Je li moguće biti 100% AP mama?

[AdioMare]

tweety, hvala I da, dobro si to rekla... malo smo se rastimali, sad treba na tome poraditi ponovno! Osim toga, mozda bi trebala ipak ukljuciti element novog instrumentaliste (Liama)... bez obzira koliko on izvrsno intonira, postoji mogućnost lagane disonancije gledajući cjelokupno. Znate da npr. jedan puhaci instrument zvuci harmonicno isto kao i 3 ili vise, ali da se kod koristenja 2 puhaca instrumenta cuju njihove medusobne disonancije radi drugacijeg stima? Ako gledamo da su nasa djeca puhaci instrumenti... osim sto bi to trebalo dovesti do zakljucka da ih trebamo imati minimalno troje to sve ipak upucuje na veliku potrebu za ponovnim vjezbanjem istih skladbi.

Opet sam zaglibila. Ovo je dan zaglibljivanja..

Anita
Ja bih samo skrenula pažnju na ovaj maleni detaljčić u priči, hm dolazak Liama ..

Vidim da ti je razlika između klinaca osam godina. Razlika između mojih je 11 godina. Sin jedanaestogodišnjak, još uvijek daleko od pubertetskih mušica, ali dovoljno odraslo dijete s kojim možeš lijepo sjest' i razgovarat'. Njemu ne moraš dočaravati sliku bebe kroz situacije, davati mu igračkicu pri izlasku iz rodilištu koju mu je beba poklonila .. on je jednostavno oduševljeno iščekivao sestru i to je bilo to.
Sudjelovao je od samoga starta u brizi oko sestre koliko je sam želio, davala sam mu, povremeno, ogromno povjerenje ostavljajući malenu isključivo pod njegovom brigom (ovisno u kojoj dobi je malena i kada bila, ali max 1/2 sata) jer on je pokazivao zrelost, volju i znanje dobro se brinuti o maloj sestrici kad želi. Nije bio u dobi kad sam morala paziti da li će joj, od ljubomore, pokušati staviti prst u oko ili sl. što djeca rade, a povjerenjem koje sam mu davala željela sam mu staviti do znanja da je to naše maleno blago u njegovim koliko u mojim rukama: ne u smislu obaveze, ne daj Bože, već smislu odlučivanja njega kao ravnopravnog (i odraslog) člana naše zajednice.
Npr. on govori "Dok si bila u kupaoni ona je mrštila facu, pa ja mislim da ju stežu ove hlače..." - nikada nisam zanemarila njegovu primjedbu/sugestiju bez obzira što sam pretpostavljala da s tim nema veze. Mislila sam da ću na taj način potpuno iskorjeniti ljubomoru ako se igdje i zametnula, jer ne možeš biti ljubomoram na biće za koje si i ti (dijelom suvislim tvojih godina) odgovoran.
Da skratim, u jednom periodu sam mislila da ću poludjeti između njihovih potreba koje su toliko različite! Njegova poslijepodnevna smjena u školi za mene je bio tjedan pun stresa. Ručak za njega oko podne prije škole, zadaća koju mu treba pomoći, gradivo koje s njim treba proći, peti razred koji sam po sebi dovoljna promjena i bez malog gnjavatora zvanog petomjesečna sestra...

Naravno da sam se u takvim situacijama više počela oslanjati na njegov razum, "odraslu dob", mogućnost razgovora i objašnjenja... što ne znam koliko je dobro jer sam tada direktno zakidala njega, očekujući da shvati jer je stariji. Općenito je to zamka roditeljstva, pogotovo kod tako velike razlike u godinama. Kad mu je bilo manje važno - pristao bi na kompromis, ali u suprotnom, inatio bi se dok ja ne bih pod pritiskom pukla. Nije bilo takvih situacija more, ali da ne bih reagirala na drugačiji način neprimjereno, znala sam se rasplakati kao kišna godina. I zbog tog tereta mojih suza koje sam mu natovarila na leđa makar i trenutačno - iskreno mi je žao. Razgovarali bismo mi o tome, uvjerila bi ga da on nije kriv za moju reakciju, ali je bio dovoljno mali da ju nije morao uvijek razumjeti.
Ne znam što bih napravila da se ponovno nađem u toj koži.. i opet ne znam što bih.
Nije stvar u tome da čovjek ne zna kako postupiti, već je čovjek samo čovjek i pod pritiskom potreba jednog i drugog djeteta donosi odluke ponekad sebi na ponos, a ponekad sebi na sramotu... a sve u najboljoj namjeri.
Naravno da se situacija popravljala kako smo se, svi zajedno prilagođavali na novonastalu situaciju i, odnose, dužnosti i obaveze.
Ali, proteklo je neko vrijeme u kojem sam se preispitivala koliko sam vješta kao roditelj uopće, a kamoli AP roditelj. A još 100% AP roditelj?

U stvari, znam što bih napravila da se ponovno nađem u istoj koži: ukrala bih nekoliko trenutaka provedenih i posvećenih njoj i dala ih njemu.
Iz ove perspektive, mislim da starije dijete (koliko god da je staro) treba mrvicu više naše pažnje, bar proporcionalno razlici godina među njima.
Ja iz njegovog ponašanja nikad nisam mogla zaključiti da je ljubomoran zbog nje, nikad njegove negativne emocije nisu bile usmjerene direktno na nju. A to mi ipak pokazuje zrelost njega kao osobe. Uvijek se inatio onome, tko je, od nas troje bio dovoljno odrastao da odvagne, razluči i shvati; a to sam bila ja.

Ovim postom sam samo htjela reći da i "vrlo odrastao" klinac može biti izgubljen u šumi bezuvjetne, ali ponekad neravnopravno dozirane roditeljske pažnje. Pogotovo nakon što je dobar niz godina bio isključivi centar našeg svijeta. Mi to ne želimo, pripremamo se najbolje što znamo, a ipak se dogode greške u koracima.
Zato ljubi i pazi Liama, jednako tako Omi, ali s naglaskom na promjenu koja je njoj ipak veća nego njemu. Isto tako drugačije te ona i treba. Smijem li reći i malko više?

[dinosaur]

Adio Mare prekrasan post i tako istinit. Moj je sin u prvom razredu,a curica 9 mjeseci, tako da sve razumijem.