 |
|||
Re: Odgoj u duhu vjere
....da odgovorim na početna pitanjaljiljan@ prvotno napisa
Da, znam da me vodi kroz život i da sve što mi se ružno dogodi zapravo ima neki dublji smisao i razlog koji ću spoznati nešo kasnije.
Za sumnje,također da, imam periode kada se gubim i jedino što me može vratiti natrag su molitve one najiskrenije. Jednom sam pročitala:
"Mudar čovjek u oluji Bogu se moli, ne za izbavljenje iz opasnosti već za izbavljenje od straha. Oluja iznutra je ta koja ugrožava, a ne oluja izvana."
Mene zanima (ako netko od vas ima takvih problema), kako se nosite s onim što vam je neprihvatljivo, a Crkva to zagovara. Npr. odnos prema spolnosti, predbračnom (ne)seksu, odnos prema drugačijima (homo) i sl. To što katolička crkva zagovara je meni sasvim neprihvatljivo i nema šanse da tako odgajam svoje dijete.
Pa mi je s druge strane licemjerno nešto od Crkve prihvaćati, a drugo ne :/ .
Ima li još netko s takvim dilemama?
Ovo sasvim ozbiljno pitam, nemam namjeru provocirati.
Ja imam takvih problema, ali nosim se s tim kao i sa suprugom,volim ga, poštujem čak i kada se razmimoilazimo, kada mi nije savršen i ne pada mi napamet ga zbog toga odbaciti. Dakle, ljubav ispred svega.
Nije sve u kršćanstvu dogma, ima puno prostora za vlastita promišljanja. I, kao što kaže Kate, svatko ima svoje dileme i pitanja, svi smo mi posebni ljudi.
Meni je to skroz prihvatljivo i ok po Bibliji. I dijete ću tako odgajati. Za mene su odnosi prije braka grijeh, homosexualnost također, ali nije stvar u neprihvaćanju ljudi, već u neprihvaćanju onoga što rade.
Ja sam prije braka spavala s par dečki, MM s nikim
Meni to moje iskustvo baš nije bilo od neke koristi, a voljela bih da 'sam se čuvala' za MM.
Razgovor o seksu mi nije neki problem, jer je na kraju krajeva Bog to i predvidio za ljude, naravno sve u granicama moralnosti i braka.
Ovo je Zdenka tako lijepo, jednostavno i jasno napisala i u potpunosti se slažem s njom.
I ja ima svoje sumnje u vezi nekih stavova...koje su drukčijeg sadržaja od tvojih Martina...ali svejedno...
Vjerujem da se već iz mojih pređašnjih postova moglo zaključiti da sam sklona misliti da stavovi crkve (naglašavam…zauzeti stavovi oko spornih pitanja, posebno onih koji se javljaju daljnjim razvojem društva i teško ih je kategorizirati u neke izrijekom i jasno postavljne okvire, a ne Božje zapovijedi)) nisu nepogrješivi. To se više puta pokazalo i kroz povijest (i u našem vremenu) kada su se isti mjenjali sukladno novim saznanjima ili tumačenjima. U skladu s tim se i ja ponašam…I, ako me sumnje obuzmaju, one nisu zbog nečega što crkva ili pojedini svećenik kaže, i to me ne dovodi u opasnost udaljavanja od same vjere…moje sumnje se stvaraju (rastu i razgrađuju se) ovisno o mom vlastitom životu i događajima u njemu te njihovom interakcijom s Bogom (odnosno mojom sposobnosti da u njima pronađem ili ne pronađem Boga).
To sve što si nabrojala ne zagovara Crkva već je sadržano u Božjim zapovijedima, a na neki način i u Evanđelju. Prema tome, vjerniku to ne može biti neprihvatljivo. Vjernik se u pogledu toga drži Kristova nauka, osobito ongo dijela koji uči da grijeh treba osuditi, a grešnika nikako. Ne znam je li ti poznat onaj dio Evanđelja kada svjetina želi do smrti kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu - Isus je spašava na način da kaže svjetini: onaj od vas koji je bez grijeha neka prvi baci kamen - i svjetina se razilazi.
Prema tome Isus koji je bez grijeha je ne osuđuje, a oni koji imaju grijeha, htjedoše je izrugati i kamenovati...događa se i danas...I grešnica postade sveta...jer joj je Isus koji je samo milosrđe i ljubav iskazao povjerenje...ja te ne osuđujem...idi i ne griješi više...
Nije da mi je bilo teško odgovoriti ti na pitanje MartinaP ili da to ne bih voljela, ali...
Iskreno i iz srca molim da se usredotočimo na teme koje odražavaju način na koji živimo vjeru, bez obzira koje smo vjere (voljela bih da se jave i drugih vjeroispovijesti).
Nauk vjere ostavimo teolozima na nekom drugom forumu. Prosurfaj malo internetom imaš katoličkih stranica na kojima će ti rado odgovoriti teolozi, a ako te uistinu zanima poslat ću ti neke linkove...a mi se moramo ovdje držati teme topica.
Ovo što kaže Kate u potpunosti potpisujem. Ja sam imala trenutaka kada sam dolazila u otvoreni konflikt ne sa Crkvom već s Gospodinom...tijekom moje zadnje trudnoće. Stala sam pred raspelo i pitala ga: zašto mi nisi dao treće dijete s 35 godina kada sma ja htjela, zašto si mi onda dao bolest koja je zahtijevala dvogodišnju terapiju kortikosteroidima i vazodilatatorima, a dijete mi daješ u ovom trenutku kada sam već ipak prestara za to?
U taj čas došla mi je poruka na mobitel od Ivanove sadašnje kume: "Gospodin određuje trenutak!". Tada me obuzeo savršeni mir. Pomolila sam se i zahvalila mu. I za svoju bolest koja ipak nije završila tragično (a ima i neki smisao, samo Njemu poznat) i za dijete koje mi daje.
A poruku mi je kuma poslala kao odgovor na moje (SMS) pitanje: što kažu liječnici, kada će njenoj kćeri (koja je tada bila u bolnici) biti bolje?
Gospodin određuje trenutak!
Eto, dobila sam u tom času odgovor na dva pitanja!
Za Martinu ..i ostale koje barem povremeno muči isto pitanje
Crkva nije samo za one koji nemaju poroke, već za one koji u njoj crpe snagu u borbi protiv svojih poroka. E sad što je za koga grijeh. Ono što je nekom teški grijeh, drugom je laki, a trećem križ. Odgovorni smo samo za ono što je u suprotnosti s našom savješću, ali ne možemo prosuđivati druge po svojoj savjesti, već isključivo po savjesti osobe koju prosuđujemo. Zreo kršćanski život je usklađenost savjesti i Božjih zapovijedi.
A ja se borim "sama sa sobom" s molitvom ...... makar u inat Onome kojem se molim
Da, jedino što je pred Bogom svaki grijeh, upravo to, grijeh. kod njega nema gradacije, kao kod nas. u istom su košu i laž i ubojstvo. sve treba okajati.
A ja se borim "sama sa sobom" s molitvom ...... makar u inat Onome kojem se molim
A ja se borim "sama sa sobom" s molitvom ...... makar u inat Onome kojem se molim
Zanima me molite li svaki dan? Ako da, osjećate li da ste u Njegovoj milosti na taj način?
Sada kad sam kod kuće vozim blizance svaki dan u školu. U autu se prije škole obavezno pomolimo. Uz to molim i sama navečer. MM nosi sobom u vlaku onu "međugorsku" krunicu (7 očenaša, 7 zdravomarijo i 7 slavaocu), pa kad god je u prilici, dok putuje na posao, moli.
Meni je molitva postala svakodnevna prije 3 godine, prije toga onako - od slučaja do slučaja. Od kada je molitva prisutna svaki dan ne događa se više nikome da se omakne ružna riječ, a kamoli psovka. Kad vidim vršnjake svoje djece kako ružno psuju zazovem Božji blagoslov na njih i zahvalim Gospodinu što smo mi, kako kaže MM "progledali".
mi SVI zajedno zapocinjemo i zavrsavamo dan molitvom. to NEIZMJERNO pomaze osjecaju zajednistva u mojoj velikoj obitelji i osjecaju sigurnosti u tako veliku svijetu
ovo je jedina stvar zbog koje zavidim vjernicama... bila sam gost kod bracnog para koji su budisti i mole se svako jutro i vece... predivan prizor... pokusavam i sama naci nesto sto bi mene i moju obitelj na tako lijep nacin spojilo... a da nema vjerskih primjesa... (if ju nou vot aj min)mi SVI zajedno zapocinjemo i zavrsavamo dan molitvom. to NEIZMJERNO pomaze osjecaju zajednistva u mojoj velikoj obitelji i osjecaju sigurnosti u tako veliku svijetu
ono najblize sto ti mogu predloziti je zajednicko sjedanje za stol. bez obzira koji obrok, jednom dnevno okupljanje za stolom cini cuda za zajednicu. hrana je u biti tako intimna stvar, a oni ljudi kojima damo da sjednu za nas stol uvijek su prijatelji ili obitelj
ovo je jedina stvar zbog koje zavidim vjernicama... bila sam gost kod bracnog para koji su budisti i mole se svako jutro i vece... predivan prizor... pokusavam i sama naci nesto sto bi mene i moju obitelj na tako lijep nacin spojilo... a da nema vjerskih primjesa... (if ju nou vot aj min)
just a thought
hvala za ideju... to vec uveliko radimo...
Iskreno ne, ne molim ni približno onoliko koliko osjećam da bih trebala, (nisam ni inače onakva kakva bih htjela biti), ali svaki dan razgovaramo (uglavnom ja prigovaram i dosađujem ko pravo žensko), ponekad se svađamo, ali osjećam da je uvijek tu uz mene i da se slažemo u onom što je bitno, moje je srce prožeto NjimZanima me molite li svaki dan? Ako da, osjećate li da ste u Njegovoj milosti na taj način?
PS. Često osjetim da mi kaže "Ne kukaj, jesam li ti rekao"
S Bogom razgovaram svaki dan i obraćam mu se u stotinama dnevnih situacija. Molim navečer s djetetom i MM i kad legnem u krevet, sama.
Ja se u Njegovom okrilju ponašam kao nestašno dijete.
Bezazleno, nimalo zlonamjerno, ali ipak nestašno. Ponekad svjesno griješim. I šeretski Ga molim, ne za oprost, nego za dozvolu. Često me bude sram.
Mislim si, daj odrasti AdioMare, do kada ćeš misliti da se mala ti možeš dovoljno dobro skriti, a da te veliki On neće pozvati na red? Doskočio je maloj meni, pa mi je dao savjest koja se ponekad i od mene same pere.
Bit ću dobra, bit ću kakvom me želiš, mantram si ja, evo od sutra, od danas već... a ne bojim se kiksati, jer znam da mi je kredit ljubav Njegova.
Iz ljubavi prema Njemu samoj sebi počinjem oštro spočitavati radi svega što znam da Njemu nije drago.
Tešem se. Nadam se, postajem bolji čovjek.
S Bogom ragovaram kao sa životnim suputnikom. Onim koji jedini najbolje zna i može.
ovo me podsjeca na one filmove o "don camillu" (igra ga fernandel) i onaj njezni glas isusa koji se stalno obraca sveceniku.Često osjetim da mi kaže "Ne kukaj, jesam li ti rekao"
AdioMare,
Kako djeci objašnjavate Tijelovo?
Nakon prvog hodočašća u Međugorje razmišljala sam što znače poruke :"molite, molite, bez prestanka molite!". Pa valjda moramo nešto i raditi.
Ali uvijek kad imam nejasnoću i upit, Gospodin nađe put do mog srca i dade mi odgovor. Prije nekoliko godina shvatila sam da je to upravo ovako kako si ti ovdje napisala - stotinu puta na dan obratim mu se i pitam ga kako da postupim, zamolim ga da me čuva, da čuva moju djecu, da pomogne mom mužu. To je neprestana molitva. I još je važno -zahvaljivanje za sve primljene milosti.
I djeca, od kada su prihvatila takav način obraćanja Bogu u svim težim situacijama, nisu više nervozna pred test ili ispitivanje, a čak niti pred natjecanja. Eh, da je barem mene moja mama tako učila!
Selim ove postove sa topica "Bog" sa pdf KSO:
Uz dužno poštovanje prema tvom stavu, moram reći da ja ne razumijem tvrdnje da je odgoj u vjeri = nametanje vjere. Meni to zvuči otprilike jednako kao da ne učim svoje dijete hrvatski, jer mu ne želim nametati jezik, nek' si ga sam izabere kad odraste. Ili da ga ne želim učiti nekim vrijednostima u odnosu prema ljudima, jer su to moje vrijednosti, znači, ako mu ih prenosim, ja mu nešto namećem i dokidam mu mogućnost izbora. Moje je mišljenje da svaki roditelj nudi djeci ono što ima. Ako ja vjerujem, dužnost mi je i pravo da prenesem to svojoj djeci. Time mu ne dokidam izbor, jer on će taj izbor svakako učiniti kao odrasla osoba. Tako sam i ja učinila. Taj stav da je odgoj u vlastitim vrijednostima dokidanje slobode djeteta, zapravo nema veze sa slobodom nego je to puki relativizam.
I, vjera se ne nasljeđuje, ona se stječe ili se ima.Covjek sam zasluzuje bolji zivot svojim dobrim djelima...ne daje njemu dobar zivot Bog vec on sam kroji svoju vlastitu sudbinu. Bog je cesto ljudima (na njihovu zalost) samo karika za koju se cesto uhvate kada nemaju dovoljno vjere u sebe i kad im je tesko...tada svi razgovaraju s Bogom trazeci pomoc od njega i cesto bjezeci tako od suocavanja sa samim sobom...najbitnije stvari u zivotu nisu zivot i smrt...to je samo pocetak i kraj i ja naspram njima ne osjecam ni strah, ni nemoc, ni pako...ja im se radujem (koliko god vam to nastrano zvucalo)...iza zivota dolazi zivot onakav kakav smo zasluzili svojim djelima...zato ja njegujem svoju emocionalnu inteligenciju i cinim i zelim ljudima samo dobro pa ce mi se doro i vratiti i ne bojim se smrti ni malo....onaj tko se boji smrti nije naucio spoznavati svijet i vidjeti kako je prolaznost najnormalnija prirodna pojava....
zdravlje nije izvan ljudske moci, covjek itekako svojim nacinom zivota moze utjecati na to....Bog zeli da preuzmemo odgovornost nad svojom "slobodnom voljom" (koji nam je BDW dao Ustav a ne Bog, na srecu nasu) a ne da ga zazivamo kada zapnemo u svojem neznanju...
slazem se da su velike prekretnice i teski dogadjaji izazvali u mnogih preobracenje ali sudbini (tj.karmi) ne mozes pobjeci...ako moras umrijet, umrijet ces i najbolje je pomiriti se s tim...dok su se ljudi preobracali nakon teskih nesreca istodobno je diljem kugle zemaljske umiralo na tisuce djece....sto je s Bogom u njihovom slucaju????? On ih nije napustio, jednostavno je njihova smrt bila "zapisana". Smrt nije pobijedio jedino Isus Krist vec svaki covjek koji je umro sa smijeskom na licu, oslobodjen straha, znajuci da ulazi u carsko nebesko i da mu se pruza nova sansa za bolji i kvalitetniji duhovni zivot......
Evo da se pridružim
Osobno mislim da smo dobili priliku da se vratimo Bogu. Jedino se u ljudskom obliku rođenja možemo i vratiti Bogu jer imamo svijest koja nam to dozvoljava. Upravo nam je zato i dat ovaj oblik života kao prilika da se vratimo. Ono što nas razlikuje od životinja je naša svijest, i to nam daje zadatak da ne tratimo svoj život samo na spavanje, hranjenje i razmnožavanje već da krenemo prema izlazu odavdje.
Joooj imam toga još ali se prdo probudia...
Kucam se kasnije ili sutra ili kad stignemReplika
Pa, uz dužno poštovanje - ni ja se u potpunosti ne slažem sa tvojim stavovima. Ali ne moramo svi imati jednake stavove, i to je sasvim u redu.
Govorila sam samo o vjerskom odgoju - ne o odgoju općenito. Usađivanje temeljnih ljudskih vrijednosti je dio vjerskog, ali i svjetovnog odgoja - mislim da se tu možemo složiti.
Slažem se da svaki roditelj nudi djeci ono što ima. Ali također mislim da mora postojati neki dio kojeg djeca pri odrastanju sami uče, i koji se ne može prenijeti, niti ponuditi. Bar prema onome što sam ja, kao agnostik, čula od vjernika, doživljaj Boga je individualan. I to poštujem. I mislim da se tako nešto teško može prenijeti. Jer bar prema onome što sam ja čula, taj doživljaj Boga je debelo varirao od čovjeka do čovjeka - a svaki se deklarirao kao vjernik.
Mislim da je izbor vjere vrlo upitan kad si već odgojen x godina u jednoj vjeri, prenešenoj od roditelja. Poznam vrlo malo ljudi koji su promijenili svoju vjeru u zrelim godinama. Ali poznajem dosta ljudi koji su se odlučili na vjeru, i napravili taj izbor vjere o kojem sam govorila, iako nisu bili kršteni.
Na kraju, to je samo moj stav i razmišljanja. Naravno da s time nemam namjeru vrijeđati ikoga tko odgaja svoju djecu u vjerskom odgoju.
E taman sam pomislila kako su duplirane teme, hvala mamma san :D
Čitam postove i ima puno korisnih i zanimljivih, bar meni koja nisam vjernik
Ne znam uopće kako je prošlo dvaput!!!
Citat od Puhovi:
"ja nisam vjernica, ali ovo što si napisala mi je jako lijepo i dirljivo. vjerujem, recimo to tako, da u svemu što se događa postoji viši smisao, da ništa nije slučajno i da sve što nam se događa, i dobro i loše, ima svrhu. trudnoća i rođenje djeteta su mi posebno čudesni, fascinantni i na neki način mistični događaji, kroz koje možemo kao osobe puno evoluirati i uzdići se na višu razinu uljuđenosti."
Puhovi, zanimljivo mi je to što sam čitajući tvoje postove pomislila da jesi vjernica. Prepoznah jednu široku dušu punu ljubavi za bližnje, dušu koja ne poznaje oholost, samodopadnost i sebeljublje, dušu predanu - ja bih rekla Bogu, a ti možda "višem smislu".
Možda virtualni svijet može i prevariti, ali i u stvarnom svijetu, svud oko sebe poznajem dosta nevjernika koji više žive Božje zapovijedi od nekolicine vjernika koje poznajem. Sto puta sam si zbog toga postavila pitanje - ne bi li kršćanin trebao biti prepoznatljiv u svijetu? Nemam odgovor...
A glede rasprave Zdenke i La mame o vjerskom odgoju u obitelji kao nametanju vjere - moj je stav da to možemo nazvati kako hoćemo. Bit je u tome da ću svojoj djeci uporno i svim silama nametati sve ono što smatram ispravnim - rad i marljivost, savjestan pristup obvezama, poštenje i napose vjeru - da imaju u Gospodinu utjehu i prijatelja.
Jedan moj poznanik mi je pred svojim sinom govorio da će malog učiti da krade jer bez toga danas ne možeš biti netko niti ništa imati ...rekoh mu da se ne slažem, ali zabraniti mu takav odgoj ne mogu...
Još jedna stvar koja mi je bila presudna za krštenje sina.
Možda će se dosta roditelja ovdje pobuniti, ali šta ću sad, kriva sam
Mislim da će mu lakše živjeti u ovom našem društvu sa svim obavljenim sakramentima, i gdje može reći da je vjernik. To je nešto što sam i prema sebi zaključila. Nije mi lako uvijek objašnjavati zašto nisam krštena - iako nitko to nema pravo pitati - i zašto nisam vjernik ("jer to je nešto što svi rade"). Da ne spominjem da sam svojevremeno ispunjavala formulare za primanje na posao, gdje su itekako tražili vjeroispovijest.
To ne želim njemu, pogotovo u školi, gdje djeca znaju biti okrutna, i znaju stigmatizirati druge i zbog manjih stvari.
Naravno da postoji vjerojatnost i da na sve te probleme neće naići, ali nekako imam dojam da bi se prije ili kasnije suočio s takvim (neugodnim) situacijama.
Isto tako, znam da ga neću moći zaštititi od svega i da će se prije ili kasnije morati naučiti boriti za sebe, svoja prava. Ali s druge strane kao roditelj, imam obavezu, i dužnost, da mu pokušam što više olakšati život
Nadam se da se na ovom topicu nitko neće buniti, jer zaista, ovo je jedna od rijetkih oaza gdje uvijek kada otvoriš topic po inerciji znaš da ćeš pročitati nešto opuštajuće, lijepo.Možda će se dosta roditelja ovdje pobuniti, ali šta ću sad, kriva sam
la_mama, ja ti samo mogu reći da koji god tvoji motivi da djetetu daruješ (kada već ne možeš usađivati jer ti nisi vjernica) vjeru kroz kršćanske obrede bili - za moj pojam nisu osuđujući.
Dalekosežno gledajući, možda mu je baš taj tvoj čin potrebna nit da se danas - sutra oblikuje kao čovjek kakav želi biti?
Kada odraste, imat će priliku to potvrditi svetom krizmom.
Slažem se s Adio Mare.La mama dobro si učinila što si dijete krstila.Ali ne zbog razloga koje ti navodiš. Gospodin ne napušta one koje je krštenjem odabrao.
ljiljan@, Adio Mare, ma vi ste super
Ja vam kao ne-vjernik gledam na cijelu ovu tematiku s praktične strane, nadam se da ne zamjerate.
Slažem se s AM - tko zna ? Možda na kraju i (p)ostane istinski vjernik, koji živi svoju vjeru, pa mu svi ovi sakramenti daju jako dobar početak. Ja mu, u svakom slučaju, neću to braniti, jer nemam na to pravo.
Ali bi mi bilo žao da, ukoliko ipak odluči da vjera nije njegov put, ima sve te sakramente kojih se neće moći tek tako (lako) odreći, i koji bi ga mogli operećivati. Znam eto da bi mene opterećivali, da ih imam, jer ne slijedim njihov nauk. A kod vjere mi je stvarno važna ta dosljednost.
Samo znam da ću ga, bio on kršten ili ne, bio on vjernik ili ne, i dalje, i sve do kraja, beskonačno voljeti
La mama, dosljednost je važna, ali još je važnija ljubav i milost koju tvoje dijete dobiva po tim sakramentima. Nekako mi je teško vjerovati da bi mu kao odraslom čovjeku bilo žao što ih ima. Ne bih se s time opterećivala na tvom mjestu. Imala si svoje razloge zbog kojih si tako odabrala. Sve to ima svoje mjesto.
Ja iz vlastitog iskustva mogu reci da je drugacije, imam sve sakramente..u osnovnoj skoli sam postala obozavatelj povijesti...u srednjoj jos i vise..kasnije je to postao moj hobi...
sve to me toliko okrenulo u ateizam..mozda jos uvijek sa vjerom u nesto, sto definitivno nije krscanstvo, a najmanje crkva...
da mogu, najradje bi izbrisala te sakramente...cak mogu reci da ih se sramim...
i nemojte me krivo shvatiti, nemam nista protiv vjernika...svakom svoja sloboda odluke..moje djete odgajam da bude dobra, obzirna, pomaze drugim...da ne zeli zlo nikome..i da ga nikad nikome ni ne nanese....al to je za mene osnova morala...da covijek bude dobar...
i jos jednom, da se nebi netko uvrijedio, al mislim da je na svakom pojedincu da se odluci za nesto tako osobno kao vjera, u dobi kad je za to dostatno intelektualno sposoban...
realna, tu smo negdje
Ma, ne znam baš da li bi se sramila sakramenata, ali bi mi sigurno bilo strašno neugodno imati ih jer bi znala da ne slijedim taj put, i ne živim njihov nauk.
Odricanje od tih sakramenata da bi postao ateist/agnostik - e pa ne znam još nikoga tko je tako nešto napravio. Ne znam da li bih napravila takav korak; mislim da bih se prije potrudila naviknuti na ideju da ih imam, eto tako reda radi, zbog uvjerenja mojih roditelja.
Znam da bi mi sigurno predstavljali opterećenje i gadno bih zamjerala roditeljima što su me krstili i što mi nisu ostavili na izbor hoću ili ili neću biti vjernik. Zato sam uvijek beskrajno zahvalna svojima što su taj izbor i korak ipak ostavili meni
Zdenka2, ljubav i milost će moje dijete dobiti sa ili bez sakramenata
Što se Gospodina tiče, mislim da On ljubi podjednako svu djecu - bila ona krštena ili ne. Naravno, ako postoji (mali remark, s moje strane)
ja im nisam zamjerila, to je cak bila odluka i zelja moje bake...
Znam da bi mi sigurno predstavljali opterećenje i gadno bih zamjerala roditeljima što su me krstili i što mi nisu ostavili na izbor hoću ili ili neću biti vjernik. Zato sam uvijek beskrajno zahvalna svojima što su taj izbor i korak ipak ostavili meni
svejedno i bakama i roditeljima sam zahvalna na odgoju, roditelji su me ucili postenju, pravednosti, jednakosti, altruizmu i dobroti...
tome ja ucim moje djete...ako ona u nekoj zreloj dobi ti poveze sa krscanstvom ili moralom ili bilo kojom drugom vjerom meni je svejedno i uvijek cu prihvatiti njen izbor....
moj jedini savjet ce joj biti, neka se o svakom izboru educira....i neka na osnovi toga odluci u kojem je smjeru vodi njeno srce...
ja cu joj pomoci sa savjetima najbolje sto mogu, al vjeru, muza..i ostale najosobnije odluke neka donese sama...ipak je njen zivot samo njen...
la_mama, ja sam hajmo reći agnostik, i nemam sakramente. nikad, stvarno nijednom u cijelom mom životu nisam se zbog toga našla u neugodnoj situaciji, bila stigmatizirana ili nailazila na probleme.
(istina, odrasla sam za vrijeme komunizma, ali sam živjela na selu gdje je vjera itekako živjela i gdje sam bila ako ne jedina, a ono u manjini što se tiče nemanja nijednog sakramenta).
btw. nitko ne nema pravo pitati za vjeroispovijest na razgovorima za posao, mogla bi ih tužiti zbog toga
eto, o drugome nemam što za reći.
nadam se da vam ne smeta što sam upala na topik.
Bezuvjetno je tako. Ono na što sam mislila pod "milost" je put otvaranja čovjeka prema Bogu kroz sakramente, ne na Božji odnos prema čovjeku.Zdenka2, ljubav i milost će moje dijete dobiti sa ili bez sakramenata
Što se Gospodina tiče, mislim da On ljubi podjednako svu djecu - bila ona krštena ili ne. Naravno, ako postoji (mali remark, s moje strane)
Lutonjice, pa topic je otvoren za sve
Ma mene i sestru su odmah proglasili nekrstima sa strane očeve porodice - kad god bi došli, pok. baba je krstila ruke i zdvajala nad našom onozemaljskom sudbinom, rođaci vrtili glavom
Ali na osnovu našeg iskustva stvarno ne možemo niti ti niti ja ocijeniti kako će djeci biti kroz život bez sakramenata - da li će zbog toga imati problema ili ne - druga su danas vremena. Možemo samo nagađati.
Ovo pitanje za vjeroispovijest dogodilo se negdje '94-'95. Ko zna, možda je ta firma (a dosta je velika) promijenila template formulara do sada - bio bi red
http://fATHERSLOVELETTER.com/fllpreviewcroatian.htm.
Ne mogu namjestiti da otvorite klikom, pa utipkajte u adresnu traku ovu adresu...vrijedi
Vidiš upravo sam imala tu dilemu.Još jedna stvar koja mi je bila presudna za krštenje sina.
Možda će se dosta roditelja ovdje pobuniti, ali šta ću sad, kriva sam
Mislim da će mu lakše živjeti u ovom našem društvu sa svim obavljenim sakramentima, i gdje može reći da je vjernik. To je nešto što sam i prema sebi zaključila. Nije mi lako uvijek objašnjavati zašto nisam krštena - iako nitko to nema pravo pitati - i zašto nisam vjernik ("jer to je nešto što svi rade"). Da ne spominjem da sam svojevremeno ispunjavala formulare za primanje na posao, gdje su itekako tražili vjeroispovijest.
To ne želim njemu, pogotovo u školi, gdje djeca znaju biti okrutna, i znaju stigmatizirati druge i zbog manjih stvari.
Naravno da postoji vjerojatnost i da na sve te probleme neće naići, ali nekako imam dojam da bi se prije ili kasnije suočio s takvim (neugodnim) situacijama.
Isto tako, znam da ga neću ititi od svega i da će se prije ili kasnije morati naučiti boriti za sebe, svoja prava. Ali s druge strane kao roditelj, imam obavezu, i dužnost, da mu pokušam što više olakšati život
Ja sam "nasilno" dobila sakramente.Moji svi su imali jedino ja nisam 8) Jer bilo ti je ono doba rata i to...pa da ne budem izrod ...danas sutra ću se trebati vjenčati... Svi su kršteni..hrvati...I tako ti oni meni to sve obavili u crkvi kad sam bila prvi srednje. A meni tad sve bilo skroz svejedno. Najvažnije je bilo skupiti to novaca od tog događaja i otići provesti se čitaj : napiti
Vjeru u Boga sam imala od uvijek, nisu mi je moji usađivali već sam jednostavno s tim rođena. Naknadno sam (par godina poslije tih sakramenata) došla do mnogih saznanja, o Bogu, svemiru, svim živim bićima, životu,...Kako bih rekla "oživjela" sam tu svijest iznutra prema vani ako me kužiš.
Uvidjela sam da današnja crkva nema previše veze s Bogom već više sa pravilima i propisima koje je sama tijekom stoljeća donijela. Puno je tu raznih interesa koji su otišli daleko od Isusa. Isus je postojao po svim spisima je to jasno. Ali ne mogu ga nikako povezati, njegovu poniznost, požrtvovnost i ljubav, s ovim što je crkva danas.
Stoga meni su sakramenti sada teret jer ne poštujem crkvu koja bi trebala poštovati Boga kao ljubav, skromnost...vrlinu, ..već poštuje pravila koja je sama donijela. Ne mogu poštovati nekog tko stalno živi u raskoši i tako se ponaša gradeći basnoslovna zdanja dok u prvim kućama kraj tih zdanja ljudi jedva krpaju kraj s krajem. To nije Bog i nije Isusova poruka. To je moje mišljenje. (kratka verzija
I sad kraj tog mog mišljenja dolazi vrijeme kad bi mi "trebali" krstiti Zaru. Dolaze pristisci svako malo izvana, sa svih strana. Još su najgori kod mene i MM u firmi.... Isto tako dosla bi u iskušenje da to sve obavim, a opet kad sebe vidim sad...I pogotovo što ću neke vrijednosti usaditi i Zari. Ne želim da njoj to sutra bude teret.
Stoga mir i ljubav svima bez obzira na vjeru, religiju, rasu... Pa kad dođe vrijeme da izabere svoj put to će i učiniti
A s druge strane, mogao bi se taj krug i zatvoriti, to jest da ti za 15-20 godina opet bude drago što imaš sakramente. Ne bi bila prva koja je prošla taj put.
Astralis, nazalost, dobro mi je poznato to doba pokrstavanja za vrijeme rata, gdje su svi hotimice hrlili u Crkvu i stajali u redu za krstenje.
A nije bas da se za vrijeme komunizma krstenje nije radilo. Dapace, u kraju moga pok. oca bilo je jako malo djece (skoro pa ih i nije bilo), koja se nisu krstila.
Zdenka2, molim te, nemoj ove postove shvatiti kao napad na tvoje, pa i druge vjerske osjecaje, jer to nisu. Ovo su samo razmisljanja o prisustvu vjere u nasim zivotima i zivotima nase djece.
Svi mi hocemo najbolje za svoje malene. Naravno da ce vjernici prenijeti svoju vjeru na potomstvo, kao jednu od vrednota koje priznaju, i to je skroz normalno.
Ali postoje i ljudi koji imaju dvojbe po tom pitanju, a mozda je i to dobro. Mozda i treba preispitivati zakone, pravila, obicaje, ... umjesto da ih se uzima zdravo za gotovo. Svatko ce to sam najbolje ocijeniti
Uopće, ali uopće nisam to tako shvatila. Dapače, ovaj topik mi dođe kao primjer dijaloga.
Zdenka2, molim te, nemoj ove postove shvatiti kao napad na tvoje, pa i druge vjerske osjecaje, jer to nisu. Ovo su samo razmisljanja o prisustvu vjere u nasim zivotima i zivotima nase djece.
Svi mi hocemo najbolje za svoje malene. Naravno da ce vjernici prenijeti svoju vjeru na potomstvo, kao jednu od vrednota koje priznaju, i to je skroz normalno.
Ali postoje i ljudi koji imaju dvojbe po tom pitanju, a mozda je i to dobro. Mozda i treba preispitivati zakone, pravila, obicaje, ... umjesto da ih se uzima zdravo za gotovo. Svatko ce to sam najbolje ocijeniti
Ovo drugo također potpisujem.
Pozdravljam ovu temu...procitala sam predivna svjedocanstva, hvala na iskrenosti!
Djecu odgajam u duhu vjere ali ne namecem ništa, sve prilagođavam njihovom uzrastu pa tako i odlazak s njima na misu jer je dob od 2 god. vrlo teška za biti miran, dok kod 4 god. se to vec može ocekivati. Ja svaku nedjelju idem na misu, po potrebi i dozvoljenom vremenu i cešce ali ne s djecom, s njima je rijetkost da idemo jer po dosadašnjim iskustvima ja se osjecam kao da i nisam bila, ne mogu se sabrati i cuti Božju Rijec jer mala od 2god. ne može ni par sekundi biti mirna.
Meni nema smisla trcati za njom i disciplinirati je, jer je to kod nje nemoguce, sa starijom je vec lakše, pricekat cu još koju godinu, a do tada cu samo ponekad s njima, a više sama i u miru.
Vjera je za mene i stil života s Crkvom nisam u sukobu, više sa samom sobom, drugima i mojim Bogom. Crkva se sastoji od vjernika koji su ljudi pa tko je od ljudi bez mane?
Što se tice reforme Crkve (koju je netko ovdje spomenuo, a meni zapela za oko) ta Reforma je vec odavno na snazi ali ne od strane ljudi i ne u duhu liberalizma već od strane Duha Svetog koji stvara i obnavlja Crkvu ali iznutra, i vidljiva je samo prakticnim vjernicima koji djeluju u zajednicama.
Mislim da odgoj u vjeri bi više trebao biti kroz molitvu i osobni odnos s Bogom, tražeci njegove savjete u svezi toga tako da se preko nas roditelja ostvari Njegov plan s našim životima, a manje ono kako ja mislim da bi trebalo biti ili ono „svoje“ povjeriti Njemu...
U svezi gornjih postova koji govore o sakramentima. U više navrata sam cula da je težak grijeh nametati djeci ili sebi sakramente u koje ne vjeruješ ili još gore osuđuješ djelovanje ili rad Crkve, a istovremeno primaš sakramente zbog pritiska okoline, to je svakako težak teret za dušu. Od nekog primam dar koji onda bacam u smece, to je direktan udarac onome od koga se prima, te stvara osjecaj težine i nelagodnosti u duši iako osoba ne zna od kuda potjece taj osjecaj, stoga, za takve ljude sakramenti više opterecuju negoli daju blagoslov jer za sakramente se traži vjera, a ako se nema vjere u ono što se prima ne treba niti to primati.
Još jedna opaska; ne grade Crkvu svecenici vec vjernici od svojih priloga, tako je bilo u povijesti (od tuda u Hrvatskoj mnogo zavjetnih crkava), a tako je i danas.
Ako je ikako moguce molim one koji ništa ne znaju o povijesti i djelovanju crkve iz vjernicke perspektive da ne kvare ovaj topic! Hvala! Na drugim temama ima zaista dosta (i previše) kritika (i to onih iz kojih isijava mržnja) na rimokatolicku crkvu, pa ako cemo biti za toleranciju onda se bar ovdje suzdržimo(ili otiđimo).
Prihvacanje drugih vjera,da, ali ne i kritiziranje.
E ja bome o povijesti nešto i znam(ako o ičemu onda o tome).
I ne trebamo se na ovaj topic javljati svi koji mislimo jednako?
Ovaj topic je baš primjer kulturnog dijaloga,razmjene mišljenja i nekih osobnih dvojbi,i nije bilo govora o nekakvom sijanju mržnje.
Bambi reci mi molim te gdje si to pročitala da si išla prozivati "one druge" da se ne javljaju ovdje?Baš me zanima? :? :?
Ok i slažem se s tobom da reformu Crkve prvenstveno potiče Duh Sveti,pa je pretpostavljam da je pod njegovim nadahnućem sazvan naprimjer Tridentski koncil(kada je zabranjena indulgencija-isto zgodan primjer milodara kada nisi išao na ispovijed ako nisi imao zveckave zlatnike u dzepu) ili Drugi Vatikanski s najvećim reformama uopće...mislim da je došlo vrijeme za nove reforme,da se ponovno razmisli o katastrofalnom degradiranju žene u Crkvi(osobno me to najviše smeta,smatram da ljudi ondašnjeg vremena nisu Isusa baš najbolje shvatili kada je primjerom ukazao na ravnopravnost spolova ukazavši se prvo-ženi)i još neke druge stvari koje je čovječanstvo ispravilo,a Crkva još nije i mislim da je došlo vrijeme za to,i nisam jedina koja tako misli.
Napisala sam već da sam vjernik,vjerujem i živim vjeru duboko,molim svaki dan,ali isto tako ću ako imam svoje mišljenje i dileme to uvijek i otvoreno-napisati.
Vidim Bambi da si dosta upućena u vjeru i našu Crkvu pa me je ovo što sam citirala iz tvog posta vrlo iznenadilo i zbunilo. Uvijek sam mislila kad roditelji koji ne žive svoju vjeru žele krstiti djecu da je to poziv koji dolazi od Gospodina, njegova volja da najmanje pozove u svoje okrilje. No, čitajući ovaj dio tvog posta, moram priznati da mi ima i ta tvoja teorija logike. Kad čujem za slučaj da svećenik ne želi krstiti dijete čiji roditelji recimo nisu vjenčani (a nemaju zapreka) ne osuđujem svećenika zato jer nitko od nas ne voli da se iz njegovog životnog poziva radi ruglo, ali opet stoput sam pomislila - šteta, on sada umanjuje mogućnost tom malenom stvorenju da osjeti milost Božju.
Sada više nisam sigurna što da mislim jer sam i sama mogla upasti u grijeh savjetujući nekog krivo. Pitanje svakako za teologe...Pujica???
Evo mi smo jučer bili drugi put na misi! :D
Prvi puta smo išli u kolicima, a jučer u marami! Vita je prespavala cijelu misu... a ja sam se osjećala neopisivo držeći u naručju
...čudesno je to kako je bila mirna, a ja sam joj cijelo vrijeme tulila u uho
... vidjet ćemo kako će to funkcionirati kad Vita postane aktivnija... sve predajemo u ruke Gospodinu, pa kako bude...
Evo mi smo jučer bili drugi put na misi! :D
Prvi puta smo išli u kolicima, a jučer u marami! Vita je prespavala cijelu misu... a ja sam se osjećala neopisivo držeći u naručju
...čudesno je to kako je bila mirna, a ja sam joj cijelo vrijeme tulila u uho
... vidjet ćemo kako će to funkcionirati kad Vita postane aktivnija... sve predajemo u ruke Gospodinu, pa kako bude...
rekla si i više nego dovoljno
Nisam mislila na sakramenat krštenja koji i ja podržavam da treba krstiti djecu nevjenčanih roditelja, već sakramente prve pričesti i krizme, gdje je nekima bitan materijalni dar, a ne samo značenje...Vidim Bambi da si dosta upućena u vjeru i našu Crkvu pa me je ovo što sam citirala iz tvog posta vrlo iznenadilo i zbunilo. Uvijek sam mislila kad roditelji koji ne žive svoju vjeru žele krstiti djecu da je to poziv koji dolazi od Gospodina, njegova volja da najmanje pozove u svoje okrilje. No, čitajući ovaj dio tvog posta, moram priznati da mi ima i ta tvoja teorija logike. Kad čujem za slučaj da svećenik ne želi krstiti dijete čiji roditelji recimo nisu vjenčani (a nemaju zapreka) ne osuđujem svećenika zato jer nitko od nas ne voli da se iz njegovog životnog poziva radi ruglo, ali opet stoput sam pomislila - šteta, on sada umanjuje mogućnost tom malenom stvorenju da osjeti milost Božju.
Sada više nisam sigurna što da mislim jer sam i sama mogla upasti u grijeh savjetujući nekog krivo. Pitanje svakako za teologe...Pujica???
Vidim da nema svrhe ovdje pisati jer uvijek se osjećaju prozvanima oni koji to nisu...
...ja sam imala dobre namjere.
...ovdje ih nije moguće učiniti vidljivima, bar ne virtualno...
Zbogom!
Zaboravih ubrojiti i sakramenat vjenčanjaveć sakramente prve pričesti i krizme
Pravila pisanja postova
