Jesmo li baby friendly?

Trudimo se biti dobri domaćini rijekama turista. Ali tko priređuje dobrodošlicu djeci? I kakva je ona?



Zamah turističke sezone i sve zahtjevniji gosti, većinom obitelji s pripadajućom djecom sitnih godina, opet je na površinu izvukao pitanje: koliko smo zaista «baby» i «child friendly»? Iako je zov novca najčešće najjači argument, nikako ne bi smio biti najvažniji, pa bismo kritike trebali shvatiti kao dobronamjerne smjernice za približavanje pozitivnim tekovinama zapadne civilizacije kojima što prije želimo pripasti. Teško je to priznati, ali iako im nismo niti neki bauk-neprijatelji, baš se i ne možemo podičiti niti kao veliki prijatelj djece. Dok uglavnom dociramo napamet o pronatalitetnoj politici, što se ogleda u promjenjivim mjerama koje blistaju u svoj svojoj minornosti na začelju realne liste prioriteta, rijetki se vapaji probijaju do ušiju javnosti s pitanjem: a što je s postojećom djecom? Priznajmo: djecu je zaista najlakše «napraviti», pa je korijen našeg okorjelog neraspoloženja spram porodice veće od «proste proširene» u svijetu koji smo sebično gradili prema potrebama odraslih, a i nije nam baš najbolje uspjelo. Malci koje već imamo su na čekanju dok ne odrastu jer smo olako zaboravili kako nam je bilo u njihovoj koži i tako traje taj vječni začarani krug… Samokritičkim sagledavanjem problematike moramo priznati da smo u nekoj mjeri svi krivci: vlast zbog realne financijske nemoći, ali i nerazumijevanja, podjednako kao i cjelokupno društvo koje uz negativne aspekte domaće tradicije paušalno prihvaća uvezene navike. I na rkaju svatko od nas pojedinačno: prisjetite se kad ste posljednji put našli u sebi mrvicu senzibiliteta i malom gestom se mališanu pokazali prijateljem. Ako ne znate, za kaznu i buduću inspiraciju (ponovo) pročitajte «Malog princa».

Piše Silvija Glavić Stocca



Djeca su mali turisti, kao ih dočekujemo?

Zagreb polako postaje grad orijentiran na djecu. Nekoliko godina unatrag svi novosagrađeni šoping centri imaju kutak za prematanje beba, kao i igraonicu u kojoj dok kupujete možete ostaviti mališana starijeg od tri dogine, a mlađe dijete možete voziti u posebnoj sjedalici ugrađenoj na kolicima (packa onome koji je svojedobno zatražio da djeca ni ne dolaze!). Sa sjedalicama za jedenje stvar je nešto lošija: ima ih poznati fast-food lanac koji se zbog vrste jestvina ne može deklarirati kao «friendly», drugdje ih treba svijećom tražiti. Zato, uzme li se u obzir dobra informiranost naših ugostitelja i promptno uvođenje svega što miriše na profit, dojam je da su djeca tu – nepoželjna. Krenete li prema moru, osobito novosagrađenim dionicama, upozorenje: za slučaj prometnih čepova u špici sezone opskrbite se svime djeci nužnim za desetak sati vožnje i budite spremni na promjenu pelena u prtljažniku. Kad se dočepate mora, razveselit će vas popust na cijene pansiona za djecu u svim hotelima i, možda, pola obroka za pola cijene u nekim restoranima. Ponegdje se nude krevetići za bebe i mini klub sa zabavno-sportskim programom za djecu stariju od 3 godine, ali – uz paprenu cijenu. Nažalost, hoteli s dizalom do mora mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Više od navedenog naći ćete samo u već sad europskom istarskom primorju, a «južnije je tužnije», uz iznimke luksuznijih smještaja s de luxe cijenama. Topla preporuka: dječje potrepštine ponesite od kuće, da vas neugodno ne iznenadi ne nađete li potrebnu veličinu pelena ili tip dječje hrane. Krenete li na izlete u unutrašnjost, osim u većim gradovima i na novijem seoskom turizmu za (skoro) sve navedeno i ne pitajte.


Đulijana Badurina Sertić: Izvan kuće majke nigdje, baš nigdje ne mogu previti svoje dijete.

- Od prvog dana života naša su djeca u neadekvatnim uvjetima – kaže Đulijana Badurina Sertić, psihologinja udruge RODA.
- «Rooming in», boravak majki i beba nije omogućem gotovo ni u jednom našem rodilištu, a dojenje se općenito ne potiče. U većini bolnica uz dijete možete biti samo u vrijeme posjeta, a roditelj tada ne može dobiti bolovanje jer je, po mišljenju HZZO-a, nepotrebno. Majka može biti uz dijete na teret HZZO-a samo do 6 mjeseci njegove starosti i to ako živi dalje od 15 kilometara od bolnice i donese potvrdu da ga još doji. U sklopu Dana obitelji organizirali smo potpisivanje apela za «Vrtiće iz bajke», kojim tražimo da se poboljša situacija u vrtićima: grupe su prevelike, stručnih osoba poput psihologa premalo, ishrana je preteška, zdravstvena zaštita nedovoljna, a radno vrijeme neodgovarajuće. Iako nije optimalno, polazak 6-mjesečnog djeteta u jaslice naša je realnost, ali istodobno u Zagrebu imamo samo dvije takve grupe. Nadalje, zaposlena mama nema gdje ostaviti dijete na sat-dva, ali ne može ni previti ga izvan kuće. Tražimo da se delimitiraju porodne naknade i smanji porez na dječje potrepštine. O nužnosti promjena u stambenoj politici suvišno je i govoriti. Planiramo i akcije usmjerene na škole koje moramo početi percipirati i odgojno, a ne samo obrazovno. Na www.roda.hr otvoreni smo za sugestije koje će pomoći u dosezanju cilja: dostojanstvene trudnoće i roditeljstva.


Emina Anđelković, dipl. ecc.: Malo je parkova, a u kolicima se gradom vozi pravi slalom

Iz mojih iskustava znam da majkama koje to žele neke bolnice maksimalno izlaze u susret. Zarazna, na primjer. No, situacija bi općenito trebala biti puno bolja. Najbanalniji, ali bitan primjer: kolicima se ne može proći pločnikom od parkiranih automobila. U Zagrebu je samo nekoliko uređenih dječjih igrališta, među kojima je broj 1 ono pored Boćarskog doma, ali meni to ne znači mnogo kad stanujem u Sesvetama s dvije potrgane ljuljačke u parku. Moj sin ne može na tobogan u svom vrtiću da se ne ozlijedi. Problem s jaslicama i vrtićima vječna je tema: majke se često moraju odreći porodiljnog, a nemaju gdje s djetetom. Ali istina je i da ljudima nedostaje razumijevanja. Primjerice, ako dijete plače, komentiraju kako je razmaženo, umjesto da pomognu. Svaki roditelj koji kupuje pelene i bar dva para dječjih cipelica godišnje, složit će se kako bi bilo pravedno da su porezi za dječje potrepštine manji.


Tanja Radočaj, voditeljica ureda UNICEF-a u RH: Od 32 rodilišta u RH nijedno ne zadovoljava 10 bitnih kriterija

«Baby friendly» je termin koji se internacionalno koristi za rodilišta koja zadovoljavaju propisanih 10 kriterija o potrebama novorođenčadi i majki u njima. Iako ga je od 32 rodilišta u Hrvatskoj 15 doseglo, nijednog a ne zadovoljava potpuno, nažalost zbog distribucije paketa «Sretna beba» koji nije loš kao ideja, ali sadrži međunarodnim pravilnikom zabranjene reklamne proizvode. Pojam «Child friendly» shvaćamo kao «Gradovi – prijatelji djece» koji bi trebali biti prilagođeni njima i njihovim potrebama, a ikako ga dosad unatoč podužoj listi nije zavrijedio nijedan naš grad, izgledno je da bi ga na jesen mogla dobiti tri. Ta globalna inicijativa obuhvaća niz aktivnosti koje osiguravaju da djeca u svom okruženju imaju uvjete za igru i potrebne servise, čist okoliš, pristup rekreativnim aktivnostima u adekvatnim prostorima, kao i materijalni aspekt kroz pomoć u izjednačavanju prilika. Naime, bez investiranja u djecu nema napretka, a to se ne odnosi isključivo na novčanu pomoć, nego i na razmišljanje o tome gdje se djeca igraju, tko ih čuva, jesu li sigurna, imaju li dostupno i kvalitetno obrazovanje i zdravstvenu skrb, jesu li pozvana da sudjeluju kao članovi društvene zajednice ili žive u izolaciji dok ne navrše 18 godina da bismo ih tada pozvali da nam se priključe u okruženju u kojem se često ni mi ne snalazimo.


prof. Dijana Miočić: U nas još ni jaslice ni vrtići nisu «baby» ni «child friendly»

S jedne strane prihvaćamo zapadne vrijednosti po kojima su tržište i profit mjerilo svega, pa se majke s porodiljnog jako rano vraćaju na posao i djeca odlaze u jaslice, a s druge strane tu je naš tradicionalni pristup, po kojem je majci mjesto u kući s djecom. Jaslice i vrtići nisu baby» ni «child friendly», a ne možemo se pohvaliti ni uvjetima rađanja. To je slikovito opisano u jednom citatu na forumu RODA-e: Kad bismo mladunče životinje od majke odvojili staklom i dali joj da ga hrani svaka tri sata, smatralo bi se to okrutnošću prema životinjama; u postupku s ljudima to je općeprihvaćeno.» Sustavnom potporom i edukacijom postigli bismo mnogo veću stopu dojenja od trenutne: oko 60 posto naših majki prestaje dojiti bebu nakon tri mjeseca njezina života jer se bočica i umjetna hrana nude na svakom koraku, a žene obeshrabruju stavom da je podojiti dijete u javnosti neprihvatljivo. Izvan doma nemate gdje previti bebu. Trebalo bi omogućiti roditelju boravak uz hospitalizirano dijete. Istina je da bi se više moglo učiniti na državnoj razini, ali krenemo li samo svatko od sebe mnogo ćemo učiniti.


prof. Ana Duff: U Kanadi i šoping centri imaju savjetovališta za roditelje

Mogu usporediti naše uvjete s onima u Kingstonu, u Kanadi gdje sam živjela. Tamo gdje god se okrenete nalazite informacije. Postoje razni programi i roditeljske grupe svakome dostupne i – besplatne. Prihvaćenost djece vidljiva je na svakom koraku, od vrtića do restorana. Također, dok je opća porezna stopa 15 posto, za sve dječje potrepštine je 7 posto, a hrana ima nultu stopu. Sva su rodilišta «baby friendly» i imaju svu zamislivu pomoć pri dojenju. U Kingstonu čak i veći trgovački centri imaju prostorije gdje majke s bebama dolaze po besplatne stručne upute o dojenju, djeci u prometu, prevenciji trovanja… Cjelokupno je društvo «child friendly» orijentirano. No, u Hrvatskoj je bolij kulturni program, pa u Zagrebu ne propuštam klince odvesti na dječje kazališne predstave. Uz to, roditeljski je stres u Hrvatskoj neusporedivo manji.


Poslušnima vječna figa

Kako izgleda, sve će i dalje biti prepušteno pojedinačnim inicijativama i, okupe li se, o njihovoj kritičnoj masi. Iako je država i do sada obraćala pozornost samo na krajnje problematične obitelji i djecu, posljednja loša vijest govori da će poslušna i zato vječno zapostavljena većina i dalje čekati u zapećku jer će Ministarstvo obitelji, kako je najavljeno, početi djelovati tek od 2006.! Doduše, Vlada RH je na tragu famozne Konvencije o pravima djeteta još 1998. usvojila Nacionalni program djelovanja za djecu u RH, a potom i iz njega proizašlu knjižicu «Prioritetne aktivnosti za dobrobit djece od 2003. do 2005.», ali cijela stvar, na putu popločenim najboljim namjerama do danas nije zaživjela.