možda sam ovo trebala stavit na "Odgoj",ali ...
Isa neprestaje da plače "na rastanku".Plač počinje već kad krenemo od kuće, ali to je više kenjkanje koje u autu prerasta u nervozu ,ona pred vrtićem prerasta u plač koji se na rastanku transformira u vrisak.
On ide u vrtić od jula, ali smo imali i neke prinudne pauzice(bolest, boravak u bolnic...)
Stvrano smo pokušali sve, ali nijedna od tih naših -opcija za rastanak- nije upalila.
Dajte molim vas par savjeta da mu olakšamo,ne sebi, nego baš njemu.
Ne bih voljela da zbog našeg neznanja ponese neke traume iz tih prvih vrtićkih dana.