Danas je došao taj dan. Bili smo u igraonici i naša Omi i dječak po imenu Karlos su se zaljubili. Bilo je čarobno promatrati vibru dvoje malene djece oko kojih doslovce skakuču iskrice i leptirići i pogledi jednoga prema drugome, koji su bez skrivanja govorili "ne mogu se odvojiti od tebe". Stalno smo produljivali igru, iako smo morali ići, a kad smo naposljetku stvarno odlazili, dečko me molio da Omi još malo ostane. U međuvremenu su se dogovorili da će se naći sutra u 5 na Bundeku i da će pokušati biti svaki dan u 5 na Bundeku.
Stvarno nisam vjerovala da će se to dogoditi tako brzo. Ona je danas cijeli dan u snenom raspoloženju, gleda u jednu točku, smješka se, pita me o mojim prvim zaljubljivanjima..... sva se pronježnila i umirila. Kao da je ono zaigrano djetešce nestalo u trenu. Znam da će se sutra sve staro vratiti, ali ovo je tako jako! Život tako nemilosrdno napreduje dalje, mijenja se, donosi nove stvari, a ja se trebam automatski uskladiti kao autofocus jeftinog fotića i vidjeti stvari čisto, bez prosudbe i strahova od tolikih promjena. Uh.
Plakala sam u autu, onako tiho, MM-u nije bilo jasno zašto, no za mene je ovo velika stvar i nova stepenica u životu mog djeteta. Tako je brzo došlo do nje i to me nekako dirnulo, iznenadilo, probudilo, razveselilo i rastužilo.