 |
|||
Poslijeporođajna depresija???
Zašto nitko o tome ne govri ništa,ja je imam i teško se nosim sa njom.Čitala sam da je ima 80% žena nakon poroda,to je od deset žena osam ih pati od tog,pa zašto se žene onda toga srame,nitko o tome ne priča.Da nema ovog blaženog interneta misla bi da samnom nešto nije u redu.Žene molim vas jeli ima netko od vas ovakvih slučajeva i kako se nosite s tim.Možda če nam svima biti lakše ako popričamo o tome.
Ako ima netko nek se javi!!!
ja sam je imala ali na valove. zasto nitko ne govori..... boje se zene da ce ih netko smatrati manje mama ili se boje osude okoline.
ja nisam smila prvih 3 miseca uz prozor ili balkon sa malim. jednostavno me nesto vuklo da bacim sebe ili njega (to su sve momenti)
u rodilistu me pukao suzavac i jako mi je nedostajala mater a onda sam plakala ali nisam ni znala za sto.
jednostavno previse osjecaja u kratko vrime.
povratkom menstruacije 10 miseci nakon poroda osjecam da sam na normali ponovo.
kako je sa tobom?
meni je bilo jako teško prva 3 mjeseca
samo sam plakala
sama sam se izvukla
ni sama ne znam kako...........
Prvi put sam je imala , ali onda su me mučili problemi oko vlastitih stambenih kvadrata ( čitaj: bila nas puna kuća ).
Mislim , to su bile stvari oko kojih sam se i inače nervirala , ali
su valjda buknule pod utjecajem hormona.
Drugi put sam bila gotovo euforično raspoložena . Držalo me nekoliko mjeseci.
Jako me je puknulo, toliko da se radi toga bojim druge trudnoće jer kažu da se pogoršava sa svakim slijedećim porodom.
Kod mene je depru jako potencirao sukob s MM-om i njegovo nerazumjevanje i to je trajno oštetilo naš odnos.
Mislim da bi se o tome trebalo puno više govoriti i pisati, i radi žena da znaju što mogu očekivati i radi partnera i obitelji da se znaju postaviti i dati ženi podršku, makar im se njeno ponašanje činilo nerazumno.
Ja ni sama ne znam kako sam se izvukla, zapravo izvuklo me moje dijete, ali i danas kada se sjetim kako sam se u pojedinim trenucima jadno osjećala dođe mi da se rasplačem.
Lucija ne znam zasto se o tome ne prica ... valjda to spada u grupu balkaskih idiotluka!!!
Moja setra je imala zesci slucaj postnatalne depresije. Pocela je u momentu kad je (na izriciti savjet pedijatra) naglo prestala dojiti dijete. Bila je u bolnici i sl. sa svi simptomima jake postnatalne depresije. Pet godina nakon toga je prestala koristiti lijekove protiv depresije jer je smogla snage i zelje za jos jednim djetetom da pobijedi strahove. Pod strogom kontrolom psihijatra je tokom 6 mjeseci smanjivala dozu da bi potpuno prestala. ... Sad' ima dvije predivne curice i sve je OK.
Kakvih ti imas problema??? Mislim ima raznih tipova postnatalne!! Kako se ti ponasas??
Ja sam čitala da postoje 3 stupnja: baby blue, postporođajna depresija i pstporođajna psihoza.
Srećom ja sam imala baby blue, naime rasplakala bih se skoro svaki put kad pogledam bebu ili se sjetim da MM i ja imamo malu bebu koja je plod naše ljubavi i predstavlja nas dvoje u jednom i bla bla bla što me sve nije pucalo, u stvari to i nije bilo tako negativno jer nije bilo povezano s tugom već, recimo, manifestacija previše emocija.
Trajalo je 2-3 tjedna.
Većina mama koje znam su prošle kroz baby blue.
Nažalost mame koje su imale pravu depresiju se vjerojatno srame o tome pričati. Meni je isto bila malo neugoda što stalno cmoljim, ali mi je bilo lakše kad sam pročitala u knjizi o toj temi.
Prvih 42 dana bilo je stvarno žestoko (plakanje, smijanje, euforično dobro i loše raspoloženje, svađanje...itd...prevelika ljubav prema bebi i nikakvi osjećaji)....
Onda se sve lagano smirilo i normaliziralo, ako ne brojim strahovite isplade ljutnje (prije bijesa) ukoliko bi mi se itko mješao u odgoj Lovre....(to mi je i dobro došlo...)
Menzis sam dobila nakon 6 mjeseci, ali ovi ispadi su još uvijek prisutni samo sam malo (puno) tolerantnija...(dojim...)!
kad se sad sjetim umirem od smjeha ali bogme tad mi nije bilo nimalo smješno...
ja sam mjesec dana sanjala prestrašne snove o tome kako mi beba ipada iz ruku u bjeloj košuljici u blato. kako mi ga ukradu i odvedu. kako ga ugrize pas ili neka životinja.
ponekad je zaspao kraj mene i onda ga ja onako pospana stavim u krevetić, vratim se u krevet i zaspim. budim se nakon nekog vremena , ustajem histerično bacam sve deke i jastuke s kreveta i tražim ga. onda vičem dario ustani gdje je nema ga. on bunovno mrmlja koga nema. nemogu ga pronaći i već plačem ko luda. on se diže iz kreveta i okreće me prema krevetiću u kojem sami pajki ko medvjedić. eto...
joj, Fortuna, imala sam i ja to s prozorom.
Koje su to misli...
Nakon drugog poroda mi je emotivno bilo puno teže nego nakon prvog.
Uopće ne mogu o tome pisati, jer su to takve misli i osjećaji koje jednostavno nisam spremna podijeliti.
Sada 3,5 mjeseca nakon poroda još kužim da nisam 100% svoja, ali sam puno bolje nego npr. prije dva mjeseca.
evo ima i na našem portalu 2 teksta o tome, možda kome pomognu:
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=178&Show=866
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=178&Show=906
Ja sam bila paranoična.
Stalno sam mislila kako će prestati disati i stalno sam ga pipkala i osluškivala.
Kada bih legla u krevet stalno su mi se motale crne misli. Npr. kako mi kolica pregazi auto, kako pada s kreveta, kako se ugušio.
Još sam stalno sestru (defektolog) ispitivala o razno raznim poremećajima. Čak sam jednom zabrijala da ne čuje pa sam mu iza leđa pljesnula rukama a on jadničak umro od straha i počeo plakati
Ponekad još i sada kad navečer legnem i padam u san brijem kako će mu se nešto desiti, i onda se tjeram brojati sekunde ili misliti na nešto lijepo jer ne mogu podnijeti ni samu ružnu pomisao.
Ali sada mi to dolazi nakon nekog tužnog filma, priče koju od nekog čujem i sl.
Bila sam emotivnija nego inače, ali sve u svemu bila sam jaaako sretna, sto posto okrenuta njemu i nikada mi nije palo na pamet nešto slično "prozoru".
Ja sam već drugi dan u rodilištu opala u depru. Kad se beba plakala, plakala sam i ja. Tješila sam je, noseći je na rukama, znala sam da nismo krive niti ona niti ja što nas je sve snašlo i samo su mi misle padale o tome da jednostavno odemo kući na svoju vlastitu odgovornost.
E, kad sam došla kući, sasvim druga pjesma. Bila sam izuzetno vesela i sve mi je bilo ružičasto. Ničega se nisam bojala i uživala sam s djetetom.
Sad kad odvrtim film unazad, mislim da su prve krize došle kad je M imala 5-6 mjeseci. Ako je i nešto bilo prije, uopće se više ne sjećam toga, pa očito da to nije bilo to.
Promjene raspoloženja, od euforije do totalne bezvoljnosti i straha da neću moći izdržati, nagli porast težine (koji mi je i dan danas ostao), plač.
Uglavnom sam plakala. Nas dvije, uglavnom same, bez pomoći, osjećala sam se napušteno i dijete mi je bila jedina utjeha.
Čudno, iako sam se tako osjećala zbog djeteta, pogled na moje dijete me tješio da će biti bolje i u njemu sam nalazila snagu.
nisam imala neki jaci slucaj postporodjajne, nasrecu.
uhvatilo me jedan ili dva dana, u rodilistu, nekih 3 dana iza poroda.
samo sam se plakala, falio mi je mm do neba- nisam mogla ni pricati, tu sekundu bi ga se sjetila i riknula od placa.
nisam s nikim htjela pricati, samo sam kroz suze ispitivala kad mozemo ici doma jer ja vise ne mogu ( a nisu nas pustali jer je lucija dobila zuticu).
kad je mm dosao taj dan kod mene- mislim da je umro od straha jer me nikad nije vidio u takvom stanju ( mislim- nisam ni ja sama sebe vidjela u takvom stanju nikad prije).
rekao je poslije da ak mi se drugi puta tak nekaj dogodi- da me on vodi van tu sekundu jer se bojao da ne napravim neku bedastocu sebi ili tak nekaj ( mada- nisam imala nikakvih suicidalnih poriva, al on je to tako shvatio).
uglavnom- nadam se da cu ovaj puta proci bez toga ( nisam znala da se pojacava sa iducim porodom :shock: ).
ako se ipak pojavi, u nekom intenzivnijem obliku- cvrsto sam odlucila da odmah, tu sekundu trazim od nekoga profesionalnu pomoc jer ne mislim da bi bila sama sebe u stanju 'izvuci'.
mm je velika pomoc i potpora, ali ipak ne zna kako se nositi sa takvom situacijom.
zbog toga mislim da bi mozda bilo najbolje razgovarati s nekim psihologom, psihijatrom, ne znam- takva je barem moja odluka ( nadam se da ce ostati 'neiskoristena')
Pocelo je sa vrtoglavicom i osjećajem ko da mi izmiće tlo pod nogama,zatim nisam nikako mogla prihvatiti činjenicu da imam djete,pa onda su polako počele stizati svakakve misli,do onoga s prozorom,pa me uhvatio strah,stalna panika,nervoza,nemaš snage u tjelu,ujutro kad se probudim od živaca bi povračala,prevelika odgovornost,zbunjeni osjećaji,plakanje,totalna depra,otišla sam kod psihijatra pa sad pijem neke antidepresive,već je prošlo dva mjeseca od poroda pa se sve nadam da će sve to proć.Doktor kaže da je to zbog poremećaja hormona i šta ti ja znam,ali grozno,grozno.
Pogledaš djete a neosječaš ništa prema njemu,pa onda drugu sekundu plačeš što je to tako i što nisi dobra majka,pa sutra ga voliš,ma sve u svemu teška zbunjoza.Sva sreća što imam muževu podršku i to veliku.Da nije njega neznam što bi.
lucija vidis da nisi sama sa tim osjecajem, odjednom se ipak nade nekoliko nas koje priznajemo da su nas vrtili hormoni.
moja prija ne smije ni dan danas imat ostre nozeve u stanu (bas mi je prije par dana rekla ponovo da je jos uvik to drzi) a druga nije mogla imati na spakeru lonac sa vodom koja kljuca.
velike su to promjene kako za tjelo tako i za psihu. meni je srica sta sam preko djecje centrale bila odma povezana sa mamama koje su rodile u isti misec kad i ja pa smo se sastajale jednom sedmicno i o svemu pricale ( ovde s eotovrenije o tome prica) pa sam vidila da je to normalno i da mi nije islo toliko daleko da sam morala traziti i strucnu pomoc. bilo mi je dovoljno saznanje da nisam jedina sa takvim mislima.
inace sam bila vesela i sretna ali tokom 24 ure dnevno bilo je momenata ( kratkih ali intezivnih) kad to nisam bila.
Fortuna, pretpostavljam da je to bilo u Švedskoj? Baš me zanima kako je to organizirano, gdje se to vodi, tko moderira rasprave i tako. MIslim da je to jako lijep primjer iz kojega možemo ponešto naučiti.Fortuna prvotno napisa
Ja neznam kakva je kod mene vrsta al da me nesto puca to je sigurno.Svaki dan se po jednom naj manje posvadjam sa svojim muzem,cesto placem,na trenutke se osjecam jako ne sigurno....
Al to je valjda sve normalno i vjerujem da ce proci al naj vise od svega toga me boli jer me mm ne razumije i zato uvijek izbije rat.
Mostarka, to ti je klasika!!!
Fortuna, pretpostavljam da je to bilo u Švedskoj? Baš me zanima kako je to organizirano, gdje se to vodi, tko moderira rasprave i tako. MIslim da je to jako lijep primjer iz kojega možemo ponešto naučiti.
Mi nemamo baby centralu (ili ja nisam cula) ali ovde se zene povezuju preko yoge, haptonomije, plivanja za trudnice, na sta vec idu. Sve je prilicno obicno, ne organizirano tj. zavisi od zena hoce li se organizirati i vidati, koliko cesto itd. Kod sastanaka niko ne moderira diskusije (susreti su ne formalni) ali utoliko bolje jer onda bas blebeces o svemu i svacemu.
Ja nisam isla ni na sta od gore nabrojanog jer sam studirala u drugom gradu gotovo do pred porod ali sam se preko yahoogroups ubacila u mail grupu (mame beba rodenih u istom mjesecu kad i moj malac) i s tim zenama (bilo je promjena u sastavu) se jos uvijek dopisujem.
ja nisam imala jako postporodjajnu depresiju, ali sam imala tzv povremene izljeve placa, nesigurnosti...
ja sam se prije poroda pripremila na "najteze". kad kazem najteze mislim na tezak porod, dijete koje ne spava nocu ni danju itd... Dobila sam sve suprotno. Imala sam lak porod, dijete koje se budilo 3-4 puta tokom noci (nista strasno).....tako da sam nekako prezivjela prva tri mjeseca, a poslije je sve jednostavnije.
Ono sto je mene ubijalo ( i sada se to desava) je nemanje vremena za sebe. Znaci, da pozelim pogledati film na miru, prosetati sama sa MM-om, izaci nasamo sa prijeteljicama.....Mozda zvuci malo sebincno, ali stvarno poslije devet mjeseci mi treba blaga promjena barem jednom u toku sedmice.
Mi smo u nekakvoj (ne)zavidnoj situaciji, jer nemamo nikoga bliznjeg blizu nas. i cesto me uhvati nekakav crnjak "sta ako se nesto ne daj Boze desi"....
Posebno me je strah sada kada trebam dobiti drugog bebaca. sa jednim sam izgurala, a kako ce biti kada budem imala dvoje? :shock: tad necu moci ni piskarat po Forumu
djecja centrala je dobrovoljna organizacija za pomoc mamama di se mozemo uvik obratiti za pomoc ili savjet. oglasne table su pune poziva za druzenje, zajednicke setnje i izlaske sa vrsnjacima. u toj centrali ispocetka smo dobijali pozive da dodemo tad i tad u to i to vrime i kad bi dosli u stvari smo bili mi iz susjedstva koje smo rodile takoreci sve u slicno vrime pa su nam djeca vrsnjaci. par puta smo se sastajali , dosla je zubarica da nam objasni sve o higijeni djecjih zuba, dosle su tete iz biblioteke da nas pozovu na satove citanja, gledali smo film o svim mogucim nesrecama u domu i kako se osigurati, razgovaralo se o dojenju, pocetku dohrane i svim mogucim strahovima, depresijama , majcinstvu, sexu nakon poroda i slicno. satovima su prisustvovali cesto i tate ( moj je uzimao slobodno sa posla ) i tako su svi bili u toku. na taj nacin sam i vidila da nisam jedina koja prolazi kroz neka luda stanja . sad a se sastajemo po kucama, jednom sedmicno po sat ipo -dva a sve stanujemo tu negdi u susidstvu.
zaboravila sam rec da van baby centrale imam isto grupu kao i ona preko mejla i velikog foruma gdje smo bile tokom cile trudnoce poroda i poslije zajedno pa se i sa njima sretnemo ( bilo je slika na starom forumu kad smo tako sa mama-mafijom slavili prvi misec dana)
isti slucaj!!
nadam se da ce skoro proci jer ne znam koliko ce me mm jos trpiti
Htjela sam otvoriti novi topic al nije potrebno jer bi i moj naslov glasio isto.
Da li baby blues moze doci poslije 40 dana ili je to samo prvih nekoliko dana.
Ja sam u depresiji i nije mi ni do cega. Cak mi se ne izlazi nigdje iz kuce niti mi se sa kim prica.
Osjecam se dosta ne sigurna i samo mi se place. Dosta sam nervozna i nije mi ni do cega.
To se vjerovatno zove postporodjajna depresija al zanima me koliko traje i kako si pomoci ??
s našeg portala, gore negdje sam i linkove stavila,ali ih ponavljam:
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=178&Show=866
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=178&Show=906
možda ti ovi tekstovi pomognu, ako ne, nikad se nemoj ustručavati potražiti pomoć psihologa!
"Postporođajna tuga ili baby blues javlja se 2 do 5 dana nakon poroda, traje do mjesec dana te ga doživljava 80% - 90% žena. "
"Postporođajna ili postpartum depresija počinje se javljati u prvih 4 do 8 tjedana nakon poroda, mada se to može dogoditi i kasnije, tokom prve godine djetetovog života.
Ona traje mnogo duže od "baby bluesa", čak i do godinu dana, te su joj i simptomi ozbiljniji - uglavnom su slični znakovima prave depresije: osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, nedostatak energije i motivacije, poremećaji hranjenja i spavanja, nedostatak interesa za seksualne odnose, osjećaj nesposobnosti za nošenje sa zahtjevima okoline, razdražljivost, plačljivost. Također je vrlo karakteristična i anksioznost koja se očituje u nedostatku privrženosti bebi, te osjećaja krivnje zbog toga.
Postpartum depresiju doživljava 10% do 16% mama, a liječenje se uglavnom sastoji od adekvatne psihoterapije i eventualnog uzimanja antidepresiva, dok je kod blažih simptoma ponekad dovoljno i savjetovanje psihologa. "
sad kad sve ovo čitam sjećam se kako sam prvih nekoliko dana bila euforična, da bi me nakon 2-3 tjedna čopio jad kaj nije sve ko prije. od bebea ne stignem saugat :D i onda sad lijepo imam fotku kak onak sva bunovna tri tjedna nakon poroda usisavam stan.
bilo je grozno tako se osjećati, ali hvala bogu prošlo je relativno brzo i bezbolno
Mene je u rodilištu ulovoi baby blues i stalno sam plakala kada god bi me MM nazvao.Da stvar bude gora Vjeko je dobio žuticu,morali smo ostati duže,pošto je rođen sa većom porođajnom težinom zaključili su da sam imala trudnički dijabetes i da trudnoču nisam kontrolirala( što nije istina) ,imala sam problema sa dojenjem i sve me to dotuklo. Kada su me pustili doma osječala sam se kao da su me pustili sa robije i tu sreću neću nikada zaboraviti. Sada sam doma i uglavnom me ubijaju noćna ne spavanja i umor,nedostatak vremena i usamljenost.MM mi pokušava pomoći ali sve sto napravi radi krivo( po meni u mojim očima) i znam biti jako ljuta na njega.Ja se bojim da sa V. ne znam dobro postupati ( igrati se sa njim i kada nije na cici i kada ne spava često se pitam kaj sada sa njim ? Znam da je sebično ali želim si barem pola sata dnevno samo za sebe bez muža i djeteta ali to je nemoguće.I možda će me puno vas napasti ali mene dojenje izluđujeMlijeka imam i previše,mali je stalno na cici,kada god zaplače ili muž ili svekrva viću možda je gladan,stavi ga na cicu da ne plače a tada bi ja najrađe da ih nemam i znam da bih trebala biti sretna jer imam mlijeka ,djete mi dobro napreduje a ja samo čekam kada će malo narasti pa da počnemo sa dohranom i da i muž može sudjelovati u hranjenju i većoj brizi za djete.
Ne znam kako vi ali mene još jako smeta kada mali plače,ja ga nosam i ne mogu mu pomoći a muž me gleda i pita se kaj mu je i kao ja mu ne želim pomoći a znam kako.Kao kada bi znala ili mogla smiriti malog isti tren to ne bi napravila
Gdje me nadje...
Od kako sam rodila V. nisam se okupala u kadi punoj pjene, a to mi je prije bio redovan ritual koji zamijeni i neprospavanu noć. I tako ja u subotu, zarekla se da ću napuniti kadu čim mali zaspi, ali ne lezi vraže...Okupali ga, dojila pola sata, on kao zaspao, ja ušla u kupatilo i počela se skidati, pustila vodu, kad eto ti MM-a sa Viktorom na rukama, kaže - još je gladan, ne mogu mu ništa...Meni ko da se svijet srušio. Kako gladan? Pa zar ga ne možeš zabaviti samo pola sata....i onda u plač, pa tako plačući doji....(A V. onda lijepo posisa moju nervozu, što rezultira njegovom i tako u krug)....Elem, okupala sam se na kraju, ali s debelim porivom da si patetično presiječem vene u kadi...
Inače, Mama i Vijeko, ako će te utješiti, kod mene je dojenje isto tako - imam osjećaj 24 sata - i onda mi pedijatrica kaže - slabo je napredovao. Za upucati se.
I da, često se osjećam beskrajno glupo jer sve što znam uraditi kad On plače je dati siku....
mama_i_vjeko, tako puno stvari iz tvog posta prepoznajem. jedino je moje iskustvo iz rodilista potpuno suprotno- beba, MM i ja smo imali cijelu sobu sa kupatilom za sebe i svih 5 noci on je prenocio s nama (ovdje u DK se uvijek trude da udese stvari oko smjestaja tako da muz moze prvu noc da prenoci s majkom i bebom, ali mi smo, eto, imali srecu da je tada bilo tako malo porodjaja, da je on mogao biti s nama cijelo vrijeme). da nije, mislim da bih presvisnula od nervoze jos tamo. kad smo dosli doma ja sam bila totalno down, iako je sve bilo kako treba. na najmanju sitnicu sam znala briznuti u plac. bebe sam se bojala kao da je kakav monstrum, a ne dugo ocekivani smisao zivota. nikako nisam htjela ostati nasamo s njom. muza sam pustala na najvise pola sata da ode i kupi nam nesto za jesti i cim bi se zadrzao nesto duze zvala bih ga na mobilni i bukvalno mu naredjivala da se odmah vrati. naime, bila sam u apsolutnom strahu da ce beba plakati, a ja necu znati da je utjesim. na moju srecu, MM je odmah poslije poroda imao skoro 3 tjedna "roditeljskog odsustva" s posla, a i beba se pokazala kao neplacljiva, inace mislim da bih izludila. danas me jedino muci usamljenost, pogotovu sto se jos ne osjecam sigurnom da bebu sama vozim u autu (i pored toga sto smo kupili sjedalicu i sve je ok), pa tako ne mogu ni da si priustim setnje po shopping centrima, kavu s prijateljicom negdje vani, i sl. sto sam ranije redovno radila... nekad se zbog toga sto mi neki aspekti ranijeg zivota nedostaju osjecam krivom i manje dobrom mamom. MM se zbilja trudi da mi pomogne i cesto mi kaze da ce sam pricuvati bebu, a da ja izadjem na kavu, da prosetam gradom ili slicno, ali ja se jos ne osjecam dovoljno opustenom da to uradim. nadam se samo da ce vremenom postati lakse...
Ja slicna iskustva imala. Dv ekume su pre mene rodile obe i ni jedna nije pricala o tome. Kada ja nazovem i kazem. Moja kuma ce: "A to ma da ja plakala svaki dan ko luda .", a ja : :/.
Sto neka od vas napisa tada mi je bilo strasno, sada se sa osmehom setim tih dana.
Mislim da su majke jako izgubljene hrpom kontradiknornih saveta i zele najbolje, a cesto tako ne bude
grozno je kod toga sta ako se prepustis onda se osjecas jos vise kriv i tako u krug. ja sam jednu noc u samom pocetku bila totalno pukla i u tri ujutro izasla van i hodala u krug oko zgrade i plakala na citav glas
a kad mi i dan danas pofali zivot od prije i neki trenutci koje bi mm i ja imali samo za sebe, pocnem plakat da kakva sam to mama pa se jadan mali sokira i gleda me zbunjeno pa se osjecam jos gore. :/
dodatan je problem sta su sve moje frendice vise manje neudate i bez djece pa zapravo i nemam s kim popricat i slicno.
i onda na kraju sretna sam sta ne radim i mogu 24 h dnevno bit sa malim ali ponekad tako pozelim da imam jos nesto bar neki posao na pola radnog vremena da ne budem stalno u tom zlatnom kavezu pa se i zato osjecam ocajno jer koliko bi zena bilo sretno da ima mogucnost bit sa bebom i ne morat radit i davat 90% prihoda za tetu cuvalicu.
i sve tako u krug.
Mislim da svaka zenea ima neku postdepru, ali nece reci onoj drugoj pa sve mi jadnice mislimo da nesto nije u redu i da ne volimo svoju djecu. Nakon mog prvog poroda depra je trajala i trajala, mozda cijelu godinu, a imala sam velikih problema sa dojenjem pa jos grizu savjesti zasto nisam uspjela dojiti i tako. Onda se to reflektiralo na odnos sa MM koji je odjednom vidio samo djete a mene kao objekt koji sluzi djetetu, a nije htio razgovaraaati o tome. A bojala sam se svega sa malim djetetom ( koje nikako nije voljelo spavati) i tako. Sa drugim je puno lakse: emocije su tu i depra dojde i prode. Sad je beba 4 mj. i mislim da ce se emocije sasvim stisati kad dode toplo vrijeme pa cemo moci izaci svaki dan i druziti se sa drugim ljudima... A i MM je pun razumijevanja(za muskarca dovoljno) pa je sve nekako lakse.
zaista je puno lakse kad imas kontakt sa drugim ljudima. meni je tu i forum puno pomogao
kad sam bila stalno u stanu sa svojim strahovima i tom pocetnickom nesigurnoscu mislila sam da cu poludit i da samnom stvarno nesto ne valja, pa cak do toga da nisam trebala radjat kad sam tako nesposobna.
mm se ne racuna u druge ljude
Ovdje u DK se organizira tkzv. grupa majki, sto se nudi, a nije obavezno svakoj novopecenoj mami. Naime, med. sestra, koja je zaposlena u lokalnoj upravi, a ne u bolnici, napravi grupu od 5-6 novih majki, koje zive u istom naselju i koje se onda sastaju jedne kod drugih svakih 14 dana. Prvih 5 puta i patronazna tu ucestvuje, a poslije se grupa sama dogovori da li ce nastaviti druzenje ili ne. Tako sam ja u grupi od nas 5 zena, koje stanujemo u blizini i sve imamo djecu od 2 do 3 mjeseca, sto znaci tu i tamo ista iskustva, isti problemi i ostalo. Obzirom da smo se mi tek prije nekoliko mjeseci doselili u ovo naselje, dobro mi je doslo da upoznam nekoga u priblizno slicnoj situaciji, a tko mi je "na dohvat ruke"... Za sada grupa funkcionira dobro, kad se sastanemo pijemo kavu i iznosimo sve ono o nasim bebacima, sto oni koji imaju veliku djecu ili ih pak uopce nemaju ne zele i nemaju zivaca slusatizaista je puno lakse kad imas kontakt sa drugim ljudima. meni je tu i forum puno pomogao
kad sam bila stalno u stanu sa svojim strahovima i tom pocetnickom nesigurnoscu mislila sam da cu poludit i da samnom stvarno nesto ne valja, pa cak do toga da nisam trebala radjat kad sam tako nesposobna.
mm se ne racuna u druge ljude
grozno je kod toga sta ako se prepustis onda se osjecas jos vise kriv i tako u krug. ja sam jednu noc u samom pocetku bila totalno pukla i u tri ujutro izasla van i hodala u krug oko zgrade i plakala na citav glas
a kad mi i dan danas pofali zivot od prije i neki trenutci koje bi mm i ja imali samo za sebe, pocnem plakat da kakva sam to mama pa se jadan mali sokira i gleda me zbunjeno pa se osjecam jos gore. :/
dodatan je problem sta su sve moje frendice vise manje neudate i bez djece pa zapravo i nemam s kim popricat i slicno.
i onda na kraju sretna sam sta ne radim i mogu 24 h dnevno bit sa malim ali ponekad tako pozelim da imam jos nesto bar neki posao na pola radnog vremena da ne budem stalno u tom zlatnom kavezu pa se i zato osjecam ocajno jer koliko bi zena bilo sretno da ima mogucnost bit sa bebom i ne morat radit i davat 90% prihoda za tetu cuvalicu.
i sve tako u krug.
lu,kao da si mene opisala....bas sam neki dan kukala mm-u da sam nesposobna mama jer ne znam uspavati dijete a ona place i place.....strasno.....i meni je masu puta doslo da izadjem iz kuce samo da pobjegnem od ta "4 zida".....onda mi je krivo sto tako mislim i dodje mi da se ne vratim na posao samo da mogu biti non-stop sa malenom....i tako u krug....
ali,kako vrijeme odmice tako je i toga sve manje....a na proljece kad dodje sunce i pticice bit ce sve ljepse..... 8)
ja sam i sad zapravo jako usamljena u nekim sadasnjim problemima iako se to naravno ne moze usporedit sa onim na samom pocetku...a naravno tu ste svi vi sa foruma pa znam da ima ljudi kojima je kao meni.
ja jutros na kavi i mame sa 5-6 djece sveukupno...ja sva slomljena noc mi bila grozna,mali sisao sto puta a ja ionako kronicno neispavana i moram mislit sta kuhat pospremat i sl a jos zelim sta vise bit s malim vani kad smo vec zbog zraka i sunca dosli....i ja kazem kako sam slomljena i kako mi se cini od kad sam rodila ko da me neko ubacio u centrifugu...a one me gledaju :? :? :?
sve nasminkane, sredjene, nasmijane, odmorne,djeca spavaju citavu noc...i ja se mislim "STA SAMO SAMNOM NESTO NE VALJA KAD SAM OVAKO UMORNA I VISE MANJE NA RUBU ZIVACA???"
i veli mi jedna "pa sta ti je mali JOS na sisi??" (btw ima 6 mjeseci tek)
onda odem na forum i znam da nisam jedina koja ne spava, koja je umorna i koja ima pitanja u vezi majcinstva.
ali jadan mm podnese strasno samnom...a najveca mi je podrska. sta ces kad uvijek nastrada onaj ko ti je najblizi.
ali s vremenom je stvarno puno lakse...bas smo mm i ja neki dan komentirali kako smo sretni sta sad znamo cim marko zine odmah reagirat ispravno jer vec prepoznajemo sta je sta. u pocetku kad bi on plakao a ja ne bi znala zasto dolazilo mi je da skocim kroz prozor.
ali naucili smo s vremenom...a vrijeme za sebe....pa jos cu se malo nacekat da to dodje.
ali dobra je stvar to sta sam sad naucila cijenit male stvari...npr mirnih 15 min za pranje sudja
ova zadnja recenica ti je super....
sa tim sam samu sebe inspirirala na razmisljanje koliko su mi se promjenili kriteriji od kad sam rodila...pogledaj na dobne skupine 0-1 sta sam naucila od svog djeteta?
odnosno na "kamo s ovim?" jer je topik premješten tamo
bas sam se i mislila kamo da stavim :/
a kako smo mi 0-1 bilo mi najlogicnije
tesko je pricat o tome jer se bojimo osude okoline
narocito ako imate protuprirodne osjecaje
prosla sam prijeporodajnu,a mislim da me jos drma postporodajna
jer uglavnom mala nije bila planirana,a s moje strane (sad cete se zgrozit) ni zeljena beba, mislim da sam cak prozivljavala u trudnoci neku vrsta hostiliteta naspram male, kao da mi je unistila zivot, oduzela slobodu
uglavnom isla sam privat psihologu, cak i psihijatru jer sam na najmanje stresove reagirala napadima gusenja, ko da te infarkt strefi, par puta sam zavrsila na hitnoj , ma uglavnom prilicno tegobna trudnoca, jos mi je tlak skakal ko sumanut,a inace sam osjetljiva psihicki (teski introvert koji radi trenutno na svojoj psih, strani) te puna nezadovoljstva sto praznim uglavnom jelom, navodno sam perfekcionista koji lako odustaje i bjezi od problema
sad me uhvati ponekad siza kad mala cendra ili kad je imala grceve, i mene su drmali od zivaca
ali vise sebe unistavam iznutra
uglavnom kronicni umor, plus osjecaj da nisam svoja nego sam tu da opsluzujem nju, uglavnom sretna sam da imam svekrvu i mamu koje hoce pricuvat sat dva malu da mogu izac s muzem na kavu
to mi je life saver
inace sam dosta i posesivna te ne volim dijelit MM-a s njom, mada sam sretna kad ju uzme da se ja mogu malo odmoriti
mislim da sam zrela da skoknem na jos malo terapije kod doktorice
prije neki dan sam uzela persen, mrak stvar
samo ne zelim se navuci na te bomboncice
uglavnom nikad sebe nisam smatrala majcinskim tipom, imam svoje pese koje cijelo vrijeme volim imat pod kontrolom
i nekad stvarno imam osjecaj da odbrojavam dane kad ce se mala udat ili sta vec, a opet me uhvati da ju ljubim, igram se s njom po cijeli dan, citam o odgoju, njezi i slicno
nadam se da vas nisam previse zgrozila
Pa "donekle" te razumijem, ja isto svoje dijete nisam planirala, tuđa su mi išla na živce, i kad sam ostala trudna imala sam slična razmišljanja o svojoj slobodi i komociji, imala sam strahove i bojala se obaveza, al kako mi je trbuh rastao, tak su mi se i osjećaji mijenjali, a kad se rodio...ne znam, svijet se okrenuo, sve se spontano promijenilo, kao da nikad i nismo bili dvoje, nego oduvijek troje. I dan danas sam umorna, nekad neispavana, puno puta nervozna, al to su sekunde, sve ostalo...zato i ne znam puno o postporođajnoj depresiji, al mislim da je kod tebe jako važno da si svjesna gdje si i šta si, da želiš pomoć i poduzmi sve šta treba da tvoja beba bude najvoljenija od svoje mame i svog tate
chani nije to toliko rijetka pojava koliko volimo misliti da je.
ja te zapravo mogu razumjet ,iako sam se ja u svog malog jako brzo zaljubila do boli...kad sam tek doznala da sam trudna plakala sam od cistog ocaja
ali iz dana u dan kako je rastao on rasla je i ljubav za njega.na kraju nisam mogla docekat da ga vidim
a sav umor, nespavanje i cjelodnevni rad oko djeteta svakako pridonosi negativnim mislima. a osobito ako si tip koji voli imati kontrolu...jer sa malim djetetom ni na sta se ne moze racunati i svaka minuta je prilagodjavanje trenutku.
ali dobro je da trazis pomoc ako znas da ti je potrebna. to je prvi korak
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom