Ni mog sineka ne smetaju stvari od starijeg bratića, dapače, to je ono što je prošlo strogu kontrolu prihvatljivosti od strane 8) muške osobe adekvatne dobi.
Želim vam ugodan i uspješan nastavak razgovora.
 |
|||
|
|
|||
Ni mog sineka ne smetaju stvari od starijeg bratića, dapače, to je ono što je prošlo strogu kontrolu prihvatljivosti od strane 8) muške osobe adekvatne dobi.
Želim vam ugodan i uspješan nastavak razgovora.
Keti "nasljeđuje" robicu od par curki. I velika joj je fora što zna od koga je što dobila.
Bili smo na drugom, i trecem razgovoru.
Moram reci da sam ovaj put otisla na razgovor sa mnogo manje entuzijazma nego prvi put. Imala sam osjecaj da smo im sve ono najvaznije vec ispricali i da se sad samo ponavljam. Osim toga, dva put po dva razgovora dnevno od sat i pol, prvo s psihologicom, pa sa socijalnom radnicom mi je bilo dosta naporno. Nije da inace ne volim pricati, ali samo odgovarati na pitanja, bez ikakave interakcije i ne znajuci da li se sugovorniku svida ili ne svida ono sto govorimo dosta me zbunjivalo.
Prvi dan sam "odradila" cijelo djetinstvo, odnos s roditeljima, mladost i studije. Drugi dan je bio vise "kakav je odnos vasim muzem?", "kako se definirate kao mama?", "zasto zelite posvojiti (to svaki put pitaju)?" i onda opet "da li kineza, da li crnca? da li bi vi osjetili razliku itd.". Sta ja znam.
Ja sam zbilja osoba koja si postavlja pet hiljada pitanja svaki dan o svemu i svakomu. I mislim da sam previse izintelektualizirala odgovore. Mislim da sam trebala vise pokazati svoju odlucnost, nego sposobnost razmisljanja.
Jedini put kad sam bila uistinu kategoricna je kad je rekla da postoje djeca koja se ne samo tesko, nego i nikad ne uspiju uklopiti u obitelj. "To je", rekla sam "nemoguce. Makar trajalo i jako dugo ili bilo i jako tesko, ne prihvacam hipotezu da moje djete ne bude postalo dio nase obitelji. Sigurna sam da cemo se svi zavoljeti". Kakvo pitanje! pa zar oni misle da bi se usudila usvojiti dijete bez da se osjecam sigurna u svoje namjere i sposobnosti i prilagodbe i uloge roditelja. Znam da postoje i losa iskustva, ali zar ne trebamo, da bi uspijeli, prije svega vjerovati u to da cemo , usprkos svega, uspijeti.
MM je izgleda ipak bio jasniji u svojim izjavama i za njega su razgovori zavrseni. Vidjeli su i mog sina, nacrtao im je sliku nase kuce, rekao da hoce brata ili sestru bilo kojeg porijekla (nije nam bas puno ispricao, a znamo da ni on kod osoba koje ne poznaje nije jako pricljiv). A ja...moram na jos jedan razgovor. Malo se osjecam ko da sam pala na ispitu; Samo ja moram na "popravni". A onda opet, kazem si, mame su mozda u njihovim ocima vaznije, pa me moraju pitati vise stvari da bi bili sigurni. Razgovor je u petak. Putujem sama i osjecam se pomalo "ratoborno", mislim da cu na sva pitanja odgovoriti sa "JA HOCU DRUGO DIJETE".
(nastavak slijedi...)
Evaponavljajući razgovori i pitanja i mene su prilično mučili, i taj nedostatak povratne informacijue. Ali prođe to sve. Držim fige za sljedeći put da bude brz gotovo i uspješno.
Hvala na ohrabrenju. Bas mi treba.
Sretno!
Eva, držim fige da ovaj razgovor bude uspješan. Sretno!
Zadnji (zadnji ?) razgovori sa psihologicom i socijalnom radnicom
Imam osjecaj da to vise nisu razgovori o podobnosti za posvajanje, nego psihoanaliza. Moze biti da sam sklona psihoanalizi, pa da su me sva pitanja, a i strahovi vezani uz moju zelju za posvojenjem odveli mnogo dalje od « znam da zelim posvojiti i nemam sumnje da cu biti dobar roditelj ».
Svi znamo da izjava « Mogu posvojiti i voljeti kao vlastito bilo koje dijete » nije istinito. Cast iznimkama. Prva granica koju imamo je uglavnom bolesno ili hendikepirano dijete. Nakon toga dolazi « boja » dijeteta, sto kod mene nije neki objektivan kriterij. A onda ??? Lijepo dijete ? Da naravno uvijek se okrenemo za « slatkom i lijepom djecom », ali mozda nam priraste srcu bas « onaj najmanji s ocalama koji trci za drugom djecom ». Nema subjektivnijeg od toga sto je lijepo dijete, niti je to kriterij po kojem ce uspijeti ili ne posvojenje. Pametno dijete ?? Da sigurno, « dijete s potencijalom » rekli bi jedni, « nadareno », drugi. No dijete nije covjek.. Tek je poceo uciti i ne treba postati dobar matematicar ili pianist….da postane nase dijete. Sto ga zelimo nauciti su vrijednosti koje smatramo bitnima. Smatram se dosta otvorenom osobom, manje vise tolerantnom, no nisam mogla odgovoriti « Da, nema problema, mislim da mogu postati majka bilo kojeg djeteta »….mislim da dijete treba imati « ono nesto » po cemu cu ga prepoznati kao svoje. Jednu iskricu u pogledu, smjesak, mozda i ljutitost ili otpor, stav, pokret…kako definirati « to nesto » sto je potpuno subjektivno, sto spada u domenu moje vlastite fantazije i mitologije (ne mogu reci iscekivanja, jer nije konkretno definirano).
Kako biti sigurna da cemo se kod prvog susreta « prepoznati kao obitelj » ? Sve sam svoje strahove skoncentrirala na tak prvi susret, a znam da se cak i sa svojim bioloskim sinom osjecam puno vise mama tek sad nakon sedam godina kad smo toliko toga prosli i kad imamo toliko toga zajednickog, vise nego u momentu kad se rodio.
MM me slusa kao vanzemaljca i nije mu jasno zasto se uopce opterecujem time prije nego sto smo i dobili papir o podobnosti i poslali molbe. Mozda ima pravo.
I ajmo dalje.....
Koliki novi postovi, nove poruke i novi posvojetilji (svima dobrodoslica!) otkad sam zadnji put pisala o nasem postupku posvojenja. Ipak vrijeme brzo prolazi. Pa ce, nadam se i cekanje tako brze proci.
Mi smo obradu zavrsili, papir dobili, na vecinu pitanja dobili odgovore, a ona pitanja i nedoumice na koja odgovor ne postoji stavili smo na pauziranje i krecemo dalje.
U meduvremenu smo se preselili, ponovo organizirali, a kako nijedna od velikih promijena u nasem zivotu nije ni umanjila ni izbrisala nasu zelju za drugim djetetom, mislim da sad puno mirnije i odlucnije pristupamo ovom, "cekajucem", djelu posvojenja.
Prvih desetak pisama poslali smo prije dva tjedna i kako nisam ni ocekivala pismene odgovore, veoma me obradovala mala plava kuverta jednog CZSS-a, u kojem doduse javljaju da djece nemaju, ali na vrlo ljubazan nacin s imenima osoba i telefonskim brojem na koji se mogu obratiti. Na forumu se zna procitati i dosta losih iskustava, pa sam evo zasad vise nego optimisticki raspolozena. Idem odmah otposlati sljedecih dvadeset kuverti koje spremno cekaju na rubu stola....
Sretno...
Sretno, i ne dajte se obeshrabriti
Hvala Rebecca i Ivanas.
Svakim se danom sve vise divim Rodama koje rade, mozda vec i imaju djecu (o muzevima da ne govorimo) i koje su stigle sve te molbe napisati, poslati i ponazivati. Ponekad mi se to cini kao puno radno vrijeme. Na listi su mi npr. cetri centra za nazvati, a trebam pet sati da nekoga dobijem jer jedne treba zvati prije pola deset, druge za pola sata, trece nakon sjednice, cetvrte nakon godisnjeg, za pet minuta, i tako svakih pola sata idem s listom ispocetka i vec mi se desilo da, usprkos tabele, dva put nazovem isti centar ...Oh da to sam ponovo ja...
O to mi je sve poznato, raspon pauzi im je valjda od 9 do 13, pa ti sad pogodi baš u pravo vrijeme...
A što možemo, isplatit će nam se jednom!!!
Nemoj samo nazivati četiri nego sve redom, ja kad taj centar ne dobijem onda nastavljam zvati druge, ima ih hvala Bogu na ppisu 80 pa onda taj koji nisam uspila zovem drugi dan.
Hvala Vam na savjetima. Nisam bas neka brza brzina; nisam sve kuverte poslala odjednom.... pa kad jedna grupa stigne, zovem, a u meduvremenu saljem drugi paket...ipak ih je osamdesetak. A onda, za par mjseci,kad ponovo zovem, mogu sve po redu, imas pravo, pa dok ne pocnem zvucati kao pokvarena ploca.
Mi smo odmah isprintali i poslali svih 80, ja sam ih drzala spremne jos i prije nego je obrada zavrsila, i kad su nam dali zeleno svjelo odmah poslala sutradan, a odgovore od nekih centara nisam biti dobila i sumnjam da ikad i hocu, sve skupa ih je odgovorilo nekih 40tak.
U ovom procesu je uključeno puno čekanja, i čovjek treba napraviti sve što je u njegovoj moci da to bar donekle ubrza. Meni je uvijek bilo u glavi a što ako se pojavi neko djete u nekom centru i ja saznam a nisu jos dobili molbu.
Vec mi se nakupilo plavih kuverti u sanducicu. Nazalost s negativnim odgovorima. Ugodnije produ razgovori uzivo - znam da je informacija momentalna, a ne mozda vec zastarijela. Danas sam dobila poruku preporucenog pisma koje je stiglo dok me nije bilo. S povratnicom. Odjurila sam na postu. Bez legitimacije. Pa sam drugi put odjurila na postu. Bila sam uzbudena, jer to je prva plava kuverta koja je stigla preporuceno. No, nista. Samo recenica da su nas uvrstili u listu, ako bude djece. Nisam ni mislila da bi tako brzo mogla dobiti poziv, a da jos nisam ni sve centre ponazivala, ali sam ipak bila razocarana... ipak je to bilo preporuceno.
No, nema veze. Nase drugo dijete vec malo ulazi u nase zivote i postaje konkretnije tijekom ovog cekanja. Najvise pitanja postavlja moj sin. On uglavnom u svemu vidi dobru stranu : zeli brata, ali zna da moze biti i sestra, pa "dobro" kaze "onda ste vi dve zenske, a ja i tata dva muska" (kao 2:2), "ali ako bude brat onda mozemo skupa raditi gluposti" (da ne kazem da i cure nisu lose u tome, iz iskustva). Kad vjezba klavir pita "a bude li i on/ona svirala klavir?" ("ne znam, mozda nesto drugo, mozda pjeva, a mozda samo voli nogomet, svi smo razliciti"). Dok smo se vozili u vlaku u spavacim kolima, kazem ja "kako bi nam tek bilo s bratom ili sestrom?". "Pa ima tri kreveta, ili bi spavao/la s tobom". "Ali tebi bi bilo sigurno zao da ti spavas sam, a sestra/brat sa mnom? (pitam ja i pripremam teren za teske situacije ljubomore). "Ma ne bi, normalno je da manji spavaju s mamom!". Eto toliko o teoriji bratstva, u stvarnosti ce sigurno neke stvari biti manje romanticne, ali pocetak je dobar.
Eva, i dalje te pratim i želim sreću
Eva, točno tako i moj sin ispituje i komentira u vezi (budućeg, nadam se...) brata ili seke. Isto je pun razumijevanja, strpljenja, planova... samo se pitam hoće li to baš biti tako... ipak je već skoro 10 god. jedinac ( a nije ni to lako biti).
Potpuno, ali potpuno te razumijem u vezi preporučenih pisma, ruke su mi drhtale kad sam otvarala, ali na kraju samo "trenutno nemamo djece za posvajanje"
Budite uporni, zovite i tražite, stvarajte osobne kontakte. Sretno!
Hvala vam na podrzci.
Tolike plave kuverte.... nisam ni zamisljala da se na toliko razlicitih stilskih i jezicnih nacina moze reci "nemamo djece za vas".
Ne treba emocionalno doživljavati te koverte - to je samo znak administrativne pristojnosti; odgovora na vaš upit. Obavijest o tome da neki centar ima dijete za vas neće doći u koverti.
I dalje skupljamo kuverte i cekamo.......Pokusavamo ne misliti na onu djecu koju su nam spomenuli u razgovoru, ali za koju nismo u uzem izboru....ali koja ipak ponekad zalutaju u nase misli ili snove.
Nije da smo nestrpljivi (za to smo prerealni), u svako vrijeme smo spremni za dijete, ali Rebecca razumije da nije idealno da posvojimo kad nam sin vec krene na fakultet (ako krene)...
Za danas samo evo kratko da ne skliznem u neku patetiku.
Prije koliko ste prošli obradu i poslali molbe eva 71?
Obradu smo poceli prije vise od dve godine (nije u Hrvatskoj). Dobili smo "dozvolu" u rujnu, a onda smo se preselili, pa nam je trebalo neko vrijeme dok se opet organiziramo - ne osjecas se bas spreman za drugu dijete, dok preskaces preko kutija i ne znas u kojem ducanu sto kupiti....Vec par mjeseci je proslo da sam poslala pisma i pocela telefonski maraton.....
Znači službeno je od završetka obrade prošlo "samo par mjeseci, znam da je nama čekalicama ar mjeseci kao vječnost, ali eto treba vremena da nas u nekim centrima uspiju zapamtiti nakon ne znam koliko poziva, pa da nas se netko sjeti, ali tko jako želi uspije.
Baš sam ovih dana čula za jedno posvojenje drugog djeteta, da te malo ohrabrim.
Eva71, ne mogu ti poslati pp, pun ti je inbox
OK, evo pospremila sam malo svoje pp.
draga eva71, želim vam puno sreće i strpljenja...dijete će doći..zapravo već je na putu prema vama....baš kao i naše drugo dijete koje želimo posvojiti...evo, i mi smo prošli obradu po drugi put - naravno, riješavali smo druge testove i razgovarali s novom postavom tima za posvajanje jer smo u preselili pa smo promijenili i centar, of kors...
i eto, ja danas krenula zvat jer odgovore na molbe ne obećavaju puno, zapravo nikad nisam ni čula da bi netko dobio poziv na razgovor u koverti...zvati, zvati i samo zvati je jedina opcija!
i tako, zovem ja danas i kad sam ispričala tko sam i koga trebam i zakaj zovem dobim onu poznatu: " aha, a vi već IMATE dijete!? znate, ima puno parova koji tek čekaju prvo dijete..."
u tom času dignu mi se sve dlake ( i one koje nemam !!) pa kažem: ma da, znate, tak vam je to s nama koji moramo objašnjavat zašto uopće želimo drugo dijete kad već imamo jedno, i zašto moje dijete treba razlog zbog čega želi imati brata ili seku - da mogu rodit nitko ne bi pitao zakaj želim drugo, treće ili peto dijete ovako obična želja nije dovoljna, treba i razlog navesti...
aaaaahhhhhh....
no, fala bogeku na vama curkama koje ste tu torturu uspješno prošle i proširile svoju obitelj pa ste nas ostale pripremile na ljigice koje nas čekaju po drugi put....no, to je moj put, grabim kolko mogu prema naprijed i nadam se ponovnom veselju i sreći koja nas čeka!
svima želim puno sreće i uspjeha!
Hvala na poruci Sandraks.
Poznato mi je to "gospodo, prednost imaju parovi bez djece!". Mozda bi ih trebalo pitati zasto? Ali znas, iako zelja za drugim, trecim ili petim djetetom nije nimalo manja nego kad nemas djece, ipak je odgovor "imate barem jedno" neosporiva istina i mozda su takvi odgovori samo potaknuti demokraticnim pristupom "podijele" djece - ni oni ne mogu ostati hladni kad dnevno dobivaju bezbroj desperatnih poziva u potrazi za djecom.
To je ono ljudski razumljivo.
Sto mi se cini nerazumljivo, pogotovo kad naglasim da zelimo starije dijete, je da nas mogu smatrati manje podobnima/"zasluznima" JER imamo dijete...
A ono najgore mi se cini kad se ljudi trebaju izjasnjavati zasto zele imati djecu. (grozno mi je i kad gnjave zene koje ne zele djecu, zasto nece). Pa zasto zele dvoje? Pa zasto posvojiti, a ne probati roditi ? Pa zasto ne bas sva medicinska dostignuca probati? Pa zasto vece dijete? Pa zasto bas sad? Pa zasto ne u Africi?
Na mnoga od tih pitanja svatko nosi svoj odgovor u sebi, na neka pitanja odgovora i nema, a zelja za djetetom sva ova pitanja cini bezpredmetnim i govori sama za sebe.
I samo dalje tako Sandraks i ne obaziri se. To je samo mali dio puta, prije nego sto ga nastavis drzeci svoju djecu za ruku....to je moj put, grabim kolko mogu prema naprijed i nadam se ponovnom veselju i sreći koja nas čeka!
zelim da Ti se to sto prije ostvari
Sandraks, u mislima sam uz tebe i želim ti puno sreće i bracu ili seku tvome dragulju!
Eva71, kako si to krasno rekla, baš ti hvala na tome (i ja sam od onih koji su bili pitani, zašto ovo, a ne ono itd.).!
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.04.2010. at 08:54
eva71 pratim tvoju priču i priče svih predivnih žena na ovoj temi, pročitala sam postove u jedom dahu u želji da ću stiči do happy enda, i ako on još nije zapisan znam da će biti
Želim vam svima puno sreće, da vam vaša djeca što prije stignu kući vi ste dokaz kako je ženino i majčino srce veliko
Eva71, slažem se s tobom. Sama sam mnogo puta čula ovo o čemu govorite. Nekoliko puta se dogodilo da je odluka o tome da mi nismo izabrani bila obrazložena time što već imamo jedno dijete. To je teško čuti, ali s razlogom je tako. Parova koji traže dijete ima puno i istina je da oni koji imaju jedno dijete nisu u istoj emotivnoj ni bilo kojoj drugoj situaciji kao oni koji uopće nisu roditelji. Ta činjenica nas, naravno, ne diskvalificira, ali malo razumijevanja s naše strane pomaže svima.
Dobro je na početku borbe za drugo dijete shvatiti nekoliko stvarI:
- Ta borba je teža i treba pokazati više motivacije. Tome služe pitanja iz Centara. Teško je provući svoju intimnu želju za roditeljstvom kroz administraciju i objašnjavati svoje osjećaje i želje stranoj osobi. Ali, to je tako, to je naš put i tu smo svi jednaki, bez obzira čekamo li prvo ili drugo dijete. Mi koji čekamo/čekali smo drugo, moramo pokazati više motivacije i izdržljivosti.
- Zakon nam daje pravo da damo molbu za drugo/treće... dijete i to nam pravo nitko ne može uskratiti. Druga je stvar odluka tima za koga će se odlučiti, no mi smo u startu svi jednakopravni u borbi za dijete.
U mom osobnom slučaju, na pitanja o tome kako bih se ja osjećala da nemam dijete, a da netko drugi dobije dvoje... odgovarala sam najjasnijim činjenicama: Ja želim dijete. Moja želja za drugim djetetom nije manja od želje za prvim. Želim biti mama veće i potpunije obitelji. Zakon mi daje pravo da dam molbu i da se borim za ostvarenje te svoje želje i ta molba otvara put djeteta prema meni. Ako se neki tim odluči da smo MM i ja najbolji i najpogodniji roditelji za neko određeno dijete, onda mi nikome ne stojimo na putu i nikome ne oduzimamo dijete. Ako se pokaže da smo mi najprikladniji, onda je to naše dijete. Tako je i bilo. Na moje pitanje kako to da su se između tri para, od kojih dva nisu imala nijedno dijete, odlučili za nas, s djetetom, dobila sam odgovor: Vi ste pokazali najviše motivacije i ustrajnosti.
Eto, toliko od mene, svima želim još dječice.
PS.
Jos samo da dodam nesto na temu pravdanja... a tice se objasniti centru da ne zelimo posvojiti bolesno ili mentalno osteceno dijete. Kakvi su nam argumenti da pokazemo nasu zelju za drugim djetetom, a ne zelimo, evo, konkretno dijete koje ceka roditelje.....?. Mislim da su se mnogi nasli u toj moralnoj dilemi. No dobar potencijalni posvojitelj treba biti odgovorna osoba koja zna koje su mu zelje i koje su mu granice, te su granice naravno razlicite i pomicne - kod nas su to starost djeteta koja iz dana u dan raste, kod nekog ce to biti spol, no i kod onih posvojitelja kod kojih su granice vrlo precizno definirane, one nikako nisu izraz manje zelje za djetetom, nego njegovih objektivnih mogucnosti i ocekivanja, koja se nikako ne smiju zanemariti, jer su, po mom misljenju jedan od kljuceva za uspjesno posvojenje.
Uloga socijalnih radnica je omoguciti najbolje za dijete (to stalno od njih i ocekujemo), zato i traze roditelje za djecu koja uvijek ne odgovaraju nasoj molbi... neki ce se povesti srcem, neki razumom, neki imati losu savjest... ali cinjenica je da posvojitelj nije dobrotvorna organizacija, posvojiteljev glavni motiv je uglavnom egoistican - osnivanje ili prosirenje vlastite obitelji - i zato se ne mogu identificirati sa "posvojiteljem = plemenitom osobom". (a sad Vi koje mislite drugacije nabacajte kamenje...
Bez djece ili s djetetom sve nas s vremena na vrijeme uhvati neko malodusje i obeshrabrimo se na ovom dugom administrativnom putu do djeteta, no bez obzira na to, mislim da je vazno da se drzimo nasih osobnih utvrdenih granica, zelja i mogucnosti, bez obzira na statistike i bez obzira na losu savjest. Koji put treba vise truda, koji put dulje traje... no hvala curama koje su uspjele i uz cije nam se price ipak i posvojenje u Hrvatskoj na trenutak cini moguce.
Draga Zdenka, kao i mnoge cure s foruma ti si pravi model motiviranosti i ustrajnosti....Koji put si samo mislim steta te silne energije... vec bi podigli generaciju djece u meduvremenu....no to je nas put do djeteta, nema drugog.
A kad se zbilja nemam sa cime tjesiti, onda ono "teski trenuci najvise formiraju vasu licnost i od vas cine boljeg covjeka". To nije optimalno, ali pomaze. 5 minuta.
Zato ne treba prestati živjeti dok se čeka dijete - u mom slučaju energija nije bila izgubljena - bila je pretočena u knjige. Jedino što mi je žao zbog tog čekanja je da neću biti tako dugo sa svojom djecom kao neki mladi roditelji. Ali, svatko ima svoj život.eva71 prvotno napisa
Posvojiti neko dijete s problemima ili ne? Mislim da se odgovor na to pitanje daje onda kad se radi o konkretnom djetetu. Puno puta se načelni stav promijeni, kad se upozna dijete, jer ne posvajamo problem ni bolest nego dijete.
Mi smo posvojili obje bez zvanja, jer ja nisam od osoba koje se snalaze u objašnjavanju sebe telefonom...
Čak su sad rekli (i pokazali) da imaju SVE naše molbe za drugo dijete, hrpu od 24 papira...
Samo hrabo !!
eva71 i zdenkić, i ina33 i druge drage curke, hvala Bogu da ste tu... i da, slažem se s vama da treba razumijeti i soc.radnike kad kažu da ima i oni parova koji tek čekaju svoje prvo dijete i da se osjećaji tih ljudi ( da,da jako se dobro sjećam tog perioda) ne mogu uspoređivati ili mjeriti s onim parovima koji žele posvojiti drugo i/li treće dijete...slažem se s vama, ali isto tak mislim da je u redu imati svoje mjesto pod suncem na putu do svojeg drugog i svakog sljedećeg djeteta jer imam na to pravo, želim imati dvoje djece, osjećam da mojem djetetu treba seka ili brat, želim da moja djeca imaju jedno drugo u ljubavi i prijateljstvu, u toj posebnoj bratsko-sestrinskoj ljubavi i osloncu i kad tako razmišljam i zamišljam svoju obitelj onda ne mislim na one parove koji strpljivo čekaju svoje prvo dijete jer to jednostavno tako ne funkcionira...razmišljam hoću li se moći dati i svojem drugom djetetu koliko se dajem svome sinu i kako će na primjer, biti divno grliti dvoje djece odjednom ili promatrati ih noću kad spavaju i izgledaju gotovo nestvarni i kad znaš da je vrijedilo toliko dugo čekati...eto, o tom ja mislim i to me fura...
sandra 14, tebi draga svaka čast, to da uopće nisi zvala nego si bila pozvana je skoro pa nevjerojatno! lijepo je znati da ima i takvih slučajeva...gledala sam slikice i čestitam ti na tvojim curama! hm...i mi bi rado jednu
svima želim puno sreće i uspjeha!
Super rečeno i primjenjivo ne samo na posvojenje.
Ne, ne funkcionira. Nema sanse da mislimo da prvo na red trebaju doci svi posvojitelji bez djece, a onda oni drugi, tj mi....ali tim vise cijenim atmosferu ovog foruma u kojem se svacija zelja podjednako postuje i vrednuje, a isto se tako postuje i odluka centra ili igre sudbine da dijete dobije bas one roditelje koje dobije i da je to tako najbolje....želim imati dvoje djece, osjećam da mojem djetetu treba seka ili brat, želim da moja djeca imaju jedno drugo u ljubavi i prijateljstvu, u toj posebnoj bratsko-sestrinskoj ljubavi i osloncu i kad tako razmišljam i zamišljam svoju obitelj onda ne mislim na one parove koji strpljivo čekaju svoje prvo dijete jer to jednostavno tako ne funkcionira...
A do tada, i nakon toga, treba zivjeti svoj zivot bez obzira sto donese (ili ne donese).
Posebno zelim ohrabriti cekalice bez djece
Ovo potpisujem. I dodajem da čak i kad smo svjesni svojih granica, ili mislimo da smo ih svjesni, ne smatramo da nas to osigurava od nesporazuma, nepredviđenih situacija, izazova o kojima nismo mogli ni razmišljati. Ja mislim da je to što smo postavili granice znak da smo zaista spremni prihvatiti ostale brojne nepredviđene poteškoće i nositi se s njima, da smo spremni prihvatiti dijete takvo kakvo je kad dođe. Granice nisu iskaz naše želje da dobijemo dijete prema zamišljenoj slici (znam da neki tako tumače) nego da se čiste savijesti možemo posvetiti djetetu koje će ući u naš život.
A ako već postoji dijete u obitelji, ograničenja postavljamo i vodeći računa o njegovoj dobrobiti.
Da, i posve sam sigurna da je za neku djecu najbolje da uđu u obitelj u kojoj neće biti jedinci. Nadam se iskreno da je većina socijalnih radnika spremna promatrati stvari na taj način, a ne kako smanjiti listu onih koji nemaju još ni jedno dijete.Uloga socijalnih radnica je omoguciti najbolje za dijete (to stalno od njih i ocekujemo),
Iz Tvojih usta u Bozje usi.....posve sam sigurna da je za neku djecu najbolje da uđu u obitelj u kojoj neće biti jedinci. Nadam se iskreno da je većina socijalnih radnika spremna promatrati stvari na taj način, a ne kako smanjiti listu onih koji nemaju još ni jedno dijete.
Nisu samo socijalne radnice nasi sugovornici u cekanju. Kad nama bliske osobe komentiraju "ja bih isto posvojio da nemam djece" osjecamo da nas razumiju, ali kad dodaju "ali vi vec imate jedno, sto vas toliko tjera posvajati?" odmah se spustim na zemlju.
Sto, sto nas to tjera? "Kaj nam to treba" - rekli bi jedni, "sto vuci vraga za rep, kad vec imamo jedno lijepo pametno dijete?" rekli bi drugi.
Jer bas jako, jako zelimo dijete, jer smo se zainatili i zelimo sami odlucivati o svojoj sudbini, na svoj nacin obracunati s neplodnoscu, jer mislimo da smo bas mi ti dosta dobri roditelji za jedno dijete, jer nasa obitelj nije potpuna ....ne znam, mozda i zato jer u zivotu treba koji put zanemariti rizike i prebroditi vlastite strahove kako bi mogli napred.....
Samo se ne daj obeshrabriti, svi koji su siln željeli dijete i bili otvoreni prema svim opcijama su i uspjeli, kad svu našu energiju i misli usmjerimo u jednom pravcu, ta sila može i planine pomicati.
Možda i nije loše da ljudi iz okoline postavljaju ta pitanja - ponekad nas to umara, ali zapravo kroz to sami u sebi testiramo svoju motivaciju. Dobronamjerne osobe iz moje okoline također su postavljale ta pitanja kad se radilo o drugom djetetu, iz zabrinutosti zbog toga što to jest zahtjevno.
Dok ja tu teoretiziram....
...ima i konkretno dijete, a kad smo u razgovoru vec dosli do osobina djeteta i osobne price djeteta, papiri ne stimaju....ups
Sad sam
E draga Ivanas i planine je lakse okrenuti, nego administraciju...
Ovo je mozda nevezano za temu, ali imam jedno pitanje koje me muci. Mozda je naivno, ali ipak cu ga postaviti.
Ako toliki roditelji cekaju na posvojenje djeteta zasto onda ima toliko djece u domovima i zasto na televiziji gledamo one scene u kojima djeca mole da im se pomogne i slicno?
Zato što u domovima žive (i) mnoga djeca koja nemaju uvjete za posvojenje (privremeno su oduzeta roditeljima dok se ovi ne snađu sa stanom ili poslom, "privremeno" su oduzeta roditeljima jer ovi za njih ne brinu godinama, roditelji ne pristaju na posvojenje jer misle da će "jednom" doći druga vremena, neki centri za socijalnu skrb i njihovi suradnici sudovi ne rade svoj posao kako treba, tj. ne provode zakon, daju se beskonačni krediti biološkim roditeljima dok se čeka njihov "popravak"....)
Posljednje uređivanje od čokolada : 08.08.2010. at 22:51
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom