gostkojispominječitanjeod
enta - nemam se namjere prepucavati. apsolutno stojim iza onog što sam napisala, a porod u bolnici na hr način za mene nikad nije bio opcija. slučajno je ispalo da sam u prvoj trudnoći bila u nizozemskoj i na svoju veliku radost otkrila da imaju sistem kakav imaju. dvojila sam između odlaska na leboyerovu kliniku (v. frederick leboyer: rođenje bez nasilja) i poroda kod kuće, te se odlučila za potonje. drugi porod je bio "neasistirani" u hr i za mene na svaki način bolje iskustvo od prvog. daleko od toga da sam jedina u hrvatskoj, upoznala sam poprilično ljudi koji su učinili isto. što se tiče pravno - birokratskih problema, nisam ih imala, sve je prošlo relativno glatko. kako sam se na to odlučila? pa, veći dio trudnoće mi je bio zagorčan upravo neizvjesnošću i razmišljanjem gdje i kako? postojna, austrija? prvi porod mi je bio brz, dakle morala bih čučati negdje sama dva - tri tjedna i čekati da se porodim. muž ne bi mogao čučati sa mnom pa vjerojatno ne bi ni prisustvovao porodu, koliko bi to čučanje u hotelu i bolnica samo koštalo? rijeka? isti problem. pokušavala sam naći babicu - nije mi uspjelo. i tako sam, inspirirana laurom shanley, odlučila roditi doma sama (s mužem). naravno da smo se temeljito psihički pripremili, naoružali informacijama, a nije nebitno niti to da ja ODUVIJEK po svojoj prirodi imam vrlo snažno povjerenje u svoje tijelo i zdravlje i NIKAD ne podliježem panici. Nisam se bojala tokom prvog poroda, a ovaj puta još manje. to su vrlo bitni elementi, jer ako žena nije potpuno sigurna da želi roditi na takav način i ako nije sigurna u sebe, ili ako ulijeće u tako nešto nepripremljena, to bi, pretpostavljam, moglo utjecati i na sam porod (čitati odenta, hormonska ravnoteža, strah-adrenalin itd.) JA osjećam u sebi taj instinkt, tu životinjsku snagu, ali to sam ja. svatko mora učiniti onako kako osjeća, a ako osjeća da to za nju nije prava stvar, mora ipak shvatiti da postoje osobe za koje je to ono pravo i najbolje. ja osobno mislim da bi mnoge žene bez problema rađale doma da je takva ustaljena praksa, jer pritisak okoline je nešto čemu se jako teško oduprijeti. itekako sam ga osjećala, pa makar samo i u obliku nekakve kolektivne svijesti (naravno, budući da sam staria lisica premazana svim mastima, ni u ludilu nisam nikome pričala o svojim namjerama. iz istog razloga sigurno nećete moju priču čitati na ovom forumu pod imenom i prezimenom, ali ću je objaviti - čim stignem - na bornfree! stranicama.) aha, još nešto - stalno se provlači nekakav epitet o "romantičnom" neasistiranom porodu. pobogu, kakva romantika? nije motiv nikakva romantika, nego želja da se zaštite majka i dijete, da im se omogući brz oporavak, a za dijete je iskustvo poroda nešto što utječe na cijeli daljnji život i uvijek ostaje u podsvijesti! intervencije tijekom poroda psihički određuju dijete za cijeli život, čak u tolikoj mjeri da bebe čiji je porod bio nasilan kasnije u životu imaju sklonost samoubojstvu, one čije su majke bile medikalizirane drogi itd. odvajanje novorođenčeta i majke je bez pretjerivanja valjda najgore nasilje koje postoji i koje čini svijet takvim kakav je danas. je li vam, cure, koje ste rodile u bolnici, ikada bilo teško brinuti se za bebu, jeste li se ikada osjećale nemoćne i nedorasle - volite, naravno svoju bebu, ali morate se NAPREZATI da se brinete za nju? zamislite kako bi vam bilo da su vam dopustili da u miru razvijete onu snažnu vezu koja se razvija samo tokom perioda neposredno nakon poroda. zamislite kako je to biti u potpunom suglasju s bebom - brinuti se za nju bez napora, nositi ju jer vama treba njen zagrljaj isto koliko i njoj vaš. meni je prvi porod bio prekrasan u usporedbi s bolničkim, ali ovaj neasistirani je bio potpuno prirodan i tek tu imam taj osjećaj koji sam vam opisala. neću više, jer sigurno će se naći netko tko će popljuvati sve ovo što sam rekla, a to je na koncu moje i samo moje najintimnije iskustvo...