 |
|||
kako reći djetetu da je posvojeno
ja sam mama koja je prošle godine u travnju postala mama maloj Luciji koja je tada imala nepuna 4 mjeseca. Nije bilo sretnijih ljudi na planeti od moga supruga i mene. :? Sve je idilično, ona lijepo raste i napreduje ali u mojoj glavi se razvija košmar , polako ali neminovno. Razlog je poznat , kako da joj kažemo da je posvojena da to ne izazove veliku traumu u njenom životu. Možda brzam s tim , ali voljela bih se pripremiti da to prođe što bezbolnije.
Pozdrav, možda ti donja tema može pomoći dok ti se ne jave mame s iskustvom:
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=55436
kako rastu djeca pocinju postavljati pitanja o postanku, dolasku na svijet, itd
znaci da tu negdje dolazi i neka prilika kada djetetu objasnis da je lezalo u trbuhu svoje bio majke a da ste ju vi preuzeli jer se mama nije mogla brinuti ili sto li je vec bilo
samo istinu, toliko jednostavnim rijecima koje su prilagodjene uzrasti djeteta
ako imate kakvih slika od prije nego sto je dosla kod vas mozete napraviti kolaz koji moze posluziti kao podloga za price
to znaci nije nesto sto se kaze jednom, to je jednostavno dio zivota i ponavlja se i raste se s time
moja kcer, kojoj je sad 5 godina, cesto se hvali kako ona ima tri mame, jednu koreja-mamu, jednu starateljicu-mamu (koja se brinula o njoj od poroda dok mi nismp dosli) i maju-mamu
mala anegdota:
prije par mjeseci bili smo u nekom drustvu i kaze jedna djevojcica mojoj kceri - K, jel ti znas da to nije tvoja prava mama. moja kcer nije reagirala bila je zauzeta jelom, i ja kazem njezinoj prijatejici - kako to mislis, kako nisam prava, koja je onda njezina prava mama.
prijateljica naravno nije znala sto bi rekla, buduci da je samo ponovila ono sto je vjerojatno cula kod kuce, da bi ju K nakon toga informirala da ne samo da ona ima jednu mamu, nego 3 mame.
isto tako je vazno da se informacija ne sili na dijete kad dijete nije spremno za razgovor oko toga, i da se ne dramatizira, u smislu, sad cemo mi razgovarati o jednoj vaznoj stvari, ti si usvojena i bla bla
najbolje je da se te stvari navedu u prici, kad se vec prica o stvarima koje su vezane uz dolazak, postanak, nastanak...
Moj skromni doprinos, posto jos nismo usvojili dete.
U razgovoru sa pedagogom i psihologom na skoli roditeljstva receno nam je da ce taj momenat sam doci, sto je predhodnica rekla ne treba nista forsirati, stvari se nameste same od sebe.
I obicno sve ispadne lakse i jednostavnije nego sto smo zamisljali :?, lupajuci glavu.
Pozdrav.
Meni kao posvojenom djetetu roditelji su to rekli ubrzo, sa dvije tri godine starosti, kao "imaš dvije mame- jedna koja te rodila i jedna koja živi sa tobom i neizmjerno te voli",na početku sam bila to loše prihvatila i briznula u plač, ali je tata bio smiren, uvijek znao doprijeti do mene i lakše se nosio sa takvim "kritičnim momentom" te sam ja to prihvatila kao jednu činjenicu, i nitko više nije radio od toga slona.
Svakako sam za to da se kaže čim prije, kada dijete počinje ispitivati stvari, a nikako kasnije u pubertetu kad smo ionako vulnerabilni. Lakše je to prihvatiti to kao dijete.
Mi smo počeli s pričicama negdje kad je on imao 2 i pol godine (nevjesta mi je bila trudna, pa su počela pitanja o dolasku bebe). Priču smo više puta ponavljali i dopunjavali sukladno njegovom interesu i mogućnosti razumijevanja. Priča je proces, otvoreno o njoj razgovaramo kad god on to poželi, ili pita dodatne informacije, a znam je i sama potaknuti. Zasad nemamo nikakvih problema, on posvojenje smatra samo jednom činjenicom o sebi, isto kao i svoju boju očiju ili kose, ne smatra se radi toga "drukčijim". Ono što je, po meni, važno je da se o posvojenju priča kao o nečem potpuno normalnom, i da priča postane proces koji se nadopunjava. Mislim da je prijašnja praksa nekih roditelja bila loša .- posjeli bi dijete, rekli mu da je posvojeno i smatrali da su "odradili" i taj posao. Dalje bi obično nastajao zid šutnje i nerazumijevanja upravo zbog nepostojanja ili nedovoljne komunikacije.
Podižem malo ovu temu. Pričajte malo svoja iskustva kako ste rekli svome djetetu da je posvojeno. Nas to uskoro čeka pa se malo pribojavam. Dali je rano djetetu sa godinu i pol počet pričat uz nekakve priče da je posvojeno?
mi smo svojoj napravili fotoknjigu sa slikicama kako smo išli po nju, gdje nas je čekala, par slikica iz centra i povratak kući, ispod slikica smo stavili po koji komentar i to prelistavamo, to joj služi kao slikovnica. a i imamo dosta prijatelja koji su posvojili i često se družimo, tako da želimo da od početka zna da je to nešto sasvim normalno...
Evo meni je upravo jucer jedna gospodja ispricala kako je ona rekla svojoj kcerki da je posvojena: na tv-u su gledali neki film, radnja-zena koja ide roditi bebu. I krenula su pitanja-jesi i ti tako mene, kako sam izgledala itd. i ona joj je mirno objasnila da je nju rodila jedna druga teta a da ju je onda ona izabrala jer je bila najljepsa od svih beba. I kaze da nikada mala nije pravila probleme oko toga. To je bilo kada je djevojcica bila 5 godina
Ja sam počela kad me je sin pitao, a to je bilo s 2,5 godine. Da je predugo čekao sama bih počela. Također, počela bih onda kad bih umjesto te istine morala reći laž. Mislim da se djevojčica od pet godina u tih pet godina već naslušala laži o svom rođenju.
Ja sam počela sinu pričati o tome kada je imao 1,5 god. Mislim da nije baš nešto razumio, ali smo nakon toga normalno pričali o posvojenju, jednostavno je živio uz to. Kada je imao 2 god. mu je strina bila trudna pa smo mu mogli sve lijepo i zorno protumačiti.
Ne znam zaista kako je bilo jel nisam jako bliska s tom gospodjom. Malo je cudno da dijete to cuje tek sa 5 godina ali nisam u toj situaciji pa nije moje da komentiram.
Naravno, ne treba komentirati, pogotovo kad je kasno za promjene. Međutim, djeca pitaju o porodu i majčinstvu puno prije pete godine, a to znači ili reći istinu ili laž.
negdje sam procitala da je neko rekao: do 4-5 godine smo mu/joj rekli sve detalje o njenom porijeklu, proslosti...
pitam se sta znaci sve ili sta bi to trebalo znaciti?
apsolutno sam za apsolutnu istinu, ali ne bas i ime biloske majke, ili ranije ime (ako je mijenjano) i prezime djeteta. ali sta kad dijete postavi takvo pitanje? ili sta kad upita kako je izgledala bio majka (a vi znate ili cak imate fotografiju)?
mom sinu ce uskoro 3 godine i nismo mnogo pricali o usvajanju. nismo imali priliku, a sami je nismo pokusali praviti. uhvatim se kako razmisljam da je rano..... a znam da nije.
prije nego smo ga dobili sam "znala" kako poceti pricu... kako je pricati... a sad nista ne znam... pogubila sam se. ustvari svjesno sam se opustila, a vrijeme tako brzo prolazi. zato sam ovdje, zato pisem.
jedan od povoda je i pitanje 6-god rodice upuceno mojoj mami: je li A. zivio u domu? ko je njega rodio? kako se zove ta teta?
kako je najbolje odgovoriti na ovakva pitanja?
dakle, kada je u pitanju tema "usvajanje", mi imamo relaciju prema svom djetetu i relaciju prema drugoj djeci iz nase sredine.
ja bih voljela da malo vise razgovaramo o ovome svemu.
za svu nasu djecicu!
Magda, ne bih uplitala drugu djecu previse, nije to njihov zivot: da, posvojili smo ga, zivio je u domu/udom.obitelji, rodila ga je jedna teta, ne znam joj ime...tra la la...sa sinom dakako moras drugacije. Mala djeca ne dozivljavaju to tako dramaticno iako nama lupa srce dok pricamo...ako ne mozes sama inicirati, nabavi neku jednostavnu slikovnicu napr. sa zivotinjama, ali svakako kreni. Vidjet ces da ce to prihvatiti na razini obicne informacije, a ti ces onda pricu nadogradjivati. Evo, moje biolosko dijete od prije svoje 3.g. zna da je starija seka posvojena. Njoj je to jednostavno: ja sam bila u maminom, a ti u trbuhu druge tete, ja sam cicala, ti si pila na bocicu...Starija jos nije pitala za ime, ali doci ce i taj period. Ono sto je jako vazno jest tvoja mirnoca i sigurnost u prici, kako se ti postavis takvom ce nijansom biti obojan i stav djeteta i okoline.
Draga Magda,
djeca neovisno o dobi imaju naše stavove i razmišljanja, ako im se u najranijoj dobi objasni da je nešto normalno oni to tako i prihvaćaju.
Nisam još posvojila , ali kad se to dogodi nastojat ću s djetetom najnormalnije o tome pričati.
Prije nekoliko godima bila sam dadilja u jednoj obitelji, jedno od djece, dečkić (5g) gledali smo film za djecu, 2 muškarca su spavala u istom krevetu, na što me on pitao: Teta zašto su ova dva stričeka u istom krevetu? Ja sam uspjela zaobići taj odgovor, kad je došla njihova mama doma popričala sam s njom o tome i naglasila joj da će pitanja dolaziti sve više, da ja ne znam nihove stavove i da ona mora to nijma objasniti.
Znam da je situacija možda nevezana s time kako objasniti djetetu da je posvojeno, ali mislim da djeca počinju vrlo rano postavljati pitanja npr.: Kakva sam bio/la kad sam bio/la mala beba? Dal sam rasao/la u tvojem trbuhu?....Jer s 5g počinju postavljati puno teža pitanja i uvijek nas iznenade.
evo i ja imam jedno pitanje, baš vezano za ime biološke majke? bi li ga trebalo djetetu reći i ako da, u kojoj dobi? ja razmišljam na način da bih o posvojenju pričala kao o nečem normalno i jako lijepom i posbnom u našim životima od prvog trena kada se načme ta tema (ili pitanja s bebom u trbuhu, cicanjem i sl.), ali ime radije ne bih rekla jer se bojim da će ga ona nekome lanuti tko nije naša obitelj i tko to definitivno ne treba znati? kakav je vaš stav o ovome?čokolada prvotno napisa
A što ako te pita? Reći ćeš da ne znaš? B. je znala ime svoje prve mame, a M. sam rekla kad me je pitao.
misli da ću tako i ja.. nekako mi se to čini ispravno.. mislim da ću je možda čak i zbuniti ako nebude dovoljno odrasla da shvati jel se biološka mama zove kao i ja
Nezgodno, ali da se objasniti da mnogi ljudi imaju isto ime. M. je imao četiri godine kad me je to pitao.
Moj B. ima skoro pa 11 god. ali još nije pitao za ime svoje biol. majke. T. naravno zna ime svoje biol. majke.
O svom "prvom" imenu je B. pitao tek nedavno, neposredno prije nego nam je seka došla zauvijek doma. A za prezime je pitao kada smo svi zajedno čekali sekin novi rodni list.
Ja ću djetetu reći ime kad me pita, svaki drugi odgovor bi bio laganje a ne vidim niti problem u tome da djete kaže nekome iz okoline osobno ime kakvih ima puno .
Ja sam veliku odgajala oduvijek da je sve to nešto svakodnevno i nikada nisam brojala godine sad joj moram reći, nikad nisam morala biti spremna na neke velike razgovore ili nekakve seanse sad ću ja njoj reći istinu.
Danas je u 15.godini ne propitkuje svoje porijeklo, svoju genetsku granu niti išta od toga, i to nam je tako nevažna tema, smiješna su joj biološka djeca koja unatoč svojim"čistim" genima ne uspjevaju savladati fiziku ili kemiju, padaju razrede i traže u čemu su drugačiji od ostalih.
Ona ima svoje uporište, svoju obitelj i sve dok se osjeća voljenom, da pripada nama, da ju volimo bezuvjetno takva pitanja o biološkoj obitelji ona najčešće odgovara s dozom rezeviranosti i podpitanjem...a u vašoj obitelji je sve idealno kad vas tako zanima moja....
ja svome djetetu ne namjeravam reci ime (a prezime pogotovo) bio majke dok ne odraste, tamo oko 18. godine. to su vrlo povjerljive informacije i nisu za djecu, a kada dodje vrijeme znat ce, naravno. ne smatram da je to laz ili neistina ili neiskren odnos prema djetetu. ta mu informacija prije nije od koristi... naprotiv (moje misljenje). jednostavno cu reci da ne znam, da cemo saznati kada dodje vrijeme. da smo ga usvojili iz druge drzave/grada mozda bih rekla ime. JER vidim problem u tome da dijete bilo kome drugom kaze njeno ime. zavisi i gdje zivimo i odakle smo usvojili dijete.
drugo su djeca koja su usvojena malo starija, koja vec znaju ime, prezime i dr..
eto, moj stav se iskristalizirao po pitanju imena bio majke
sto se tice imena, njegovog, tu nemamo problema jer mu nismo mijenjali ime.
naravno, nemam nikakvih dilema oko toga da djetetu sto prije treba pricati da je usvojeno i sve druge detalje o tome, da je to stalan proces, ne nesto sto se jednom saopci, da o tome pricamo kao o necemu sto je normalno i sto nas je sve mnogo usrecilo..... ja samo trazim najbolji nacin kako da o tome pricamo.
Ja sam se malo uplasila citajuci ovaj topic, nisam razmisljala da mi uopste saznajemo ime majke a i da deca pitaju za to... Ono sto me plasi je da bi dete moglo uraditi sledece: sazna od mene ime i prezime majke, bas super, i krene u svoju potragu za njom a za to nije nikako spremno, pretpostavimo ima 12 god. Ukuca na netu to ime i prezime a ono izadje clanak kako je ta i ta zena ubila muza na spavanju koji je prethodno godinama bio zlostavljac pa je zlostavljao i nju i dete. Ili vec neka slicna prica. Ili ode na facebook i nadje zenu sa takvim imenom pa joj napise poruku ili je zovne telefonom posto je naslo ime u imeniku. A zena je u medjuvremenu izgradila sopstveni zivot, pretpostavimo muzu koga sada ima uopste nije rekla da ima dete koje je dala na usvajanje i odbije da se vidi sa detetom. Ili pristane da se vidi sa detetom i donese uticaj koji ja nisam zelela, pretpostavimo da je narkomanka, alkoholicarka ili tome slicno. Sve te situacije mogu biti vrlo stresne za dete, mogu upropastiti sve sto smo do tada radili... Posto sam ja jos u postupku dobijanja podobnosti sve to sam izredjala psihologu u cszr :D i pitala sta da radim ako dete pita za ime bioloske majke i za prezime. Psiholog mi je rekao da ime bioloske majke kazem a da prezime ne kazem. Deca imaju potrebu da znaju ime jer zele da zamisle neki lik, da to povezu sa nekim imenom. E sad kako cu izvesti da prezime ne kazem videcu, prvo da vidim da li ce uopste to pitati... Mozda mu necu reci ni znam ni ne znam, nego da ce to saznati kad bude imalo 16 god (kod nas deca sa 16 god mogu da potraze bioloske roditelje uz nasu saglasnost a sa 18 mogu i sami). Zakon je takav, tada ce znati i gotovo. Ako ga dotle budem uspesno vaspitavala valjda ce znati da se zakoni moraju postovati i da oni verovatno nisu doneti tek tako nego uz saradnju sa psiholozima, te ako oni kazu da ne treba da zna te podatke pre 16 god onda i ne treba.
Moj sin ima sada skoro jedanaest godina i ne bi mu palo napamet da krene u takvu vrstu potrage, iako raspolaže podacima o imenu i prezimenu biološke majke od četvrte godine života. Pitanja o imenu, prezimenu i porijeklu dijete postavlja zbog sebe, to su podaci o njemu/njoj. Potraga za biološkom obitelji (eventualno) dolazi kasnije. Uopće se ne bojim scenarija koje navodiš i mislim da ih se nitko ne treba bojati. Problemi takve vrste mogu nastati samo ako se djeci prešućuju podaci.
Ne razumijem ovo razlikovanje osobnog imena i prezimena i zašto dijete ne bi znalo svoje prvo prezime.
Zdenka,
razlika je u tome sto ime sluzi da bi dete to povezalo sa licnoscu majke. Prezime nema tu ulogu, a moze biti potencijalno "opasno" zbog ovih situacija koje sam opisivala. Mada ove moje situacije deluju filmski, psiholog nije rekao da ne mogu da se dogode. Naravno, mozda cu i ja reci i prezime ako procenim da to mogu, kad budem poznavala konkretno dete.
i ja vidim opasnost da dijete raspolaze ovim podacima, i ovu spomenutu gore, ali i opasnost da dijete te informacije podijeli sa svojim prijateljima, prijatelji sa roditeljima, roditelji sa drugima i td. a zasto bi sredina raspolagala ovim informacijama koje inace i centri cuvaju u sefovima. cinjenica je da su ovakvi podaci interesantni ljudima, posebno u manjim sredinama.
znam slucaj gdje je okolina povezala podatke i saznali porodicu iz koje je dijete, a i biol. porodica/majka je saznala gdje je dijete. dijete nije doraslo toj situaciji, a u toj sredini treba zivjeti, ici u skolu i dr. ne mislim da se iko u toj situaciji osjeca dobro.
na koncu, zasto postoji taj zakon da dijete ne moze dobiti te podatke prije svoje 16. ili koje vec godine.
zdenka, ja bih voljela da kazes zasto reci djetetu te podatke tako rano, koja korist od toga, odnosno koja je steta, po tvom misljenju, ako mu se ne kaze do te zrelije dobi?
zaboravih se zahvaliti svima koji su pisali, a ovo gore bih posebno izdvojila.
Magda ja se potpuno slažem s tobom. ja mislim da djete nebi trebalo raspolagati sa takvim podacima. ok mi je ako zna ime svoje bio majke ali ostalo sve u svoje vrijeme.
Magda, takav zakon ne postoji - postoji samo zakon da dijete može dobiti uvid u svoj dossier u CZSS kad postane punoljetno. Ovdje ne govorimo o tim podacima nego o onima koje posvojitelji imaju doma, koji stoje u rješenju o posvojenju, dakle, o podacima koje posvojitelji znaju.
Zašto reći djetetu onda kad pita? Moje načelo u odgoju djece, ne samo u ovom pitanju nego u svima, jest: ako je dijete dovoljno zrelo da postavi pitanje, dovoljno je zrelo i da dobije pošten odgovor na to pitanje. Ako pita, znači da mu taj podatak treba. Sve u svoje vrijeme, da - a vrijeme je onda kad dijete pita. To je za mene stvar poštovanja prema djetetu i mog odnosa s njim, za koji želim da bude do kraja pošten. Strah mi nije na prvom mjestu u odnosu prema svom djetetu. Mislim da se odlučivanjem na temelju straha samo može pokvariti taj odnos.
Što se tiče širenja informacija, je li strah od toga stvarno najvažniji? Što se može dogoditi ako netko u školi sazna nešto o djetetu? Primjer moje djece: sin, kojem sam dala podatke na zahtjev nikada nikome ne priča ništa o tome, jer i inače strogo čuva svoju privatnost. Kći, kojoj nisam ništa govorila, jer nije bilo potrebno, podijelila je s djecom u razredu svoja iskustva života u domu i neke stvari o svojoj biološkoj obitelji (ali ne i prezime!). Iako bih radije da nije ništa govorila, nisam joj rekla da to ne smije pričati. Zašto bih je zbog svojih eventualnih strahova ušutkivala i gurala u kut? Ja se ponosim posvojenjem, zašto se ne bi ona? I zašto ne bi zadržala emotivne i stvarne veze sa svojom biološkom obitelji ako tako osjeća i ako je to moguće? Na neki način mi je drago da ona svojom spontanom osobnošću i velikim šarmom pomaže razbijati te tabue. Nije doživjela nikakvu neugodnost od djece, dapače, ona je među najpopularnijom djecom u razredu.
Naravno, svatko ima svoj pogled na tu situaciju - iznijela sam svoj zato što imam već veću djecu, dakle, imam iskustvo koje može poslužiti roditeljima manje djece koja zapravo još nisu ništa ni pitala.
Debeli potpis na ovoZašto reći djetetu onda kad pita? Moje načelo u odgoju djece, ne samo u ovom pitanju nego u svima, jest: ako je dijete dovoljno zrelo da postavi pitanje, dovoljno je zrelo i da dobije pošten odgovor na to pitanje. Ako pita, znači da mu taj podatak treba. Sve u svoje vrijeme, da - a vrijeme je onda kad dijete pita. To je za mene stvar poštovanja prema djetetu i mog odnosa s njim, za koji želim da bude do kraja pošten. Strah mi nije na prvom mjestu u odnosu prema svom djetetu. Mislim da se odlučivanjem na temelju straha samo može pokvariti taj odnos.
Inače je običaj da centri ne daju djecu na posvojenje parovima iz tog kraja upravo iz ovakvih razloga, u manjim sredinama je manja privatnost i veća mogućnost da dijete bude prepoznato.
naravno, zdenka, sve sto si rekla ima mjesta. i ja cijenim tvoje iskustvo, jos od ranije
i ja se ponosim uvojenjem, itekako. to je najveca sreca u mom zivotu!!! o tome pricam normalno i kad god je prilika, vrlo cesto na cudjenje okoline, koja smatra da to treba kriti. tako cu i sa svojim djetetom, medjutim zbog odredjenih razloga ove podatke cu sacuvati za kasnije.
Ovo nije slucaj kod moga sina, njega ta tema apsolutno ne zanima. Da je usvojen zna od svoje 3-3.5 godine i to na moju inicijativu.
Zdenka, kad bi samo znala koliko su mi pomogli tvoji postovi na ovu temu. Moj Karlo prolazi kroz slicne faze kao sto je i tvoj M. prolazio.
Sto se tice imena bio majke, ja sam mom sinu rekla kada je pitao, on je tada zadovoljio svoju znatizelju i vise nikada nije ni nju a ni ime spomenuo
Ne znači da neće; ta tema se nužno vraća. Kako dijete raste, mora ponovo promišljati i presložiti podatke o svom životu.
Glavno je da vi na čvrstim osnovama gradite vaš odnos.
Znam, pricam kakva je situacija do sada bila. Ja bi licno volela da o tome vise razgovaramo ali sam svesna da ce doci i ta tema na red. On na primer ispravlja svoje drugare kada kazu da sam ga ja rodila, insistira na tome da je usvojen ali detalji oko nastanka nase porodice mu nisu predmet interesovanja.Ne znači da neće; ta tema se nužno vraća. Kako dijete raste, mora ponovo promišljati i presložiti podatke o svom životu.
Glavno je da vi na čvrstim osnovama gradite vaš odnos.
Trudimo se, a vreme ce pokazati koliko smo uspesni u tome.
evo da se i ja malo uključim-sa aspetka posvojenog djeteta. Doduše bila su to druga vremena, prije više od tridesetak godina i tehnologija nije toliko napredovala.. Meni su posvojitelji rekli, kao što sam napisala ranije, sa 3 godine negdje... Mislim da ime biološke majke nisam tad ni pitala, nije mi bilo važno... Problem je došao u pubertetu kad sam htjela to saznati, pa sam kopala po ladicama i našla rješenje centra, pa zvala 981 jer mi mogu reći gdje živi moja biološka majka. Sada bi to bio sigurno drugačiji scenarij, danas djeca preko facebooka mogu svašta saznati i više nego što njihov to emocionalni razvoj može pratiti. Mislim da je dovoljno reći djetetu ako pita ime majke, bez prezimena, te mu objasniti da nakon osamnaeste godine može, ako to želi, pogledati rješenja i dokumente i tražiti svoju majku. Eto to je moje mišljenje.
Hvala Veronika, znaci taj pogled iz drugog ugla... Ja kad sam se zamislila u toj situaciji - tacno bih reagovala kao ti, naravno ne sada kao odrasla osoba vec u "ludim godinama". Ali ja nisam bila u toj situaciji i ne mogu da znam da li je to zamisljanje "sta bi bilo kad bi bilo" tacno. Stoga sam posto sam tad bas kad sam citala ovu temu pohadjala skolu roditeljstva pocela da propitujem psihologa sta mi je raditi ako dodje do te situacije sa buducim detetom...
Ja se stavljam u poziciju posvojenog djeteta i tako postupam .Čemu skrivanje do neke određene godine ??I kako je Zdenka rekla : Moje načelo u odgoju djece, ne samo u ovom pitanju nego u svima, jest: ako je dijete dovoljno zrelo da postavi pitanje, dovoljno je zrelo i da dobije pošten odgovor na to pitanje. Ako pita, znači da mu taj podatak treba. Sve u svoje vrijeme, da - a vrijeme je onda kad dijete pita. To je za mene stvar poštovanja prema djetetu i mog odnosa s njim, za koji želim da bude do kraja pošten. Strah mi nije na prvom mjestu u odnosu prema svom djetetu. Mislim da se odlučivanjem na temelju straha samo može pokvariti taj odnos.
Bilo me strah , jako najjače , no opet kažem stavite se u poziciju svog djeteta !!
Kbegicsi,
i ja sam se uzivela u ulogu deteta tj tinejdzera pa me je to dovelo do suprotnog rezultataJa imam neke strahove ne samo ovaj nego npr od kradljivaca dece, pedofila, loseg drustva, droge, alkohola... Necu dopustiti nadam se da mi ti strahovi rukovode zivotom ali nameravam da dete koliko bude u mojoj moci zastitim od tih stvari. S jedne strane i ja bih volela da izgradim sa detetom odnos postovanja. Ali mislim da mi nismo nikakvi drugari. Necu koristiti autoritet zato sto sam roditelj ponekad nego zato sto vise poznajem zivot i mogu da sagledam stvari koje ono u nekom dobu ne moze da sagleda. Ako prepoznam da ima neke istinske potrebe za znanjem prezimena i ja cu mozda promeniti stav i reci detetu. Ali ne mislim da deca zele samo stvari koje su im potrebne i koje im treba dozvoliti. Kao sto je u nekim banalnim stvarima npr da bi dete htelo da se igra po ceo dan ili da bude ceo dan za kompjuterom a da mu ja kao roditelj takve zelje ne bih ispunila mislim da to moze da bude i u ovim vaznijim pitanjima.
Tajenje podataka o porijeklu nije isto što i postavljanje granica u odgoju. Znanje o sebi spada u djetetova osobna prava.
zašto reći djetetu podatke tako rano? pa, evo moj primjer: ja sam podatke o sebi znala jako rano i to mi je tad bilo dovoljno. sad nije, ali to je druga priča... da nisam znala te podatke, svakako bi ih na bilo koji način pokušala stvoriti (po prirodi volim maštati). možda bi stvorila neku idealnu sliku o biološkim roditeljima. a onda bi odrasla i pokušala doznati istinu jer mašta mi ne bi bila dovoljna. a onda bi se razočarala. u sebe, u biološke roditelje, pa čak i u moje prave roditelje - lagali su me...
ciplice, nikada ni u jednom trenutku nisam pomislila da lazem svoje dijete, srce me zaboli na tu pomisao. Ja vec svome trogodisnjem sinu pricam kako nam je dosao i td... i nista necu kriti ili uvijati o njemu, ja ovdje samo i jedino mislim na ime (mada ime manje-vise), ali prezime majke. dakle ne mislim da u nekoj predskolskoj i ranoj skolskoj dobi trebam djetetu reci njeno prezime.
ciplice, voljela bih da podijelis sa nama ovo: "to mi je tad bilo dovoljno. sad nije, ali to je druga priča...", naravno ako zelis.
Prezime je bitno. bar je meni bilo. mučila sam se dok ga nisam kao dijete doznala. u svakoj nini tražila sam sebe (nešto po čemu bi je prepoznala), trčala bi prema svakoj ženi... kad sam doznala prezime, bila sam presretna. nikad mi nije palo na pamet da to ikome kažem ili da je na temelju toga probam naći. to je samo bio način da u svojoj glavi stvorim potpunu osobu. isto tako i izgled, sve dok nisam našla sliku iz Arene (tražila je novac). tek tad ona je u mojoj glavi postala potpuna osoba. loša osoba (tako su mi govorili), ali ipak osoba. sad mi to nije dovoljno. želim znati sve njene razloge. želim je pogledati u oči i pitati mali milijun pitanja o njoj, o sebi, o ocu... želim znati je li ona uistinu tako loša ili je samo bolesna (u što se čvrsto nadam)...
hvala ciplice, zaista je tvoje vidjenje i dozivljavanje stvari vrlo vazno za nas, vrlo. meni si vec mnogo pomogla.
koliko si ti godina imala kada si pozeljela saznati ime i prezime bioloske majke?
ja imam i fotografiju sinove biloske majke. i drago mi je da je imam. ja sam zeljela vidjeti tu osobu, a kako ne bi moj sin.
ja sam imala tu (ne)sreću da sam kao vrlo mala upoznala svoju stariju sestru, pa sam od nje polako doznavala stvari na potpuno krivi način. Prvi put sam pravu želju osjetila sa jedno 5 godina, kad sam se vratila u hrvatsku i krenula u vrtić. prije mi to nije bilo bitno jer sam joj ja u svojoj glavi dala ime i prezime (ivana božić - ivana po mom djedu, a božić po Božiću). sliku sam poželjela vidjeti tek ima par godina. a upoznati je... pa to želim prije nego dobijem svoje dijete jer želim znati da nisam kao ona... biološki otac mi je oduvijek bio puno bitniji, puno više ga želim upoznati, puno više o njemu razmišljam iako vjerojatno nikad neću saznati ko je on...
Ciplice,
sto Magda rece, hvala, vidjenje stvari iz tog drugog ugla puno znaci.
Sada, bar u Srbiji, a po postovima odavde cini mi se i u Hrvatskoj, braca i sestre ne mogu da se rastavljaju, nego se usvajaju zajedno. Mislim da je to mnogo bolje za decu. A za nas usvojitelje da ne pricam koja je sreca nakon dugog cekanja roditeljstva imati dvoje ili troje dece
evo da se i ja uključim.... Ja sam posvojeno dijete i to sam saznala sa svoje 4 godine... ime i prezime majke a ni oca ne znam i ne želim znati... nikad o tome nisam ni roditelje ispitivala... Imam osjećaj da ću biti povrijeđena ako saznam da su biološki roditelji "normalni" ljudi koji sada imaju obitelji i sretni su.. eto, nadam se da sam pomogla
tamy13, dobro nam dosla!
i hvala ti sto si se javila.
naravno da si pomogla i jasan mi je ovaj tvoj strah.
a da li si imala nekih nesporazuma i neslaganja sa roditeljima vezano za cinjencu da si usvojena?
sve sto napises rado citamo.
tamy13, sad vidjeh da si vec pisala na drugom topicu
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom