ne bih duljila i objašnjava u detalje..ali..čini mi se da sam u nekom začaranom krugu i sve mi je teže...moje princeze su iz dana u dan zahtjevnije i čim me vide na vratima stana kreću sa svime što znaju da ne smiju...znam, znam privlače moju pažnju...ali zašto baš tako, otvaranje ormara, izbacivanje svega van, skidanje šlapica, penjanje na vrtić (koji služi za igračke) s vrtića na police..ne ne možete ni zamisliti...ja iz osmjeha i dobre volje prelazim u uranje, i sve što izlazi iz mojih ustiju je NEEEEEE, NE SMIJEŠ TOOOO, PAZI PEC PEC; OPASDNOOOO, spuštanje djece s televizora, ormara...skretanje pažnje, poziv na neku zajedničku igru ne pomaže, jedino kao se krenemo jurcati po stanu..ali ni to ne mogu 2 sata...palim muziku, plešemo...ali sve je to vrlo kratko, jedino što pomaže je da ponovno izađemo van, a vani opet ista priče, ne žele mi dati ruku, ljute se, protestiraju....bježe...
nisam ni usporeni tip, ni neko mrtvo puhalo, štoviše...ALI:...
prvo sam pomislila nisu dovoljno vani, no moje cure provedu dnevno 2-2.5 sata u parku vrlo aktivno, babysitter nije problem, vole ga i slušaju....da samo vidite kako poslušno hodaju uz njega do parka i nazad, daju mu ručicu bez problema....mala dva anđela...
namam snage i pitam se gdje sam pogriješila..što radim krivo...na kraju dana kada zaspu, sve što osjećam je grižnja svijesti jer nisam s osmjehom prihvatila njihove nestašluke, jer nisam imala dovoljno snage...a toliko malo smo zajedno...
ipak sam oduljila.. uffff