nasa prica
Vecina vas, drage moje cure, znate da mislav i ja spadamo vec dugo u grupu majki i djece koja prakticiraju produzeno dojenje. Mislavu je 3 godine i 2 mjeseca.
I dosao je kraj naseg dojenja.
Za nase dojenje mogu reci da je jedno od najljepsih iskustava u mom zivotu. Pocetak, kao i svaki pocetak, nije bio lagan. Naravno, pomoglo mi je to sto sam odluku o dojenju donijela u toku trudnoce, sto sam dosta toga procitala i ponesto mi je i ostalo u glavi. Jest, da kad se vama pocnu stvari dogadjati, to znanje vam ne sluzi puno, osim spoznaje koju ste stekli a to je da su problemi rjesivi. Zato sam se obracala mojim dragim prijateljicama koje sam upoznala na forumu i koje su mi bile autoritet sto se tice dojenja. Sms-ovi su letili i do svedske.
Zastoji mlijeka, mastitisi, ragade, sve smo uspjeli rijesiti. No, krenulo nam je poslije dobro i moje dijete je bilo i ostalo dijete koje obozava siku tj siku-miku, kako ju je on prozvao kad je poceo govoriti.
Nevjerojatno kako je mislav, a vjerujem i svako drugo dijete sise dojku, onaj 'mot' kad ga priblizavas dojki i on je ugleda pa zakoluta ocima od dragosti i baci se na nju, ostao nepromijenjen svih tri godine dojenja. Kao da je beba od tri dana, tako je njemu dojka ostala draga dok je bio dojeci.
Bilo je i teskih trenutaka i kriza u toku naseg dojenja, nijedne u komadu prospavane noci tijekom 3 godine, iscrpljenosti, kritika okoline, raznih komentara. Srecom, imala sam bezrezervnu podrsku svog muza i izdrzali smo. Drzala sam se one, prekidamo dojenje kad meni ili mislavu dojadi. Ali kraj se nije nazirao.
Nazalost, dogodilo se nesto sto je taj kraj ubrzalo. Na nasu veliku radost, ostala sam trudna. Medjutim u 6. tjednu je pocelo krvarenje, dojenje sam skroz smanjila, u dogovoru s ginekologom. Kako krvarenje nije prestajalo, prestali smo dojiti.
U 7. tjednu trudnoce, dijagnosticiran je zastoj rasta ploda, nije se culo cednje srce te sam zavrsila na kiretazi. Uzro je neka greska u rastu ploda, nebezano naravno za dojenje.
Bili smo svi jako tuzni, ali se Mislav s maminom 'bolescu' i prestankom dojenja sasvim dobro nosio. Jako mu je neobicno bilo vidjeti mamu koja doma lezi, ne moze ga nositi i totalno me je raznjezivao sa brigom za mene, nosio mi caj, govorio pij, zdrav je, masirao me, mazio, i stalno ljubio. Sto se tice sike-mike, objasnila sam mu da mamu boli i da ne smije vise papati siku i on je rekao ok, ja sam veliki. Tu i tamo pitao je moze li je pomaziti, to i danas ponekad cini .
Sta reci o dojenju? Kako prenijeti osjecaje koje dojenje i pomisao na dojenje budi u meni?
Meni je to zbilja predivno iskustvo, jedna posebna veza koja izmedju mene i mog djeteta, jedan osjecaj ponosa na svoje tijelo koje je bilo hrana mom djetetu tri pune godine a prvih par mjeseci, njegovog najintezivnijeg rasta, bila mu je jedina hrana.
I danas me sve to fascinira, kako je to priroda uredila, kako je to sve prirodno koliko god se mi makli daleko od prirode i koliko god su nam zivoti tehnologizirani, ovo se ne moze u potpunosti zamjeniti.
Svakakvih komenatra okoline je bilo, do godinu dana sve je bilo ok, preko godinu dana je pocelo a nakon tri godine dojenja, podrsku sam jedino imala u par dobrih prijatelja, muzu i mojim rodama.
Slaveci i ove godine Svjetski tjedan dojenja u Splitu, pricala sam pred kamerama lokalnih televizija o dojenju opcenito i prednostima dojenja i naravno da sam spomenula i nase trogodisnje dojenja. Nije me bilo stid to reci niti o tome pricati.
Tek sam kasnije dobivala komentare kako to i nije normalno i da je to mozda stvar psihologa da procijene jel dobro ili nije. Ja sam vjerovala sebi i svom instiktu i jednostavno sam iznutra znala da je ovo sto radim dobro.
A znate sto mi je bilo drago, kad bi me mame vidjele gdje dojim dijete u igraonici ili parku, pa bi mi neke od njih prisle i rekle, puno vam hvala, ja jos dojim svoje 15 mjesecno dijete i svi me napadaju i smatraju da nisam normalna a kad vas vidim, vidim da nisam sama.
Kad sam ostala trudna, spremala sam se na tandemsko dojenja. Nisam znala hocu li moci, hoce li to meni ici, ali bila sam otvorena za sve mogucnosti. Zavrsilo je kako je zavrsilo, zao mi je. Sto je, tu je.
Sto se tice mislavova dojenja – mirna sam. Vidjela sam da je prestanak dojenja podnio vrlo dobro i iznenadjujuce zrelo. Zavrsila je jedna faza naseg odnosa.
Ne znam vam reci jel li mi zao ili nije, bi li voljela da jos dojimo ili ne. Ono sto bi promijenila, to je ne ovakav nagli prekid. Medjutim, smiruje me to sto je on to jako dobro prihvatio. Ja sam to prihvatila malo teze. Kad god ugledam da mama doji bebu, totalno se raznjezim, i nerijetko mi i suza krene. Ne od zalosti, nego zbog toga sto je to nesto jako jako lijepo. Kako kad gledate neku sliku koja u vama budi najnjeznije osjecaje.
I znate sto mi je drago, joj to uvijek govorim, sto mi se cini da sam promijenila svijest okoline, bar ove uze, oko mene. Svima im je bilo dojenje normalno do par mjeseci, kad sam pocela dojit preko godinu dana, bilo im je malo cudno, kad su vidjeli da dojim tri godine, ono dojenje s godinu dana im vise nije bilo toliko cudno, vec skoro normalno.
U svom zivotu, do nisam rodila mislava, ja sam jedino jednom vidjela zenu koja doji, a milijun puta sam vidjela kako bebu hrane na bocicu. Nemam nista protiv bocice, naravno, ali mi je bilo cudno kako je dojenje, a pogotovo produzeno dojenje vezano za zaostale sredine, romkinje i zene iz afrike.
Htjela sam tu sliku promijeniti. I u mom malo svijetu, mislim da sam uspjela.
 |
|||
Odgovori s citatom
apricot prvotno napisa
.
