vrlo rado, ali na duze od 5 minuta!maria71 prvotno napisa
ajde zakaj odi s menom na
 |
|||
|
|
|||
vrlo rado, ali na duze od 5 minuta!ajde zakaj odi s menom na
Moram biti partibrejker i napomenuti da ja ne primjecujem ovo iz citata ...
Mozda je moje glediste kao tate drugacije, ali ne bih rekao obzirom da sam s klincima angaziran od poroda pa nadalje ...
Naravno, ne znaci da je sto dalje sve teze, covjek se nauci na okolnosti, smisli neke nove rutine itd, ali bas mi se ne cini ni lakse, pogotovo kad covjek ima vise djece (vama sa 3 i vise klinaca upucujem dubok naklon).
Ovo si TI rekla, ne JA!!!!! :/
Ja sam u gradu u kojem ne poznajem ljude jer nisam iz DBK-a. Nema mi tko čuvati Nilu, nemamo dovoljno novca da iznajmimo ženu koja će je čuvati a svaki mjesec plaćam najam (time mu pomažem u otplaćivanju kredita) užasno bezobraznom i grubom stanodavcu koji mi je naki dan došao na vrata nakon što je Nili ispala iz ruku posudica iz koje jede i rekao da je dijete užasno bučno i da je ovo ipak njegova kuća...Stalno mi nabija na nos to "moj kuća..." a kapetan je i od njega očekujem neku, barem minimalnu, kulturu komuniciranja....ponaša se prema nama k'o prema govnima i krajnje je vrijeme da potražimo novi stan...a stan s malim djetetom je u DBK-u nemoguće naći i prebolesno je skup najam tako da mi je samo to dovoljan izvor frustracije koji me koči u bilo kojem pogledu umjetničkog izražavanja.......ja ne krivim svoju Nilicu ni-za-što ali je velika istina da do svega toga ne bi došlo da se ona nije dogodila....i nemam problema s time...i znam da moram biti strpljiva ali nekada ta činjenica da svakome smetaš jer imaš malo dijete boli do besvjesti.....sada sam otišla off topic ali morala sam odgovoriti "a zakaj".....
abonjeko ja ti samo šaljem jedan zagrljaj, u potpunosti te razumijem i totalno kužim osjećaje o kojima pričaš
razumijem, abonjeko, sad mi je i jasnije zakaj si ogorcena.
drzim ti fige da nadjes bolji stan, a mozda i bolji grad?
mi smo bili podstanari s bebom 3 godine (u zg-u) i stvarno se ne mogu potuziti na losa iskustva. nadam se da ce se i vama okrenuti situacija.
i ja kuzim abonjenko i puno puta se i sama tako osjecam. zakoceno, prazno, kao da sve moram sama. pa sam ljubomorna na md-a koji i dalje zivi momacki, putuje, zeza se.. iako znam da ustvari nije tako.
nekome ko je zivio u stilu pokupim-najosnovnije-i-idem-di-me-voda-nosi je malo teze naviknuti se da moras biti po cijeli dan doma sam s osobom koja diktira apsolutno sve u zivotu. nema vise slobode. nema opustanja. svaki izlazak je maltene kao priprema za mont everest. nemozes se dogovoriti nesto jedne sekunde i druge vec krenuti.
ali sa druge strane imas nesto neprocjenjivo, imas najljepsi osmjeh kad se probudi, najslade suze kad se udari, najljepsi dodir kad ga nosis..
dok polako pustas stari zivot i prebolijevas potpunu slobodu, sve vise shvacas da ti nije zao ni sekunde jer ovo sto sad imas si ustvari zelio cijeli zivot.
Meni se jako sviđa ova rasprava koja se ovdje razvila, mislim da su to ona velika pitanja koja, bar mene, najviše muče i zanimaju u novoj situaciji u kojoj smo se našli kao roditelji - kako očuvati kvalitetan odnos s partnerom i kako zadržati sebe.
I potpuno razumijem abonjeko, dolazak djeteta neminovno utječe na život na način da postajemo ozbiljniji, da malo više kalkuliramo i ponekad se u tome teško snaći. Puno je lakše kad imaš odgovornost samo za sebe.
I tu onda čak i nije pitanje nemanja vremena, nego jednostavno nedostatak energije koji, bar kod mene, blokira kreativnost. Nije problem da dijete oduzima vrijeme i energiju, nego sve one druge logističke aktivnosti koje sad moramo odgovornije obavljati (zarađivanje, kuhanje, pospremanje) i kompromisi koje zbog toga moramo prihvaćati.
X
Ova je rasprava otišla već dosta dalje od početnog naslova...
Mislim da na Rodinom forumu nedostaje jedan podforum s ovakvim temama - odnosi u obitelji, problemi u braku i šta ja znam kako bih to nazvala. Nešto kao virtualno savjetovalište.
Često nalazim na ovakvo razmišljanje i nije mi jasno, zašto ne možeš?
Pogotovo kad je beba manja - ja sam uvijek imala maramu, sisu i torbicu s pelenama i vodom za sebe - i to je to. Pičiš kamo te volja.
Teško mi je shvatiti rezoniranje prema kojem dijete radikalno mijenja tijek nečijeg života. Ok, ajde, ako je netko bio party animal i od jutra do mraka po tulumima uz raznorazne opijate...Takav se život definitivno ne može nastaviti, ali nekako si mislim da se većina ljudi iživi do faksa ili najkasnije do kraja faksa. Koliko sam imala prilike vidjeti u svojoj okolini, noćni izlasci najviše fale curama koje su jako rano postale mame (20-25 godina). Ja sam izlazila punih 10 godina skoro svaki dan (od 15 do 25) i to mi stvarno ne fali. Isto tako, nisam nikad bila tip za ekstremne sportove ili proputovanje Indije.
Za sve ostalo dijete mi ne predstavlja nikakvu prepreku. On je dobrodošao član naše obitelji, ne teret. Kuda mi idemo - ide i on. Tu i tamo bude iznimka (eto, jučer sam išla na pogreb i naravno da ga nisam vodila), a u ovoj fazi kad bi on samo jurcao ipak sama nalazim s frendicama koje nemaju klince...Ali to su iznimke, naš mali čovjek je inače uvijek s nama.
Ne vodim malograđanski život, ne podliježem konvencijama (neoženji smo, dijete nije kršteno, nije mi se bitno promijenio mentalni sklop, još uvijek uživam u alternativnoj muzici i nezavisnoj filmskoj produkciji...) i ne vidim razloga da se to promijeni niti nakon što izrodim svo troje planirane dječice.
i meni se isto lakše dogovoriti sve u sekundi - kad točno znam u kojoj smo fazi, nego nešto previše unaprijed kad još ne znam u kojoj ćemo fazi tada biti
mi smo se dosta "kasno" oženili i dobili dijete (kasno znači da više nismo bili u fazi ludih izlazaka i konstantnog brijanja po nekud), ali ono što nam se najviše promijenilo je to što bismo u određenom trenutku, npr. kad dođeš s posla, dosta ti je svega i htio bi se bar malo protegnuti na trosjedu i imati 5 minuta mira, u kojem smo mi bili centar svijeta, taj naš drugi "centar" nam diktira: "e, nećeš prileć na trosjed jer JA želim da se sada igraš sa mnom i to ne tako da ti sjedneš na pod i prebireš po dosadnim igračkama, nego npr. da se jurcamo ili bacamo po zraku ili plešemo ringa ringa raja, ali ne da samo klimneš nego da i čučneš tih 250 puta, doook mi se god ne zavrti u glavi....."
Misim da je- dogovor u sekundi - moguć i da predstavlja spontani produkt dubokog međusobnog poznavanja i razumijevanja, kao i bezuvijetne ljubavi svih participirajućih strana...
Luna Rocco, mislim da niko ovdje nije mislio na partijanje od jutra do mraka, meni to ne nedostaje.
Svaka čast kad si ti sve to sebi uspjala posložiti, divim se takvim ljudima, ali ja jednostavno nisam toliko opuštena. Jednostavno sam PREUMORNA i premalo hrabra za neke drastične promjene u mom životu (pri tom prvenstveno mislim na posao). Kad dođem doma s posla , presretna sam kad me dočeka moja krasno malo stvorenje, ali s druge strane preumorna da ga sad "uzmem i pičim kamo me volja". Ja sjednem i kukam nad svojim životom u kojem kauč i gledanje televizije zauzimaju sve veće mjesto. Znam što trebam učiniti - jednostavno skupiti snagu i krenuti, ali često ipak posustajem.
Ali, puno me veseli ovaj forum i ovi ljudi ovdje s kojima mogu podijeliti mišljenje, malo kukati, vidjeti da ima još onih sa sličnim problemima i pronaći inspiraciju za dalje.
Sunrise, nemaš mi se što diviti. Nije u pitanju nikakva hrabrost niti izuzetna sposobnost organizacije, već kako su poredani prioriteti. Npr., nekome je nezamislivo da mu je u stanu nered - mene baš briga. Mrtva-hladna ću izaći s djetetom u šetnju dok je kuhinja prepuna suđa, roba razbacana, a tri mašine veša čekaju na pranje. Ne kažem da je to dobro ili loše. Jednostavno je tako.
Isto znam biti krvavo umorna - naš veliki problem su katastrofalne noći. Već sam puuuuuuuno kukala o tome na forumu. Ali ne mislim da mi je to bitno narušilo kvalitetu života, a o tome se ovdje govori.
Partijanje sam dala kao primjer nečega što se ne može isfurati s djetetom. Uz još par stvari, to bi bilo to. Sve ostalo je, uz malo dobre volej, izvedivo. Eto, moji dragi prijatelji uskoro idu sa svojom bebom od par mjeseci - na Tajland. Bili su tamo pretprošle godine, živjeli 3 mjeseca i uživali i sad su odlučili ići ponovo, proširene obitelji. Ja se ne bih usudila ni pod razno, njima je to piece of cake. Hoću reći - može se.
teško ti je shvatiti? Ja mislim da je skroz neminovno da dijete radikalno mijenja tijek života njegovih roditelja.
npr ja sam od onih koji stvarno i sa bebom mogu, ne iste sekunde, ali nakon 5 minuta krenuti na put ili u ostvarivanje nekog cilja. I stvarno to moje dijete je svuda već bilo u svojih godinu i pol i svašta vidjelo. I moja je najveća ljubav i sreća. Ali da mi je radikalno promijenio tok života je! I neka je.. Ali to ne znači da ne smijem tu pisati o tome kako čeznem za vremenom u kojem sam mogla misliti samo na sebe i živjeti totalno raspušteno.
učim iz dana u dan nositi se sa svim promjenama
stvar i je u prioritetima, ali i u nacinima punjenja energije (zivotne). negdje sam skuzila da postoje zene koje se pune u odnosu s djetetom, ja cesce imam osjecaj da se u tom odnosu praznim...
to nije negativno praznjenje samo je problem sto se punim negdje drugdje, pa je u situaciji da sam stalno sama s njom to sto se nemam gdje napuniti i dodjem u deficit.
mislim da to nije nauceno, vec ponasanje nase srzi - takvi smo.
a njega najocitije osjeti on.
zato je meni kao mami izuzetno vazan MM - on mi daje prostora za moje punjenje. da toga nema, njegovog angazmana mislim da bih mogla pisati vrlo zestoke postove na ovu temu.
iz moje pozicije je svakim danom sto je starija lakse - sad joj mogu objasniti svoje potrebe bez da ju s time ugrozim.
flo veliki potpis
i malo mi je neugodno da ovako nešto pišemo baš na pdf-u jednoroditeljske ob
Shvaćam Lunu o čemu govori, i meni je bilo tako dok sam imala samo jedno dijete, kud ja tu i ona! Ništa mi nije bilo prepreka!
A sad? Puno toga se promijenilo... možda ti Luna ne možeš shvatiti da je meni i odlazak u park s njih tri avantura, a kamoli negdje dalje.... :/
Život s blizancima nam se duboko promijenio, utjecao je i na naš brak, ma na sve....
Zato, postoji i druga strana medalje... ne snađu se svi odmah...
S prvim djetetom sam se našla najednom u pat poziciji (nisam u trudnoću i brak ušla svjesno, bila sam premlada, prezaljubljena), poslije sam se snašla... onda još dvije bebe... i da, život nam se radikalno promijenio.. i da, nekad se stvarno ne može (mislim na odlazak tipa Tajland).
Imam osjećaj da se svi ovdje s nostalgijom sjećamo "onoga života" prije bebe, ali ovaj sadašnji - s bebom, ne bismo mijenjali ni za što
potpisic!
Potpisujem Sun i Flower!
I ja mislim da bih s mojim djetetom, što se tiče organizacije, mogla na kraj svijeta...
Ali, stvar je u energiji koje nemam beskonačno. I u onim stvarima koje želim raditi za sebe, na primjer pisanje, gledanje filmova cijelu noć, pa ako hoćete i vođenje ljubavi cijelu noć. Puno je lakše to ostvariti kad se cijelo popodne izležavam na kauču i odmaram i kad znam da sutra mogu cijeli dan prespavati, ako hoću. A nakon dolaska s posla i cijelog popodneva igranja ringe raja jedino što navečer mogu raditi je pasivno gledanje TV-a.
Sve to nije posljedica isključivo roditeljstva, nego, kao što sam prije rekla, povezano je tu mnogo stvari - na poslu pokušavam dati svoj maksimum, a kod kuće opet imati brdo strpljenja. A gdje je još vrijeme za partnera, prijatelje i na kraju, ono vrijeme, samo za sebe. Negdje mora štekati, a budući da posao ne može čekati, djeca su prioritet - odgovor je jasan. Prijatelje vidimo sve rjeđe, s mužem razgovaramo o tome šta gdje i kada treba obaviti, a za sebe više ni ne znamo.
Ne želim baš sve prikazati tako crno, ali samo sam što bolje pokušala opisati ono što mislim. Svi mi manje-više uspješno žongliramo u svemu tome i treba na sve to gledati kao na izazov, ali... uf....
[quote="Sun"][/code]
I ja sam nekad bila mišljenja da dijete radikalno mijenja tijek života. U bojazni da ću "još" nešto propustiti, dugo sam čekala dok se nisam i za taj korak napokon odlučila. I vjerujte mi,danas, kad sam spoznala da se ništa radikalno nije promijenilo, osim još veće količine ljubavi koja me je preplavila i koju sa zadovoljstvom bezuvijetno dajem, žao mi je što se na taj korak nisam odlučila ranije, jer uvidjeh što sam propuštala.
Mi s našim djetetom putujemo kao i ranije(intenzivno), obilazimo prijatelje, kao i oni nas,izlazimo u restorane i kafiće, i u globalu se ništa nije bitno promijenilo, osim što se u određenoj mjeri primarno njoj prilagođavamo, ali to nam čini zadovoljstvo.
Možda takav odnos s djetetom i obvezama je zaista poslijedica toga što smo prije nje dosta toga prošli zajedno ili pak silne ljubavi prema njoj zbog koje i ne uviđamo da nešto propuštamo, ali moje je mišljenje da pravo propuštanje je samo svaki trenutak koji nije proveden s njom
mislila sam na situaciju kad npr. sjedis na kavi u zagrebu, cujes se s frendom s visa koji te zove da dodes do njega na vikend/tjedan, ti kazes ok, sjednes u auto i odes.
mislim da s malim klincem nemres bas samo tako otici, ipak on mora biti nahranjen, hrana spremna za po putu, rezervna odjeca, pun kofer ciste odjece i djecjih potrepstina, on za to vrijeme cvili, kenjka, spava mu se, piski mu se, kad krenete vruce mu je, nece biti u sjedalici, stajes svakih 20 min.. dok to sve organiziras, gubis volju za put.
a s pocetka posta.. sjednes u auto i odes. sve ostalo rjesavas po putu.
jel to drasticna razlika ili mi se cini?
kad je bio manji bilo mi je lakse s njim izaci na brzinu. nije plakao u autu, nije trebao puno odjece, zanimacija.. imala sam rezervne stvari uvijek spremne u torbi i cicu u grudnjaku.
i jako rijetko smo imali pomoc md-a. mozda u 15% slucajeva.
Dijete radikalno mijenja živote kako za koga...kod mene ga je radikalno izmijenilo....sve ovisi o prijašnjim navikama i sklonostima....ali, ja pak, ne mogu razumijeti kada mi netko kaže da se iživio i sada je sretan jer se smirio i prošao je dovoljno u životu i bla, bla, bla...meni, recimo, to nije jasno....zato što sam ja ekstrem i meni iživljavanja nikad dosta...kada si takav umom, srcem i dušom onda nema spike o iživljavanju...onda živiš i caruješ dok ne padneš s nogu.....ja sam s Nilom gotovo uvijek, dečko s njom ne zna i neće toliko koliko to mogu i želim ja, ali, recimo prekjučer smo bili na jednoj večeri kod prijatelja i ja sam več znala koji će kaos nastati.....oni su se svi veselili, ugodno čavrljali, slušali prekrasnu glazbu a ja sam u sobi bila s njom satima pokušavajući je uspavati pošto je ona neprestano plakala...kada je napokon zaspala bila sam toliko ljuta i tužna da sam pošla sama u šetnju usred noći.....zbog tih stvari se debelo smanjio intenzitet druženja sa svim našim prijateljima...ja ne kažem da ja ne uživam biti s Nilom....dapače, volim biti s njom više nego i sa kim drugim ali je meni nekad potreban odmak da bih mogla uživati još i više, a za taj mi odmak nema tko pružiti ruke......
Pa mislim da nitko ovdje ne dvoji da je kompliciranije, ali nije neizvedivo, samo treba imati volje.
Mi smo gotovo svaki vikend negdje na putu, i ponekad i ja mom mužu koji je pun inicijative u petak kažem:"Joj ne da mi se, sad sve ispočetka pakirat", ali na kraju ipak uz njegov nagovor to učinim i mi otputujemo.U nedelju navečer sam mu uvijek zahvalna što me je nagovorio na to, i nismi svi troje propustili prekrasan vikend, nakon kojeg bez obzira na napore oko organizacije i malo umora, uvijek smo bliži, zadovoljniji i odmorniji, a čime i uništavamo monotoniju svakodnevnice tjedna.
Točno je da nije lakše, čak štoviše, meni je sve teže što je dijete starije. No, poanta je u tome da se da predahnuti jer su djeca samostalnija i imaš više vremena za sebe. Naglasit ću ponovno VREMENA!. Ja često kažem da mi Liam iscrpi svo vrijeme, a Omi svu energiju do kraja dana. Otprilike to tako i funkcionira. No, veće dijete se može zabaviti samo ili biti kod bake cijeli dan ili više, možeš se napuniti i transformirati u super-ženu vrlo lako, dok sa malim djetetom to ne ide tako glatko, bar ne kod mene. Počinje mi vrlo brzo nedostajat, kao i ja njemu, nisam potpuno opuštena, ako smo dugo odvojeni kasnije kao da to nadoknađuje po noći.... Sve u svemu, malo dijete nas treba gotovo stalno, veće dijete ne i u tome je razlika i nešto lakoće.Moram biti partibrejker i napomenuti da ja ne primjecujem ovo iz citata ...
Mozda je moje glediste kao tate drugacije, ali ne bih rekao obzirom da sam s klincima angaziran od poroda pa nadalje ...
Naravno, ne znaci da je sto dalje sve teze, covjek se nauci na okolnosti, smisli neke nove rutine itd, ali bas mi se ne cini ni lakse, pogotovo kad covjek ima vise djece (vama sa 3 i vise klinaca upucujem dubok naklon).
I u ovom što kaže flower
Ovo potpisujem! SVaku rečenicu.
I svaki put kad MM ode na put, klanjam se samohranim majkama do besvijesti i vidim da je glavnina kvalitete mog majčinstva bazirana na njegovoj podršci, pomoći, razumjevanju i sudjelovanju.
Sve je ustvari i počelo na "pogrešnom" pdf-u sa mojom namjerom da mi kažu žene koje imaju iskustva sa muškarcima koji odlaze - kako to ide.
Topic se onda razvio na više grana i sve su poučne i iako ne spadamo ovdje, nekako ne mogu zamisliti da bi ovako konstruktivno bilo izvan ovog pdf-a... stvarno ne znam zašto, možda griješim.
kod mene se uvelike radi o ovom boldanom...lucky day je napisala/o:
mogu ti samo reci da je istina sto kazu, da je sa svakim danom sve lakse...
Moram biti partibrejker i napomenuti da ja ne primjecujem ovo iz citata ...
Mozda je moje glediste kao tate drugacije, ali ne bih rekao obzirom da sam s klincima angaziran od poroda pa nadalje ...
Naravno, ne znaci da je sto dalje sve teze, covjek se nauci na okolnosti, smisli neke nove rutine itd, ali bas mi se ne cini ni lakse, pogotovo kad covjek ima vise djece (vama sa 3 i vise klinaca upucujem dubok naklon).
no i jos necem - meni je na moj brak odlazilo jako puno energije i pokazalo se uzaludno - tako da sad puno vise radim, imam puno manje vremena ali puuuuno vise energije...
naucila sam i jos se ucim puniti i prazniti 'u hodu'...
danas je npr. vrijeme bilo jako sparno, osjecala sam se pomalo kao zivotinja u kavezu - pa sam, umjesto 'aime-nesto-me-pritisce-u-grudima' i 'ja-bi-sve-nesto-nista' - odvalila u skokovima po cijelom stanu na lukino apsolutno odusevljenje i pridruzenje mom divljanju...
kad sam pala s nogu ( luka je naravno mogao jos) - isla sam raditi teglice za svijece od kamenja u miru... a luka pokraj mene miran, relativno...
a u parku redovito vidim jednu jednoroditeljku sa blizancima (i to jako temperamentnima) - zena je zivlja i energicnija nego cu ja to vjerojatno ikad biti...
Lucky day, baš si slatka s tim skokovima.
Čitam od početka ovu vašu raspravu i pravi ste izvor inspiracije koja tjera na duboko razmišljanje o braku,partnerskim odnosima i sličnom.Ne bih ja sad detaljno iznosila(opet) o svom braku koji nije bajan ali rekla bih da ono što je meni donijelo neopisivu sreću,radost,navelo me da se smijem čitav dan,uživam i pucam od ponosa uz svoju djecu,vidim da je mom mužu ukratko rečeno zatvor.Iako dosta sudjeluje u svemu,voli djecu i od nekakvog partijanera postao je kućni tip(i ovo nažalost na moje inzistiranje,da je po njegovom on bi još uvijek noći provodio po kafićima), on jednostavno ne uživa i sve mu je teret.Naravno da pati brak i odnosi su nam u k.Rano smo postali roditelji i to je za oboje bio jedan ogroman val obaveza ali ja se od početka snalazim odlično a on ne.Ne znam što sam sad htjela reći :/ ,samo mi je drago izreći bar ovako virtualno ono što me jako dugo muči i drago mi je pročitati i vaša iskustva jer se inače o tim stvarima i ne priča otvoreno.
Što se tiče onoga što Luna Rocco govori o izlasku za 5 min.gdje hoćeš..nije to baš tako.Meni je sad problem i ujutro otići u dućan jer jedno hoće kod ovoga,drugo bi ostalo kući,treće bi nešto stoto...da ne pričam o nekakvom izlasku ili nešto.A pripreme su strašne.Opreme za napuniti tri velike torbe
trina
i jako mi je drago vidjeti nesto sto je najbitnije - TI si sretna U SEBI unatoc izazovima...
a to je najvaznije - i za tebe, tm-a kao i za vasu djecu ter prirodu i drustvo...
i , u koncnici - to je i najvise sto mozes napraviti za dobrobit SVIH SUDIONIKA u tvojoj situaciji...
i meni, je drago da postoji ovaj podforum - vidim - potreban jednoroditeljkama kao i onima koje to nisu...
Micek, ti imaš troje djece.
Ja sam pisala iz rakursa mame s jednim djetetom.
Tema je stvarno odlična!!
U puno toga sam se poistovjetila s tobom, Anita. 14 godina sam pjevala u zboru koji je bio među prva tri amaterska zbora u Hrvatskoj. Puno smo zlata pokupili, puno gradova osvojili, nas 25 je disalo zajedno. Sudbina je htjela da nas razvoji smrt naše dirigentice, odlazak nekih članova u druge gradove i još neke stvari. To je bilo 14 godina ludovanja, duhovnog uzdizanja i padanja, građenja moje osobnosti, učenja o muškarcima i ženama....
Da li mi to fali? Ponekad toliko da ne mogu disati!!
Svi mi kažu: "Pa pjevaj po kući"-ma to nije uopće za usporedbu!!
To je ono o čemu Anita priča; pripreme, ona radost u trbuhu pred put i natjecanje, trema i adrenalin pred muzičkim komisijama na natjecanjima, sreća kad objave rezultate, gromoglasni pljesak i "Bravo" iz publike... Neopisivo!
Veliki sam avanturista i sve dok Filip nije prohodao i postao razumniji, da tako kažem, nisam imala hrabrosti za ništa. Sad dolazi druga beba, ali ovaj put sve znam i ništa me neće spriječiti da idem gdje me volja i kad me volja. Naravno, sa svojom obitelji.
Što se odnosa tiče, diplomirala sam muško-ženske odnose
S MM sam bila 4 mjeseca i onda smo se vjenčali. Divno nam je i toliko smo željni jedno drugog da mi još za 20 godina neće bit "dosta" njega. Znam da je on taj i sve ću učinit da nam brak cvate!
Po mom mišljenju najvažnije su 3 stvari za dobru vezu: seks, komunikacija i novac!
E da! I svima preporučam knjigu Pet jezika ljubavi-ta mi je knjiga otvorila oči i promijenila život!
Odlična je knjiga, da!
Osim 3 stvari koje si nabrojala, ja bih dodala kao 4. kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme (bez djece).
Mi smo prekjučer proslavili svoju godišnjicu braka. 8) Bilo nam je divno. Baku smo doveli s vikendice samo zato da pričuva djecu (pa je vratili kasnije..), da možemo malo uživait jedan u drugome na samo. Joooj, kako nam je to trebalo! Strašno nešto kako smo si napunili sve rezerve, koliko smo se smijali..... pred spavanje sam imala osjećaj kao dijete koje bi mahalo nogicama od sreće.
Mi smo prekjučer proslavili svoju godišnjicu braka. 8) Bilo nam je divno. Baku smo doveli s vikendice samo zato da pričuva djecu (pa je vratili kasnije..), da možemo malo uživait jedan u drugome na samo. Joooj, kako nam je to trebalo! Strašno nešto kako smo si napunili sve rezerve, koliko smo se smijali..... pred spavanje sam imala osjećaj kao dijete koje bi mahalo nogicama od sreće.preeeeeeekrasnoooooooo!
mislim da ne bi trebala tako razmišljati. to su one ''a što da?'' i 'a što ako?'' situacije koje zapravo samo predstavljaju prepreku jer nisu potvrđene, nemaju nikakvu argumentiranu osnovu niti znači da bi se stvari uopće promjenile da je drugačije.A što se tiče žene vučice... jednostavno, imam feeling da si dopuštam biti nesposobna u vezi masu stvari u vezi kojih ne bi bila da sam sama.
evo banalnog primjera - žene uglavnom misle da će im se promijeniti život ako budu 5 kila mršavije. pa ulažu golem trud u mršavljenje i kada dođu do cilja i budu kratko sretne zbog ''dobro obavljenog posla'' dočekaju ih isti oni problemi koje su stavljale na stranu misleći da će nestati zajedno sa kilama. onda se javlja depresija i sl.
eto, i sama imaš zamišljeni model žene vučice. simbola snage i boli odjednom. romantična slika nečega što zapravo uopće nije romantično.
uostalom kako i sama kažeš - ti si ne dopuštaš biti sposobna u nekim stvarima...
a zašto? što te sprečava u tome da si dopustiš? sama činjenica da si možeš ne dopustiti?
tako je lakše. a i tako ove priče o vučicama zvuče ljepše...
Lavache, tako sam pomislila onog dana kad sam to pisala (kao i štošta još), ne mislim tako općenito. Topic je zaista otišao puno dalje od prvih postova.... koji su bili ustvari ispoljavanje svakojakih emocija i misli koje nemaju toliko veze sa realnošću.
Ustvari, vrlo često ljudi ispoljavaju svakojake frustracije i potrebno im je samo i upravo to - ispoljavanje kako bi došli do onog ispod. Eh, sad, nezgodno je to raditi na forumovima jer ono nevažno ostaje zapisano, ali meni je onih dana percepcija bila toliko izobličena da sam preozbiljno shvatila ono što uopće nije ozbiljno.
Pa tako i ta priča s vučicama i sa još mnogočim. Ponekad je potrebno izreći da vidiš koliko to ne misliš. Ili čitaš nešto i misliš si koja je to budala pisala i vidiš da je gore iznad tvoje ime.
Anita
ma čitam od početka a baš me taj dio nekako ''zarobio'' jer sam zadnjih dana sva u promišljanjima takvih nekih stvari...
ma čitam od početka a baš me taj dio nekako ''zarobio'' jer sam zadnjih dana sva u promišljanjima takvih nekih stvari...
Ma lijepo nam je rekla sorciere, dobro je imati luksuz toga da smiješ biti nesposoban. Uostalom, kakav je big deal izbušiti 4 rupe u betonu? Pozoveš susjeda, on to napravi i evo ti vučice!
Ali dobro si mi rekla. Tu sam sad, živa i zdrava i mogu sve što hoću i što mi je bitno i to je poanta, a ne u nekoj udaljenoj nedohvatljivoj (ili dohvatljivoj) iluzornoj misli koja će tik pri realiziaciji već biit zamjenjena sa novom. Stoga.. tu sam! Idem rolat i hoopat, bok! 8) I to ne zato da smršavim i oblikujem tijelo već zato jer mi je gušt mrdat trbuhom i guzicom.
hehe, samo ti uživaj!
kaj napravis s liamom dok rolas?
Mikka, MM je na godišnjem, zato sve to mogu. Od slijedećeg tjedna vraćamo se staroj rutini. Smrc.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom