Stjepan Lice:
Djetinji svijet
Svime što jesmo, i samim svojim disanjem, oblikujemo svijet svoje djece. Mi smo im, prije svih, blagoslov i znak - ili sablazan. Strahovita je odgovornost na nama. Stoga ništa što se tiče djetinjeg svijeta ne smijemo shvaćati olako. Jer silno je lako pozlijediti djetinju dušu, djetinje biće.
Odrasli i njihove batine
Odviše je nemarnosti i grubosti u našim brakovima i našim obiteljima. Među tim grubostima posebno se ističu batine. "Batina je iz raja izašla." - tvrdi tzv. narodna mudrost. No, pitajte djecu. Ona su sklonija mišljenju da je batina iz raja izbačena. Ondje je bila nepoželjna, a ovdje je, očito, dospjela u pogrešne ruke.
Ima mnogo razloga zbog čega tuku djecu.
Tuku ih zbog toga što su nemirna i zbog toga što su odviše mirna.
Tuku ih zbog toga što plaču i zbog toga što se smiju.
Tuku ih zbog toga što su neposlušna ili zbog toga što su poslušna nekom drugom.
Tuku ih zbog toga što ne znaju misliti svojom glavom i, češće, zbog toga što misle svojom glavom.
Tuku ih čime stignu, tuku ih kako stignu, tuku ih kamo stignu.
I ma koliko da je razloga zbog čega djecu tuku, neusporedivo je više opravdanja zašto ih tuku.
Tuku ih zato što ih ne vole i zato što ih vole.
Tuku ih zato što su im se već popela navrh glave i zato što nikako ne uspijevaju dokučiti gdje se zadržavaju.
Tuku ih zato da bi im bilo bolje i zato da bi očvrsnula.
Tuku ih zato da bi znali izabrati prave stvari i zato da ne budu odveć izbirljiva.
Tuku ih zato što su i njih tukli i zato da ih netko drugi ne bi još više natukao.
Neki smatraju da su batine prirodni sastojak djetinjstva.
Gotovo da bez njih djeca ne bi mogla odrasti.
Katkad ih tuku zdušno, ponekad preko volje i gotovo iz navike.
Kadšto iz opreza.
Neki osjete posebno olakšanje nakon što pretuku djecu. (S takvima je najteže. Takvima je najteže.)
Nerijetko se dogodi da djecu tuku zbog onoga na što su ih još neki dan poticali.
Nekima je posve svejedno pa niti tuku niti ne tuku djecu.
Neki se zadovoljavaju time da tuku tijelo.
Neki tuku pa i ubijaju dušu.
Neki se ne zaustavljaju sve dok dijete ne liše njegove osobnosti.
Sve bez ijednog udarca, ustrajno, iz dana u dan, oni razaraju dijete, njegovo biće i njegovo dostojanstvo, njegov život i njegov svijet.
(Tko ih je lišio duše? Tko ih je učinio bezdušnima.)
Djecu vrlo često, pa i najčešće, zadese batine koje su drugima namijenjene ili koje su drugi uzrokovali.
Pa kad već nije moguće tući one koje bi se najvećma htjelo, nekako je najprikladnije tući one najbliže i najnevinije, one koji imaju najviše povjerenja u nas - svoju djecu. Ona će nam jedina to znati oprostiti.
Oni koji tuku djecu vrlo rijetko drže batine rukama. Batinom udaraju njihov umor i neuspjeh, njihovo nezadovoljstvo i nemoć, njihov očaj i ispraznost.
Batinom udaraju njihove bojazni i nade, njihove pogreške i propusti, njihov ugled i nesigurnost.
Ljudi toliko toga žele izliječiti batinama i pritom zaboravljaju koji su jedini pravi lijekovi njihovim nedaćama.
Batine otvaraju nove rane i u onome tko udara i u onome koga udaraju.
Tučete li svoju djecu?
Tučete li ih po njihovim zaslugama ili po svojim procjenama?
Zbog čije ih krivice tučete: zbog njihove, zbog svoje ili zbog nečije tuđe?
Što želite postići time što ih tučete?
Želite li ih učiniti boljim ljudima, sklonijima dobroti, razumijevanju i prihvaćanju?
Uklonite iz kuće i šibe i remenje, kuhače i kolce, žarače i lance...
Ako već morate tući djecu, tucite ih rukama.
Neka vas bar ruka zaboli, ako srce ne može.
Odovornost za djetinji svijet
Životno smo odgovorni za svaku dječju suzu, za svaku masnicu na dječjem tijelu ili duši, za svaku bol nanijetu djetetu. Odgovorni smo i kada svoje postupke smatramo opravdanima, kada smatramo da smo djelovali odgojno. Odgovorni smo, jer naša ljubav barem u tom trenutku nije bila dovoljno snažna i promišljena, dovoljno djelotvorna, jer nije bila bliska. Odgovorni smo, jer je tada umjesto naše ljubavi progovorila naša nemoć, umor, nestrpljivost. Odgovorni smo, jer nismo imali vremena za njih, a vrijeme nam je upravo zbog njih darovano.
Životno smo odgovorni za svaku grubu riječ, za svaku otresitost prema onima s kojima živimo. Za sve što ih nije obogaćivalo. Postavljanje takvih zahtjeva nije pretjerivanje. Ono neposredno proizlazi iz Isusova govora na gori.
Životno smo odgovorni i dužni smo zbog svega toga ispovijedati se kako bismo obnavljali čistoću, prohodnost ovoga svijeta. Za svoje. Za one koji dolaze. A ispovijedati se znači odlučiti se za novost života, za novost odnosa, za novost svoje duše, svoga oka i ruke.