Naporno dojenje (21 mjesec)

[Romina]

Ovaj topic mi je idealna prilika da se i ja malo izjadam...nadam se da mi anora neće zamjeriti...naime Maureno ciki skoro pa 21mjesec i meni je postalo koma...bole me prsa,smeta mi kad u noći ciki ili kad me dobar dio noći drži za bradavicu...pomislila sam na svakakve metode i sad me je baš sam ušla u fazu kad mi je teško.Voljela bih da on sam prestane odnosno da sve ide nekim prirodnim putem ,ali vidim da on i ne pomišlja na to....nisam pametna kaj da radim :/

ako slučajno kasnim sa posla onda vuče moju mamu za cice i tužno kaže neeemaa...to znači da bi mu bilo kojom metodom priuštila šok,i da bi bio ljut,tužan i sve nešto

[Romina]

fali post prije toga napisan

[anchie76]

Sad sam vidjela.. jooooj... ajd ubacit cu ga kao da si sama sebe quotala

sorry

[ivana7997]

neeee, romina.

ima sigurno metoda koje su bas za vas.

drzi se. ovo je razdoblje i meni bilo strasno strasno tesko. dodaj tome cinjenicu da je dojio samo na jednoj cici i da je ta slucajno dobila neku ranicu pa soor i bila uzasno uzasno bolna. i da sam ja imala neku granicu u glavi, bezveznu ali svejedno, da je do 18 mjeseci ok a poslije da ne bih.

to je bila moja granica, njegova niposto ne.

pogledaj moje starije postove, bila sam ocajna. stvarno ocajna. najgore bi mi bilo kad bi mi netko onak ovlas otprdio da sto, ako mi dojenje nije gust, neka prestanem. ha. evo, sad cu.

prvo mi je bilo korisno kad sam procitala majinu recenicu da je dojenje roditeljstvo u malom. kad sam skuzila da dojenje nije izdvojeno iz moga majcinstva nego da je jedan segment. vazan, i tada sasvim prevladavajuci jer je ugrozavao sve ostalo, ali segment. tada sam mu trebala na taj nacin, i trebala sam pronaci nacin na koji cu moci odgovoriti na njegove potrebe a da to ne ugrozava mene. ili da me ugrozava ali da ja to mogu podnijeti.

usmjerila sam se prema prekidu dojenja ali sam shvatila da to nece ici brzo. preporodila sam se kad sam shvatila da na to mogu utjecati. ne preko noci, ne odmah, ne onako kako bih ja htjela. ali mogu.

i jos nesto. kad sam shvatila da napredak treba promatrati u kontekstu nekoliko dana ili tjedana, a ne u nekom kracem razdoblju.

ima toga jos. sad ne stigem, javit cu se kasnije.

drzi se. tesko je, ali ce proci. samo jos malo hrabrosti i strpljenja s tvoje strane i cestitat ces si na svemu. iako ti se sad ne cini tako.

[Romina]

joj pune su mi oči suza...hvala ti na ovome

[anchie76]

Jako lijepo receno Ivana

[sandraf]

i ja idem ka prestanku dojenja. stalno odgadjam, postavljam nove granice, ne znam na koji nacin bih to ucinila i koliko ce trajati, ali JA sam spremna.

sad joj samo moram dati vremena da i ONA shvati da je i ona spremna.

napredak promatram u kontekstu nekoliko mjeseci, ali i to mi je trenutno dovoljno

razlozi su isti kao i tvoji.

[TinnaZ]

ja sam isto u toj fazi.
Da ne otvram novi topic, konkretno najviše me muči što me sve više i više grize. Počelo je još kad smo došli iz rodilišta nedovoljnim otvaranjem usta, što smo riješili nekako i jedno vrijeme je bilo ok.
Sada opet sve više popušta bradavicu kod dojenja, tako da na kraju drži samo bradavicu a zubići mu dođu točno na pregib bradavice. I onda se tako čvrsto drži (jer ja imam običaj kada dođe to toga prekidati dojenje), on kuži i sve me više stiska, da mi se urežu zubići.

Po noći dojimo 1 nekad 2 puta (pogotovo ako je bolestan), i to smo riješili da više ne traju podoji po sat vremena, ali koma mi je jer me sve više i više grize.

Ima li tko kakav pametan savjet.

[Nika]

to su jako teski trenuci, ja bas prolazim kroz jedan

moj stariji sisavac ima 48 mjeseci staza od toga zadnjih 11 u tandemu.

do trudnoce je sve bilo manje vise pjesma, tada je krenulo a sa tandemom samo raste.

ja sam ta koja situaciju otezava, jer sam u nekoj down fazi gdje mi je dojenje njega postalo naporno.

kako je samo tuzan
svakako se izvlacim, iako je on jako smanjio (sisao bi valjda i pet puta dnevno) a meni i dva previse.
tu ne racunam mljadjeg koji iskljucivo doji.

idemo hrabro dalje.

bas kako sandraf kaze - ja sam spremna, moram mu dati vremena da on shvati da je spreman.

[Nika]

oprosti romina, sad vidim da sam se samo pojadala na tvom topicu.

ivana je bas krasno napisala


drzi se

[Maja]

Sve cure dršte se, a poseban zagrljaj Niki, ja sam u istoj Janovoj dobi bila točno tamo gdje si i ti sada. NISAM MOGLA. A sada se samo sjećam da mi je bilo užasno teško, osjećaj ne mogu uopće više rekreirati. Sasvim iskreno, bude mi i malo žao što sam ga prestala dojiti (s 4 i 3 mjeseca) jer mislim da mu je bilo prerano, a da je prestao kao što on puno previše toga radi - jer mi želi ugoditi, jer surađuje sasvim direktno (kao jutros, kad je rekao da je postrugao sav čokolino iz zdjelice da bi meni bilo lakše oprati ). A i ovog perioda s Nolinih nekih 20 mjeseci se se sjećam kao prvog nekog kriznog razdoblja kad je neprestano dojila i kad mi je fakat bilo užasno.
Ono što sam isto primjetila (s njom najviše, u zadnjih par mjeseci) je da moje odbijanje djeluje na nju tako da samo više i histeričnije traži dok je moja pasivnost, moje pristajanje toliko smiruju da smanjuje prilično naglo dojenje. Ovo jako dobro funkcionira za dosta stariju dojenu djecu, negdje 2 i pol i dalje, po mojoj procjeni. I, naravno, beskonačno je lakše reći nego učiniti, i to znam. Ali, korisno je, mislim, podsjetiti se.

[Nika]

upravo tako, sto ja vise odbijam to on vise trazi.
a da ne spominjem kakav mu je dan ako od jutra imamo rasprave o tome koliko je i kada dojio.

zadnjih dva dana pokusavam da moja prva reakcija kad trazi nije jel si doji danas, koliko ces doji, ajde brzo...

onda me on sav sretan pita: a kaj mi das?!
ono nema nikakvog otpora, i on i ja smo onda mirniji.

znam da mu nije lako, jer ja s njim slazem kompromise dok brat mu doji bezuvjetno...

i lakse mi je nakon razgovora sa mojom dragom anchie koja mi uvijek zna reci dve pametne ili kad procitam majine recenice.
zadnji puta me je zoranin post isto osvjestio i tak.. treba svaki puta iznova stat i disat.

opustit se i s njima pricat puno o tome.

tada se opustim i napunim baterije opet za neko vrijeme.

[Zorana]

Cure, jel mislite da se starija djeca lose osjecaju jer se s njima uvijek pregovara, a mladji doje koliko hoce?
Moja Zorka je tip slican Majinom Janu. Ili apsolutno suradjuje da mi ugodi ili mi u nekim losim stvarima postaje kao ogledalo (npr. kopira svaki nas ispad s galamom itd) . Pa mi je puno puta tesko vidjeti sta je ustvari s njezinim osjecajima.

[Lutonjica]

Ono što sam isto primjetila (s njom najviše, u zadnjih par mjeseci) je da moje odbijanje djeluje na nju tako da samo više i histeričnije traži dok je moja pasivnost, moje pristajanje toliko smiruju da smanjuje prilično naglo dojenje

ovako identicno je i kod nas.
i jos jedna stvar, puno lakse prihvaca moje odbijanje ako ga izgovorim veselo i kroz salu, kao zezanciju, kao kreveljenje.
ako sam down, ako se na meni vidi koliko mi se ne da, onda jos jace inzistira.

jednostavno, treba joj moja smirenost i dobro raspolozenje, kao i u ostalim situacijama, da bi se osjecala sigurno.

pa ako ju odbijem, ali sam vesela i dobre volje, njoj je to ok, jer sam ja ok.
ako sam lose, cvilim da mi se ne da, onda ona poludi za cicom, jer sam ja lose, a njoj treba netko/ nesto da ju smiri i razveseli (kad ja to ne mogu jer sam down)

mislim, ovo kod nas vrijedi uvijek, ne samo za dojenje. ako sam ja dobro, ona je savrseno dobro.

[Nika]

Ja mislim da je Ben jako tuzan sto Tim doji kad zeli.

Kod njega je definitivno najbolje da mu svaki podoj koji trazi dam jer tako ce automatski manje o tome razmisljati i nece cesto traziti. Nece biti tuzan ni ljut.

Jos samo da sebe skockam...

[Storma]

Ja mislim da je Ben jako tuzan sto Tim doji kad zeli.

Kod njega je definitivno najbolje da mu svaki podoj koji trazi dam jer tako ce automatski manje o tome razmisljati i nece cesto traziti. Nece biti tuzan ni ljut.

Jos samo da sebe skockam...

pa,probaj ovako...realno gledajuci, nece jos dugo dojiti
ako si mogla ovoliko izgurati, daj mu jos to malo koliko treba
za par godina imat ces vremena za sebe koliko god hoces, i nemoj rec krepat cu prije toga, jer neces.razmisli malo, prije (pricam napamet) godinu dana si imala jednos sisaca, a prije dvije nijednog, a puuuuuuuuno vremena za sebe, no sumnjam da si bila sretnija nego sada
so...guraj dan po dan. nemoj zacrtavat ciljeve, i dozvoli si da ponekad prezivljavas
i dolazi se ovama jadat svaki put kad trebas

[Storma]

Romina, i nama je tako, stim da sam ja doma.
I nije bas da joj za silu treba cika. al treba. i dam joj. nekad poluddim, al to je kratko. izdrzi. pusa

[Ceca]

Razumem vas cure sve. Milion puta sam krizirala. "Sada cu prestati i gotovo",pomislim, ali onda me prodje i nastavlljamo po starom.

Filip je bas postao smor kada sam ga jos dojila podanu. Kada sam kod kuce gotovo sve vreme sam drzala majcu podignutu. Kafu sam pila stojeci.

[Ceca]

Ovo potpisujem.

pa,probaj ovako...realno gledajuci, nece jos dugo dojiti
ako si mogla ovoliko izgurati, daj mu jos to malo koliko treba
za par godina imat ces vremena za sebe koliko god hoces, i nemoj rec krepat cu prije toga, jer neces.razmisli malo, prije (pricam napamet) godinu dana si imala jednos sisaca, a prije dvije nijednog, a puuuuuuuuno vremena za sebe, no sumnjam da si bila sretnija nego sada
so...guraj dan po dan. nemoj zacrtavat ciljeve, i dozvoli si da ponekad prezivljavas
i dolazi se ovama jadat svaki put kad trebas

[Nika]

storma, stoji sto kazes skroz.
samo nije stvar u vremenu za mene, nego u nekoj nepodnosljivosti kad on doji, boli cak. ja se moram dobro koncetrirat, mantram, brojim, disem... ma svasta radim samo da mu podoj nakon dve minute ne prekinem.
ne znam kak da opisem to stanje, uzasno, uzasno me smete.

evo, zivim dan po dan. i jucer i danas je dojio, na svaki zahtjev bez mog odbijanja i manje je stresa bilo definitivno.


i veliko olaksanje mi je kad mogu doci ovdje i izjadat se

romina kako je kod vas?

daj nam malo pisi.

[Zorana]

Nika, skroz razumijem o kakvom osjecaju se radi. :/
Meni tesko pada to sto ne mogu jednostavno sjediti i pustiti mozak na pasu dok Zorka doji. Bas se trebam skoncentrirati i doslovno mantrati u sebi....Te psiholoske momente mi je bas tesko rijecima objasniti.Ali eto, sve mame koje kroz to prolaze znaju i bez izjasnjavanja.

[Zorana]

Ja o tome jedino i pricam s curama s foruma. Jer na bilo kakav spomen toga obicno dobijem odgovor: Pa sto ne prestanes?
Eto, tesko je razumjeti zasto, ali odgovor jednostavno nije u prestajanju. Valjda su te faze prilagodbi teske i za nas i za djecu, a bez obzira koliko je tesko, tesko je i razumjeti zasto zena unatoc tome ne zeli prekinuti dojenje. Koja konfuzija.

[sandraf]

ja znam zasto ne prestajem. zato sto smo puno puta svjedocili njenim nocnim odlukama da bi sad bilo pravo vrijeme za igru, ako nisam voljna okrenuti se k njoj i dati joj cicu.

ona se vjesa po meni, pokusava doci do cice, mamace i onda odustane. stane na sred kreveta i krene skakat "kok, kok, kok!!!"

uglavnom, radi tog kok-kok - meni je jos uvijek jednostavnije dat joj cicu. bar je tisina u sobi

i vesela sam jer je kriza prosla. nastavljamo s dojenjem bez daljnjih planova.

[Zorana]

Ja ustvari ne prestajem jer vidim da joj je to jos uvijek jako vazno. Pa makar i ta minuta dnevno.....O mladjoj kceri ni ne pisem. Jer njezino dojenje gledam drugacijim ocima, sto nikako ne kuzim. Mislila sam da ce mi u trudnoci podjednako smetati dojenje, bez obzira od koga dolazi.

[kli_kli]

Novi je star isto kao Maureno (razlika 12 dana ), a ja sam vec pisala po forumu kako bismo zeleli drugu bebu, a Novi siki mlion puta u 24h.
Sinoc smo mm i ja dugo razgovarali i shvatili da cemo da cekamo jos neko vreme, da damo noviju vremena da smanji broj podoja na neku razumnu cifru (meni bi i 10 dnevno bilo ok), pa da razmisljamo o trudnoci.
Jako mi je tesko, mnogo zelim novu trudnocu, ali ja jednostavno ne mogu nista da mu ukinem.
Ja sam kao i Storma ceo dan kuci...

Takodje je zakljucak bio da ako donesemo ovakvu odluku, ja cu skroz da se iskuliram povodom njegovog dojenja, tj. nece mi smetati uopste. (majstor sam samokontrole )

U sustini, cekam da mogu malo vise da pricam s njim...

[anchie76]

Nika

Ja ustvari ne prestajem jer vidim da joj je to jos uvijek jako vazno. Pa makar i ta minuta dnevno.....O mladjoj kceri ni ne pisem. Jer njezino dojenje gledam drugacijim ocima, sto nikako ne kuzim. Mislila sam da ce mi u trudnoci podjednako smetati dojenje, bez obzira od koga dolazi.

E bas to sam potegnula u razgovoru s Nikom i rekla da bih htjela bas o tome vise pricati na forumu da vidim sto drugi misle.

Nemam 2 djeteta pa je ovo puko teoretiziranje - tak da se unaprijed ispricavam svima vama u tandemu ak fulavam 800 na sat (i previse generaliziram)

Maja je to super rekla - dojenje je roditeljstvo u malom. I meni se cini da rjesenje lezi bas u tome.

Zasto inace roditelji imaju drugacija ocekivanja od starije djece? Zasto su kriticniji? Zasto ocekuju vise?

Kao sto se od starijeg djeteta ocekuje da ima vise razumjevanja i da se ponasa vise sta-ja-znam-kako, da li u skladu s tim imamo i nerealna ocekivanja od njih sto se dojenja tice?

Da se Timi nije rodio, vrlo vjerojatno Nika ne bi imala ove osjecaje s Benom kakve ima sada. Imala bi sigurno tu i tamo krizu, no vrlo vjerojatno to ne bi bilo bas ovako intenzivno kao sto je sada. Sto mijenja na stvari cinjenica da se Timi rodio? Benove potreba za sisanjem bi postojala i tada i sada. Jel problem samo u cinjenici da Ben sisa puno zato sto vidi brata da sisa cesto?

No nije samo problem u tome sto bi Ben sisao, nego je problem u tom otporu tom osjecaju koji se javlja kad starije dijete sisa. Da recimo starije dijete prestane sisati kompletno, a da mladje dijete sisa isti broj puta kao sto su sisali njih dvoje zajedno (znaci da cesce sisa) jel bi mama imala istu takvu krizu i iste takve osjecaje spram djeteta? Ja nekako mislim da su ti osjecaji bas vezani za starije dijete i nasa ocekivanja upucena spram njih.

Kazem da nemam pojma. Ovo mi je palo na pamet dok smo nas dvije pricale. Sto vi koji se nalazite u toj situaciji mislite o tome?

[Luna Rocco]

anchie, baš sam razmišljala o istoj stvari, ali dijametralno suprotno od tebe (i isto naglašavam da sam u još nezahvalnijoj poziciji od tebe jer ne samo da imam samo jedno dijete, nego niti ne znam kako je dojiti veće dijete - ti bar imaš tu perspektivu - tako da je ovo što ću napisati još veća hipotetika od tvoje).

Naime, meni se kod roditelja dvoje djece od početka čini obrnuto (pa i na Nikinom primjeru) - da je upravo mlađe dijete to koje uvijek (uvjetno rečeno) "nadrapa".
Ono nikad nije imalo roditelje samo za sebe, na njegove se potrebe ne može odgovarati tako promptno i nepodijeljeno kao što se moglo na potrebe starijeg djeteta, starije dijete je imalo apsolutnu pažnju barem tih (xy) godina.

Gledajući to kroz konkretan primjer dojenja - Nika veli da je Ben tužan što Timi doji koliko želi i kad želi - ali, osim što Timi ima 11 mjeseci i to mu je jedina hrana (ne voli nikako dohranu!), i Beni (i Zorka, i sva starija djeca, da ne ispadne da se držim samo Nikinog primjera) je dojio kad je htio s godinu dana, s dvije, pa i s tri! Dakle, mlađe dijete je "krivo" samim time što ima starijeg brata/sestru kojem/kojoj to njegovo isključivo dojenje "smeta" - a upravo taj brat ili sestra u njegovoj su dobi imali ciku samo za sebe i dojili nesmetano koliko god su htjeli!

Upravo zbog takvih stvari bih svakako htjela izbjeći tandem (koji će mi se, vrlo vjerojatno kao i sve moje ostale NIKAD, NIKAD stvari, na kraju i dogoditi) jer želim da moje mlađe dijete ima što više neometanih privilegija kao što je imalo i starije - ionako nikada neće moći imati svu tu pažnju koje je imalo starije (netko će reći - "ali nije nikad ni znalo za to" - istina, kao što ni dijete koje dobija po guzi ne zna za odgoj bez batina, no to ne znači automatski da je to ok), pa bar želim da ima dojenje samo za sebe.

Eto...Nabacano je, vrlo isteoretizirano, skroz suprotno od onog o čemu anchie piše...Isto me zanima što mislite.

[Mamasita]

meni se cini da ako netko ispasta u tandemskom dojenju, onda je to definitivno ipak starije dijete.
zasto?
filip i ja uzivamo u dojenju vec 21 mjesec, evo do sada stvarno nisam imala nikakvih negativnih osjecaja u vezi s dojenjem. sada sam trudna 14 tjedana i njegovo dojenje me pocelo smetati, na srecu ne uvijek, cak niti cesto, ali ponekad mi se javi taj neki osjecaj odbojnosti, do te mjere da tog istog trenutka moramo prestati dojiti.
sudeci po iskustvima nekih cura, velika je vjerovatnost da se to nastavi pa cak i intenzivira nakon rodjenja bebe, i mene je uzasno strah bas tih negativnih emocija vezanih za dojenje starijeg djeteta, jer mislim da bi dijete stvarno moglo ispastati radi toga.
dosla sam cak do toga da razmisljam o prestanku dojenja par mjeseci prije rodjenja bebe. filip ce 3-4 mjeseca prije rodjenja bebe napuniti 2 godine i mislim da bi bilo ok da tada i prestane dojiti.....no kako prestati?
i da li ce on biti spreman prestati?
i sta je jos gore, da li sam ja uopce spremna prestati ga dojiti? da li bi ta povremena odbojnost koju osjecam dok dojimo mogla biti znak da se blizi kraj ili to samo ima veze s trudnocom i drugom bebom?
ah, koliko pitanja......znam da cemo odgovore nekako morati pronaci nas dvoje.
u svakom slucaju mislim da bih radije prestala nego ga dojila preko volje i puna negativnih emocija. :/

[irenask]

sorry cure, postam samo da vas imam na mojim temama jer me zanimaju odgovori i tema

[Mamasita]

uh, pisala sam na brzinu, sad vidim da mi je post zbrkan. krenula sam odgovarati sta mislim koje dijete vise ispasta u tandemu, a zavrsila sa svojim dilemama o prestanku dojenja.
uglavnom sto se tice eventualnog ispastanja u tandemu, htjela sam reci da mislim da ni starije ni mladje djete ne ispasta dok god mama to uskladjuje kako treba i pozitivna je prema dojenju njih oboje.
ako se kod nekih mama jave negativni osjecaji, onda to, koliko sam ja primijetila, obicno bude vezano za dojenje starijeg djeteta, nikako mladjeg, pa zato mislim da ako netko "nadrapa", onda je to starije dijete.
ne mislim da je djetetu vazno imati dojenje samo za sebe, i da na njega lose utjece sto "dijeli cice" i maminu paznju s bratom ili sekom, pa mi time otpada ovo da bi mladje dijete moglo ispastati.

[Zorana]

Anchie, fora je u necemu skroz desetom.
A eto, ja nisam nikad mislila da cu potegnuti i to pitanje.
Ne mislim da se toliko radi o ocekivanjima i o vaganjima potreba. Jednom smo Lutonjica i ja pricali o tome da mozda stvarno nase tijelo tijekom trudnoce i nakon rodjenja mladjeg djeteta na neki nacin "odbacuje" dojenje starijeg djeteta". I da je to mozda nekakav prirodni mehanizam osiguravanja prezivljavanja mladjih potomaka. Moguce da je to kod nekih zena jace, a kod nekih slabije izrazeno. I sasvim sam sigurna da, ako je to u pitanju, da to nije nesto sto se moze svjesno kontrolirati. Nego da to dolazi iz neke sfere u kojoj su dominantni instinkti i nista drugo.

E sad, druga je stvar sto smo mi tako daleko otisli da puno toga mozemo racionalizirati i uzeti u obzir s neke sasvim druge strane i s drugacijim pogledom na situaciju. Pa nama ne upravlja pitanje: tko ce prezivjeti. Nego znamo da prezivljavanje nije upitno pa odlazimo par koraka dalje i raspravljamo o suptilnijim potrebama i osjecajima.

Ja za sebe mogu reci da je moja nelagoda kod Zorkinog dojenja nesto sto sasvim sigurno nema veze sa svjesnim ili svjesno programiranim ponasanjem.
Mogu reci da je pocelo doslovno preko noci, negdje u petom-sestom tjednu druge trudnoce i da je to nesto sto je uvijek bilo jace od mene.

Sta mislite o tome svemu?

[Zorana]

I u ovoj, za mene malo teskoj temi, htjela bi napomenuti svim curama koje se plase dvoume itd. A jednom davno je Maja to, valjda meni ili nekom drugom napisala na forumu kao utjehu.....
Istina je da starija djeca na neki nacin ispastaju. Ali, ne samo sto se tice dojenja. Oni tako i tako moraju nauciti zivjeti s tim da ce nakon rodjenja brata ili sestre njihov zivot biti iz temelja promijenjen. Moraju se uciti dijeliti ono sto su imali do tada. Ili mozda ne dijeliti nego nauciti da, iako ce mozda imati manje "fizicke" paznje, to ne znaci da ce imati manje ljubavi.
Hocu reci, istina je da se neke stvari izgube. Ali, zamislite koji je za njih dobitak rodjenje brata ili sestre. Moja Zorka, iako nekad bude tuzna jer momentalno nesto ne mogu uraditi bas za nju, uvijek prica kako voli svoju seku i kako joj je ljepse sada kad se rodila Jasena.
Zivot je takav, nekih stvari se moramo odreci. Ali, gotovo uvijek dobijemo nesto drugo u zamjenu. Mozda cak i bolje i vaznije.
Sta je bolje i vaznije, za svakoga je diskutabilno i individualno. Ali, cinjenica je da potreba za dojenjem vremenom slabi. A bratska i sestrinska ljubav kao i ta pozitivna dinamika zivota u obitelji ostaje.

[Lutonjica]

eto, ja potpisujem zoranu.
i stvarno je tesko to shvatiti dok to nisi iskusio.

i ja sam bila uvjerena da ce meni dojenje u trudnoci biti super, a ako i nece, da cu se, kao sto netko tu rece, moci iskulirati i samokontrolirati...

ispalo je sasvim drukcije.

[anchie76]

Anchie, fora je u necemu skroz desetom.
A eto, ja nisam nikad mislila da cu potegnuti i to pitanje.
Ne mislim da se toliko radi o ocekivanjima i o vaganjima potreba. Jednom smo Lutonjica i ja pricali o tome da mozda stvarno nase tijelo tijekom trudnoce i nakon rodjenja mladjeg djeteta na neki nacin "odbacuje" dojenje starijeg djeteta". I da je to mozda nekakav prirodni mehanizam osiguravanja prezivljavanja mladjih potomaka. Moguce da je to kod nekih zena jace, a kod nekih slabije izrazeno. I sasvim sam sigurna da, ako je to u pitanju, da to nije nesto sto se moze svjesno kontrolirati. Nego da to dolazi iz neke sfere u kojoj su dominantni instinkti i nista drugo.

E sad, druga je stvar sto smo mi tako daleko otisli da puno toga mozemo racionalizirati i uzeti u obzir s neke sasvim druge strane i s drugacijim pogledom na situaciju. Pa nama ne upravlja pitanje: tko ce prezivjeti. Nego znamo da prezivljavanje nije upitno pa odlazimo par koraka dalje i raspravljamo o suptilnijim potrebama i osjecajima.

Ja za sebe mogu reci da je moja nelagoda kod Zorkinog dojenja nesto sto sasvim sigurno nema veze sa svjesnim ili svjesno programiranim ponasanjem.
Mogu reci da je pocelo doslovno preko noci, negdje u petom-sestom tjednu druge trudnoce i da je to nesto sto je uvijek bilo jace od mene.

Sta mislite o tome svemu?

A moguce je, tko bi ga znao. Mozda postoji neki instinkt koji u stvari tjera mamu na cuvanje mlijeka za mladje dijete (taj instinkt ocigledno nije znao da se kolicina mlijeka moze povecati dojenjem )

[anchie76]

. Ali, cinjenica je da potreba za dojenjem vremenom slabi. A bratska i sestrinska ljubav kao i ta pozitivna dinamika zivota u obitelji ostaje.

Jako lijepo receno

[babyiris]

Eto, mi od Nove godine ne dojimo. I ne, nije to bila jedna od onih odluka pred ponoć.
Bila sam na antibiotiku, a i curki pa smo morale apstinirati. Na kraju se apstinencija pretvorila u trajan prekid.
Dojile smo 2 godine i 4 dana i jako se time ponosim.

Bilo je tisuću situacija kad sam bila iscrpljena i nisam imala snage za dojenje,a opet još manje snage samostalno inicirati prekid. Ježila sam se od pomisli na njene molbe i moja odbijanja i zato sam čekala da sama odustane, a onda se dogodio taj antibiotik kada se nisam usudila dojiti.

I tak, povremeno sam stavila zelje. Ona me pitala zašto pa sam joj objasnila. Njezin je komentar bio da je ziza bubana pa se mora odmoriti. Tražila je svega jednom i mislim da je to zasluga njezine dobi. Bila sam šokirana, a i još sad sam.

Eto, tek je prije par dana tražila da otvorim grudnjak i rekla: Kak je ziza maaaala, molem ju dagati(milovati)?

[Luna Rocco]

ne mislim da je djetetu vazno imati dojenje samo za sebe, i da na njega lose utjece sto "dijeli cice" i maminu paznju s bratom ili sekom, pa mi time otpada ovo da bi mladje dijete moglo ispastati.

Nije stvar u dijeljenju, to je ok, nego primjer: prvorođeno dijete doji na zahtjev, kad god zaželi, te sekunde. Drugo, treće...četvrto dijete često mora čekati jer se mama baš u trenutku kad ono želi cicu bavi starijim djetetom. Ili mama koja doji tandem prekine podoj starijem djetetu, pa skine i mlađe sa sise da ne ispadne nefer. Ili plače minutu-dvije jer mama starijem mijenja pelenu, pere ruke, briše guzu, hrani ga... Na takve stvari sam mislila. Prvorođeno dijete, dok je jedinac, ima roditelje apsolutno za sebe.

Zanimljivo mi je nešto što sam primjetila (opet, kao majka samo jednog djeteta) da npr. i na ovom topicu svi više analizirate osjećaje i vaš odnos prema starijem djetetu, koliko ono gubi, koliko je zakinuto...I opet tu mlađe pada u drugi plan. Ne znam, kad gledam obitelji s više djece, uvijek mi se nameće ta misao da mlađi najmanje profitiraju.

Mene već sad frustrira što moje drugo dijete neće imati toliko pažnje kao što ima Kaleb, njegova postignuća neće biti toliko zapažena, njegove potrebe neće možda uvijek biti na prvom mjestu...Baš me to rastuži.

[Zorana]

Luna, meni je nasa vrticka psihologica rekla da to mi gledamo s malo iskrivljenog aspekta. Jednostavno zato sto se mi stavljamo u polozaj prvog djeteta i s tog polozaja promatramo situaciju drugog i svakog iduceg. A cinjenica je to da dijete ne zna kako je biti u bilo kojem polozaju osim u onom kojem se nalazi.
Ili, pojednostavljeno receno, drugo dijete ne ispasta na takav nacin kakav mi sebi predocavamo jer drugo dijete ni ne zna za bilo koju drugu poziciju osim tu u kojoj je.
Zato se tu uvijek govori o vaznosti polozaja prvog djeteta. Jer prvo dijete zna i za jedno i drugo. Pa usporedjuje, osjeca se ovako ili onako, uci se prilagodjavati i tolerirati, praviti kompromise sa sobom i drugima itd. To je sve ono u cemu se drugo, trece itd. dijete vec rodi.

[Zorana]

E da, vrlo vazno za napomenuti: taj strah da drugo dijete nece imati jednako puno paznje najcesce bude skroz neopravdan. Zato sto nam je vecini ponasanje takvo da se okrenemo upravo mladjima. Bebe uvijek plijene vise paznje nego starija djeca. I ono sto je stvarno ponekad tesko vecini roditelja je odrzati polozaj koji je starije dijete imalo. A navodno je upravo odrzavanje tog polozaja prvorodjene djece u obitelji jako vazno za obiteljski sklad.

[Maja]

Potpisujem Zoranu uzduž i poprijeko I, htjedoh potvrditi ovo za neki totalno iracionalni osjećaj odbojnosti prema dojenju starijega, meni je isto nekako instinktivan, iz nekog dijela mene koji uopće ne mogu izracionalizirati. Tim više što se nisam nikad osjećala da od jana očekujem nešto više nego od Nole, dapače, mislim da mu nikad u ničemu nisam dala do znanja da treba nešto napraviti jer je stariji - osim u dojenju. I još se, poslije više od godine dana, nisam onako, sasvim, pomirila s time. Ali je u nekoj fazi definitivno bilo jače od mene.

[seni]

Zato se tu uvijek govori o vaznosti polozaja prvog djeteta. Jer prvo dijete zna i za jedno i drugo. Pa usporedjuje, osjeca se ovako ili onako, uci se prilagodjavati i tolerirati, praviti kompromise sa sobom i drugima itd. To je sve ono u cemu se drugo, trece itd. dijete vec rodi.

s ovim se i ja slzem. (to je kao ona poslovica: dabogda imao, pa ne imao)

inace ima jedna jako interesantna i meni odlicna knjiga o prvorodenoj djeci:

jirina prekop "Erstgeborene, Über eine besondere Geschwisterposition ":
(prvorodeni, o jednoj posebnoj poziciji djeteta u obitelji sa vise djece) moj slobodni prijevod.
ne znam da li je prevedena na engleski.

[Zorana]

Majo
Seni, ja sam se ustvari nadala da ces se ti javiti bas radi te knjige koju spominjes. Pa da mozda napises nesto o temi...Ja knjigu nisam citala, a o tome svemu sam pocela razmisljati bas na poticaj te nase tete/psihologice koja mi je to sve o prvorodjenoj djeci istaknula kao jako vazno.

[anchie76]

s ovim se i ja slzem. (to je kao ona poslovica: dabogda imao, pa ne imao.

E bas to! Drugo dijete nikad nije niti imalo drugu opciju pa niti ne moze znati mu fali. Prvo dijete jaaako dobro moze znati kad mu se vrijeme s mamom skrati ili drugo dijete isto krene sisati itd. Nema goreg nego dabogda imao pa ne imao.

[Zorana]

Jel vi onda mislite da je to sto majka "odbacuje" dojenje nesto za sto je najstarije dijete ustvari "isprogramirano" da se mora suociti?? Jer, ako pogledamo samo s te strane u kojoj se spominju instinkti, borba za prezivljavanje itd. veliki broj sisavaca se mora suociti s tom situacijom.
I koliko je onda opravdano ili neopravdano da majka ima osjecaj krivnje ako je to nesto sto ni sama nema pod kontrolom? (Ja osobno uvijek imam osjecaj krivnje naspram Zorke i ne znam kako da ga se otarasim)

[Luna Rocco]

s ovim se i ja slzem. (to je kao ona poslovica: dabogda imao, pa ne imao.

E bas to! Drugo dijete nikad nije niti imalo drugu opciju pa niti ne moze znati mu fali. Prvo dijete jaaako dobro moze znati kad mu se vrijeme s mamom skrati ili drugo dijete isto krene sisati itd. Nema goreg nego dabogda imao pa ne imao.

Meni ova teorija nikako ne sjeda, jer je onda primjenjiva na sve. Po toj logici djeci roditelja koji su grozni prema njima ništa ne fali jer ne znaju za bolje. Jednostavno mi to ne sjeda. Meni je dovoljno da JA znam koliko mi je prvo dijete bilo povlaštenije.

[kli_kli]

Ja sam kao i uvek, negde izmedju.
Mislim da je dolazak drugog deteta jedna jako delikatna situacija, jer i starije dete gubi stopostotnu paznju, a mladje u startu tu paznju deli.
Nema tu ko je ugrozeniji, ali ima ko je najodgovorniji, a to su roditelji.
Skockati se u glavi, zamisliti sto vise situacija i sebe u njima, razgovarati mnogo sa partnerom, razgovarati sa decom (i stvarno i u projekciji..).

Mene je npr. strah da mi trudnoca ne bude uredna pa da moram naglo da prestajem da dojim.
Ali to je mogucnost koja moze da se desi svakoj mami koja se odlucila da doji u trudnoci.

A i kako da opusteno krenem na trudnocu kad mi novi svaki put kad vidi bebu ili kad mu pomenemo kaze "tuci!"...
Njega niko nikad nije udario, i maksimalno je zasticen od bilo kakvog kontakta sa nasiljem.

[anchie76]

Meni je dovoljno da JA znam koliko mi je prvo dijete bilo povlaštenije.

Ma ok. Zna to i ono, zato se moras vise "baviti" njim da uspjesno prevladate te emocije nakon dolaska drugog djeteta. S drugim to ne moras raditi jer drugo dijete oduvijek ima brata. I bez obzira sto je drugo dijete, vrlo vjerojatno mu nece nist faliti (jer ljudi nesvjesno stite mladju djecu u bilo kakvim "kriznim" situacijama)

[Zorana]

Luna, nadam se da ces se uskoro naci u toj situaciji i vidjeti o cemu pricam.
Vjeruj mi, otkad se moja mladja kcer rodila, ja uporno imam osjecaj da mi je starije dijete zakinuto, a mladje je sve samo ne u nekoj zakidajucoj situaciji. Mladji nadju svoje mjesto pod suncem, a okolina, kao i sami roditelji su jako cesto naklonjeni upravo mladjima.
To ti pisem ja, kojoj je starije dijete bilo centar svemira, koja sam imala iste sumnje kao i ti.....koja sam znala i u trudnoci osjecati samilost i tugu radi tog mladjeg djeteta koje kao nece dobiti sve ono sto je imalo prvo.
A sad me puno puta pece savjest kad se sjetim koliko puta sam trebala obratiti vise paznje na starije dijete.....to isto dijete oko kojeg se moj zivot vrtio 24 sata dnevno.

[Inesica]

ah, kako mi je dobra tema i poznata

više puta sam htjela napisati o našem tandemu al bi uvijek bila prekinuta pa ode sve...

ovak, dojenje Petre u trudnoći nije mi bio nikakav problem. time sam bila skroz iznenađena. tražila je ciku valjda 20 puta preko dana i tijekom noći je još uvijek spavala skroz uz mene, često na ciki. nije mi smetala ta učestalost čak mi ni bradavice nisu bile nešt posebno osjetljivije pa je izostao i taj fizički element.

kad se rodila Bea, još u rodilištu mi je postalo jasno da je malo drugačiji tip cikavice. naime, za podoje sam ju trebala buditi, a i cika joj nije bila apsolutno sve (za razliku od P). kad bi popapala ispustila bi ciku i dalje spavala. nisam imala blage veze što me čeka kad dođemo doma. mislila sam si, P će sigurno tražiti prvo ciku, B će spavati. bit će vremena da si P pociki pa će onda poslije B, pa ... nisam imala pojima kako će to P vidjeti al valjda neće biti problema.

sjećam se, došli smo doma. Bea je spavala, Petra presretna, traži ciku, sjednem se na krevet, uzmem ju u krilo, ona ciki, a meni nakon 10 sekundi dosta i čekam da i njoj bude . njoj naravno nije, al meni je. smeta mi, stvara mi se neka nervoza, gladna sam, hoću da stane, hoću ić jesti, na wc, samo da stane.
nije mi bilo jasno što se događa. jedva sam čekala da dođem i da ju vidim, a sad mi smeta dok je samnom. nakon nekoliko trenutaka prestala je cikiti i nastavili smo dalje igrati se, spremati, gledati Beu... sve ok.

anchie neznam što bi ti rekla

Zasto inace roditelji imaju drugacija ocekivanja od starije djece? Zasto su kriticniji? Zasto ocekuju vise?

Kao sto se od starijeg djeteta ocekuje da ima vise razumjevanja i da se ponasa vise sta-ja-znam-kako, da li u skladu s tim imamo i nerealna ocekivanja od njih sto se dojenja tice?

ja u ovom slučaju uopće nisam ništa drugačije očekivala od Petre. definitivno sam očekivala nešto drugo od sebe.

bila sam iznenađena. postavila sam si situaciju tako da nakon par dana donosim neki zaključak, kad vidim što se događa. i sa Petrom i sa Beom i samnom.
i što je bilo za par dana?
za Beu sam, naravno, postavila pravilo da nema ograničavanja podoja. ako P u trenutku dojenja nešto traži da joj to maximalno pokušam i dati. znači stavljanje na kahlicu, oblačenje, dodavanje xy, čitanje, neznamnijasamakaj, sve ide sa Beom na ciki ili rukama. nekom srećom B kad je bila tako mala bebica je dosta spavala, kratko cikila i nije trebala isključivo ciku za smirivanje, uspavljivanje. to mi je bilo nevjerojatno i Luna, stvarno nije situacija tako postavljena zato što je ona drugo dijete. jednostavno je bila drugačija mala bebica. često sam i probala neke situacije rješavati kao što sam sa P (jedino sam to i znala) ali nije išlo.

za Petru sam si rekla: dat ću joj kad god traži, trudit ću se ne ograničavati, NIKADA ali NIKADA neću reći da prestane cikati zato što Bei moram dati ciku ili nešto drugo. ili je B mogla pričekati ili bi P na neki način odvratila pažnju. polako, bez nervoze.
e to sam si rekla. što je bilo? P sam jako često išla odvraćati pažnju ali zbog sebe. nervoze je znalo biti u veeeelikiiiiim količinama, zbog mene. stvarno mi je znalo smetati Petrino dojenje, onako u trbuhu, mišići bi mi se zgrčili, zubi stisnuli, disanje ubrzalo, znalo mi je doći da bi iz kože iskočila. nevjerojatno mi je bilo kako je taj osjećaj znao postati fizički. kada nije išlo drugačije znala sam jednostavno prekinuti podoj. Petra je tada bila tužna, jako ljuta, nije mi dala blizu . ja sam bila jadna. mene je totalno rastuživalo to što se Petra nije htjela nikako drugačije maziti. ako bi htjela biti sa mnom htjela je isključivo biti na ciki.
rastuživalo me, i iznenađivalo to što bi nakon, skoro na silu prekinutog Petrinog podoja, nakon par trenutaka znala otić podojiti Beu i tada su osjećaju bili skroz drugačiji. nisu imali veze sa onima od malo prije. bila sam potpuno smirena, zadovoljna, sretna. neki put mi je bilo i čudno kako Beino dojenje kratko traje i znalo mi je biti krivo što ga nema češće :/

kako smo nastavili? ja sam si malo razmišljala i objasnila si situaciju da je ona ipak pomalo prirodna, negdje u meni zapisana.
dojenje nam je definitivno poprimilo neku drugu dimenziju. do tada je bila isključivo Petrina odluka. dojila je kad je htjela, kolko je htjela, kako je htjela. pretpostavila sam da je došlo vrijeme i za moj glas.
ne, nisam spremna prestat ju dojiti (niti sam to željela) ali morala sam nešto promjeniti.
Odlučila sam skratiti podoje, maknuti noćne podoje, maknuti uspavljivanje na ciki. Možda zvuči predrastično ali za to više nisam imala snage. Mislila sam joj ostaviti da doji koliko god često hoće, jedan (uglavnom jutarnji) podoj da traje duže (kolko već mogu izdržati), položaj da bira koji hoće. Noćna buđenja preuzeo je MM i išlo je puno brže nego sam ja mislila. Ja bi joj objasnila da će cikiti u jutro, kad se probudi, akd bude dan. Nakon par noći nije me više tražila. Jedino par puta pred jutro. Ono što me je rastužilo je što mi nije niti htjela blizu. Nije se bunila što joj nedam ciku ali ako bi htjela biti samo blizu nje nije mi dala. Tražila je tatu. Ha dobro, neku odluku je i ona morala donijeti. Zapravo je fer. Bila je nezadovoljna i morala je nekako pokazati to. Na noćno necicanje vrlo brzo se samo nadovezalo i uspavljivanje. Za noć ju je uspavljivao mm, preko dana ja cikom, a od prije 2mj sama. Ničim posebno potaknuta. Ostala je dužina podoja. U početku smo se svađale. Kad nisam mogla, rekla bih joj i prekinuli bi dojenje. Ljutila se ali bi i ubrzo prestala. Ubrzo bi mi opet došla. Nakon nekog vremena puno je lakše počela prihvaćati prekide, pogotovo kada je nakon prekida slijedila neka radnja. To mi je i bio sisem. Nakon nekog vremena, kada m je ponestalo inpiracije, uvela sam brojanje do 10. to je super prihvatila. Traje već dosta dugo. Cura se prihvatila i cjenkanja, pa se tješim da je sistem i edukativan .
Ovaj period, od 5 mjeseci, dfinitivno nije bio jednostavan. Nit za mene niti za Petru. Pogotovo u nekim kriznim situacijama kada smo i ona i ja inzistirale na svome. Nažalost bilo je plača. I sa njene i sa moje strane. Ali to se jednostavno trebalo rješiti. Na prijašnji način ja nisam mogla. To je bila stvar između mene (u ovom slučaju sam se tavila na prvo mjesto :/ ) i nje

Ipak, mislim da je najgore prošlo. Imamo naš sistem koji funkcionira. Dojimo i dalje. Kratko ali puno puta preko dana. U posebnim stuacijama kada je tužna ili kad se povrijedi cika je i dalje spasonosna. Unazad nekih 2mj vratilo se i maženje. Sada mi definitivno daje i traži da se mazimo i bez cike. To mi je i bio njen znak da je situacija prihvaćena. Definitivno nismo spremni za prestanak. Niti ona niti ja.

Ono što u ovom dijelu nisam pisala je to kako je Petra prihvatila dojenje Bee. Odgovor je jednostavan. Super. Sa time nikada nije bilo problema. Bea može dojiti kada, koliko i kako god želi. Kada je B imala mjesec dana P je prihvatila i istovremeno dojenje. Prije nije jednostavno željela dojiti kada i B. Imala sam osjećaj ko da joj se boji prići da je ne povrijedi. Svaki njen prilazak B bio je jako oprezan i pažljiv, a kada bi prišla i išla je podragati, primiti, radila bi to polako i kao da bi na trenutak zaustavila disanje . Sa nekih Beinih mjesec dana Petra se opustila. Ako bi zajedno dojile bilo bi to ležečki. B sa jedne strane, ja na boku, a P sa gornje strane na meni. Kako B nije cikalica kao i P vrlo brzo bi ispustila ciku i samo gledala seku. Tada mi je bilo preslatko kako joj P ide dati ponovno ciku. Niti jedanput joj nije bilo jasno kako B neće više cike. I sada su mi preslatke. Doje jedna i druga, mlijeko iz Beine cike šprica na sve strane jer se Bea smije Petri, Petra gura ciku Bei, zapravo je polijeva. Smije se skupa s njom jel se i ona smije njoj .

I ako bi razmišljala tko je u ovoj situaciji zakinut, rekla bi da je Petra. Ali opet, mislim da bi do ove, sigurno u blažem obliku, situacije opet došlo, s vremenom. Dolazak Bee ju je jedino ubrzao.

Kada si razmišljam, bi li nešto mjenjala, recimo pripremala Petrino dojenje unaprijed, prije rođenja Bee. Ne bi. Time bih samo prije započela sa cijelim tim procesom. Mislim da stvari treba ostaviti da idu svojim tijekom.

Kad pogledam one nježne trenutke, između nas tri, a ima ih, vidim da sam uspjela odvojiti Petrino dojenje kao predmet između nje i mene. A naš tandem je i dalje ostao netaknut i ide dalje.

[anchie76]

Wow inesica kako krasan post

Mene zanima jel ima i jedna mama koja je dojila tandem da nije imala ove jake osjecaje koje vi tu opisujete? Meni se to cini kao da je stvarno negdje upisano nesto, neki instinkt kako bi Zorana rekla.

Gdje nam je Samaritanka? Bilo bi zanimljivo i nju cuti - jel ona isto imala ovakve osjecaje