ovi drugi, već spomenuti problemi.

[Ines]

potpisujem Sanju ( osim onog s muzem- moj nije bio prvak drzave )

[bibi]

[quote]Mislim da su za zdravlje (i fizičko i emocionalno) daleko veći problem kompjutorske igrice, digimoni i sl.

potpisujem

[bibi]

ah opet citiram samu sebe hahah, a htjela sam Trilian

[maria71]

luna 8)

[Sanja]

Sanja, ja uopće nisam ni pomislila na doping, već na ozljede, odricanja od malih nogu, naporna vježbanja nauštrb neopterećenog djetinjstva, a najviše na slučajeve kakvih osobno znam dosta - ljudi u dvadesetima koji su naporno trenirali godinama, ali nisu uspjeli zadovoljiti nečija očekivanja i postati "netko", pa su sad izgubljeni, bez posla, bez obrazovanja, bez cilja u životu, rezignirani i ogorčeni - a takvih bude najviše...

Uspoređujući vrijeme koje je mm posvetio profesionalnom sportu, dolazim do zaključka da sam ja otprilike jednako vremena posvetila muzičkoj školi (o rekreativnom bavljenju sportom ne želim pričati, jer sam se bavila zaista samo rekreativno - dva-tri puta tjedno borilačke vještine i neka sitna lokalna natjecanja, dva puta tjedno skijaški treninzi, tri puta tjedno klizački treninzi i dva puta tjedno tenis - dakle, ništa baš previše). I opet, bez obzira na uloženo vrijeme i trud, nisam nikakva poznata glazbenica niti sam to ikada željela biti. I ne mislim da sam imala "opterećeno djetinjstvo", jer sam si sama odabrala svoje aktivnosti, a roditelji su me ili podržali ili čak nagovarali da im smanjim broj.

Što se tiče ljudi koji se bave nekom izvanškolskom aktivnošću (bio to sport, instrument ili nešto treće), na roditeljima je da paze na obrazovanje i oblikovanje koliko-toliko zaokružene ličnosti.

U mojoj generaciji bilo je sportaša, prvaka Hrvatske i čak bivše Jugoslavije koji su završili moju školu (Jezičnu), MIOC, Kulturu... znači, ne neke superlake škole i ni u kom slučaju dopisne. Kasnije su svi do jednog diplomirali i imaju odlična radna mjesta, što se ne bi moglo reći za neke ljude (naglašavam neke, jer ne želim generalizirati), koji se nisu bavili sportom, pa su opet uspjeli razvući fakultet na sto godina ili uopće ne diplomirati. Jer, recimo, bavljenje sportom čovjeka uči i upornosti, posvećenosti i dosljednosti - sport nije samo bavljenje tijelom.

[lalah]

ja isto ne bih išla tako daleko
svaka vrhunskost sakati na drugom planu
ali mi isto smeta što ne mogu G. upisati na neki bazični sport dva puta tjedno recimo pon. i čet.
već su sve aktivnosti po 3 i 4 puta tjedno
smatram da je to previše a škrta kava jesam neda mi se plaćati za 4 za dobit dva

[tatek]

Ne bih zelio da mi se djeca profesionalno bave sportom, no rekreativno obavezno.
Moj najdrazi sport je (ukoliko je to uopce sport, rekao bih da nije) planinarstvo, a u tome ne postoji nikakva profesionalna kategorija.

Na zalost, cini mi se da je danas veca opasnost da se djeca ne bave nikakvim sportom NITI cak rekreacijom od toga da se sa tim pretjeruje. Koliko vidim, pretjerivanje sportom najcesce postoji u obiteljima kod kojih su roditelji sportasi (vidi Janicu i Ivicu, Blanku i jos mnoge druge), dok za slucaj da je dijete samovoljno otislo u profesionalni sport, bez pogurivanja roditelja, jos nisam cuo.

Stoga: zivjela rekreacija, na sto vise nacina i sto cesce! A sport, izvan sfere rekreacije, me i tako ne zanima.

[Luna Rocco]

o rekreativnom bavljenju sportom ne želim pričati, jer sam se bavila zaista samo rekreativno - dva-tri puta tjedno borilačke vještine i neka sitna lokalna natjecanja, dva puta tjedno skijaški treninzi, tri puta tjedno klizački treninzi i dva puta tjedno tenis - dakle, ništa baš previše).

:shock:

Ok, definitivno nam se razlikuje shvaćanje riječi "rekreativno". Ovo sve navedeno + muzička škola mi se čini prilično natrpanim rasporedom (a i sama kažeš da su i tvoji roditelji dijelili moje mišljenje).

I o sportu nam se mišljenje razilazi i to je ok, ali nemoj misliti da su moje oblikovali Ivica, Janica i mediji. Kao što rekoh, poznajem dosta sportaša (i neuspjelih, ali i onih koji su svojedobno bili jako uspješni - konkretno, igrali su u KK Ciboni osamdesetih dok je Cibona još bila renomirani klub, a ne smjehurija) i nikad im nisam poželjela biti u koži, ni onim uspješnim, a ni neuspješnim.

I nije samo stvar u sportu, nemam baš neko mišljenje o pretjeranom bavljenju ostalim slobodnim aktivnostima, ali to nije tema ovog topica.

[MajaMajica]

Osim toga..Što to Blanka i Janica nemaju što ti imaš ?

Štitnjaču.

Prvo, Blanka nema problema sa štitnjačom, a vi ne znate tko na ovom forumu ima problema sa štitnjačom, a tko ne..apsurdno je na temelju toga reći da je sport loš.. 8)

Neću spominjat bližu familiju iako bi mogla, nego dalju, pa evo primjera:
-moj rođak je umro od ciroze jetre-nikada u životu nije popio kap alkohola, zdravo je živio i tako se i hranio
-očev prijatelj je nedavno umro od raka pluća, nikada nije pušio..

što želim reći-bolest, smrt ne bira..ne znači to da npr. pušenje nije štetno, ali isto tako ne znači da nećeš umrijeti baš od bolesti koja je totalno nevezana za tebe

Sport je dobar, umjerenost i odabir koliko toliko dobrog i zdravog života su jedino što možemo..
Pretjerivanje svake vrste nije normalno, a uzimanje dopinga i opasno i kažnjivo..Po meni je to čak i apsurdno i enmoralno..
Čak i da jesi prvi, past ćeš prije ili poslije, rezultat i medalja oduzeti, sramota/poraz nemogući, a da ne govorim o osobnom porazu

Zato-u zdravom tijelu zdrav duh-svi na sport

[Sanja]

Ok, definitivno nam se razlikuje shvaćanje riječi "rekreativno". Ovo sve navedeno + muzička škola mi se čini prilično natrpanim rasporedom (a i sama kažeš da su i tvoji roditelji dijelili moje mišljenje).

Pa dva-tri puta tjedno je rekreativno.

Dva puta dnevno plus sezonske pripreme plus natjecanja je profesionalno.

Moj raspored meni nije bio natrpan i to je ono što je najvažnije (a nisam ni nabrojala sve što je bilo u njemu - dodaj još i jezike i neke druge stvari, da ne odlazim s teme).

Moji roditelji nisu dijelili tvoje mišljenje, nego su me podržavali, a početkom svake školske godine su me pitali želim li izbaciti nešto od toga ili ne. Ako sam rekla da ne želim, nastavili su me podržavati da se bavim onime što sam si izabrala. Samo sam htjela naglasiti da nisu bili ambiciozni roditelji koji su se iživljavali na meni i tjerali me na ne znam što.

Ja sam jednostavno uvijek imala previše energije da bih se bavila samo školom i nekim sporadičnim glupostima, a vjeruj mi da sam uza sve svoje aktivnosti imala više vremena za druženje s djecom iz razreda, odlaske u kino i igranje u kvartu nego moji vršnjaci koji se nisu bavili ničime.

Ako će moje cure htjeti ići na izvanškolske aktivnosti, ako ću im to moći priuštiti, ako će biti zadovoljne i ako im škola zbog toga neće patiti, svakako ću ih podržati. Neću ih usmjeravati na profesionalni sport, neću ih tjerati na bilo koju aktivnost kojom se one same neće htjeti baviti, neću im nabijati grižnju savjesti ako od neke aktivnosti odustanu, neću od njih očekivati rezultate u obliku natjecanja ili pokala. Ali da ću im pokazati da postoji cijeli jedan bogati svijet izvan najobičnije škole, sive prosječnosti i sjedenja za kompjutorskim igricama ili telkom - naravno da hoću.

[blondie]

Ja sam trenirala teniskao dijete, i trenerica je, kad sam imala 6 godina, razgovarala sa mojim starcima, jer me htjela uzeti na samostalan trening što bi dalje odvelo u prof. bavljenje tenisom...
moji starci su to odmah odbili i nisu nipošto htjeli da odem u te vode.
Potpuno se danas slažem s njihovom odlukom, i za svoju djecu i ja bih tako danas odlučila!

[MajaMajica]

Sanjo sjedi 5 !

[Sanja]

Sanjo sjedi 5 !

To sam ja htjela reći tebi.

[ninet]

Htjeli mi to priznati ili ne....vise je akademika docekalo pozne godine, nego li sportasa... :D

I opet cu citirati ljubljenog Bernarda Shaw-a, koji na pitanje - u cemu je tajna njegove dugovjecnosti i vitalnosti, rece:
"U dugim setnjama do groblja na kom su sahranjeni moji prijatelji koji su trcali" (a i kao metafora je genijalno)

Rekreacija - da.
Sport - ne.

[lalah]

meni najnjegova da je morao prekinuti obrazovanje kako bi krenuo u školu

[mamazika]

Nisam ni ja za profesionalni sport, iako smo se zezali, kad smo dobili klinca od 57 cm, da će biti NBA košarkaš (sad ima 7, visok je ali trapav tako da ni loptu ne ulovi - doduše zna je ubaciti u koš).
Inače, ja sam zaključila da ne želim da moja djeca budu umjetnici - mislim da je to užasno težak, frustrirajući život pun rizika od psihičkih kriza.

[tatek]

Nisam ni ja za profesionalni sport, iako smo se zezali, kad smo dobili klinca od 57 cm, da će biti NBA košarkaš (sad ima 7, visok je ali trapav tako da ni loptu ne ulovi - doduše zna je ubaciti u koš).
Inače, ja sam zaključila da ne želim da moja djeca budu umjetnici - mislim da je to užasno težak, frustrirajući život pun rizika od psihičkih kriza.

I umjetnoscu se moze baviti rekreativno - meni je tako najbolje.

[apricot]

Meni se čini da je ovdje samo stvar terminologije: što je nekome rekreacija, nekome je sport.
Obje riječi su tuđice i ja bih ih onda zamijenila riječju "tjelovježba" za koju svakako glasam.

Ionako se svi slažemo da djecu ne treba terorizirati ničim: kako bjesomučnim vježbanjem ili računalnim igricama, tako ni bjesomučnim osmosatnim vježbanjem violine.
Osim ako to dijete samo ne želi.
A tko nas onda išta pita?

[Luna Rocco]

Pa dva-tri puta tjedno je rekreativno.

Dva-tri puta tjedno jedan sport, a ne četiri različita sporta, jer to onda ispada svaki dan.
No, imaš pravo, slobodne aktivnosti kojima si se bavila kao dijete doista nemaju veze s topicom i ja se ispričavam, prva sam otišla u offtopic.

U jednom se apsolutno slažem se tobom - i ja će učiti svoje dijete (jednog dana djecu ) da "postoji cijeli jedan bogati svijet izvan najobičnije škole, sive prosječnosti i sjedenja za kompjutorskim igricama ili telkom" - samo što meni taj svijet nisu organizirane aktivnosti fiksnog rasporeda, odnosno - obaveze, već nešto sasvim drugo.

[blondie]

pa ne znam apricot, možda bih ja kao neiskusno 6.godišnje dijete koje je jako voljelo igrati tenis, odabrala tenis kao poziv.
danas sam jako sretna što me nitko ništa nije pitao, i što sam tenis nastavila igrati rekreativno, a po profesiji sam nešto sasma deseto!

[apricot]

ali šestogodišnje dijete i sazrije i pokaže svoju volju.
a sa 6 godina sigurno ne bi imala treninge dva puta dnevno...
ili bi?!

[Brunda]

Uostalom, budućnost je došla: Janica i Blanka nemaju nešto što ti i ja imamo, a od vitalnog je značaja za ljudski život. Dakle, sakaćenje.

Nemaju ni dvoje mojih prijatelja, a nikada se nisu bavili sportom. Mislim da kužiš poantu.
A svoj potpis od A-Ž dajem ispod svakog Sanjinog posta

[Sanja]

Dva-tri puta tjedno jedan sport, a ne četiri različita sporta, jer to onda ispada svaki dan.

Pa da, svaki dan. Osim što sam se željela baviti svim tim sportovima, ne vidim ništa loše u tome što sam nešto radila svaki dan. Dapače, mene je to veselilo, a i većina djece iz mog razreda je živjela na sličan način, samo su nam se aktivnosti donekle razlikovale. Kao što rekoh, oni koji se nisu bavili ničim na kraju su imali manje vremena za provod i zabavu od nas koji smo se bavili svime i svačime.

U jednom se apsolutno slažem se tobom - i ja će učiti svoje dijete (jednog dana djecu ) da "postoji cijeli jedan bogati svijet izvan najobičnije škole, sive prosječnosti i sjedenja za kompjutorskim igricama ili telkom" - samo što meni taj svijet nisu organizirane aktivnosti fiksnog rasporeda, odnosno - obaveze, već nešto sasvim drugo.

Meni to nisu bile obaveze, jer to nikad nisam tako promatrala. Voljela sam svaku od tih aktivnosti i smatrala je zabavom, a muzičku školu čak i privilegijom, jer je klavir bio skupa stvarca i morala sam dosta dugo žicati starce da mi ga kupe i da me upišu u mš. A da su bile fiksne i organizirane aktivnosti, jesu. Nije bilo drugog načina da, recimo, učim klavir ili vježbam tenis, a ni sad ne vidim kako bih to drugačije uspjela nego fiksnim rasporedom.

A čuj, nekome je pisanje zadaće iz matematike obaveza i to teška, ona koja zauzima cijeli slobodni dan. Stvar gledišta. (I sposobnosti, rekla bih.)

Najbolje je da se složimo da se ne slažemo. Na kraju krajeva, bitno je da smo obje zadovoljne svojim djetinjstvom i znanjima, poznanstvima, veseljima i unutarnjim bogatstvima koja smo u njemu dobile, kao i da ćemo dati sve od sebe da i naša djeca imaju što sretnije i ljepše godine odrastanja.

[josie]

moja sestrična se bavi atletikom, profesionalno.
doduše, tek joj je 15 godina, ali trči od svoje pete, jer je to htjela sa 5 i hoće sa 15.
najbrža je u klubu, i klub joj je drugi dom.
ima pametnog trenera, koji je potiče i za školu i za trenige i pripreme i natjecanja.
upisala je srednju, osnovnu završila sa peticama i tonama medalja i priznanja.
uz sve to, ona stigne imati prijateljice i van kluba i unutar kluba,zaljubiti se, otići u šoping i istrčati 100 m kao strijela.
nikada joj se ništa nije nametalo (doduše, dolazi iz sportski orijentirane obitelji, to dakako ima utjecaja, ali jednako kao da je iz glazbene ili likovne obitelji)
zdrava je, lijepa i sretna i jedva čeka olimpijske.
nikada joj ne bih uskratila to što sada ima jer vidim koliko je zaljubljena u svoj život.

[Brunda]

nikada joj ne bih uskratila to što sada ima jer vidim koliko je zaljubljena u svoj život.

A to nam je svima poanta odgoja, zar ne?

[josie]

ma naravno
kako bi vi svom djetetu, koje se želi baviti sportom, doista želi, objasnili da to ne može?
zato što se možda bude drogirao, zato što možda padne pa se ozlijedi, zato što to nije za njega, zato što će biti nepismeno?
zar su to nuspojave profesionalnog bavljenja sportom ?
sve mi se čini da su to "nuspojave" života...

[apricot]

josie, to je point!
koja je razlika između roditeljskog guranja djeteta u sport i branjenja istog?

nikakva.
osim ako sami nismo talentirani za sport pa ne želimo da nam dijete nabija komplekse

[ninet]

Ja tek sad skontala da smo na "odgoj" a ne na kamo s ovim....
Ja govorim u svoje ime kad je sport oliti rekreacija u pitanju.
"Dete" nek radi sta hoce...

[Davor]

Apricot, formulacija tjelovježba mi se sviđa. Izraz "sport" se svakako kompromitirao i iz izvornog značenja zabava, druženje otišao je u nekom čudnom smjeru: lova, doping, klađenje, marketing pića.
Ovo je svakako tema na koju ne znam procijeniti što je OK, jer ne znam gdje je mjera. Mislim da se itekako tiče odgoja, jer uključiti dijete u bilo kakav "sport" podrazumijeva ugrađivanje nekih spartanskih odlike koje rijetko koje dijete prirodno posjeduje - dakle nasilje.
Onima uspješnima okus pobjede može kompenzirati odricanja pa se može reći: OK, dijete mi je u tome uspješno, neka to gura.
S druge strane je očito da su svi rezultati već postignuti i da je potrebno biti bolji od najboljega kako bi se i dalje pobjeđivalo, dakle doping i skalpel.
Mislim da je romantična era sporta jedno deset godina iza nas. Brine me ono što dolazi, jer trendovi su poražavajući.

[BusyBee]

Sport (sori Apri, tjelovjezba mi je jako mrzak pojam) - svakako, ako bude htjela i "profesionalno" (iako, osobno, nece mi biti drago ako bude zeljela ozbiljno trenirati), ali ne na ustrb razvoja kompletne osobe (i tu smatram da je kljucan dobar odnos izmedju trenera i roditelja, kao i pametan odabir trenera).

Vjerujem da je nametanje vlastitih ambicija djetetu jednako stetno u oba smjera - i potenciranju da bavljenje sportom preraste igru i prijedje u posao, ali i sputavanju da se dijete okusa ozbiljnije u sportu za koji je talentirano.

Medjutim, ono sto mene malo muci i skepticna sam prema svakom sportu koji iole prerasta igru je cinjenica da je sport danas doista prekomercijaliziran i izgubio je svaku car nadmetanja i zdrave konkurencije i definitivno namece stancanje superljudi-supersportasa pa se vracam na Davorov point da bi vrlo skoro mogli zaista biti u prilici da djecu trebamo stititi od sporta.
Iako, nadam se da jos uvijek ima ljudi (trenera) koji ce znati djeci prenijeti ljepotu sporta i tijela u pokretu bez nametanja nadljuskih ciljeva i ambicija. Vjerujem da je na nama roditeljima zadatak da na takvim ljudima inzistiramo, a bojim se da nas je sve manje ovakvih kojima ce uvijek biti vaznije da dijete uziva u sportu, od rezultata koje postize.

[BusyBee]

Mislim da je romantična era sporta jedno deset godina iza nas. Brine me ono što dolazi, jer trendovi su poražavajući.

Mene tjesi sto smo mi u svemu jedno 20-30 godina (bar!) iza svih pa se nadam da ce o ovome morati ipak brinuti vise moji klinci za moje unuke. A mi bi to, na lokalnim razinama mogli nekako i izbjeci. ... nadam se

[aleta]

Mislim da je romantična era sporta jedno deset godina iza nas. Brine me ono što dolazi, jer trendovi su poražavajući.

Mene tjesi sto smo mi u svemu jedno 20-30 godina (bar!) iza svih pa se nadam da ce o ovome morati ipak brinuti vise moji klinci za moje unuke. A mi bi to, na lokalnim razinama mogli nekako i izbjeci. ... nadam se

ma daj, davore, kad vidim da se na rodinom forumu nešto (ili odustajanje od nečeg) opravdava trendovima, zlo mi je. pa zar nije trend i odustajanje od dojenja, u krajnju ruku? što mi onda uopće tu radimo?

[aleta]

Josie, moja mala je nešto kao tvoja sestra, pretpostavljam. trči najbrže u vrtiću i dok trči potpuno se transformira: uspravi se, korak je duži od mog, sjaje joj oči, leti ko strijela. i tko sam onda ja da kažem: trči, ali pazi da bude samo rekreativno. to je njena stvar, već sad.