Prošli tjedan imali smo nekoliko noći problema sa spavanjem. T. se budio više puta u noći, vrištao (možda je nešto sanjao), nikako se nije mogao smiriti. To je trajalo od 2-4h nekoliko noći zaredom. Pokušavali smo ga smiriti na sve načine kojih smo se mogli sjetiti. Razbudili smo ga, palili svjetla, izlazili van, nosili ga okolo, pjevali, plesali, čuda izvodili. I tak sam jedan dan potpuno smlavljena sjela s njim u naručju na krevet, smišljala što i kako dalje. Do nas je došla mica Pika, počela se umiljavati oko bosih T-ovih nogica koje su visile nad krevetom. On je počeo po njenoj mekanoj dlaci mijesiti stopalima, ona se gurkala da mu bude što bliže. Smirio se, suze su prestale teći. Polegla sam ga na krevet, ona se stisnula pored njega, primio ju je, rukicama je prolazio kroz dlaku, za pet minuta je spavao. Hvala ti mica-maca