Pozdrav svima!
Možda će vam se moj post učiniti glupav, ali mislim da mi vi, cure, najbolje i naljudskije možete reći kako da se ponašam (neka mi nitko ne zamjeri na ovim riječima, ako se neka riječ učini nezgrapna)...
Naime, često u šetnji sa svojom djevojčicom naiđem na dječaka (voze ga mama ili tata) koji žive nedaleko od nas i koji je bolestan...saznala sam da ima oko tri godine, mentalno je zdrav iako tesko izgovara pokoju riječ, mora ležati u kolicima (slučajno smo malo stali da se klinci malo gledaju iz kolica) pa je tata sam počeo pričati...malo, doduše nepovezano...da dječak ima skoliozu (kao posljedicu što su ga stavljali u sjedeći položaj u kojem nije smio biti, a doktori nisu rekli...da se sumnja na spinalnu mišićnu atrofiju kao osnovnu dijagnozu...da su radili gen. testove i da nije distrofija - niti jedan tip, ni onaj B ...da je njegov brat imao dvije curice koje nisu mogle hodati i da su umrle u dobi od 4 i 6 godina - da su imale distrofiju...).
Ovo sve pišem samo da otprilike dobijete sliku stanja malenog dječaka koji mi je nekako prirastao srcu, ali se ne znam ponašati - otvoreno priznajem...u njegovu prisustvu bojim se malo se šaliti s njim oko crtića - voli Tabise, ne volim pričati s njegovom mamom ili tatom kao da njega nema jer baš se njemu želim obratiti i malo ga pomaziti jer mi je tako drag i umilan - njegove okice se zakrijese kao u vražićka kad ga pitam jel zeza tatu (ne želi ući u kuću , stalno bi bio vani i tako do 10 uvečer se vozaju)...osjećam se kao slon u trgovini neprocjenjivom vrijednošću...iskreno, danas, sutra, kad moja curica bude svjesnija (sad ima godinu dana) želim da budu dobri mali susjedi, a ne kao druga djeca koja im se zabijaju biciklićima u kolica ili mu se vješaju za kolica i unose se dječaku u facu što bi bilo kome bilo nelagodno i ispituju šta je njemu pa se vozi (dok njihovi roditelji blendre i ne paze kako im se djeca ponašaju)...
I ovaj moj post odiše tim strahom da se ne znam ponašati, ali želja da naučim je iskrena