Dobna skupina >18

[Gay u obitelji]

Pokusala sam naci - no nisam uspjela.

Valjda svi misle da sa punoljetstvom nastupa doba kada vise nema problema.
No cini mi se da nije tako.

Odnos roditelj dijete traje cijeli zivot i zamka koja se pojavljuje u dobi preko18 vise oznacava odgoj roditelja nego djece. Naime, tijekom puberteta dijete se pocne boriti za emocionalnu samostalnost (ona financijska im bas nije previse vazna).

I to je dosta cesto uzrok vecine sukoba na relaciji roditelj-dijete u tom periodu.
Prestanu pricati o sebi, idemo im na zivce, smiju se nasem ukusu, nasim potrebama, podcjenjuju nase znanje.

Prema iskustvima nekih roditelja koje poznajem, znam da se oni cesto ne snadju u toj situaciji. Neki postaju posesivni, ljubomorni i jednostavno pokusavaju sprijeciti dijete da se emocionalno odvoji. Mamama ni jedna cura njihovih sinova nije dovoljno dobra, tate decke svojih curica dozivljavaju kao konkurenciju.

Kako se pripremate za taj period odgoja i razmisljate li o tome uopce?
Da li za vas emocionalno odvajanje djece od roditelja predstavlja nesto pozitivno ili negativno?
Mozete li zamisliti svoje dijete kao potpuno samostalnu odraslu osobu?
(Pod pojmom "emocionalno odvajanje" ne smatram potpuni nestanak emocija vec samo preraspodjelu emocionalnih prioriteta sto znaci da djeci u jednom trenutku roditelji prestanu biti centar svijeta, i pojave se neke druge osobe koje im postanu vaznije).

[Moover]

Mozete li zamisliti svoje dijete kao potpuno samostalnu odraslu osobu?

Čudno kako nema rasprave na ovoj temi....

Kako ste odgojili svoju djecu? Slušam iskustva nekih starijih mama koje pričaju kako su odgojile svoju djecu i kako se ponašaju prema njima sada kad su oni već odrasli ljudi (20-25-godišnjaci, ali žive sa starcima)...

Majke rade, ali se dižu ranije prije posla, kuhaju djeci ručak, peru, peglaju, sve živo rade... .djeca poluparaziti.... Ja im kažem da su od svoje djece napravile "invalide", tj. ljenčine.... da majke ne znaju lupit šakom o stol u nekim situacijama... sve žene kojima sam to rekao, i same su to potvrdile (vole moju iskrenost i znaju da tom izjavom nisam mislio nešto loše)....

U povjerenju mi govore da ni same ne znaju kako će jednog dana njihova djeca naći partnera, sretnu vezu i odseliti se.... Ja si mislim, vjerojatno će si naći nekoga tko će u svemu zamjeniti majku... ili će ostat sami...

[MGrubi]

Kako se pripremate za taj period odgoja i razmisljate li o tome uopce?
Da li za vas emocionalno odvajanje djece od roditelja predstavlja nesto pozitivno ili negativno?
Mozete li zamisliti svoje dijete kao potpuno samostalnu odraslu osobu?

1. ne razmišljam, molim boga da ću imati strpljenja
2.pozitivno
3.ako ne odraste u potpunu samostalnu osobu ,onda sam nešto gadno zaj... u odgoju
samostalnost se gradi od malih nogu, nikad nametanjem samo poticanjem u skladu s djetetovim mogućnostima (prosudba će ovisiti o mojoj realnosti )

[mim]

Eto, možda sam na pravom mjestu da pitam: Kako se postaviti???

Naime, sestrin sin (friško punoljetan) s kojim sam od rođenja bliska jer sam ga čuvala (a i sa sestrom imam baš posebno blizak odnos) pretvorio se u...joj, ružno će zvučati...u "čudovište" . Drzak prema roditeljima, cijele dane je pred kompom, ništa ne pomaže po kući (čak ga je teško poslati i u dućan koji je 200m od kuće)....Ma, znate vi koji imate stariju djecu o čemu pričam.

E, sad, da ne dužim-pitanje: sestra mi se često žali. Kakav da joj savjet dam?? Da ja razgovaram s nećakom jer stvarno imamo prijateljski odnos i često vidim da sluša ono što mu govorim više nego što sluša roditelje??.

Voljela bih pomoći sestri i djetetu, a ne znam kako. Inače, dečko je super: inteligentan mladi čovjek, duhovit.... Samo je u kući i prema roditeljima grozan.