Ali to nisu batine!

[Zdenka2]

Evo jednog topika o kažnjavanju uopće: http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...dariti&start=0

i članka iz Vjesnika o kažnjavanju

http://www.vjesnik.hr/html/2006/07/1....asp?r=pis&c=2

Ja sam već mnogo puta napisala svoje mišljenje o batinama i kažnjavanju, pa se ne bih ponavljala. Samo ću jedno ponoviti, a to je da su batine izraz nedostatnosti roditelja, nedostatka volje, snage i ideja da nađu drugačije rješenje situacije, nedostatka pozitivnog autoriteta, umora, nervoze, straha, frustracija. Dakle, one zapravo nemaju nikakve veze s odgojem djeteta.

Moj stav i moje iskustvo u odgajanju sada već šestogodišnjeg dječaka mogu kratko svesti na jednu riječ: strpljenje. Budite strpljivi, jako strpljivi, pa vam se neće događati da pokušavate prečicom (batinama) riješiti stvari. Ta prečica (možda) može funkcionirati u trenutku, ali dugoročno ne donosi ništa dobro.

[anchie76]

Ma nitko ni s čim ne prijeti, mene samo stvarno i najiskrenije zanimaju motivi za bilo kakvo udaranje djeteta. Nisam rekla da bih pribila te roditelje na stup srama.

Sta tu ima biti nejasno... Nema tu nikakvih motiva, vjerujem da su rijetki koji planiraju tuci dijete (a to onda ipak cini se ne spada u kategoriju ne zlostavljaca). To je samo trenutak frustracije, i iskakanja proslosti na povrsinu, i radjenja onog sto si cijeli zivot oko sebe gledao (ili osjetio na vlastitoj kozi). I kad si to vec napravio, pocnes govoriti da je dijete ovakvo ili onakvo - jer nekakav izgovor se mora imati kad vec taj roditelj ne zeli preuzeti odgovornost za to sto je napravio.

Nije to nikakva umjetnost, samo nedostatak strpljenja, umor, frustracija - kako Zdenka rece 8)

[zrinka]

zdenka je sve rekla

[Luna Rocco]

Ne bih se složila. Virgo je napisala, a čini mi se i Arijana na onom drugom topicu, da je u nekim slučajevima odmjerena "packa" bila prihvatljivo rješenje, a ne nastup u afektu.
O tom ja cijelo vrijeme pričam - znači ne "udarim, pa mi je žao", kakvih slučajeva ima najviše, nego "udarim po prstićima ili skinem prašinu s pelene" + stav "TO NISU BATINE".
Po meni jesu, iako fizički ne bole kao remen.

[seni]

Ja sam već mnogo puta napisala svoje mišljenje o batinama i kažnjavanju, pa se ne bih ponavljala. Samo ću jedno ponoviti, a to je da su batine izraz nedostatnosti roditelja, nedostatka volje, snage i ideja da nađu drugačije rješenje situacije, nedostatka pozitivnog autoriteta, umora, nervoze, straha, frustracija. Dakle, one zapravo nemaju nikakve veze s odgojem djeteta.

naravno da su poslijedice lupanja glavom o zid za djete gore i strasnije, ali to i dalje ne znaci da bilo kakva peckanja po peleni :shock: ili prsticima imaju ikakve veze sa odgojem.
nemaju.

[-Sanja-]

Ja sam prošla dril "ispruži ruke" i to za svaku pi__ariju.
Još se i ja i sestra sjećamo tog poniženja dok idemo prema tati da dobijemo po dlanu. Nikad nas nije vrijeđao niti batinao, ali je metoda bila po dlanovima.
I vjerujte mi ubila bi se da se dijete mene boji kao što sam se ja bojala tate, a sve mi je pružio u materijalnom smislu, pa je usput valjda zaboravio osjećaje.

[summer]

I onda mi je stvarno too much kad to neko izjednacava sa batinama i zlostavljanjem i prijeti raznim sluzbama.

Ma nitko ni s čim ne prijeti, mene samo stvarno i najiskrenije zanimaju motivi za bilo kakvo udaranje djeteta. Nisam rekla da bih pribila te roditelje na stup srama.

Znam Luna, nisam ni mislila na tebe za prijetnje, malo se referiram na prethodne topice na ovu temu.
Cesto procitam kako se netko sebi gadi i ne moze si oprostiti zato sto je u nastupu bijesa, nervoze ili cega vec, udario dijete po guzi. Mislim da onda treba razmisliti sto je dovelo do toga, uciniti sve da do toga vise nikad ne dodje, ali gadjenje mi je ipak prejaka rijec - svi smo mi ljudi i grijesimo - a na vlastitom primjeru znam da takav ispad ipak ne mora znaciti da cete na djetetu ostaviti oziljke i da ce vas zbog toga jednom mrziti ili vam to zamjerati.

Sto se motiva tice i koliko mogu sad o njima unaprijed razmisljati, ja bih valjda planski pecnula dijete jedino ako bi konstantno radilo neku opasnu radnju i svi moji napori i drugi nacini ne bi urodili plodom - onda bi mozda posegnula za tim kao ipak manjim zlom od posljedica te opasne radnje.

Za svako drugo udaranje slazem se sa zdenkom2 i anchie76.

No, ipak su u većini oni koji, iako se zgražavaju nad nasiljem, odobravaju (lagane) udarce po guzi ili prstićima, štoviše, smatraju ih poželjnom odgojnom metodom

Meni to nije odgojna metoda..jer odgoj je nešto kontinuirano do punoljtnosti, a trebat će im još samo malo da shvate što je to opasno. Meni te batine (nazovimo ih tako da se istakne koliki sam zlostavljač) služe kratkoročnom cilju. Da mi dijete taj dan ne padne preko terase ili pokuša gurnuti kacavidu u struju.

Ot: u slučajevima utičnica, deterdženata, noževa, stuba i sl., sklona sam kotroliranom zadovoljavanju znatiželje. Dajem da vide, dodirnu, probaju iz mojih ruku i pod mojim napetim nadzorom.
Još nismo došli do bježanja na otvorenu cestu.

I ja tako radim. Ali one vide da ja radim mnogo ozbiljnije stvari..miksam s mikserom, režem škarama, režem nožem, čistim deterdžentom. Dopustila sam joj miksanje jedan dan uz napomenu da to može uvijek raditi SAMO UZ MENE I kad JA držim uređaj. Jedva je čekala da odem na 5 minuta, izvukla mikser, namontirala mlatilice i samo što ga nije uključila u struju..prvi dan sam ju zatekla, drugi dan-premješten mikser, mlatilice u drugom pretincu..opet ga je našla dok sam ja stavljala sušiti veš i namontirala. Opet je zateknem i objasnim..opasno, može ti porezati prstiće.....Treći dan....opet ista priča i fiju po prstima Taj i drugi i 7 dana nije dirala mikser..nego je mene došla pitati.

Neki put, zapravo, vrlo često.. starija "pokaže" malenoj kako treba gurnut slamicu u utičnicu ili kako se popesti na ogradu. I naravno, pazi da ju ja ne vidim..onda malena ko na med, odmah ju posluša. Ja sklanjam, objašnjavam..pazi..mogla bi pasti, jako je opasno...ako shvati OK..ako se stvar ponavlja i to svjesno čekajući da ja odem..onda ide "batinjanje" (da još jednom spomenem omiljenu mi radnju).

ali virgo, mozes maknuti ruku sa uticnice, maknuti dijete iz opasne situacije i slicno

mogu..to i činim svaki put..i više puta upozoravam..i dapače..stalno upozoravam. I onda Leonarda kod svoje none uzme vilice i zabode ih u nezaštićenu utičnicu na štednjaku. I strese ju pošteno.
Štos je u tome da se stvari dešavaju strelovito, u par sekundi, a kako je čovjek zauzet ili spravljanjem ručka ili samo odlaskom na zahod ili trčanjem za djetetom..takve se stvari dogode...i ako se imaju tendenciju ponavljati, ja ću reagirati, grublje, ali bolje nego da se desi nekakva tragedija.

Zanima me sljedeće: ako smatraš da je fizičko kažnjavanje u opasnim situacijama prihvatljivo, kako onda objašnjavaš ponavljanje opasnih radnji? Što točno postižeš udarcem po guzi ili prstićima u tom trenutku, a što ne bi postigla npr. ovim što seni predlaže - da ih fizički skloniš s opasnog mjesta?
Zašto smatraš da su batine učinkovitije?

Meni je "packa" posljednje rješenje. Opasne radnje se ponavljaju jer su djeca znatiželjna i motivacija je uvijek jača od shvaćanja potencijalne opasnosti. Vide mene, hoće i one. Ako mi se Leonarda ili malena trzaju iz ruke uz opasnu cestu, uz koju moram proć, najprije ide objašnjavanje, ako i dalje fura svojeglavost moram izreagirati, makar grubo.. Leonarda mi se tako dvaput istrgla u iznimno opasnoj situaciji "neću dati ruuuuku..", dobila je po guzi i više se nije otimala. Kad je nedavno vidjela zgaženog ježa..shvatila je da to može biti i ona. Došla je do razine samosvijesti i sad je sve OK...zbog mojih "sigurnosnih represalija" nije postala ni tvrdoglava ni jogunasta.

Nekiput se opasne lokacije ili situacije ne mogu izbjeći. Trenutak kad procijeđujete paštu, ili idete na WC ili morate sami kod pedijatra s dvoje djece preko jako prometne ulice. I ako postoji obrazac ponavljanja...čekanje da odem, da se napravi *ranje ili otimanje iz ruku..onda je otprašinjanje guze najbrže i najefikasnije kratkoročno sredtvo uvjeravanja. Nekiput ne postoji fizička predispozicija za fizičko uklanjanje jer ih imam 2 skupno imaju 30 kilograma i teško ih je nosati obje, pošto su uglavnom obje zajedno u prekršaju.

Virgo30 (napisa):
Jako pazim da ne udarim jako i nervozno i za takve intervencije nikad ne tražim da mi oproste.

Znači li ovaj citat da smatraš kako su one te batine i zaslužile?

Ne..one su djeca, batine nisu nikad zaslužene, ali batine su "alert" koji će im zvoniti ako se usude opet ponavljati istu opasnu radnju. Rok trajanja im je cca 10 dana..onda idu opet u testiranja, a mašti nikad kraja. I ako mi opet krene penjanje po ogradi, znaju što će se dogoditi. Srećom, što su starije, sve je lakše i sve manje moram intervenirati. Mlađa sluša isključivo stariju, a starija već pomalo zna limite.

Ja batine ne smatram nečim naročito pravednim, ali ako ih danas sutra i prekosutra spriječe u uzimanju noža i rezanju prstića..smatram ih kao lijekove u trudnoći..uzimati ako moguća korist prevladava moguću štetu.

opasne situacije ce izbjegavati iz straha, a ne zbog razumijevanja...

Tako je. Ali do određene dobi. Onda će ih izbjegavati jer ih razumiju. Bar je tako u velikom broju situacija s Leonardom koja me za skoro sve potencijalno opasne situacije..pita. Osim kad želi napakostiti Lauri.. Lauru mora biti strah..zasad.

jednostavnije su
brže
ne moraš se truditi

U opasnim situacijama vrijeme ne radi za tebe. Ali batinama neću nikad dijete tjerati da jede,, da bude poslušno, da uči ili pozdravlja susjede. A ovim ironičnim izvatkom se aludira na takav način odgojnog batinjanja.

I mislim da se na uvjerljivosti argumenata protiv batina ne postize nista ako se nekom ko koristi pec po guzi u peleni pristupi kao da mlati dijete do krvi sibom ili kaisem. I jedno i drugo je lose - ali po meni i jaaako razlicito.

Ja sam također protiv batina.One su krajnje prijeziran i nedostojnstven način "komunikacije". Životno važne odrednice batine neće formirat nego iskriviti. Ali.. razlika je nešto raditi periodično ili u izvanrednim okolnostima.

1. Što su velike, a što male batine i tko određuje granicu?

Dijete. Velike batine fizički bole i ubijaju osobnost. Male batine izazivaju samo uvrijeđenost. Nakon velikih batina se ne ponavlja obrazac ponašanja koji ih je navodno uzrokovao. Nakon malih batina...stalno se ponavlja, nakon odgode od par dana, koliko traje zaborav i koliko se rađa strast za novim..

Iskreno, smatram da i "velike" i "male" batine ostavljaju strasne emocionalne oziljke (pa makar se dogodile samo jednom) i po tome su mi jednake. "Velike" su jedino gore utoliko sto mogu djetetu slomiti ruku/nogu/rebro... ali u osnovi su mi sve batine iste.

OK. Stvar osobne percepcije, inherentne suptilnosti. Mene su samo jednom jako istukli i to jedino pamtim. Čak i ne osobito bolno.
Mogu se složiti s ovim citatom ukoliko su batine vrlo učestale i popraćene ružnim izrazima. E..nepovjerenje ili ružna riječ od bliske osobe koja bi se katkad ispalila u afektu..e to je bilo razornije od bilo koje pljuske.

Ja sam već mnogo puta napisala svoje mišljenje o batinama i kažnjavanju, pa se ne bih ponavljala. Samo ću jedno ponoviti, a to je da su batine izraz nedostatnosti roditelja, nedostatka volje, snage i ideja da nađu drugačije rješenje situacije, nedostatka pozitivnog autoriteta, umora, nervoze, straha, frustracija. Dakle, one zapravo nemaju nikakve veze s odgojem djeteta.

Moj stav i moje iskustvo u odgajanju sada već šestogodišnjeg dječaka mogu kratko svesti na jednu riječ: strpljenje.

Slažem se. U svim sporohodnim procesima batine nikad nisam upotrijebila kao metodu. Ali kad su stvari opasne i munjevite, reakcija katkad postaje gruba. Ali strpljenjem se i te izvanredne grubosti prorijeđuju, a nadvlada razumijevanje.

I još jedan važan detalj. Mnogo je teže kontrolirati dvoje male djece nego jedno ili šestomjesečnu bebu još u marami.

Ja sam prošla dril "ispruži ruke" i to za svaku pi__ariju.

To je skroz, totalno, ful nešto drugačije nego što ja "prakticiram".

Virgo je napisala, a čini mi se i Arijana na onom drugom topicu, da je u nekim slučajevima odmjerena "packa" bila prihvatljivo rješenje, a ne nastup u afektu.
O tom ja cijelo vrijeme pričam - znači ne "udarim, pa mi je žao", kakvih slučajeva ima najviše, nego "udarim po prstićima ili skinem prašinu s pelene" + stav "TO NISU BATINE".

Moj stav jest da to JESU batine, ali ne smatram ih duševnim ožiljkom ni dugotrajnom boli. Kratkotrajnog su učinka bez obrasca učestalog ponavljanja i bez žestokog fizičkog angažmana.

Sto se motiva tice i koliko mogu sad o njima unaprijed razmisljati, ja bih valjda planski pecnula dijete jedino ako bi konstantno radilo neku opasnu radnju i svi moji napori i drugi nacini ne bi urodili plodom - onda bi mozda posegnula za tim kao ipak manjim zlom od posljedica te opasne radnje.

Za svako drugo udaranje slazem se sa zdenkom2 i anchie76

I ja.
i ono što ću ponovo napomenuti. Velikaj erazlika imati jedno dijete ili više djece. Kad imate jedno dijete ne možete shvatiti razmjere njihove interakcije i "samomotivacije".
Over & out.

[summer]

Virgo, sapienti sat.

[Poslid]

Iatina Virgo, nekad zaista nema prostora za strpljivost kad imaš više djece. Moraš ga grubo/naglo/panično prekinuti/fizički maknuti/zaustaviti i kad ti tlak skoči na 220 a adrenalin na 1500, ruka sam poleti.

Molj su već malo poodrasli pa sve manje dolazim u takve situacije, ali ih svejedno vrlo teško kontroliram (situacije).

[Luna Rocco]

Virgo, ovo je stvarno bilo detaljno. Napisala si over&out, ali ja bih ipak imala još jedno malo potpitanje (davim, znam ): ako su ti udarci lagani, dakle, ne bole ih, a i sama kažeš da ponavljaju opasne radnje jer su djeca i znatiželjne su, što si onda postigla? Očito se ne boje tih udarca. Ne bi li isti, kratkoročni (odnosno, trenutačni) rezultat potigla i da u opasnom trenutku povičeš?
Ovo je sve hipotetika, nemam dvoje djece koje guraju vilice u šteker.

I slažem se da nije isto hendlati jedno dijete i više njih. Budući da ću imati više djece, nadam se da ću za par godina biti ravnopravan sugovornik.

[a zakaj]

zamisli me kao pjesnika koji to izgovara i
zvučet će ti drugačije

samo da se javim - uzela na znanje!

[Mamita]

[Mamasita]

Daj mamita, sta se smijes, reci nesto...

[Mamita]

neću
aj ti

[Mamasita]

Sve sam vec rekla...neda mi se opet raspravljat na 5 stranica.
Ti to bas znas onako kratko i jezgrovito...

[marta]

I slažem se da nije isto hendlati jedno dijete i više njih. Budući da ću imati više djece, nadam se da ću za par godina biti ravnopravan sugovornik.

Dok sam imala samo jedno dijete, znala sam ga udariti po guzi (bas tako kako se spominje - da ga ne zaboli) dok nisam naucila bolje. Drugo dijete nisam nikad udarila. A ni trece. Niti cu. Vicem vise nego sto bih htjela, ali ipak sve manje i manje. Udaranje il neudaranje nema nikakve veze s brojem djece.

[Luna Rocco]

marta, ja se s tobom slažem i vjerujem da neću razmišljati drugačije ni s više djece. Ali, na žalost, ponekad se nečije mišljenje uzima s laganim podsmijehom - ako nemaš dijete, "pitat ću te kad ćeš ga imati", ako imaš jedno "vidjet ćeš s dvoje" i sl...Zato sam pomislila da će moje riječi imati veći kredibilitet kad izrodim svu dječicu koju namjeravam izroditi. 8)

[marta]

neces razmisljati drugacije. samo ces pronaci druge nacine za razrjesavanje situacije koje ukljucuju dvoje ili vise djece.

[Mamita]

naprimjer riješiti konflikte bježanjem iz vlastite kuće

[Zorana]

Meni je bilo super kad je snorki na jednoj davnoj temi napisala da kad je djeca iznerviraju, ona puse u praznu rolu od wc papira. Ne da ja to radim. Ali uvijek se sjetim toga i automatski se prebacim iz histericnog u humoristicno raspolozenje.

[makita]

Meni je bilo super kad je snorki na jednoj davnoj temi napisala da kad je djeca iznerviraju, ona puse u praznu rolu od wc papira. Ne da ja to radim. Ali uvijek se sjetim toga i automatski se prebacim iz histericnog u humoristicno raspolozenje.

Savjet zlata vrijedan, samo počnem li puhati, reći će mi MM da sam malo ĆUK, ĆUK

[seni]

..Zato sam pomislila da će moje riječi imati veći kredibilitet kad izrodim svu dječicu koju namjeravam izroditi. 8)

kredibilitet je skoro uvijk pitanje kvalitete, ne kvantiteta.

ps. vidi se da sam majka jednog djeteta.

[smoki]

Da malo ubacim iz perspektive osobe koja je kao dijete znala dobiti
"batine". Ne premlaćivanje ili šamare, ponekad packu ili šipkom
2-3x po nogama. Meni je eto ostalo u pamćenju kako me pošalju da
nađem šipku kojom će me tući. Sad vidim da se to moglo shvatiti kao
poniženje, strah od posljedica, što ja znam već. Ja se samo sjećam kako
mi je bilo smiješno jer sam birala neku grančicu koja je suha pa da
pukne čim zamahnu i kako je to uvijek palilo ( valjda bi se ohladili dok ja nađem) pa su se samo smijali kad bih se vratila u 7 mjesecu sa suhom
granom. I da, budući svjesna da sam uradila što nije uredu (npr. usisala
proljeveno mlijeko, pa poslje tvrdila da nisam) bilo mi je draže dobiti
2x šipkom od mame, nego da me tata ( strogi protivnik udaranja) tuši po sat vremena ( ali bukvalno 60min) kako to što sam uradila ne valja.
Ne znam koliko sam bila jasna, željela sam reći da te "batine" nisu na
meni ostavile nekog mentalnog traga. A, eto ipak, neću i nisam udarala
Renatu, jer je uvijek pitanje kako koja osoba reagira.

[Dijana]

Nikada ne udaram ni po guzi ni nikako drugačije. Nikada ne vičem (u to ne ubrajam povremeno povisivanje tona). Trudim se ne ponavljati više puta, ako nema reakcije na jednom-dvaput, dignem se i maknem dijete iz opasne situacije, ako je jako opasno, mičem odmah.

Ali, ja imam jedno i relativno mirno dijete, vjerujem da je situacija s dvoje ili više djece bitno drugačija. I to jednostavno treba uzeti u obzir.
Ni svako po guzi ili pec po prstima nije isto. Jednako kao što definitivno nije isto treskanje djeteta o zid i pec po prstima.

[seni]

Ali, ja imam jedno i relativno mirno dijete, vjerujem da je situacija s dvoje ili više djece bitno drugačija. I to jednostavno treba uzeti u obzir.

to je tocno. (da je situacija drugacija)

sad zamisli :
ja poducavm tvoje mirno dijete kod kuce (HE). i sve je divno i krasno.
a onda poducavam razred u kojem je 25 sto mirne, sto nemirne djece.
i svaki dan poneko dijete lupim.

jer je situacija naravno bitno drugacija. i to treba uzeti u obzir. zaista?

ako su ti udarci lagani, dakle, ne bole ih, a i sama kažeš da ponavljaju opasne radnje jer su djeca i znatiželjne su, što si onda postigla?.

Da danas sutra i preksutra ne ponove to isto.

Dakle..ovdje stalno diskusija ide u smjeru batinjanja kao odgojne metode. Ja ne svoju djecu ne odgajam batinama. Nego strpljenjem. Ali u izvanrednim i samo u izvanrednim situacijama reagiram udarcem po guzi ili prstima. Kad imaš jedno dijete, uvijek vidiš jedno dijete..kad imaš dvoje jedno vidiš, drugo ne vidiš.

[marta]

ja imam troje i sve ih vidim.

Umjesto pregled kliknula pošalji.

Dakle, ja se ne sprdam s vama majkama jednog djeteta..Leonarda je bila jedino dijete do njene godine i pol...i definitvno je drugačije. Kad je na svijet došla Laura..tek onda sam vidjela koliko sam imala vremena, koliko sam bila svježija i koliko sam bila spokojnija samo s Leonardom.

Isto tako, djeca se razlikuju po temperamentu i majke se razlikuju po temperamentu. Stoga nije dobro tvrditi ja nikad ne bi ovo ili ja nikad ne bi ono...jer to se ne zna. Ja sam bila iskrena i ne mislim da činim krivo jer ne postupam impulzivno već dosljedno.

Rezultati odgoja vidjet će se u punoljtnosti naše djece..do onda..kako koji mili moji.

ja imam troje i sve ih vidim.

svaka čast.

[Dijana]

Ali, ja imam jedno i relativno mirno dijete, vjerujem da je situacija s dvoje ili više djece bitno drugačija. I to jednostavno treba uzeti u obzir.

to je tocno. (da je situacija drugacija)

sad zamisli :
ja poducavm tvoje mirno dijete kod kuce (HE). i sve je divno i krasno.
a onda poducavam razred u kojem je 25 sto mirne, sto nemirne djece.
i svaki dan poneko dijete lupim.

jer je situacija naravno bitno drugacija. i to treba uzeti u obzir. zaista?

Moja poanta je bila da razumijem virgo i da je ni najmanje ne osuđujem. Ali je žena detaljno napisala u kojim slučajevima dolazi do pec po guzi. Ja bih doduše premjestila mikser tamo gdje ga malena zbilja ne može dosegnuti.
No i ja doma u ladicama imam opasnih stvari do kojih moje dijete može doći, ali srećom nju to ne zanima. Ne bih mogla baš sve skloniti.
Kako se to može usporediti s poučavanjem djece? Neće valjda djeca koju poučavaš sklapati mikser? U slučaju da se uprkos upozorenjima ipak stalno guraju u opasne situacije, ja bi ih micala i micala , a kad više ne bi išlo - vratila bi ih roditeljima i odustala.

No, šalu na stranu, kao što napisah, seni, kod mene nema niti pec., ali ovakav benigni primjer kao kod virgo razumijem. Žena rješava na svoj način, koji se pokazao efikasnim, a nije na ničiju štetu.

[marta]

ja imam troje i sve ih vidim.

svaka čast.

nije mi namjera hvalisat se niti to nekome nabijati na nos, al cak mi ne predstavlja ni neki poseban napor.

moj stan ima pregradne zidove, samim tim sobe, terasu i mjesta za skrivanje, Wc i mjesto za prostiranje veša.. Valjda je u tome catch.

Over & out. II part

[seni]

ja isto ne osudujem virgo i trudim se razumjeti.

ali mi tu razgovaramo i iznosimo razlicite argumente koji nas navode da postupamo tako kako postupamo, pa u tom smislu, ja pisem to sto pisem.

[marta]

moj stan ima pregradne zidove, samim tim sobe, terasu i mjesta za skrivanje, Wc i mjesto za prostiranje veša.. Valjda je u tome catch.

Over & out. II part

Pa ne zivim ni ja u stali, ni na stadionu i ne bih se kladila da je catch u tome. Mozda u razlici u godinama izmedju djece, a mozda i u pristupu. Ja kuzim taj pristup kad u izvanrednim sitacijama reagiras udaranjem jer sam to i sama koristila. Samo sam u medjuvremenu naucila da moze i bez toga. I puno mi se vise svidja ovako.

[toma_06]

Brata i mene roditelji nikada nisu istukli - koliko je to rijetkost shvatila sam kad sam već bila poprilično odrasla. A jedna stvar mi se posebno urezala u sjećanje.

Jednom prilikom kad sam imala nekih 11,12 godina susjed je svog sina, dok smo bili kod njih u gostima ošamario, potjerao u sobu i kad je on već krenuo prema sobi nogom lupio u guzicu. Meni je to bilo nešto što sam tada prvi put vidjela. Moji roditelji su to poslije komentirali i sjećam se da je moja mama tada rekla da nema većeg poniženja za dijete nego ga ošamariti.

Tako da kad se priča o stupnjevanju - meni je šamar najgori (pritom ne uzimam u obzir one oblike premlaćivanja koji mislim da ni nisu tema ovog topica). Jer tu se ne radi toliko o fizičkoj boli, već vjerujem o obliku poniženja, osjećaja srama koji dijete pritom osjeća.

Nadam se da ću uspjeti u namjeri izbjegavanja bilo kakvog oblika fizičkog kažnjavanja, vjerujem da je to moguće.

Izgleda da odolijevanje replici dolazi sa zrelošću i godinama (kao što mi je jedna totalno kul forumašica jednom prispodobila ). Još nemam tu razinu nonšalantnosti, a da budem totalno cool. I zapravo, vlastita me tendencija preobjašnjavanju gura u zamku beskonačnih postova. Ovaj će..tako mi mlijeka u prahu, bit posljednji na ovoj temi..ali ne mogu odoljeti...

Ja kuzim taj pristup kad u izvanrednim sitacijama reagiras udaranjem jer sam to i sama koristila.

Zar?

Samo sam u medjuvremenu naucila da moze i bez toga. I puno mi se vise svidja ovako.

Djeca rastu. Kako rastu shvaćaju. Ja ne trebam učiti..ja sa sigurnošću znam da će mi se više sviđati kad ne budem lupnula prstiće, nego podviknula NE i stvar se riješi.
Ako se s djecom razgovara često i strpljivo...čudo jedno što se da dogovoriti, ali samo od trenutka kad djeca mogu akceptirati i razumijeti temu razgovora..i to ograničimo se na teme zbog kojih moje malene dobiju katkad packe..teme o "opasnim" radnjama.. I batine kao represija tada nisu potrebne jer se opasna situacija razumom izbjegava, a vesela situacija razumom proizvodi...

I meni se puno više sviđa tako i uskoro će bit tako, za kojih, pretpostavljam, najvišegodinu dana...klofere ćemo spremiti...

Pružam okaljanu ruku mira i nek leti ...paloma blanca...

[a zakaj]

...jer sam to i sama koristila. Samo sam u medjuvremenu naucila da moze i bez toga. I puno mi se vise svidja ovako.

potpis!

[-Sanja-]

Jer tu se ne radi toliko o fizičkoj boli, već vjerujem o obliku poniženja, osjećaja srama koji dijete pritom osjeća.

Na to sam i ja mislila, jer to po dlanovima baš ne boli, ali taj dio "dead man walking" je tako ponižavajući, da je time upropašteno toliko lijepih trenutaka koje smo proveli zajedno. Moj tata voli Nikija luđački - upravo nevjerojatno koliko se vole, ali ipak mi je neki dan rekao dok je Niki bio cmizdrav da bi ga trebalo po guzi

[petrić]

Načelno sam izričito protiv bilo kakvog fizičkog kažnjavanja, a i urlanje mi je živa katastrofa, no život kao da me opovrgava...

Moj je tata urlao čitav život i ulazio sa mnom u teške fizičke obračune. Najčešće je nakon toga plakao sa mnom, što je samo pogoršavalo situaciju. Danas znam da je njegovo ponašanje bilo posljedica nemoći da naše probleme riješi na konstruktivniji način. No, najviše me boljela činjenica da na moju sestru nikada u životu nije digao ruku, dok su na meni posljedice njegovih odgojnih metoda bile vidljive još danima... Njegovo je objašnjenje da sam ja inatljiva ( istina je da je moj moto oduvijek bio: " možeš me ubiti, ali me ne možeš slomiti " ), dok se moja sestra svaki put kad je frka stisnula kao mali, uplašeni miš. Preboljela sam, i danas imam s njim dobar odnos.

MM je mama znala premlatiti kad bi se " nakupilo ". Bila je samohrana majka s gomilom obaveza i premalo vremena za odgoj vlastitog djeteta. On danas kaže da smatra da su njezini postupci bili u redu i da je to bio jedini način da ga, koliko toliko, stavi pod kontrolu, iako u odgoju našeg sina ne primjenjuje nikakvo fizičko kažnjavanje.

Toliko o različitim osobnostima... Naš sin je priča za sebe. Od dana njegova rođenja tretira kao se kao osobu. Oduvijek smo poštovali njegove želje i potrebe, no kako vrijeme dalje odmiče takav nam se odgoj sve više obija o glavu. Ima sedam godina i izrasta u osobu s velikim, veliikiim ja. Najgora su mu kazna dugi razgovori o nekom " neprikladnom " ponašanju. U posljednje vrijeme ne reagira niti na deset upozorenja ( kao da sam zrak ), iako znam da me je čuo, jer ponovi sve što sam mu rekla ako ga pitam. Posluša jedino i isključivo kad mu se obratim tonom koji je, za mene, na granici boli ili kad mu se zaprijeti fizičkom kaznom. Na taj način, naš dom postaje bojište u kojem se stalno urla i prijeti, a ja mrzim što se više ništa s njim ne mogu dogovoriti i ponekad se pitam da li bi s " tradicionalnim " odgojem bilo drugačije!?

Nije mi namjera promovirati fizičko kažnjavanje, jednostavno " glasno " razmišljam.

[Zdenka2]

I ja ću glasno razmišljati... Petrić, kažeš da ste sina od malena tretirali kao osobu i da ste poštivali njegove želje i potrebe. Tako i treba, no, postoji druga kvaka, ne znam je li to slučaj kod vas, ali jest kod mnogih koje vidim oko sebe. Naime, roditelji se toliko užive u osobnost djeteta, u njegove želje i potrebe, da zaborave vlastitu osobnost, vlastite želje i potrebe. Po mom mišljenju, ključ je u postavljanju granica, pa i onih prema vlastitoj osobi. Primjećujem da se roditelji često naprosto ustručavaju postaviti zahtjeve, granice, odbiti neke želje djeteta. Poštivanje djetetove osobnosti, njegovih želja i potreba ide pod ruku s njegovim poštivanjem drugih, njihovih želja i potreba i s preuzimanjem odgovornosti. Moje je mišljenje da se to može postići bez fizičkog kažnjavanja, dapače, da fizičko kažnjavanje stoji u suprotnosti s takvim odgojnim ciljem.

Na podforumu o privrženom roditeljstvu razvija se slična diskusija: http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=26611

S druge strane gledano, to "oglušivanje" na roditeljske zahtjeve može biti naprosto djetetova taktika kojom se može doskočiti vlastitim malim taktičicama. Pokušavam izvaliti nešto smiješno, uključiti se u ono što on radi, s nekom smiješnom facom ili bez nje prikažem mu se pred očima i kažem: Molim te, doživi me. Izbjegavam beskonačne roditeljske lamentacije i pouke, jer se sjećam kako je to meni bilo dosadno i išlo mi na živce sa strane mojih roditelja. Pouke dajem u trenucima kad nema sukoba, najradije kad me pita ili sam komentira neku situaciju. Pokušajte zaobilaznim putem s vašim sinčićem s velikim ja (nije to ni loše).

[VedranaV]

Luna, znaš mene, osobno .

Nas su naši roditelji udarali i to i hladne i vruće glave, ponekad malo, češće tako da je bolilo. Nikad nisu "ubili boga u nama". Njima je to bila prihvatljiva metoda poučavanja. Znaš da nešto ne smiješ, napraviš to, dobiješ batina, više to ne radiš (bar ne tako da skuže). A ne smiješ npr. biti bezobrazan, odgovarati, stavljati točku na veliko štampano i, izgubiti se, gristi nokte itd.

[seni]

ili kad mu se zaprijeti fizičkom kaznom.

zasto prijetis fizickom kaznom, pogotovo ako je ne mislis sprovesti u dijelo?

[petrić]

ili kad mu se zaprijeti fizičkom kaznom.

zasto prijetis fizickom kaznom, pogotovo ako je ne mislis sprovesti u dijelo?

... možda zato što nisam savršena i ponekad ne nalazim drugi način

[Mejra's mommy]

Meni je problem dernjava! Izgubim zivce kada Mejra po stoti put rasplace Ahmeda jer ga vuce tamo vamo. Neki dan mi sestra veli: 'Ne deri se, to ti je isto ko da ju tuces!'

[Luna Rocco]

Luna, znaš mene, osobno .

Istina.

[Tamchi]

Iako sam protiv fizičkog kažnjavanja općenito, a ne samo djece, moram reći iz vlastitog iskustva da su se i moji roditelji su se držali toga-malo dijete nije u stanju razumjeti objašnjenja već tek kad ih zaboli/opeče/udari onda se nauče i više tome ne prilaze..znači, kad smo npr. svukli stolnjak sa svim čašama itd. sa stola, dobili smo batina i iz straha od batina ( mislim to je uvijek bilo po guzi rukom ili tamnekom tankom šibom )nismo ponavljali isto..A neke stvari i jesmo, unatoč prijetnji, usprkos tome što smo znali kaj nas čeka..Interesantno, baka-čuvalica, s kojom smo proveli najviše vremena, žena sa 4 razreda osnovne škole, koja se vodila samo za vlastitim osjećajima, a ni za kakvom literaturom ( ama baš ni jednu knjigu o odgoju djece nije pročitala! a k tome nije imala vlastite djece! )NIKAD nas nije udarila, uvijek nam je sve s puno upornosti i strpljenja objašnjavala, pokazivala, znala je viknuti ali i to nam je puno puta bilo dosta da prestanemo, u biti, toliko se bavila nama ( oko 9 sati dnevno ) da nam je bilo zanimljivije to, nego raditi gluposti pa da napokon obrati pažnju na nas! A roditelji kad bi došli doma imali su toliko kućanskih poslova da smo makar kako pridobivali njihovu pažnju ( za tih par sati koliko su bili doma a ne na poslu, što po meni igra veliku ulogu, jer su imali puno briga na poslu i onda smo ih još i mi doma izluđivali s neposluhom ).. Svi smo mi različiti, i granica samokontrole nam je drukčija, i izlude nas neke stvari koje možda nekog 2. nebi, i djeca su različita, neka su puno mirnija a neka živo srebro, pa ti je s jednim živahnim teže uhvatiti ritam nego sa troje mirnijih, eto npr. ja nikad nisam voljela igre vani, nego samo u zatvorenom, čitanje pričica, igranje s lutkama itd. i mogla sam satima biti na jednom mjestu, a moj brat opet suprotno, i s njim su uvijek teže izlazili na kraj..Nekad si mislim da su uslijed svih silnih obaveza na poslu i manjka slobodnog vremena s nama upravo zbog tog osjećaja bespomoćnosti da smo se ponašali suprotno onom što su od nas tražili, popustili bijesu i skratili način kako nas uvjeriti da to kaj smo napravili nije dobro i da nam se može dogoditi nešto loše ako to ponovimo..Kako smo odrastali, zločestoće je bilo sve manje i manje, ja više nisam bila ljubomorna na brata, a on mi nije radio štetu, nismo se više inatili i sve se posložilo na svoje mjesto.. Jer višestruko su dokazali koliko se brinu za nas i pomogli nam u puno više životnih situacija i dokazali da nas vole najviše na svijetu, tako da nam je sve ovo pozitivno od njih daleko važnije..

[kloklo]

A da ja jednostavim u potpis: potpisujem Zdenku2

[Anita-AZ]

Ma nitko ni s čim ne prijeti, mene samo stvarno i najiskrenije zanimaju motivi za bilo kakvo udaranje djeteta. Nisam rekla da bih pribila te roditelje na stup srama.

Sta tu ima biti nejasno... Nema tu nikakvih motiva, vjerujem da su rijetki koji planiraju tuci dijete (a to onda ipak cini se ne spada u kategoriju ne zlostavljaca). To je samo trenutak frustracije, i iskakanja proslosti na povrsinu, i radjenja onog sto si cijeli zivot oko sebe gledao (ili osjetio na vlastitoj kozi). I kad si to vec napravio, pocnes govoriti da je dijete ovakvo ili onakvo - jer nekakav izgovor se mora imati kad vec taj roditelj ne zeli preuzeti odgovornost za to sto je napravio.

Nije to nikakva umjetnost, samo nedostatak strpljenja, umor, frustracija - kako Zdenka rece 8)

DA!

A i jos jedna stvar. Sve je drugacije sa malim djetetom i malo vecim. Takoder, vjerojatno se stvari znacajno mijenjaju kad dodje drugo. Nama je drugo doslo s dosta razlike pa se nije nas odnos prema prvom znacajno promjenio, ali "pogrubili" smo negdje od cca Omine 5.godine gdje smo poceli vikat na nju :/ , a po guzi je dobila od mene u ovoj trudnoci s Liamom i to ne iz nekog posebnog razloga. Ponasala se grozno, prkosno, bezobrazno i mene je to izludilo! Vec u trenu kad je ruka letjela uhvatila sam tren onog njenog pogleda koji potakne moj vlastiti unutarnji glas na misli: "Nemas pravo ovo uciniti. Ovo bice je "punovrijedno" i nije tvoje vlasnistvo i radi vlastite frustracije nemas pravo na njega dizati ruku." .... Tada se osjecam katastrofalno i ispricam joj se i ona mi oprosti i sve je ok. Dogodilo se par puta. I to bas u trudnoci.

Upravo zato sto poznajem vlastite kapacitete dugo sam mislila da cu imati samo jedno dijete. I drago mi je da je Liam dosao tek sada jer sad imam priliku puno manje grijesiti nego bi da je dosao ranije. Omi je jaaako zahtjevno dijete i trazi max. paznje jos uvijek, ali sad ima i veeeliko razumjevanje i hrpu drugih interesa. Da je Liam dosao samo godinu, dvije ranije, mislim da bi imali velikih problema i tko zna kako bi taj umor i ta iscrpljenost djelovali na nasa djela i nacin ophodenja prema njoj unatoc nasim stavovima, uvjerenjima, davanju i velikoj ljubavi.

Znam da je Luna zeljela preobratiti zlostavljace s foruma, ali takvih ovdje ocigledno nema, pa sam si dopustila malo skrenuti s inicijalne poante ove teme.

Ma gotovo nisam ni morala pisati, gore ovo sto je anchie rekla je poanta svega.

[marilu]

www.positivediscipline.com
Imaju dobri savjeti i to sve u pozitivnom smislu!!