Tate koji se ne bave djecom i njihove zene
Otvoram ovu temu na koju me je ponukala jedna usputna primjedba jedne nase forumasice da se njen muz bavi djetetom samo usput, kad nema pametnijeg posla.
O ovoj temi imam svoje misljenje, mislim da sam ga vec dva-tri puta napisao na nekim drugim temama, no nikad detaljno, ali me sad bas svrbe prsti da to ucinim. I necu imati dlake na jeziku, za dobro vas mama i vasih muzeva ... a vi imajte na umu da to sto pisem pisem s dobrom namjerom.
Na pocetku, da ne bude zabune, ne branim muzeve koji se ne bave djecom. Mislim da bi oni sami morali znati da oni jednako tako drze polovicu obitelji na svojim ledjima (tako nesto smo i slusali za sklapanja braka, nismo li?) i da je isto tako njihova briga da se brinu o djeci koliko im to mogucnosti dopustaju. Jasno da ce se odmah nakon poroda djetetom vise baviti mama, isto tako prihvacam da ce na porodiljni puno cesce otici mama (jer, na zalost, muskarci imaju ipak u pravilu vise place, a mamino prisustvo u toj dobi dojenja je ipak bitnije nego tatino) ... ali ne vidim opravdanje da se oni na bave djetetom usprkos svim poslovima, duznostima, popravcima auta, prijateljima, TV-u i svim ostalim stvarima.
No, smatram da su isto tako mame jednim dijelom krive sto je tako, a ta krivica moze biti dvojaka.
Ajmo prvo reci koju o patoloskim vezama. Recimo da je mozda 10-20% muzeva (ovo sad pisem odoka, bez neke analize) zaista iz nekog razloga nesposobno da budu dobri ocevi ... ali su isto tako nesposobni da budu i dobri partneri. I to je ono sto su zene morale prepoznati prije nego li su zacele djecu sa njima i trebale su odmah otici od njih kad su vidjele da su patoloski tipovi,a ne pokusavati ih izbaviti iz alkohola, nasilja, kocke, kradje, droge, obiteljskih patologija ili cega li vec. Imam iskustva s jednom takvom vezom u koju sam stjecajem okolnosti svojedobno uletio bez puno razmisljanja ... kad je popustio pocetni entuzijazam vidio sam da mi ta zena ne odgovara i da ima neke ajmo rec nezdrave poglede na svijet i okolinu ... pokusao sam razgovorom rijesiti probleme, no kad sam vidio da to ne funkcionira otisao sam. Bojim se da zene cesto predugo ostaju uz muskarce od kojih su u stvari trebale pobjeci cim prije ... a kad im se jos zalomi dijete, e onda pocinje tuzna prica ... pune su ih novine - nasilje, siromastvo, ozljede, cak i smrti, djeca sa tuznim djetinjstvom. grozno.
I onda se uvijek sjetim kako je tesko vjerojatno da ta zena nije vidjela prije da je taj covjek nasilan. Vidjela je, sigurno, samo ga nije ostavila kad je bilo vrijeme, zivjela je u nadi da ce ga promijeniti, da ce sve biti bolje. A to se tako rijetko desava, niti mi mozemo nekoga promijeniti niti se ljudi tako cesto sami od sebe mijenjaju.
Ok, toliko o patoloskim muzevima. Ajmo sad o onima koji se ne brinu puno o djeci, a "normalni" su ljudi, dobri muzevi. Neki od njih nisu nikad imali prilike baviti se djecom. Neke je sram (da, i muskarci poznaju sram, samo o njemu ne vole pricati), da ce im se smijati ljudi, prijatelji, mozda cak i zena sama. I onda oni neuki prime dijete k'o kristalnu vazu. Ili, mozda jos gore, k'o nogometnu loptu ili volan. A mama grakne "Hej, kako ju to drzis, primi glavicu, nemoj ovako, pelena ce ispasti, pazi, bodi ju zulja". I nakon takve dvije-tri scene i najdobronamjerniji tata ce otici za TV ili u radionicu ili sa prijateljem na pivu ili ce postati radoholicar i radit do ponoci. I nece se vise vracati djetetu osim kad bas mora.
Svima od nas je neugodno kad treba napraviti nesto sto ne znamo, a kako je tek kad se tu radi o malom njeznom djetetu. Kad smo MZ i ja dosli iz bolnice sa Vedranom, nasim prvim djetetom, usli smo doma u sobu, pogledali se i istovremeno zapitali "Sto cemo sada sa njim? Kako cemo?", samo sto nismo zaplakali od srece, ali i od brige. Mislim da se tako osjeca 95% muskaraca kad primi malu bebicu u ruku. E, onda se treba nauciti kako i sto, i tu, mame, budite strpljive. VI ste puno sa bebom, dojite ju, vidite ju svaki dan kad ste doma ... a on dodje doma popodne i ne moze u tih 3-4 sata i da je najdobronamjerniji tata steci toliko iskustva koliko ga vi imate. I jasno da ce cesto napraviti nesto sto ne odobravate. Ako to moze biti opasno ili jednostavno ne valja, tad mu to recite, ali ne kao "Jesam ti ja rekla, ne takoooooo!", nego prijateljski. A ako nije tako vazno, tad ga pustite nek se sam snalazi. Bolje je nek je dijete i pet puta popisano, sesti put ce muz dobro priomijeniti pelenu. No, ako ga nakon drugog puta potjerate u kut, tad to nece nikad nauciti.
Isto je i sa igrama, razgovorom, svime. Ako psuje ili prijeti ili nesto , opomenite ga. Ako pak prica o autima ili nogometasima, nek prica - znam da bi vi htjele da prica o necem drugom, no to je sad njegovo vrijeme - vjerojatno se on ne mijesa kad vi pricate o ljepotama prirode ili odjeci za barbiku.
Dakle, moj savjet mamama bi bio: puno strpljenja sa muzevima (Znam da je tesko, ali mora se), polako ih uvodite u "posao" i dajte im "njihovo" vrijeme sa djetetom,a vi odite u kadu, kuhinju, frendici na trac-paryiju ili na plac. I nemojte po povratku odmah s vrata pitati sa zebnjom u glasu "Jel sve dobro?" nego "I, kaj ste se danas igrali?"
Za kraj: sto se ovih stvari tice, mislim da je MZ jedna od najstrpljivijih i najboljih mama/zena na svijetu. Jasno, i njoj se nekad omaknu neke primjedbe tipa "Makni se, ja to znam bolje", no tad popricamo o tim stvarima i tad bude OK. Imamo uglavnom vrlo slicne stavove o odgoju, a kad razlike dodju na vidjelo, tad ravnopravno pricamo o njima ... a sve to zahvaljujuci i tome sto me je od pocetka primila kao ravnopravnog partnera u braku, ali i roditeljstvu.
Eto, najte kaj zamjerit, ali to je moje vidjenje stvari i smatram da je tocno. I bit cu sretan ako cu ovim postom potaknuti barem jednu mamu da malo vise pripusti tatu djetetu i da mu vecu odgovornost.
 |
|||
Odgovori s citatom
I upravo si napisao ono što sam ja tileici odgovorila. A i sama proživjela.
...Onda smo se zakačili ...i trebalo mi je vremena....ali danas stvari dobro dobro funkcioniraju. 
i samo bi napisala da obožavam mm, jer je fenomenalan i muž i tata!! Bio je na porodu (hvala Bogu na tome!), brinuo se o sinu kada sam ja ležala pod temp. od 40 stpunjeva s mastitisom, drag je, nježan, voli se igrati sa Š., najljepše mi je kada Š. savlada neku novu vještinu, ja pogledam mm, a on ponovno ima, kako on kaže, suze u očima (naravno od sreće). Zauvijek ću pamtiti trenutke kada me držao za ruku na porodu, ili kada se Š. prvi put nasmijao, sjeo, ustao se i sl., ali isto tako ću pamtiti mm-ovo savladavanje hranjenja našeg sina ili premotavanja platnenih, kupanje i ostale slatke stvari. 
), ja moram naglasiti kako kao i ti duboko vjerujem da svaka žena zna što je dobila udajom/životom sa svojim odabranikom.
tatek prvotno napisa
MMu
A i rezultati se vide a srce mi je veće od zemaljske kugle kad mi učiteljice i susjedi hvale djecu kao dobro odgojenu.Ma to mi je sva sreća u životu,a mužić i ja zajedno guramo taj teret života i drugačije ne mogu zamislit.
. Nikada ju nije uspavao, okupao, pa ni obrisao guzu :? , a nije da nije želio...
d početka zajedničko roditeljstvo u punom smislu. Početna borba s grčevima, prematanja, ispuhivanje nosića aspiratorom kad je bilo potrebno, igre, šetnje, učenje prvih koraka, kupanje!!!!, ništa nije prošlo bez tate -iako kad radi bude odsutan od 5 ujutro do 8 navečer i tako danima... pa onda čitav dan doma...
