Stranica 1 od 8 123 ... PosljednjePosljednje
Pokazuje rezultate 1 do 50 od 386

Tema: Odgoj u duhu vjere

  1. #1

    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    karlovac
    Postovi
    1,756

    Početno Odgoj u duhu vjere

    Eto, da probijem led. Dragi roditelji vjernici, osjećate li Gospodina kao prijatelja u svom životu, imate li iskustva da vam se neposredno obraća i vodi vas, da vas hrabri i pomaže vam, pogotovo u teškom zadatku kakav je roditeljstvo? Imate li to iskustvo zaštićenosti, predanosti Njemu i Njegovoj volji? Sumnjate li kadkad?
    Danas kad sam voljom Božjom majka eto i trećeg djeteta sa sjetom se prisjećam onih prvih dana lagane nevjerice i čuđenja zbog trudnoće. Bilo je uskrsno vrijeme, bili smo na Pagu. Na dan kad smo se vraćali kući pošla sam u crkvu pomoliti se prije puta. Gledam u lice raspetog Gospodina i postavljam tisuću pitanja - Isuse ti jedini znadeš u potpunosti moje brige i nevolje, kako ću narušena zdravlja i u ovim godinama roditi i odgojiti dijete...i u dnu srca čujem Njegov glas - bez mene ionako ne možeš ništa, a pogotovo roditi i odgojiti dijete - ni stara, ni mlada, ni zdrava ni bolesna...ne boj se...ja sam s tobom...Osjetila sam silnu ljubav i iznenadni nalet sreće. I dođemo kući, i opet me more sumnje i strahovi - što ako sve to skupa ne završi dobro, želi li me Bog kazniti za moje grijehe??? I odem u crkvu u svojoj župi. Tamo - slika Milosrdnog Isusa i uz nju natpis: "Ne želim kažnjavati umorni i ranjeni svijet, želim ga utješiti!!!" I opet mi navališe suze radosnice!!!
    Ima li još netko takvih iskustava?

  2. #2

    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Postovi
    2,908

    Početno

    Ja sam vjernica,vjerujem u Gospodina svim srcem svojim i svom dušom svojom,nastojim slijediti put koji nam je dao Isus,često mu se molim i utječem.
    Osjećam da je uvijek sa mnom,a posebno u teškim trenucima kada mi je i najpotrebnija njegova pomoć.
    Ono u čemu smo ja i ti različite je da ja imam malih problema sa Crkvom kao institucijom....mislim da joj je hitno potrebna reforma u skladu s vremenom jer se događa,nažalost da se ljudi zbog nekih stvari otuđuju od izvorne Kristove poruke...ljubavi i miliosrđa.
    A to je velika šteta....
    Sakramenet imam,u Crkvu odlazim dosta rijetko,no često odem na hodočašće,npr.Međugorje je mjesto gdje više nego bilo drugdje osjećam postojanje Boga-tamo gotovo kao da me dotiče fizički,toliko je snažan Njegova prisutnost.

    Transcedentalnih iskustava poput tebe nemam,ne mogu reći da sam ikada čula nekakakv glas ili slično,no imala jesam jedno iskustvo kada sam gotovo stradala prilikom hodočašća u Rimu,kada su me samo stotinke sekunde dijelile od sigurne smrti pod kotačima motocikla...e tada sam,još dok mi se kaput ljuljao od motora koji me okrznuo,jasno osjećala prisutnost anđela čuvara ili NEKOGA tko me sačuvao od smrti.

    Što se odgoja u vjri tiče,a to je i naslov topica,djeca će mi imati sakramente,ići na vjeronauk dakle,a najvažnija mi je zadaća da od njih načinim dobre ljude-a hoće li ili neće ići u crkvu-to će biti njihova osobna odluka u zrelijim danima.

  3. #3

    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    Split
    Postovi
    3,210

    Početno

    Vjera mi je važna.
    Imam iskustvo hodočašća i to je vrlo posebno.
    Naročito hodočašće "za križon" na Hvaru.
    Imala sam sreću doživjeti prekrasne trenutke meditacija i duhovnih obnova-ima tome i godinaaaa....kasnije sam išla po drugim meditacijama želeći ponoviti iskustvo, ali me svaki put satralo mnoštvo stvari vezanih za crkvu kao instituciju.
    Sada ne mogu reći da izbjegavam odlazak u crkvu, al nisam niti redovita. Idem katkad.
    Vezano za ovo što pričaš, ljiljan@, da razgovaraš s Bogom, da negdi u sebi čuješ njegov glas...nisam bila te sreće...il sam božju blizinu drugačije ćutila. Onako kako opisuje A.B.Šimić: Ne traži Boga mišlju u daljini u kojoj se miso, tamna sjenka gubi, uza te Bog je uvijek u blizini, u stvarima oko tebe, u zvuku i muku. Bog ti je uvijek najbliži od svega, diraš ga rukom gledaš ga u boji neba, Bog ti se smiješi s jednog dragog lica i plaši te iz svake stvari...

  4. #4

    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    karlovac
    Postovi
    1,756

    Početno

    Citiraj ronin prvotno napisa
    Transcedentalnih iskustava poput tebe nemam,ne mogu reći da sam ikada čula nekakakv glas ili slično,no imala jesam jedno iskustvo kada sam gotovo stradala prilikom hodočašća u Rimu,kada su me samo stotinke sekunde dijelile od sigurne smrti pod kotačima motocikla...e tada sam,još dok mi se kaput ljuljao od motora koji me okrznuo,jasno osjećala prisutnost anđela čuvara ili NEKOGA tko me sačuvao od smrti.
    Nije to transcedentalno iskustvo, nije to nešto što čujem uhom, već srcem. Kad sam u teškoćama, tada zaronim u dubinu srca, duše, svog bića...tamo nema straha, nevolja - tamo je Bog. Tada čujem glas Gospodina, a to je sve ono što je već izgovorio a napisano je u Bibliji, osobito Evanđelju.
    A što se tiče ovog što si napisala o odgoju djece, sa svime se slažem, samo što mi je jako upečatljiva misao Gospodina: "bez mene ne možete učiniti ništa". (Pa niti odgojiti djecu u dobre ljude).

  5. #5

    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Postovi
    2,908

    Početno

    ljiljan@ lijepo si to napisala.
    Samo jedan mali ispravak s moje strane-ja ni slučajno ne mislim odgajati djecu bez Gospodina, mislim da je On uvijek s nama,samo sam napisala da će kao odrasli ljudi odlučiti hoće li ići u Crkvu a to je ipak nešto sasvim drugo.

    Nedavno sam dugo razgovarala sa dva svećenika koji su inače naši kućni prijatelj,jedan je rektor Teološkog fakulteta a jedan doktor teologije visoko pozicioniran u Vatikanu.

    I baš sam im rekla sve svoje nedoumice,dugo smo razgovarali.
    I sami su istaknuli potrebu reforme Crkve,i baš mi je ovaj svećenik iz Vatikana rekao da tamo trenutno postoji vrlo jaka liberalna struja koja predlaže novi povijesni koncil gdje bi Crkva doživjela korjenite promjene u skladu s vremenom ali ne dok je Ratzinger papa.Njega teško možemo nazvati liberalom.
    Nadajmo se boljim vremenima što se toga tiče,no bez obzira na to,uvijek nam ostaje Onaj kome se uvijek i bilo gdje možemo uteći kad nam je potreba.

  6. #6
    pikula avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    doma
    Postovi
    6,546

    Početno mama

    Drago mi je da je netko pokrenuo ovu temu. I suprug i ja smo vjernici i trudimo se odgajati djecu u duhu vjere. Mislim da u većim gradovima čovjek može stvarno birati u koju će crkvu ići i s kime će slaviti, pjevati i moliti se u crkvi. Svećenika ima svakakvih - doslovno - i groznih i predivnih. Velika je sreća naići na pravog u pravom trenutku, ali mislim da se ne treba obeshrabriti se kad u crkvi naiđemo na nešto što nikako nije u duhu vjere. Mi s djecom češće odlazimo na tzv mise za mlade na koji ma je veselo i puno se pjeva, a manje trabunja o politici. Obožavamo i mise koje su pripreme za Taize iako su one obično navečer. Volimo sresti prijatelje s klincima na misi jer tako naši klinci najbolje stječu dojam da je to normalan dio svakodnevice djece i odraslih.Tijelo hranimo svaki dan, ali i duh moramo povremeno. Kad nas posjet misi ne nadahne mi promjenimo društvo, župu ili svećenika. Crkva se sastoji od mnogo ljudi i pristupi se stvarno uvelike razlikuju, a svako ima pravo na svoj put. Meni je duhovni život prevažan da bih to prepustila slučajnosti kao što je najmanja udaljenost od crkve do kuće. Na sreću kod nas u susjedstvu su salezijanci i ima dosta crkvenih bandova, sportskih sekcija tako da je dosta opuštena atmosfera.

  7. #7
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,451

    Početno

    Ja nekako kao i pikula, s tim da ne mijenjamo crkve nego idemo u crkvu u našu župu. Ne vidim mogućnost da dijete doista odgajam u vjeri bez obreda, dakle redovitih odlazaka na misu i druge obrede i bez druženja s vjernicima. To je važno i za nas odrasle, taj ritam duhovne obnove, pa i druženje s prijateljima, a za djecu je još važnije, jer ona tek stječu vjeru.

  8. #8

    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    karlovac
    Postovi
    1,756

    Početno

    Ja vas sve dobro razumijem. Crkvu čine i klerici i laici i Duh Sveti. I ljudi koji su nečim nezadovoljni bolje je da teže za promjenama nego da odlaze.
    Ali ja na to gledam malo drugačije. Npr. moj muž nije savršen, ali ja ga ljubim; moja djeca nisu savršena, ali ja ih ljubim; moja Crkva nije savršena, ali ja je ljubim. Niti ja nisam savršena, ali Bog me ljubi...
    A nakon svake svete mise osjećam se uistinu obnovljeno!

  9. #9
    Mum2Be avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2006
    Lokacija
    Zd
    Postovi
    654

    Početno

    Citiraj ljiljan@ prvotno napisa
    moj muž nije savršen, ali ja ga ljubim; moja djeca nisu savršena, ali ja ih ljubim; moja Crkva nije savršena, ali ja je ljubim. Niti ja nisam savršena, ali Bog me ljubi...
    Prekrasno

  10. #10

    Datum pristupanja
    May 2007
    Lokacija
    Pula
    Postovi
    51

    Početno

    I meni je drago da se i o ovom aspektu roditeljstva malo više ovdje govori.Htjela bi vas pitati što mislite o vođenju male djece na misu.Jasno mi je da i želim da Maki prihvati taj ritual,da mu nedjelja bude organizirana oko toga(mislim bit će mu jer je i nama). Dok nisam imala dijete,mala djeca na misi uvijek su me deskoncentrirala,ponekad živcirala ali uglavnom sam ih više pratila nego misu ako su mi bila u vidokrugu. E sad, kad idem s Makijem,već na pola moramo izaći van jer ometam i druge a i ja nemam puno koristi od prisustva.Dok je bio manji bar je sve prespavao...
    Mislim, ne mogu čekati do četvrte godine i tada ga dovesti to mi je jasno...Eto,mi idemo svi u kompletu pa makar i do pola mise.Valjda će se minutaža s vremenom povećavati...

  11. #11
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,451

    Početno

    Makili, ja sam razmišljala kao i ti. Isto su me dekoncentrirala mala djeca, stvarno je istina da mnogo toga o djeci ne možeš razumjeti dok sam ne postaneš roditelj. Ali kad smo dobili M. shvatila sam da ne treba odgađati. Prije svega, misa je trebala meni. To je bila jedna od rijetkih stvari iz mog "prijašnjeg života" koju sam si htjela sačuvati. Onda, mislila sam, dijete ne mogu odgajati u vjeri, ako ga ne vodim u crkvu. Počeli smo redovito ići kad je on imao 2 godine. Trebalo bi znati M. da bi se shvatilo što je to značilo, jer M. je nabrijano dijete. Možda su prošle i dvije godine da smo zapravo uvijek bili na pola mise i da je on trčao po crkvi, mi smo sprečavali penjanje na oltare.... itd. Ali, on je na svojoj dječjoj razini prihvatio vjeru, pričao svake večeri u krevetu o Bogu, vječnosti, životu i smrti. Naučio je sve molitvice. Zaprepastili smo se kad je s nekih niti pet godina jedne večeri zatražio da molimo Vjerovanje i mi smo počeli i ustanovili da on tu molitvu ZNA. Tada sam prvi put shvatila da on u crkvi nije predmet. Trči, igra se, vrpolji se, dok je bio manji nosio je svoje plišance, ali istovremeno je i slušao i upijao. Sada već ima svoje male prijatelje među župljanima, ne da nam da idemo doma poslije mise, jer se igra s njima. Komentira fratre, zapažam da sad već sluša i Evanđelje i propovijedi. S osobitom pažnjom prati ministrante - snimio je sve njihove pokrete i želi biti ministrant kad to bude moguće. Zna dijelove mise, zna pjesme, zna blagdane, zna Bibliju. Samo ti vodi dijete, izađi van kad vidiš da ne može više ili ti ne možeš više, sve će to doći na svoje. Zanimljivo, moj M. koji je bio življi od prosječne djece nije navukao ničiju antipatiju - svi su ga prihvaćali i tolerirali i nikada mi nitko nije pokazao da mu M. smeta. Djeca su dio zajednice.

  12. #12
    dijanam avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    975

    Početno

    S radošću potpisujem Zdenku. Djeca su dio zajednice. Mislim da je djeci Sv. Misa jako potrebna. Ja svoju vodim. Sad u ljetno doba idu rado jer su onda u klaustru samostana, a mi odrasli pratimo Misu preko zvucnika koji je vani. Ponekad mi se ucini da im to i nije sudjelovanje u obredu, ali vecinu vremena mi se cini da je ovako idealno. Oni se druze s djecom iz zajednice, igraju se dovoljno tiho da ne ometaju druge, udju sa mnom na Pricest. I uvijek "uhvate" nesto novo i pitaju iako izgledaju odsutni.

    Drago mi je Ljiljana da si otvorila ovu temu.

  13. #13

    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    Split
    Postovi
    3,210

    Početno

    Ja baš rado uđem u crkvu sa D. kad nema mise pa se pomolimo, pa gledamo...ako nema nikog da ga ometamo u molitvi, baš nam bude super jer se on može nagledat svega i sve ispitat.
    Jel možete opravdat roditelje koji djeci(i svojoj i mojoj) tijekom mise donesu i bombone i štapiće i smoki da ih zabave. Mene to ljuti. Crkva je mjesto u kojem se osijećam kao kod kuće, mogla bih sjediti na podu, mogu se moliti, mogu....ma svašta, al mi nije za jest štapiće...to mi je ko kino :/

  14. #14
    Osoblje foruma BHany avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2006
    Postovi
    5,203

    Početno

    Mislim o sebi kao o vjerniku…vjerujem da vjerujem… i nadam se da jesam.
    Sama sam u jednom trenutku života odlučila tako. Odgojena sam sa činjenicom da smo katolici, da je Bog oko nas…moja me mama naučila moliti, ali se odlazak u crkvu nije previše redovno prakticirao. Danas mislim da su moji roditelji tako postupali, jer su i sami imali puno sličnih dilema kakvih ja imam danas. Ipak, ja sam sama izabrala i vjeru i crkvu. Negdje još u osnovnoj školi odlučila sam da vjerujem u Boga i Crkvu. Živjela sam u divnoj župi, sa svećenicima punim razumijevanja i bliskim svojoj zajednici…neoptužujućim i neosuđujućim…usmjeravajućim, upozoravajućim…s prijateljima svih nas župljana. I danas uživam kad dođem u posjet roditeljima i odem tamo na misu. Reći ću vam iskreno…uživa i moje dijete…To je crkva velika i svijetla, ali prisna…gdje je djeci dozvoljeno šetati uokolo (baš onako kako je Zdenka pisala)…gdje župnik za vrijeme mise razgovara s djecom…gdje s oltara kaže neka samo djeca plaču i viču…glavno je da su ovdje.
    Otišla sam na fax…pronašla prekrasnu zajednicu…isusovce, odlazila na vjeronauk, duhovne vježbe. S tih vježbi su najizraženija moja iskustva bliskosti s Bogom (sličnih onima o kojima je ljiljana@ pisala na početku) i njegovog prepoznavanja obraćanja meni, njegovog stvarnog boravka u meni. I danas se sa sjetom sjetim toga…
    Jer…udala sam se i otišla živjeti u mali grad sa svega nekoliko župa…sve redom izrazito tradicionalne, stroge…teško mi je to bilo prihvatiti već u startu. Redala su se neugodna iskustva u kontaktu sa svećenicima. I na širem nivou, sve sam više osjećala da se Crkva udaljava od svog naroda i zauzima poziciju suda i vlasti (što po meni nikako ne bi trebala biti njena svrha), ne rješavajući pri tome vlastite probleme. Jedan službeno zauzeti stav crkve osobno me pogodio i ne mogu se nikako, obzirom na svoje znanje složiti s tim. Dogodile su se još neke ružne stvari u mom životu koje nisam mogla shvatiti, a svako moje traženje odgovora u zajednici u kojoj sad živim završilo je nekom vrstom optužbe. Nažalost druge opcije su mi daleko…
    Ipak, od Boga ne "odustajem". I ja sam, na kraju, odvojila Boga, crkvu kao instituciju i crkvu kao zajednicu vjernika, te jednu crkvu od druge (ovo zadnje mislim na župe) kao zasebne kategorije koje bi u idelnim uvjetima trebale biti jedno, ali bojim se da nisu.
    U ovom trenutku možda nemam takav osjećaj bliskosti s Njim, ali nastojim…i nastojim da moje dijete izgradi svijest o tome. Odlazimo na misu (ne baš svake nedjelje)...zbog sebe i ne želeći izgubiti i tu vezu s Bogom, a onda smatramo i dijetea to treba prihvatiti kao dio našeg života. Na toj sam misi, nažalost, doživjela da svećenik s oltara moli majke da izvode djecu kad su nemirna)…Budemo koliko H. izdrži (zanimljivo je da u onoj župi mojih roditelja izdrži cijelu misu, a da ovdje najčešće ne želi čak ni ići)…
    Čitamo i pričamo priče iz Biblije, molimo pred spavanje, pjevamo pjesme… jer želimo da Hana zna ono što njen tata i ja imamo ugrađeno kao dio sebe...a ona će, kao što sam i ja to učinila, sama doći do svojih zaključaka...jer ćemo se, s druge strane, svim silama truditi naučiti je da razmišlja i analizira sve što radi i prihvaća, a ne da uzima stvari zdravo za gotovo i samo slijedi uvriježene obrasce ne dajući im bilo kakvo dublje značenje (kao što to jako puno ljudi radi danas sa vjerom).

    Btw. i mi imamo opciju da budemo u klaustru s djecom i slušamo misu preko zvučnika. Moje mišljnje je da to baš i nije misa, jer od galame djece niti djeca niti mi ne čujemo misu, ne vidimo svećenika, ne doživimo sve one elemente koje bi trebali, a djeci je to igralište…duhovnost koju bi mi trebali doživljavati, a oni razvijati je po meni ravna nuli.

  15. #15

    Datum pristupanja
    Apr 2007
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    2,742

    Početno

    Draga ljiljana, jako mi je lijepo uvijek iznova pročitati misao poput ove da nas Bog ljubi iako nismo savršeni jer se uvijek sjetim pakla u kojem sam bila prije šest godina i iz kojeg me izvukla jedino ta ljubav. Bila je to besplatna ljubav, ljubav milosrđa, nakon koje sam se ponovo osjetila živom. Nijedan psihijatar ni liječnik nije mi tada mogao pomoći u užasu u kojem sam trpjela, nitko osim ljubavi Isusa Krista. Upravo ovo svjedočanstvo i ovu ljubav hoću prenenijeti na svoga sina, i na ostalu djecu, ako nam ih Bog da. On je još mali, važno mi je da ide u Crkvu a ako i ne ode, nego samo mi, onda imamo pohvale kod kuće te obavezno svaki dan večernju molitvu, koja je postala dio našeg rituala uspavljivanja (nakon slikovnica i priče), kratko se zahvalimo Isusu na svemu što nam je tog dana dao, tako da i on može sudjelovati, odnosno nabrajati sve lijepe stvari koje su mu se dogodile. Želim da zna da mu je sve darovano od Boga. Ne znam koliko nam za sada uspijeva, koliko on uopće išta razumije, nastojimo to raditi na njemu prihvatljiv način. Ono što sam htjela reći je da je dio našeg odgoja svakako i prenošenje vjere.

  16. #16

    Datum pristupanja
    Jun 2005
    Lokacija
    Purgeraj
    Postovi
    379

    Početno

    Citiraj Zdenka2 prvotno napisa
    Ja nekako kao i pikula, s tim da ne mijenjamo crkve nego idemo u crkvu u našu župu. Ne vidim mogućnost da dijete doista odgajam u vjeri bez obreda, dakle redovitih odlazaka na misu i druge obrede i bez druženja s vjernicima. To je važno i za nas odrasle, taj ritam duhovne obnove, pa i druženje s prijateljima, a za djecu je još važnije, jer ona tek stječu vjeru.

  17. #17

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    slavonski brod
    Postovi
    374

    Početno

    Citiraj TATA MATA prvotno napisa
    Citiraj Zdenka2 prvotno napisa
    Ja nekako kao i pikula, s tim da ne mijenjamo crkve nego idemo u crkvu u našu župu. Ne vidim mogućnost da dijete doista odgajam u vjeri bez obreda, dakle redovitih odlazaka na misu i druge obrede i bez druženja s vjernicima. To je važno i za nas odrasle, taj ritam duhovne obnove, pa i druženje s prijateljima, a za djecu je još važnije, jer ona tek stječu vjeru.
    I ja cu samo potpisati

    Emanuel je na misi (ne bas redovito) od njegovog 6 mjeseca zivota i kada god prolazimo kraj crkve, kaze Amen, pjeva Aleluja..

    Nekada me toliko iznenadi, kada onako iz cistog mira dođe do Raspela ( u kuci)i nosi nama od jednog do drugog da Ga ljubimo.

    Djecu, ali ne samo djecu, i mi sebe međusobno trebamo sto cesce blagoslivljati, potreban nam je svima taj tako savrsen mir i sklad u ljubavi.

  18. #18

    Datum pristupanja
    Nov 2004
    Lokacija
    AgRaM
    Postovi
    2,692

    Početno

    samo da se prokomentiram nešto iz prvog posta....ja sam učila da Bog ne kažnjava

  19. #19
    zrinka avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Split, Lijepa nasa
    Postovi
    4,633

    Početno

    bas mi je drago citati ovaj topic i vas drage moje

    mi cemo uskoro u jedan kvart, novi i napokon cu imati svoju zupu(jer se inace zadnjih 15-16 godina stalno seljakam) a jako me veseli sto je franjevacka, jer sam i sama odrasla pod okriljem jedne takve...

  20. #20
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,451

    Početno

    Citiraj zrinka prvotno napisa
    bas mi je drago citati ovaj topic i vas drage moje

    mi cemo uskoro u jedan kvart, novi i napokon cu imati svoju zupu(jer se inace zadnjih 15-16 godina stalno seljakam) a jako me veseli sto je franjevacka, jer sam i sama odrasla pod okriljem jedne takve...
    I naša je franjevačka, a nadam se da ćemo se u takvu i odseliti.

  21. #21

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    4,902

    Početno

    Totalno OT, ali Zdenka, kako ti je sin prekrasan!!!

  22. #22
    Zoranova draga avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2005
    Lokacija
    Balkan & Bliski Istok
    Postovi
    193

    Početno

    Citiraj Luna Rocco prvotno napisa
    Totalno OT, ali Zdenka, kako ti je sin prekrasan!!!
    Isto sam pomislila.

  23. #23
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,451

    Početno

    Ahhh, sad ste me kupile. Nisam odoljela da se i ja malo pohvalim, ali mislim da ga neću dugo držati u avataru, zbog mojih već poznatih bedova oko toga. Je, stvarno je prekrasan, kaj je je.

  24. #24

    Datum pristupanja
    Oct 2004
    Lokacija
    Zagreb, Trešnjevka
    Postovi
    11,143

    Početno

    Citiraj Zoranova draga prvotno napisa
    Citiraj Luna Rocco prvotno napisa
    Totalno OT, ali Zdenka, kako ti je sin prekrasan!!!
    Isto sam pomislila.
    I ja, ali moram primijetiti da sam ga baš tako nekako i zamišljala iz Zdenkinih postova

  25. #25
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,451

    Početno

    Hvala vam cure, ali nemojte začatat ovaj topik, jedva smo ga nekako uspostavili.

  26. #26

    Datum pristupanja
    Mar 2005
    Postovi
    372

    Početno

    Ispričavam se što upadam kao padobranac, ali ne mogu odoljeti da se ne javim i ne primijetim kako je M. prekrasan.

    Kad sam ga ugledala učinio mi se tako poznat, ima nešto nalik mome sinu.

  27. #27

    Datum pristupanja
    Jan 2006
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    129

    Početno

    baš mi je drago da sam naletjela na ovaj post, jer sam u poslijednje vrijeme puno razgovara o ovoj temi...

    prvo da kažem nešto o svojoj vjeri - ona je neupitna, postojanje Boga i njegova ljubav za mene nije vjerovanje, već sigurnost kao što je sigurna izmjena dana i noći - osjećam Ga, volim Ga, i znam koliko on voli mene (nas)...roditeljstvo mi je uvelike ojačalo vjeru jer sam shvatila kolika je količina Njegove ljubavi; mi smo svi Njegova djeca, dakle, on mene (nas) voli onoliko koliko ja volim svoje dijete (a svi mi znamo što je majčina ljubav), i jednako voli i dobrog i najlošijeg čovjeka, kao što majka voli svoje djete bez obzira kakav je čovjek. Osjetila sam ga puno puta, doživjela neke neobjašnjive situacije, nakon kojih bi (kao i ljiljan@) plakala od beskrajne sreće, i znala da je to bio On!

    Slažem se da je odlazak na misu potreban djetetu kao i nama, žalosti me jedino kada čujem (i doživim, samo ne na vlastitoj koži) da svećenik sa oltara u sred mise zamoli majku da izađe iz crkve sa djetetom uz objašenje "Djeci nije mjesto u crkvi!) - tada me je uhvatio pravi pravcati bijes na tog svećenika, a sad ga razumijem, on je samo čovjek koji loše radi svoj posao.

    djeca su posebno otvorena prema Bogu, i mislim da je zadatak roditelja paziti da im se srce ne zatvori - da njeguju tu ljubav, podsjećaju djecu na nju, ne treba njima previše objašnjavati, ona osjećaju, ZNAJU, svi smo mi jednom znali, i oni koji su odgajani u vjeri i oni koji to nisu. Ja nisam. Odgajana u vjeri. Ali sam znala. i zamolila roditelje da me odvedu u crkvu (a to je bilo puno prije masovnih pokrštavanja na početku rata). jer sam Mu htjela biti bliže.

    Mislim da je stvarno zadaća svih nas roditelja držati ta mala srca otvorena prema Njegovoj ljubavi - sasvim sam sigurna da se tako može spasiti ovaj svijet, koliko god to sada zvučalo patetično...

  28. #28
    Osoblje foruma BHany avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2006
    Postovi
    5,203

    Početno

    Gledam kako puno nas piše kako imaju barem nekakva iskustva da djeca moraju biti izolirana u odnosu na ostalu zajednicu. Stvarno mi se to ne sviđa…i mislim da se djeci na taj način šalje kriva poruka…I to je stvarno jedna od stvari koja me revoltira. Moje dijete možda vremenski kraće izdrži unutar crkve, nego vani (jer se vani igra i nema uopće osjećaj da je u crkvi), ali ona u crkvi toliko puno toga percipira i zapitkuje, pjeva, pokušava moliti…sudjeluje…Naravno dosadi joj, ali svaki put u crkvi naučimo neku novu činjenicu iz našeg vjerskog života. A vani ne naučimo ništa, osim da je prihvatljivo ići na misu i trkati uokolo…piti sokove i jesti štapiće (kako je netko napisao) jer to tamo svi rade.
    Tako bih voljela ponovo imati jednu kvalitetnu župu za nas i naše dijete…

  29. #29

    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    karlovac
    Postovi
    1,756

    Početno

    Citiraj anik prvotno napisa
    Slažem se da je odlazak na misu potreban djetetu kao i nama, žalosti me jedino kada čujem (i doživim, samo ne na vlastitoj koži) da svećenik sa oltara u sred mise zamoli majku da izađe iz crkve sa djetetom uz objašenje "Djeci nije mjesto u crkvi!) - tada me je uhvatio pravi pravcati bijes na tog svećenika, a sad ga razumijem, on je samo čovjek koji loše radi svoj posao.
    Da, Isus govori: "pustite malene k meni!". Ali, nemoj da te hvata bijes na svećenika. Oni su daleko više izloženi duhovnim napadima zla negoli mi obični ljudi. I sama se često ljutim na bližnje, ali tisuću puta sam se uvjerila da je molitva i blagoslivljanje veća snaga od ljutnje. I da jako pomaže.

  30. #30

    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    karlovac
    Postovi
    1,756

    Početno

    Citiraj Romina prvotno napisa
    samo da se prokomentiram nešto iz prvog posta....ja sam učila da Bog ne kažnjava
    Pročitaj iz Knjige postanka o stvaranju svijeta i grijehu Adama i Eve. Bog im daje sve i govori kako trebaju živjeti da bi bili u njegovoj milosti i imali sve...oni poslušaju đavla...i izgube raj...E sad - da li je Bog kaznio ljude ili su se kaznili sami izabravši grijeh, a ne Boga?
    I danas je tako. I danas nas zlo zavodi i govori da možemo bez Boga, da možemo biti jači od njega, da sve možemo sami, jača nam ego, silni ego (a to je moćno oružje zloga u borbi protiv čovjeka), zvecka nam novcem, uvjerava nas da možemo silno uživati ako se odreknemo zapovijedi Božjih i mali neuki čovjek često padne. Ali, Bog nam je dao i Sina kojem možemo predati sve svoje grijehe, čime oni odlaze u nepovrat - više ih nema. Nakon svake ispovijedi nov sam čovjek.
    A što se tiče djece u Crkvi, moj Ivan je kršten pod svetom misom. Nijednom nije zaplakao (inače se može jako dobro derati). Kad je polijevan svetom vodom samo je "široko" gledao. Svi me ismijavaju kad kažem da sam djetetu koje tada još nije navršilo dva mjeseca objasnila gdje ide i što će se dogoditi. Ali, jesam!!!
    Uostalom, za vrijeme trudnoće, kad sam morala pretrpjeti pitanja tipa-kako to da si se odlučila roditi, pa što će ti "to" sada- svaki dan sam išla na svetu misu i jedino sam se u crkvi dobro osjećala. Sigurna sam da je dijete to itekako osjetilo i da osjeti i danas.

  31. #31
    AndrejaMa avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2005
    Lokacija
    Sesv. Kraljevec
    Postovi
    2,200

    Početno

    Čitalasam, čitala, a onda odlučila i ja nešto napisati....
    Kad sam se udala, preselili smo u nama totalno nepoznatu župu (i MM i ja). Toliko djece u crkvi nikada i nigdje nisam vidjela (Sesv. Kraljevec). Kad sam rodila, Mateja smo krstili s 5 tjedana. Od tada pa do danas (Matej ima dvije godine) možda je bilo svega koja nedjelja da nismo bili u crkvi. Kad je jednom prilikom jedno djete zaplakako, ja sam bila još s velliikkom trbušinom, mama je htjela izaći s tim djetetom, a on je tako jednim lijepim i umirujućim glasom rekao da je djetetu mjesto s nama i s Isusom te da je to djetetov posao - da plače i priča....Dakle, mi problema s tim nemamo. U mojoj nekadašnjoj župi to nije baš bio slučaj.
    Mislim da se djecu može naučiti i priviknuti ne sve. Samo trebabiti uporan i ne na najmanje negodovanje izaći. I Matej je nakad pričao ili protestirao, ali malo po malo sve se ustabililo. I nakada stvarno pribjegnemm metodi kojeg bombončića ili štapića, ali samo u krajnje riskantnim situacijama. Prije dva mjeseca deio se preokret. Bili smo na jednom krštenju gdje nas je bilo svega 20-tak u velikoj crkvi. I dvoje je djece hodalo gore-dolje i naravno da bi i moj Matej. Nakon dugo uvjeravanja jedne mame ja sam popustila (koja greška) i on je zajedno s njima hodao gore dolje - i izgubio osjećaj što se u crkvi radi. Slijedećih par odlazaka u crkvu bili su katastrofa, ali sve se ponovno našom upornošću isplatilo.
    Djetetu treba objasniti i na dozvoliti nikakve aktivnosti u crkvi. Jest da su mali, ali i to mogu u nekim granicama prihvatiti. AKo stvarno ne ide, rađe izaći i po malo produžavati ostanak u crkvi, nego dozvoljavati šetnje i hranu i priču....

    I da vam ispričam priču jednog starog svećenika...
    Dolazi on na blagoslov obitelji u kojoj je bilo djete od dvije -tri godine. I nakon blagoslova mama i tata i baka da pokažu što sve djete zna i kako je napredno, pa ga ispituju i mame, a djete sve poslušno izvršava i priča. Tada ga svećenik upita: "A, dobo, jel se ti znaš prekrižiti?"
    "Pak velečasni, on je još mali, pa kak bi znal....", bio je odgovor njegovih roditelja....
    To je priča koju sam slušala još kao djete i tako mi se urezala u sjećanje da sam svoje djete prvo naučila da barem digne ručicu kao da će se prekrižiti. I vrlo brzo je to savladao. Tek tada sam krenula dalje...

    A moje djetešce me neki dan jaaaako iznenadilo. Od njegovog začeća svakodnevno se bar kratko pomolimo MM i ja, a kad se rodio i Matej. Prije nekoliko mjeseci molili bismo na način da njemu prepuštamo da izgovara zadnje riječi u Anđele čuvaru, pa se to proširivalo do "opusa " Anđele luvaru, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu.I tada još individualna kratka zahvala ili molitva.
    Neki dan kad smo se spremali za spavanje, on gleda svete sličice i počne sam moliti prvo Zdravo marijo, a azatim i Oče naš, ali SAM SAMCAT OD POČETKA DO KRAJA. Anđelak moj....

  32. #32

    Datum pristupanja
    Jan 2006
    Lokacija
    Osijek
    Postovi
    580

    Početno

    Mi smo oboje odgajani u duhu vjere (MM više, a ja iz nekih razloga manje). I od početka smo odgajali Ivana u duhu vjere.
    Uvijek se molimo prije jela. U početku smo mi njegovom ručicom napravili križ ili mu sklopili ručice dok se molimo. Pa je malo, po malo počeo sam sklapati ručice i završavati dijelove molitve, a kasnije je počeo sam izgovarati cijele molitve. I baš super izgleda kad se naglas moli (a posebno je lijepo vidjeti okolinu kako reagira na to).
    A za misu je svakako. Dok je bio sasvim mali, išao je češće s nama na misu. A sada ga svaki puta pitamo želi li ići s nama u crkvu, nekad hoće, a nekad ostane s bakom i djedom u igri. I kada ide s nama, uglavnom je dobar i lijepo sjedi i sluša. A nekad se dogodi da kad prođemo pokraj crkve, on kaže da želi ići unutra i na misu. I tako se znalo dogoditi da mi odjeveni za igru i pijesak (radnim danom), uđemo u crkvu taman prije mise i ostanemo na cijeloj misi. A Ivan uživa što smo ga poslušali. I najbolja je fora kad nas župnik dođe pozdraviti poslije mise, a mi takvi "prekrasni" - prljavi od igre.

  33. #33
    anchi pp avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    1,906

    Početno

    Nekoli dana sam izbjegavala otvoriti ovu temu jer sam se bojala njenog razvoja u lošem, svađalačkom i optužujućem smjeru. Danas sam se odlučila i mogu samo reći ovo:

    Hvala svima koje su podijelile svoja divna iskustva s nama.
    I ja imam lijepo 10-godišnje iskustvo ogoja djeteta u vjeri, neću prolaziti detalje jer ih je u 10 godina bilo mnogo.
    To iskustvo je kulminiralo jučer na vjeronauku kada je moja kćer zajedno sa svojom najboljom prijateljicom dobila lančić kao nagradu -
    njih dvije su bile jedine redovite na vjeronauku i misi, i ne samo to - već su svojim radom, voljom, ponašanjem zaslužile posebno mjesto u zajednici.

  34. #34
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,451

    Početno

    Ja sam prema M. bila tolerantna što se tiče šetanja do negdje 4. godine, jer je on zaista jako živahno dijete i prikovati ga za mjesto značilo bi veliko mučenje za mene i za njega. Naša crkva je građena na poseban način, tako da smo mogli stati u jedan dio gdje on nije smetao ostalima. Dozvoljavala sam mu i da ponese nekog plišanca koje je on onda učio moliti. Dakle nije morao nepomično sjediti u klupi, ali nije smio trčati, penjati se na oltare, biti glasan i smetati ostalima. Nikakvo jelo u crkvi nisam dozvoljavala. Kad ne bi mogao izdržati, izlazili smo van.

    I druga djeca su šetala, ali M. je uvijek bio nemirniji od njih. Međutim, zapravo je više slušao i upijao nego djeca naših prijatelja - osvjedočila sam se da pamti dijelove mise, da poslije prepričava, čak i kritički što je svećenik rekao, zna molitve, dakle zna slijed mise. On se je čak doma često igrao mise - moji roditelji su mu dali neku lijepu metalnu čašu, namjestio je stoljnjak, križ, držao propovijed. Često se toga igrao. Naši fratri su jako tolerantni prema djeci i nikada nitko nije pokazao da mu smetaju. Jedan od njih je, onako, malo zakopčaniji i nema baš nekog osjećaja za djecu, pa njegovu misu izbjegavamo i idemo od onog koji djecu baš voli. Uglavnom meni je za sada najvažnije da je M. tamo i da se srođuje sa svime time.

    Kao i Švrćin Ivan i moj M. je još kao sasvim malen volio ulaziti u Crkvu, često praznu, ta atmosfera ga je privlačila i obuzimala.

    Otkad je M. bio sasvim mali navečer, prije spavanja s njim redovito molimo. To je za njega sastavni dio večernjeg rituala i bez toga ne može proći.

  35. #35
    Osoblje foruma BHany avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2006
    Postovi
    5,203

    Početno

    Svi mi i svako je dijete drugačije….Dakle, moje dijete se zna samo prekrstiti, zna moliti nekoliko molitvi, zna priču kako se Isus rodio, kako je sa 12 godina ostao u Hramu, kako je i zašto raspet, umro i uskrsnuo…zna 12 apostola… zna pjevati skoro sve Božićne pjesme, Ostani s nama, Glory aleluja, Evo nas pred tobom Marijo i još puno toga…da ne nabrajam…i voli ići u crkvu npr. subotom prijepodne… Ali ona je izrazito živo i dijete koje nigdje, baš nigdje ne sjedi mirno, čak i kod kuće cupka i skakuće dok priča i nikada nigdje ne sjedi…Također je dijete koje svaku svoju, pa i najmanju radnju poprati opisom…i gotovo i ne prestaje pričati. Uz sav trud koji smo mi uložili, ona ne može sjediti mirno i šutjeti u crkvi…I, na kraju, ja se ne mogu složiti s nekima od vas da uopće treba. Meni je strašno simpatično kad se djeca slobodno bez straha i pritiska kreću po crkvi.
    Dakle moje dijete se dobro osjeća u crkvama u kojima smije prošetati, istraživati i u kojima se posebna pažnja polaže djeci, kako i treba biti… Jer…i oni bi se u crkvi kod svoga Boga trebali osjećati dobro. A u našu trenutnu, moje dijete ne voli ići…jer je stalno utišavam, umirujem, držim čvrsto itd. I naravno da se domudrila…jedno je vrijeme vrištala nakon desetak minuta (shvatila je da je to situacija u kojoj obavezno idemo van). Prošli put je rekla da mora kakati (naravno da nije kakala), pa piškiti, itd. Ne želim nuditi dijete drugim zabavama u crkvi, jer mislim da ima dovoljno zanimljivih stvari i bez toga, a ako ćemo jesti kikiće, to možemo i vani. A ne želim ju ni prisiljavati na nešto što joj je neugodno jer ni u drugim situacijama ne odgajam i ne učim dijete prisilama i tradicionalnim načinima, pa ne želim to činiti ni u ovom slučaju…zapravo pogotovo ne u ovom slučaju…jer, na kraju krajeva, ne želim da joj druženje s Bogom bude neugodno, već da s veseljem ide ka tome i raste.
    I ne mogu složiti ni s tvrdnjom da nema loših svećenika…itekako ih ima i slabijih, i loših i jako loših, ali i divnih, dobrih i jako dobrih. Da, oni su samo ljudi, i mi možemo govoriti o pogrešci, kršćanskom opraštanju i molitvi…ali ja ne bih željela sa svojim Bogom kontaktirati preko svećenika koji sam nije u duhu Isusa Krista.

  36. #36
    AdioMare avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2006
    Postovi
    9,030

    Početno

    Neću začatavati, ali drago mi je da sam uspjela spojiti lice sa maminom ljubavi, kojom je optočena svaka rečenica o Marinu. Prelijep je, šta je - je.

    Moja je mala u početku odbijala biti u crkvi duže od 10-tak minuta, ali vremenom se naučila. Za Božićnu misu je čak ponijela sa sobom zvonce (nisam imala pojma dok nije izvadila zvono točno kad je trebalo :shock: )i zvonila kad i ministrant, bila je dječja misa i djeci je trebalo 15 minuta da se prestanu smijati. Događa se, znam.
    Ako ja zbog ičega žalim, to je što u svom domu nisam uspostavila zajedničku molitvu. Ja se redovito pomolim u zahvalu, po potrebi molim za nakanu. Moja obitelj se zajedno moli samo kratko za blagdane, prije objeda. Evo, na žalost. U mom djevojačkom domu također se zajedno nije molilo, pa ni ja na tome nisam insistirala. Do sada. Sada si zamišljam kako bi lijepo bilo da se okupimo prije spavanja MM, djeca i ja i zajedno se kratko pomolimo.
    Znam se zateći kako mi u pojedinim trenucima to jako fali, taj osjet zajedništva obitelji koji je najočitiji kroz snagu zajedničke molitve. Znam da ćete reći da je to moguće i sada, ali mislim da svi moramo jednako željeli isto, kako nekome od nas ne bi bila, da tako kažem, čudna moja iznenadna želja. S tim su mi djeca trebala odrasti, a nisu.
    Inače, i na sv. misu idemo odvojeno: sin kad se probudi, mala i ja na ranu, jutarnju, a MM kada ima potrebu otići ili su blagdani pred vratima. Svi iz sveg srca vjerujemo u Gospodina, ali u nekim rutinskim stvarima nemamo prolaznu ocjenu. Tu sam se masu puta osvjedočila koliko nas, ovakve nesavršene, u stvari voli.

  37. #37
    ivancica avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Postovi
    3,356

    Početno

    I meni je baš drago čitati ovaj topic!

    I ja i moj suprug smo odgajani u duhu vjere a tako odgajamo i našu djecu. Djeca su uvijek s nama na nedjeljnoj misi, od kad su bili male bebe i to nam je pod normalno.

    F. zna jako puno molitvi(Oče naš, Slava Ocu, Zdravo Marijo, molitve Anđelima...), prekrstiti se, a i svakodnevna večernja molitva nam je isto uobičajena. Prekrasno mi je kad on sam pozove da idemo moliti ili da odemo u crkvu.
    Puno mi znači povezanost sa drugim vjernicima a i sa svećenicima i časnim sestrama koji dolaze i kod nas kući. Moja djeca vole ići u crkvu i družiti se s Bogom i župljanima kao i časnima i velečasnim jer su nam oni i prijatelji.

    Župa o kojoj Bhany priča je moja župa i presretna sam što se kod nas djeca , njihovo hodanje i tiho šuškanje za vrijeme mise doživljava kao sasvim normalno. Pa i maleni su isto djeca Božja i Bog i njih zove i voli vidjeti u svome domu.

    Uskoro selimo u drugi dio grada i nadam se da ćemo se lijepo snaći među novim župljanima.

  38. #38
    ivancica avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Postovi
    3,356

    Početno

    Citiraj AdioMare prvotno napisa
    Ako ja zbog ičega žalim, to je što u svom domu nisam uspostavila zajedničku molitvu. Ja se redovito pomolim u zahvalu, po potrebi molim za nakanu. Moja obitelj se zajedno moli samo kratko za blagdane, prije objeda. Evo, na žalost.
    Sada si zamišljam kako bi lijepo bilo da se okupimo prije spavanja MM, djeca i ja i zajedno se kratko pomolimo.
    Ne znam koliko su ti stara djeca, ali probajte. Možda će vam prvi puta biti malo neobično, ali poslije ćete zasigurno biti sretni kako ste barem nakratko uspjeli zaustaviti vrijeme i zahvaliti Mu za sve, i dobro i ono malo manje dobro s čim kročite svakodnevno kroz život.
    Mei osobno su isto te večernje molitve u krevetu prije spavanja nešto posebno.


    Tu sam se masu puta osvjedočila koliko nas, ovakve nesavršene, u stvari voli.

  39. #39
    Osoblje foruma BHany avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2006
    Postovi
    5,203

    Početno

    Ivancica misli na onu divnu župu kod mojih roditelja !

  40. #40
    AdioMare avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2006
    Postovi
    9,030

    Početno

    Citiraj ivancica prvotno napisa
    Ne znam koliko su ti stara djeca, ali probajte. Možda će vam prvi puta biti malo neobično ...
    Mi smo ti redom stari ovako: MM skoro 39, ja skoro 35, sin skoro 15, mala skoro 4.
    Bojim se kako bi to odjeknulo u našoj kući, (mislim da bi sin i MM zbog nelagodnosti pokušali navući na šalu) predugo sam čekala.
    Ali pokušat ću, za početak, urediti nešto drugo: zajedničke odlaske na sv. misu. Tako možemo početi.

  41. #41
    tatek avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Lokacija
    Zagreb/Precko
    Postovi
    4,271

    Početno

    Iako ne dijelim vase vjersko opredjeljenje izuzetno mi je drago da je otvorena ova tema i da u njoj nema nepotrebnih diskusija i osporavanja od strane onih koji ne dijele vasa misljenja o vjeri.

    Nadam se da ce i buduce teme vezane uz vjeru, bilo gledanu sa strane vjernika, bilo onih drugih, proteci u ovakvom duhu.
    (naravno, i ne samo vezane uz vjeru nego i sve ostalo, tolerancija je ono sto nam treba!)

  42. #42
    Maja avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    iznad oblaka
    Postovi
    4,748

    Početno

    Ja ateista se totalno rasplakala na ovaj vaš topic.

  43. #43
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,451

    Početno

    Citiraj tatek prvotno napisa
    Iako ne dijelim vase vjersko opredjeljenje izuzetno mi je drago da je otvorena ova tema i da u njoj nema nepotrebnih diskusija i osporavanja od strane onih koji ne dijele vasa misljenja o vjeri.

    Nadam se da ce i buduce teme vezane uz vjeru, bilo gledanu sa strane vjernika, bilo onih drugih, proteci u ovakvom duhu.
    (naravno, i ne samo vezane uz vjeru nego i sve ostalo, tolerancija je ono sto nam treba!)

  44. #44

    Datum pristupanja
    Apr 2007
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    2,742

    Početno

    Za one koji možda žele kroz igru, odnosno kroz čitanje priča približiti vjeru djeci na njihovoj razini zgodan je naslov:
    "Kad te tvoj sin zapita : prenošenje vjere djeci...", autor: Michi Costa. - Zagreb : Tomagraf, 2002. Ima je za kupiti u knjižarama na Kaptolu (a vjerujem i drugdje, gdje se prodaju knjige takvog sadržaja). Jako je zgodno pisana, zapravo sastoji se od priča iz Knjige izlaska koje su popraćene slikama što su ih djeca sama crtala na te teme.

  45. #45

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    slavonski brod
    Postovi
    374

    Početno Re: Odgoj u duhu vjere

    [quote="ljiljan@"]Eto, da probijem led. Dragi roditelji vjernici, osjećate li Gospodina kao prijatelja u svom životu, imate li iskustva da vam se neposredno obraća i vodi vas, da vas hrabri i pomaže vam, pogotovo u teškom zadatku kakav je roditeljstvo? Imate li to iskustvo zaštićenosti, predanosti Njemu i Njegovoj volji? Sumnjate li kadkad?
    Danas kad sam voljom Božjom majka eto i trećeg djeteta sa sjetom se prisjećam onih prvih dana lagane nevjerice i čuđenja zbog trudnoće. Bilo je uskrsno vrijeme, bili smo na Pagu. Na dan kad smo se vraćali kući pošla sam u crkvu pomoliti se prije puta. Gledam u lice raspetog Gospodina i postavljam tisuću pitanja - Isuse ti jedini znadeš u potpunosti moje brige i nevolje, kako ću narušena zdravlja i u ovim godinama roditi i odgojiti dijete...i u dnu srca čujem Njegov glas - bez mene ionako ne možeš ništa, a pogotovo roditi i odgojiti dijete - ni stara, ni mlada, ni zdrava ni bolesna...ne boj se...ja sam s tobom...Osjetila sam silnu ljubav i iznenadni nalet sreće. I dođemo kući, i opet me more sumnje i strahovi - što ako sve to skupa ne završi dobro, želi li me Bog kazniti za moje grijehe??? I odem u crkvu u svojoj župi. Tamo - slika Milosrdnog Isusa i uz nju natpis: "Ne želim kažnjavati umorni i ranjeni svijet, želim ga utješiti!!!" I opet mi navališe suze radosnice!!!
    Ima li još netko takvih iskustava?[/quot

    Kopirala sam cijeli tvoj post zbog pitanja kojeg si postavila.

    Svi smo mi djeca Bozja i ukoliko smo otvoreni Duhu svetom i dopustimo mu da kroz nas djeluje i da se proslavlja kroz nas i u nama imat cemo na milione primjera. Samo ih trebamo primjetiti i svjedociti.

    Pa evo i ja cu iznijeti svoje svjedocanstvo. Na zalost ne mogu u detalje jer bi bilo predugacko a ja sam u stisci s vremenom, na poslu sam.

    No ne mogu odoliti, kada ste vec otvorile ovako lijep topic.

    Suprug i ja smo imali problema s plodnoscu i godinama smo zeljeli dijete, no ni nakon upornih posjeta lijecniku, koristenja hormonalnih tabletica i sl nismo uspjeli u nasoj velikoj zelji.

    Predali smo molbu za posvojenje dijeteta i mjesecima nismo dobili nikakvu povratnu informaciju.

    U tom periodu cekanja, imala sam predivnih iskustava i u njima samima sam na neki nacin dobila objavu po kojoj sam osjetila olaksanje i tada sam donijela veliku odluku u svome zivotu, koja me oslobodila velikog tereta i dilema s kojima sam se borila.

    Bila sam uporna u zvanju centara ali nikakvog pomaka po tom pitanju nije bilo.

    Onda sam pocela moliti devetnicu Milosrdnom Isusu i molitvu sv. Marti.
    Molila sam i krunicu svakodnevno i molila sam za ostvarenje majcinstva.
    Krunica se moli na nacin da se 27 dana moli za molbu, 27 dana se moli za zahvalu, ostvarenje molbe, bila ona uslisana u tom periodu ili ne.

    Onoga dana kada sam izmolila zadnji dan molbe, dobili smo poziv iz jednog centra da imaju bebu za nas. Danasnji dan je za mene poseban, jer na danasnji dan sam ga po prvi puta vidjela i po prvi puta drzala u narucju. Place mi se kada samo pomislim na moga misica u tom periodu.

    Nakon par dana dosao je k nama - u svoju obitelj, svojim roditeljima, a mi smo dobili naseg sina, naseg Emanuela.

    Bog se u nasim zivotima tako prekrasno ocitovao, tako nas je predivno nagradio, poslao nam je najveci moguci dokaz svoje ljubavi prema nama, i kako da ja onda ikada pomislim da nas ne ljubi, da ne ljubi svakoga od nas. On je tu i tako prisutan, samo se otvorite i nebojte se reci Mu sve sto vas muci, sve sto vas pati, jer Njegova je ljubav velika i sigurna sam da ce vam dati svoju ruke utjehe i ljubavi.

  46. #46

    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Postovi
    2,908

    Početno

    emanuel predivan post

    zdenka ne mogu ne primjetiti,diiiiivno dijete!!!!

  47. #47
    AdioMare avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2006
    Postovi
    9,030

    Početno Re: Odgoj u duhu vjere

    Citiraj emanuel prvotno napisa
    Bog se u nasim zivotima tako prekrasno ocitovao, tako nas je predivno nagradio, poslao nam je najveci moguci dokaz svoje ljubavi prema nama, i kako da ja onda ikada pomislim da nas ne ljubi, da ne ljubi svakoga od nas. On je tu i tako prisutan, samo se otvorite i nebojte se reci Mu sve sto vas muci, sve sto vas pati, jer Njegova je ljubav velika i sigurna sam da ce vam dati svoju ruke utjehe i ljubavi.[/i]
    Emanuel, prekrasna je tvoja priča.
    Ja također svjedočim nekim posebnim milostima kojima je Gospodin blagoslovio moju obitelj, naravno, kao vjerojatno i svi mi koji mu se preporučamo kroz molitvu.

  48. #48

    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    karlovac
    Postovi
    1,756

    Početno

    Emanuel
    Rasplakala si me...neka! Iako i sama imam iskustva kolika je snaga molitve, poseban mi je doživljaj čuti i iskustva bližnjih...sve vas volim!

  49. #49

    Datum pristupanja
    May 2007
    Lokacija
    Pula
    Postovi
    51

    Početno

    O,Emanuel,i ja sam se rasplakala...
    Tako me raduje kada se ljudi uzdaju u Božje djelovanje i kada prepoznaju Njegov trag...

  50. #50

    Datum pristupanja
    Apr 2007
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    2,742

    Početno

    jos jedna rasplakana mama, prekrasno svjedočanstvo, emanuel!

Stranica 1 od 8 123 ... PosljednjePosljednje

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •