strahovi su nametnuti i predodžba o porođaju kao o nečemu jako, jako opasnom je nametnuta... ja iz svog iskustva, i prvog i drugog, mogu reći da je porod fiziološki proces koji tijelo bez problema savršeno odradi onako kako ga je evolucija opremila da ga odradi, dapače i uz neku dozu ometanja. u pitanju je vrlo moćan proces i kad beba odluči izaći, ona će i izaći. pa na koncu konca ne može valjda ostati unutra. naše tijelo je opremljeno na svaki mogući način da to može odraditi. zašto se nitko ne pita kako to da nam srce cijeli život kuca i ne prestane iz čistog mira ako je zdravo? zašto ne strepimo sa svakim otkucajem da li nakon njega dolazi slijedeći? na svom prvom porodu bila sam osupnuta time kako to sve savršeno funkcionira. znala sam da se ne smijem bojati i da trebam biti tu i sada i dopustiti svom tijelu da odradi što treba. bojala sam se možda prije, i razmišljala, a za vrijeme poroda otresla sam takve misli od sebe; i inače sam takva, doduše, kad treba skočiti - ja skočim, ako kužite što želim reći.
ne smatram da sam riskirala... kao što sam već rekla, više bih se bojala ići u bolnicu nego roditi sama...radije bih bebu bacila među čopor vukova nego dopustila da ga odvoje od mene i bezosjećajno vježbaju svoje procedure na njemu... umirala bih od straha za bebu da, recimo, pušim, umirala bih od straha za bebu da ga ne dojim... za mene je prirodna opcija uvijek bolja. možda je to pitanje svjetonazora, ali ja tako razmišljam i osjećam.
ne znam da li ovo zvuči čudno, ili radikalno... pitajte bilo koju sisavicu i reći će vam isto...