evo registriro sam se samo da bih mogao tu nešto napisati.
moj sin ima 17 godina i prije nekih 5 mjeseci mi je to priznao. moja žena je tada znala već skoro godinu dana ali mu nije dopuštala da mi reče.
isprva kad mi je reko mislio sam da me zeza, odmah sam pomislio nije li neki prvi aprila ili slično, međutim, i nažalost, govorio je istinu. ovo nažalost kažem samo zato što će njemu biti teže u životu. kad sam shvatio da je ozbiljan doslovno sam poludio, nisam bio ljut na njega, nego jednostavno nisam mogao vjerovat da se to meni događa, da je moj vlastiti sin, u kojeg polažem sve svoje nade i za kojeg želim da bude tisuću puta bolji čovjek od mene gay. svjet mi se srušio za sekund, pitao sam se što sam ja skrivio Bogu, gdje sam pogriješio u odgoju, zašto baš ja? neću imati unuke? to je nemoguće! usljedili su dani u kojima sa ženom nisam razgovarao a sina sam propitkivao o svemu i cijelo vrijeme u njega pokušati ubaciti zrno sumnje, želju da se promijeni, da postane "normalan". mislio sam isto kao i mnogi da je zbunjen. doslovno sam očajavao, noćima nisam spavao. bojao sam se da se ne zarazi HIVom mislim da bi tada bio dao svoju glavu samo da on bude "normalan". u tim trenucima sam razmnišljao i o tome što će reći moj otac, prijatelji, kolege s posla... nikad mi u životu nije bilo teže. kroz naše razgovore sam znao bit neugodan i prijetit mu izolacijom dok se ne promijeni. a on nikako nije odustajao nego mi je recitiro svoje argumente. onaj koji me pogodio je bio kad mu reko da on ne može bit u ništa siguran jer je premlad, on mi je odgovorio ovako nekako: "tata, jeli se tebi diže na ženske?" šutio sam par sekundi iznenađen izravnošću njegova pitanja. nikad prije nije predamnom tako nešto rekao. onda je on nastavio "meni se diže na muške". okrenuo se i otišao u sobu. dosta sam o tome razmišljao tu večer...
sutra dan mi je donio knjigu Više od prihvaćanja" da pročitam. bio sam jako skeptičan. što će meni tu netko govoriti kakv je moj sin kad je on MOj sin. čisto iz znatiželje sam je krenuo čitat, samo krenuo... neznam zašto nisam nastavio tada. vjerovatno zbog toga što sam se bojao da će me uvjeriti u nešto. krenula je šutnja, šutnja duga 2 tjedna u kojoj nisam razgovarao ni sa sinom ni sa ženom. s posla bih išao pomagat bratu graditi kuću, bilo što samo da ne mislim o tome. zatim me jedne večeri oko 21 žena dočekala doma i rakla da sutra idemo kod psihologa. pitao sam zašto. tako da pokušamo riješit ovaj problem koji očito postoji. uslijedila je svađa.. koje se jako sramim. svašta sam izgovorio ali me uspjela uvjerit da pođem. bio sam siguran kako će sutra biti moja pobjeda, kako ću joj i mu dokazati. e sad nema šanse da ispričam sve što se sve pričalo na tom sastanku koji je trajao skoro sat vremena. psiholog bi pitao jedno, ja bi postavio pod pitanje siguran da neće moći odgovoriti, on bi odgovorio, a ja pitao i pitao. tu mi je recimo prvi put palo napamet da bi homoseksualnost mogla biti prirodna, normalna. on je onda spomenuo kako je mnogima problem to što misle da neće imati unuke i kako je to opravdano ali da bi sreća djeteta trebala biti na prvom mjestu te kako se roditelji u mnogim stvarima pokušavaju ostvarit preko svoje djece zanemarujući pri tom da su oni jedinke, koje imaju svoj mozak i svoje osjećaje. i sad je usljedilo ono najvažnije. upito me jeli mi važnije da imam unuke ili da mi je sin sretan, jeli mi važnije da mi se susjed ne smije ili da mi se sin osmjehne? to me definitivno razbilo. znao sam što je važnije. Uhvatio sam sina za ruku i rekao mu "oprosti" on se nasmijao. žena se nasmijala. ja sam se nasmijao. sa psihologom smo još malo pričali o HIVu. još uvijek me je strah da će se zarazit ali me jednako starh i za 13godišnju kćer. s njime sam pričao poslije o tome i shvatio da je zreliji nego što sam mislio. da upotrebljava glavu. to prije jednostavno nisam primjećivao. nisam skoro ni pričao s njim.kad sam došao doma nastavio sam čitat knjigu (knjiga je "Više od prihvaćanja" a autori su c. w. griffin, m. j. wirth, a. g. wirth) jako poučna i iz nje naučio kako prihvatit ne samo sina nego i svaku osobu onakvom kakva ona zaista jest. shvatio sam zašto mi je žena to tajila. upravo se ovakve moje reakcije bojala.
ova priča s premještajem u drugu školu je zaista tužna. ne mogu ni zamislit kako je djetetu kojeg će sada zatvorit, odmaknut od prijatelja, sredine na koju je naviknut samo zbog jedne njegove osobine. samo zato što je ono što je. nije on birao. pa sve i da je mogao izabrat tko bi izabrao takav život u kojem se moraš sakrivat? u kojem ti većina govori da si bolestan. kako uopće da dijete razvije neko samopouzdanje?