dakle, odlučim ja danas otić s malim u školu da razjasnimo kad je dopunska iz matematike i treba li i dalje ići. naime odličan je učenik i nije mi jasno kako on sad ne zna treba li i dalje ići. plus toga idem vidjet kad će više počet informacije za roditelje. i tako dođemo pred školu i učiteljica tamo - odlično pomislim i sva ponosna ju pozdravim.
razgovor prenosim:
Ja: dobar dan, ja sam mama od Kikija.
Ona (jedva me pogledavši): e, dobar dan.
Ja: ma recite mi treba li Kiki još na dopunsku?
Ona: a nek dolazi ako hoće
Ja: :? a kad je, koji danom?
Ona: mama, dopunska je četvrtkom, predsat.
Ja: a informacije, ne znam jesu li počele?
Ona: a kad niste bili na roditeljskom...
Ja: (lagano ljubičasta u faci od srama i slažem da nismo mogli doći, a ustvari nismo ni znali za njega): oprostite nismo mogli, kad su informacije?
Ona: četvrtkom u 14,15.
Ja: hvala! pomazim malog po glavi i kažem ajde pred ulaz.
Ona: a di ćeš ti, škola je završila!
(kako završila, nije ni trebala počet još???!!! :? )
Ona: ja Kiki ne znam di si ti, škola je danas bila u 10, svi su bili i sad je gotova, danas nismo ništa predavali!
otišli smo toooliko posramljeni da je to strašno.
učiteljica me cijelo vrijeme nije pogledala, muž u autu se slegao u sjedalo od sramote i otišli smo popišani do bola.
ono šta je najčudnije je da je odlikaš, ona svaki put kaže kako se s njim može o svemu pričat, kako se vidi da je puno proputovao..... međutim ON nikako da bar jednom donese sve knjige, da se sjeti svih domaćih zadaća iako piše na papir, zaboravlja zadatke i aktivnosti.... sve u svemu sram me je.
ako mu sve serviram i za njega radim tek onda nisam ništa napravila.
na momente mi je ko smušeni genij, na momente ko #$%#$
šta da radim????
p.s. molim vas na pp ime kojeg dobrog psihologa/ice u splitu!