što kada je posvojenje tabu tema, i kada dijete za to dozna tek 12 godina poslije, slučajno,u pubertetu, ne od posvojitelja,nego od trećih lica.
i kada poželi saznati tko su bili roditelji koji su ga usvojili, a posvojiteljima izričito to ne smije spomenuti,kako dalje.
gurnuti negdje u pozadinu mozga tu neutaživu glad za saznanjem tko je bila ta žena, bilo je nemoguće, i onda ono razočaranje, da to nije osoba iz mašte, već neodgovorna sebična žena koja je nemarom i neodgovornošću postala majka bez mogućnosti, ali ne i želje da se brine za svoje dijete i dijete joj je oduzeto.
sada ostaju dva problema, odnosno dvije grižnje savjesti, zbog suza biološke mame jer joj ne želimo omogućiti upoznavanje oči u oči i jer smo prekinuli sve kontakte (možda nije bilo ljudski, ali dijete, sad već odrasla osoba tako je odlučilo) i grižnja savjesti jer posvojiteljima se to nikada nije moglo, i nije reklo.
napominjem da je sve prošlo u tajnosti,ali ne znam jeli bilo ispravno podvući crtu i krenuti naprijed ne misleći o tom ili je možda bolje staviti sve karte na stol, jer nije isključena mogućnost (vrlo je vjerojatna), ne po izravnoj liniji ali da djeca brače i sestara sutra ne znajući mogu završiti zajedno.
želim iz očiju druge strane, posvojitelja čuti koji je ispravan put, štititi djecu od kontakta u tajnosti, strepiti cijeli život, ili se javno suočiti s biološkom obitelji i potomcima koji su nastali iza nje.
pišem možda neodređeno jer je situacija delikatna, i nije za široke mase