Posvojiti starije dijete uz svoje vlastito

[eva71]

Nova sam na forumu. Uopce mi je prvi put da pisem na forumu. No uvijek nam je u zivotu nesto prvi put.

zasto posvojiti ?
Imamo 37 godina i vec sedmogodisnje dijete. I njega smo cekali pet godina (prirodnim putem). Nismo od onih parova koji se posvojenju okrenu nakon nebrojenih neuspjelih oplodnji. O posvojenju smo kao o mogucnosti pricali i prije vjencanja i ta se tema redovito vracala na stol diskusije, no tek sada (ne budemo vise bili mladi), kad i nase dijete zeli brata ili sestru i kad smo skuzili da ne zelimo cekati da maturira dok se to desi, odlucili smo se zapoceti postupak.

Vec imati vlastito dijete
Uvijek sam mislila da imati jedno dijete moze biti pozitivno za posvojenje i za mene kao roditelja i za dijete.
To sto nece voljno pisati domacu zadacu, ne pere ruke svaki put kad dode kuci bez da mu to kazem, ima listu od samo deset jela koja jede (i koja se ponekad smanji pod izlikom "volim, ali danas mi se to ne jede") - su mane koje cu mozda lakse prepoznati kao djecje karakteristike, a ne traume prezivljenog djetinstva ili loseg odgoja. Osim toga, mislim si, dijete koje dode u novi dom, nece biti konfrontirano samo s roditeljima, tim dosadnim, strogim odraslima koji su tu da nas tjeraju u krevet, zabranjuju satima gledati televiziju i hraniti se iskljucivo s chipsom, nego u mom sinu moze naci ne samo brata, nego i saucesnika koji s puno razumijevanja dijeli iste brige.
Za nas roditelje, bivsa iskustva isto mogu biti od pomoci. Znam da su sva djeca drugacija, no nadam se da neke isprobane metode i kucni red koji funkcionira, moze funkcionirati i s jos jednim dodatnim clanom obitelji. Iako ce vrijeme i energija koju cemo trebati uloziti sigurno biti velika.

Tako sam si ja to idealisticno iscrtala u glavi. Jedno dijete bez roditelja dobiti ce novu obitelj i to ne samo roditelje, nego i brata i svi cemo zivjeti sretno.

Administracija...
...tu idealnu konstrukciju smatra nedostatkom. Toliki roditelji bez djece cekaju na dijete, da su nam sanse smanjene. To sto hocemo vece dijete, isto nije garancija da cemo uspijeti. A da ne govorim da mi je suprug strani drzavljanin, da zivimo u inozemstvu, da mi strani papir o podobnosto traje samo 3 godine....

No ne budimo malodusni.

Posvojiti u Hrvatskoj
ispada neka moja fiks ideja, pored tolike (a bas i ne tolike, jer u meduvremenu u svijetu ima vise parova koji traze nego li djece) djece u Etijopiji i Kini. E pa ne radi se tu o nekoj gastarbajterskoj nostalgiji stila ja sam iz Hrvatske, pa hocu dijete "moje gore list". Zelim starije dijete i cini mi se normalno da uz sve probleme koje dijete ima, ne mora imati i problem komunikacije (mislim jezicne barijere). Svi u obitelji govorimo hrvatski, baka i deda zive u Hrvatskoj i mislim da bi bolje steklo sliku o nama ako provede neko vrijeme s nama kod bake ili dede, nego da se nademo u nekom anonimnom hotelu juzne amerike, gdje me nepoznati ljudi upoznavaju s djetetom koje odjednom mora nauciti barem dva nova jezika i uklopiti se u skolu.
Znam da mnogi ne misle tako i roditelji bez djece, vjerojatno imaju drugacije kriterije (pogotovoi ako hoce malu djecu). No kao kad ostanete u drugom stanju, obicno to cinite s covjekom kojeg ste odabrali, a ne s bilo kim tek toliko da imate dijete (znam, znam ima i toga), tako mi se i postupak posvojenja cini jedan vrlo privatan i emotivan postupak koji nije samo vezan za statistiku gdje ima djece, nego i za neke vlastite neobjasnjive porive i zamisli.

Strahovi i nepoznato
Moja projateljica koja ima kcer od tri godine, neplanirano je ostala u drugom stanju. Nocima ne spava.
Kad vec imate jedno dijete odgovornost je veca. Dolazak drugog djeteta ne mijenja samo vas zivot, nego i zivot vaseg djeteta. Taman je sve uhodano i stima, a sto nas ceka je nepoznanica. Osjecamo se potpuno spremni na jos jedno dijete, jer smatramo da imamo puno toga dati i jer smatramo da jer najljepsi smisao jednog braka odgajati zajedno djecu, najveci izazov zasigurno. Freud rekao da se ne uzrujavamo, jer kako god da smo odgojili nasu djecu, ona ce nam uvijek imati nesto za zamjeriti (nisam sigurna da me ta njegova izjava bas umiruje).

No obitelj i prijatelji su svi uz nas, pas znamo da ce posvojeno dijete osim mame, tate i brata, jos dobiti i baku koja ce mu govoriti da dobro jede i da se ne zmaze, dedu koji ce ga uciti da bude sportski tip, drugu baku koja ce ga uciti da se dobro ponasa i sadi cvijece i drugog dedu koji zna sve o crvenim krvnim zrncima i nasem tijelu. Too much ? Zaboravila sam jos i dva bratica.

Eto toliko za sada.

[leonessa]

No obitelj i prijatelji su svi uz nas

Eva71 i mi smo uz vas . Posvojiti dijete uz svoje vlastito je jako teško u Hr ali ne i nemoguće. Želim vam puno sreće na vašem putu.

[Zdenka2]

No obitelj i prijatelji su svi uz nas

Eva71 i mi smo uz vas . Posvojiti dijete uz svoje vlastito je jako teško u Hr ali ne i nemoguće. Želim vam puno sreće na vašem putu.

Potpisujem. Tvoji motivi su jaki i kad nešto toliko želiš u redu je i normalno da ideš za tim. No neće ti biti lako, spremi se na to. Otegotna okolnost ti je i to što ti je muž strani državljanin. Najbolje je da se obratiš CZSS u mjestu iz kojeg potječeš i da ispitaš svoje mogućnosti. Sretno!

[eva71]

Puno vam hvala na podrzci. Vrlo je ohrabrujuce imati s kime se posavjetovati, jer u takvim vas okolnostima najbolje razumiju osobe koje se nalaze u slicnim situacijama.

Hvala na savjetu, Zdenka2. Vec sam skupila sve moguce informacije od CZSS gdje sam prijavljena, Kumlciceve, a nazavala sam i poneki centar za djecu, da pitam kako to funkcionira "na terenu" (uglavnom nisu htjeli diskutirati dok nemam papir o podobnosti, no neki su bili uistinu ljubazni i ohrabrujuci). Paralelno sam odlucila zatraziti i dvojno drzavljanstvo za supruga, s obzirom na trajanje cijele procedure, mislim da i to stignemo obaviti i time vise sansi staviti na nasu stranu.

Kao sto vidite dosta smo pragmaticni i prakticni sto se tice administracijskih komplikacija, no tek smo na pocetku i znam da prakticnost nije najvaznija, nego iz vaseg iskustva vidim da je najvaznije biti strpljiv i uporan.

Bilo bi mi drago cuti nekoga tko je mozda vec imao iskustva za posvojenjem drugog djeteta.

pozdrav

[čokolada]

Eva, dobrodošla!
Želim ti uspjeh, morat ćeš prevrnuti puno toga naopačke i naoružati se strpljenjem. Upoznala sam samo jednu obitelj kojoj je uspjelo posvojenje nešto starijeg djeteta (uz njihovo biološko), i to vjerojatno iz razloga što je njihova struka mogla pomoći u rješavanju problema koje je dijete imalo.

[Vlvl]

Eva, neka vam plan uspije i želja vam se ostvari. Vjerujem da će nekom djetetu baš vaša obitelj postati ostvarenje snova.
Istina je da ima više zainteresiranih posvojitelja, nego djece. Ali ja se stalno nadam da će djeca u većem broju i brže nego dosad stjecati uvjete za posvojenje, i da će se taj omjer promijeniti.

[eva71]

U pocetku sam samo preletila po forumu, "naluknula" se malo u jedan naslov pa u drugi. Imala sam u meduvremenu malo vise vremena procitati neke price u cjelovitosti i vidim da je Vlvl vrlo velikodusno podijelila cijelu svoju pricu poslije posvajanja (sto mi se cini i najinteresantnije) i da je vrlo sistematicno sazela (i prevela) interesantnu literaturu koja nam sigurno moze pomoci naci odgovore na neka nasa pitanja.

Usprkos vrlo optimisticnom tonu ovog foruma i podrsci okoline (cesto cujemo : "Posvojiti klinca ? Kako je to krasna zamisao! I velikodusno!", obicno slijedi "Ja se to ne bi usudio. Daj zamisli ako pokvari tvog vlastitog...."), mislim da su osjecaji vrli izmjesani i nakon sto se donese oduka o posvojenju.

Ne razmisljamo u terminima nas vlastiti sin i "ono drugo dijete", vec "nase drugo dijete", "nase dvoje djece".... no ipak si postavljam pitanja o tome kako ce to biti sa dvoje vece djece koji su imali potpuno razliciti odgoj i razlicita iskustva u djetinstvu. Puno se posvecujemo nasem sinu, ali smo i dosta strogi, stila prije osam u krevetu i nakon pricice se gasi svjetlo, nakon skole se prvo napise zadaca, pa se onda ide igrati i sl. Bojim se da bi s drugim djetetom imala ili prevelika ocekivanja ili bila prepopustljiva s opravdanjem da se mora prilagoditi... Vlvl kaze da joj je zao sto od pocetka nije bila stroza sa skolskim obavezama.... mozda se vazana pravila ipak trebaju uvesti od pocetka. No to su samo moja nagadanja. Nadam se da cu za neko vrijeme (za par godina ?) moci na ovom forumu napisati kako se to uistinu dogodilo.

Napisati cu radije jos nekoliko rijeci o tome sto znam, a to je kako moj sin prati cijelu pricu oko drugog djeteta.
Cinjenica je da si on jako zeli brata ili sestru i da vecina njegovih prijatelja ima "nesto mladega" kod kuce. Iako nije puno govorio, povjerio se baki "Gledam mamu svaki dan, ali njoj trbuh nista ne raste", to je bilo prije dve godine. Sad ima sedam godina i objasnili smo mu da nam bas nejde s radanjem djece i da razmisljamo posvojiti jedno dijete koje nema roditelje i malo starije. Odusevilo ga je da bi mogao dobiti vec veceg brat ili sestru koji su odmah u stanju igrati se s legicima (bez cekanja da pocne hodati i govoriti). No ponekad i on gubi nadu. kad sam mu neki dan rekla (po dvadeseti put) "daj obuci slapice, ne budem ti to stalno mogla govoriti kad budem imala jos jedno dijete", odgovorio je "dok budemo imali drugo dijete, ja cu vec imati 100 godina". Nadam se da nema pravo.
U takvim trenucima mi se roditi dijete ipak cini jednostavnije...iako je naravno premalo za igranje s legicima. Moj sin me je na odlasku u skolu pitao "a sto ako vec imamo vece dijete i onda dobijes jos jedno malo ?", "Pa nije to problem, budemo se zajedno za njega brinuli", "pa da, necemo ga poslati natrag u tvoj trbuh". Posebno mu se svidjela zamisao da bi u tom slucaju u nasoj obitelji bilo troje djece, a nas samo dvoje, ta brojcana nadmoc djece nad odraslima je, cini se, pravi argument.

Jos samo jedno prije nego sto se odem. Otkad smo se odlucili posvojiti i konkretno zelimo to drugo dijete, imati vec jedno dijete mi se cini cudnovato. Posmatram ga s tolikim uzitkom, jer sam tek sad u potpunosti svjesna kolika je sreca da ga imamo

[eva71]

dva put sam poslala isti tekst...nisam skuzila da li se moze i izbrisati poruka (u slucaju da se jos koji put zabunim).

Ah ta tehnika....

[ina33]

Eva, ! Želim ti sreću i što lakši dolazak do vašeg drugog djeteta.

[eva71]

Do sada smo o tome intenzivno razmisljali, namjeravali, pricali...a prosli je tjedan poslano prvo pismo. Vec sam spomenula da zivimo u inozemstvu i da se povremeno seljakamo zbog posla MM, pa nam je trebalo malo vremena da izvidimo koji ce nam administrativni put biti najbrzi i koja nam zemlja daje papir o podobnosti koji najdulje traje (eh da, sazivjeli smo se s cinjenicom da usvajanje moze potrajati i dulje ).

To je tek molba u kojoj pise tko smo sto smo i zasto zelimo zatraziti papir o podobnosti. Tek nam trebaju odobriti da krenemo u postupak (ako nas smatraju ok), pa tek onda roditeljski tecaj, razgovori s psihologom itd..No glavno da krene. Ne mogu svu svoju energiju posvetiti cekanju i razmisljanju. Treba mi akcije. Mozda vec pocnem sastavljati tekst za CZSS.

Jos samo par rijeci o spremnosti za adopciju. Kako u zadnje vrijeme cesce, kao i vi mnoge, visim na stranicama koje se ticu ove teme (tako da se vise ne mogu normalno razgovarati u drustvu, jer dovoljno ne pratim politicka zbivanja, ali znam sve o novim zakonima posvajanja u Kini), odlucila sam ponovo prosetati i na stranice o trudnoci, oplodnji i sl. Medutim sam sigurna da to nije moj put. Sto posto sam sigurna. Za tri i pol godine cu biti cetrdeset. Sigurna sam da se "moje" drugo dijete mozda vec rodilo, samo ce jos potrajati da nam se putevi negdje sastave (nadam se da nece trajati predugo). Najvaznije mi je da i MM misli tako. On ima vrlo izrazene materinjske osjecaje i jako si zeli djecu (nacin nije vazan), ali o njemu mozda drugom prilikom.

[ina33]

Super da ste se učvrstili u želji i u načinu njena ostvarenja . Držim palčeve za uspješnu akciju!

[mareena]

Eva, dobro došla! Želim vam puno sreće.

[Iskra]

Eva 71, lijepo je odlučiti se za posvojenje, ali sam i zapazila tvoju rečenicu da za 3.5 godine češ imati 40 godina i da se tvoje već drugo dijete trebalo roditi te zbog toga za tebe nije IVF. Ma griješiš kod liječnika medicinski potpomognute oplodnje ti si mlada i imaš joooooooš vremena pokušati imati i svoju bebicu. Pogledaj podforum potpomognuta oplodnja malo detaljnije, ima nas još tih godina .

Pusa

[Mariela]

Sretno. Želim ti samo ponoviti riječi jedne osobe koju smo susreli na našem putu usvajanja:" U svojoj dugogodišnjoj praksi sam se uvjerila da su oni koji su iskreno željeli usvojiti dijete u tome i uspjeli". Te riječi su mi bile nada i utjeha jer u tom trenutku nam nisu davali gotovo nikakve šanse. Ali sam bila sigurna da ću prevrnuti i nebo i zemlju da dođem do svog djeteta.
Ukoliko čovjek nešto uistinu čvsto želi i Nebo i Zemlja se urote da mu želju i ostvare. Ne odustajte

[Ancica]

eva71, zelim vam od srca da budete uspjesni.

Jedino na sto bih htjela skrenuti paznju je da, po mojim saznanjima, nije preporucljivo posvajati dijete koje je starije od djece koja su vec dio obitelji. Mozda da razmislis i proucis dobre i lose strane istog i koliko ti je to vazno.

[eva71]

Hvala na podrsci cure.

Hvala i Ancici na savjetu koji se tice starosti posvojenog djeteta. I ja sam to citala. No, moj sin ti je vec sedam, a kako sve to dosta dugo traje, mislim da ce posvojeno dijete za nekoliko godina lako biti mlade od moga.

[magda_]

Eva, dobro nam dosla!

[eva71]

Prije nego napisem jos par rijeci, molim vas sve da ne mislite da sam postala praznovjerne ili tak nesto. No vec sam pocela sanjati o djeci, i to u punom smislu rijeci. Sanjala sam svoje DVOJE djece, mog sina i djevojcicu koja tek treba stici. Koji put je zbilja zao probuditi se.
No tog sam istog dana, na javi, dobila debelo pismo s papirima i molbom za posvojenje. Znam da je to samo jedna slucajnost, ali slucajnost koja me posebno dirnula (da sam neki vjernik sigurno bih rekla da je to "znak bozji") i samo ucvrstila u namjeri da nastavimoi evo ovim dugim putem posvajanja.
Kad sam svom sinu rekla da smo dobili papire za posvajanje, stisnuo je sake, zazmirio i rekao "nadam se da ce uspjeti, nadam se da ce uspijeti". Drago mi je da s nama dijeli zelju i iscekivanje i nadam se da ga dugo cekanje nece razocarati.

Prekrasne novosti Zdenke2 jako su me razveselile i s ogromnim interesom naravno pratim slijed njene price, jer i nama bi to bilo drugo dijete i toliko si pitanja postavljamo kako ce to funkcionirati medu djecom, da se nikad dovoljno ne nacitamo iskustava drugih, pogotovo kad su pisana s toliko iskrenosti i emocija.

I ja zelim kcer.
Kad smo poceli konkretizirati misao o posvojenju, MM je rekao da ne bi trebali reci da li zelimo curicu ili decka, jer nije na nama o tome odlucivati. No znam da sam si zeljela curicu vec prije mog sina i da je moja zelja ostala vrlo jaka. Znam da ce mi svi reci, ne samo da vec imam jedno dijete, nego sam jos i izbirljiva. Ali posvojenje je velika odgovornost i svatko se mora ne dva puta, nego tristo puta preispitati na sto je spreman da postane dobar roditelj. Mislim samo kako bi bilo okrutno napisati da zelim curicu, a mozda je tamo u nekom domu bas decko koji ceka da dode u nasu obitelj i kojeg cu bez sumnje isto toliko zavoljeti ko kcer.

[sanja74]

eva, prije nego što smo posvojili K. sanjala sam 3 puta da smo dobili curicu (bile su nešto veće nego K, i svaki put druga izgledam, ali kao "ista".. poznavala sam da je to MOJA curica iz prošlog sna). to su jedni od najupečatljivijih snova koje sam sanjala.

[mareena]

Ja sam se potajno nadala curici i uvijek sam zamišljala kako ću posvojiti žensko dijete. Međutim, u periodu "čekanja" sanjala sam dječaka koji je izgledao točno kao Kikić sa godinu dana. Slika iz tog sna mi je i danas pred očima. U masi ljudi stoji mali dječačić, gleda me i smješka se. I sad se ježim kad se toga sjetim.

To je samo jedna od mnogih "slučajnosti" vezanih za naše posvajanje.

Eva, .

[Zdenka2]

Ljudi moji, nisam praznovjerna, ali valjda ipak mi nešto slutimo. Naime, i ja sam prvi puta sanjala malog dječaka, a drugi puta curu. Sanja, možda su te tri cure koje si sanjala stvarno tri cure!

[sanja74]

Ljudi moji, nisam praznovjerna, ali valjda ipak mi nešto slutimo. Naime, i ja sam prvi puta sanjala malog dječaka, a drugi puta curu. Sanja, možda su te tri cure koje si sanjala stvarno tri cure!

Kaj? Misliš da ću dobiti još dvije?
Mislim da bi mi se srce raspuknulo od sreće!

(Uvijek sam mislila da ću biti mama tri kćeri )

[čokolada]

Ja sam već i sama sebi dosadna pričajući o GOMILI znakova koji su se i nama i (po njenom priznanju) socijalnoj radnici, koja nam je realizirala posvojenje, događali 8) .

[sanja74]

Ja sam već i sama sebi dosadna pričajući o GOMILI znakova koji su se i nama i (po njenom priznanju) socijalnoj radnici, koja nam je realizirala posvojenje, događali 8) .

I ja.. za naš put do Keti. Krajnje vrijeme da ih zapišem - dok ne posenilim - da joj mogu pričati jednog dana.


E, curke (i dečki).. kak sam ja postala zaboravljiva! Pišem neke crtice iz našeg života za Keti i nekad ih samo ostavim kao draft na par dana (ako ne stignem uobličiti). Povremeno se tjedan dana kasnije iščuđavam kaj se to zbilja dogodilo. :shock:
(Mislim da mi fali BAREM jedna prospavana noć u komadu! )

[leonessa]

Ja sam već posenilila ali ne sjećam se takvih znakova. Jednom sam sanjala jedan živi san sebe kao BAKE (moram opet ) mnogobrojne unučadi, onako nešto jako dalmatinski, stol ispred kuće, sjena od stabla masline i smokve, pusta neka dječica a ja im dajem jesti....(šta može baka dalmatinka nego hraniti unučad!).Inače moj sin stalno govori da će imati puno djece (prije je govorio barem trinaest a prvi će se zvati Iv, sad je na barem pet (a prvi će se naravno i dalje zvati Iv)....Pa eto, daj Bože da doživim

[camel]

(Uvijek sam mislila da ću biti mama tri kćeri )

i ja.

[mareena]

(Uvijek sam mislila da ću biti mama tri kćeri )

i ja.

Ja sam pak uvijek govorila da ću imati dva sina i kćer.

[Zdenka2]

Ljudi moji, nisam praznovjerna, ali valjda ipak mi nešto slutimo. Naime, i ja sam prvi puta sanjala malog dječaka, a drugi puta curu. Sanja, možda su te tri cure koje si sanjala stvarno tri cure!

Kaj? Misliš da ću dobiti još dvije?
Mislim da bi mi se srce raspuknulo od sreće!

(Uvijek sam mislila da ću biti mama tri kćeri )

Pa, mogu ti se zalomit dvije odjednom. Čini mi se da je do dvije čak i lakše doći nego do jedne.

[mareena]

Da ne otvaram novi topic...

Netko je na ovom forumu rekao (ne mogu naći gdje) kako nije dobro posvojiti dijete starije od svog. Znam da je prirodno da dijete koje dolazi bude mlađe, ali mi to nije dovoljan razlog za odbacivanje mogućnosti posvojenja. Što vi mislite o tome?

[sanja74]

Da ne otvaram novi topic...

Netko je na ovom forumu rekao (ne mogu naći gdje) kako nije dobro posvojiti dijete starije od svog. Znam da je prirodno da dijete koje dolazi bude mlađe, ali mi to nije dovoljan razlog za odbacivanje mogućnosti posvojenja. Što vi mislite o tome?

I ja sam htjela otvoriti sličnu temu. Ne znam.. razgovarala sam o tome i s MM, ali nismo pametni. Malo ću probati potražiti u literaturi /netu, pa ako bude nešto konkretno stavim tu.

[Zdenka2]

Možda sam to bila ja - sjećam se da sam nešto pisala o tome. Međutim, ako se to odnosi na mene, mogu reći da ja to nisam tako općenito ustvrdila nego sam rekla da smo MM i ja zaključili da to ne bi bilo dobro za našeg M. i to sam i dalje definitivno uvjerena. Mi smo često razgovorali s njim i o toj mogućnosti, ali on je svaki puta ponavljao da "prvi sin mora biti najstariji". On nikako ne bi mogao prihvatiti da drugo dijete bude starije od njega i mi smo to poštovali. Naravno, roditelji odlučuju o roditeljstvu, ali ta bratska veza mora funkcionirati. Inače, znam za slučajeve da su ljudi posvojili dijete starije od prvog djeteta.

[eva71]

Uh, kolike sanjalice.
Ipak je zelja za djetetom jedna od najacih zelja koja nas prati evo i u snu i na javi.

No, cura ili decko, slazem se s Zdenkom da bi drugo dijete trebalo biti mlade. To je tako nekako prirodno,a osim toga trebao bi stariji i biti neki primjer (iako sam citala da i starija djeca kad dobe mladeg brata malo podjetinje - iz ljubomore ili nostalgije tko bi ga znao). Moj sin zeli isto mladeg brata ili sestru, ali nikako premalog - dovoljno velikog i spremnog za igru, a dovoljno malog da ga slusa (iako mu to i nije neka garancija, i mi smo stariji, pa nas ne slusa uvijek).

[mareena]

Možda sam to bila ja - sjećam se da sam nešto pisala o tome. Međutim, ako se to odnosi na mene, mogu reći da ja to nisam tako općenito ustvrdila nego sam rekla da smo MM i ja zaključili da to ne bi bilo dobro za našeg M. i to sam i dalje definitivno uvjerena. Mi smo često razgovorali s njim i o toj mogućnosti, ali on je svaki puta ponavljao da "prvi sin mora biti najstariji". On nikako ne bi mogao prihvatiti da drugo dijete bude starije od njega i mi smo to poštovali. Naravno, roditelji odlučuju o roditeljstvu, ali ta bratska veza mora funkcionirati. Inače, znam za slučajeve da su ljudi posvojili dijete starije od prvog djeteta.

Ne, nisam mislila na tebe, jer znam da si ti bila vođena M-ovom željom za mlađom sestrom. Taj netko je rekao da je čitao o posvajanju starijeg djeteta. Nadam se da će se javiti .

[eva71]

Nisam zeljela puno ulaziti u administrativne detalje procesa za usvojenje, jer smo ga pokrenuli u Francuskoj, i jer vecini parova s ovog foruma ta iskustva nisu posebno korisna.

S druge strane, moram napisati da sam uzbudena jer smo uspijeli prikupiti sve papire potrebne za zahtjev za podobnost i, vec prije nego sto smo ih poslali postom, dobili smo krajem mjeseca termin za razgovor s psihologicama. Znam, znam da je to tek pocetak, no krenuli smo. Kao da se sad tek stvari dogagaju za istinu. Ne mogu vjerovati ni sama.

MM i ja smo se dogovorili da pokusamo ostati cool. To je naravno nemoguce, no pokusati cemo nastaviti zivjeti svjesni koliko je lijepo da smo zajedno i da imamo jedno dijete. Mozda cete reci da je lakse biti cool kad vec imamo jedno dijete. To je sigurno tako, no i njega smo cekali duze nego vecina cekalica za posvojenje, preko pet godina i znamo sta znaci cekati.

Iako sam u meduvremenu pocela citati knjige i evo formume, jos uvijek nema odgovora tko su ta « velika » djeca koja cekaju na posvojenje ? Da li smo pravi roditelji za takvu djecu ? S nasim iskustvom sa sedmogodisnjim sinom. I dok mi cekamo da administracija tece svojim tokom, djeca cekaju u domovima da nadu roditelje. No dok se to ne desi, treba naci nacina da se ne izludimo i da ne zaboravimo vazne stvari ; u zivotu sve treba pokusati, i to jako, ali trebamo biti zadovoljni s onim sto imamo (rekla bi moja baka). Zato vrijeme s mojim sinom pokusavam provesti nekako svjesnije (tako ce brzo odrasti), a posvojenju pristupiti s manje virtualne strane i posvetiti djeci malo vremena bez da ih odmah posvojim.
Otisla sam naime u obliznji dom za djecu i pitala za volontiranje. Dobro sam zapamtima upozorenje Zdenke2 i ne radi se o djeci koja su za posvajanje ili koje bih mogla posvojiti, no zelim dati malo svog vremena , znanja i energije djeci koja to trebaju. I da ne lazem, zelim vidjeti tko su ta djeca u domovima o kojima svi kazu « nisu to djeca kao tvoja ».

[Zdenka2]

jos uvijek nema odgovora tko su ta « velika » djeca koja cekaju na posvojenje? Da li smo pravi roditelji za takvu djecu?

Odgovor na ta pitanja možete naći samo u sebi. Ja sam mama djevojčice koja je posvojena s punih 6 godina i sad se nosim s tim. Nije lako, uopće nije lako, ali ona se vezuje uz nas, a pogotovo uz M. To je poseban pedagoški i roditeljski izazov, teže je nego kod posvojenja malog djeteta, ali rezultati se postižu. Mislim da je potrebno u sebi osjetiti želju upravo za starijim djetetom, jer ta želja počiva na unutarnjem uvjerenju da to možemo, inače se ne bi ni pojavila.

[mareena]

Otisla sam naime u obliznji dom za djecu i pitala za volontiranje. Dobro sam zapamtima upozorenje Zdenke2 i ne radi se o djeci koja su za posvajanje ili koje bih mogla posvojiti, no zelim dati malo svog vremena , znanja i energije djeci koja to trebaju. I da ne lazem, zelim vidjeti tko su ta djeca u domovima o kojima svi kazu « nisu to djeca kao tvoja » .

"Prve tri su najvažnije" nije fraza. Djeca koja u najranijem djetinjstvu imaju jednu osobu za koju se vežu, u kasnijem razvoju imaju manje poteškoća. Ta osoba ne mora biti majka. Može biti otac, baka, dobar udomitelj... Bitno je da se radi o jednoj osobi, stalno prisutnoj u životu djeteta.

Ljudi s puno iskustva u praćenju razvoja "domske djece" kažu da najbolji uspjeh u školi, a i kasnije u životu, imaju oni što su u dom došli sa tri, četiri godine, ili stariji. Čak i ona djeca koja su u domu od rođenja, ali ih roditelji redovito posjećuju pokazuju manji zaostatak u razvoju. Najveće probleme, emocionalne i intelektualne praznine, sa sobom nose djeca ostavljena u domu od rođenja, zaboravljena i nezbrinuta na vrijeme.

Nisu to djeca kao tvoja.

Posvojiti starije dijete, upoznati ga, steći povjerenje, otkriti slike što se kriju iza tog malog čela, prihvatiti ih kakve god one bile, ukloniti strahove, nadoknaditi propušteno... ne, nije lako.

Jesmo li pravi roditelji za takvo dijete? Imamo li dovoljno snage, znanja, bezuvjetne ljubavi? Da li je nama koji imamo djecu lakše, jer smo iskusni roditelji, ili nam je teže, jer i svoju djecu dovodimo u nezavidnu situaciju? Odgovoriti može samo svatko za sebe.

[mareena]

Inače, znam za slučajeve da su ljudi posvojili dijete starije od prvog djeteta.

Kako mi je ovo promaklo??? Kakvo je njihovo iskustvo, naravno, ako možeš o tome govoriti?

[ina33]

Inače, znam za slučajeve da su ljudi posvojili dijete starije od prvog djeteta.

Kako mi je ovo promaklo??? Kakvo je njihovo iskustvo, naravno, ako možeš o tome govoriti?

x - i mene to zanima...

[Zdenka2]

Ne mogu govoriti o tome, jer nisam u bliskom kontaktu s tim ljudima, a niti inače ne iznosim tuđe priče na internetu, pogotovo ne u ovako osjetljivoj domeni kao što je naša, posvojiteljska.

Nadovezala bih se na ovo što piše mareena: čitala sam dosta o tome, a stječem i iskustva. Presudno je je li dijete u prvih 6 mjeseci svoga života imalo osobu koja je odgovarala na njegove potrebe i uz koju se vezalo. To čak može biti i osoba zaposlena u domu, koja je dovoljno predana. Moj M. je u domu imao takvu osobu, koju sam ja mnogo kasnije upoznala. B. je u dom došla kasnije, tako da je i ona u svom najranijem djetinjstvu imala takvu osobu. To je temelj za kasniju mogućnost povjerenja u druge ljude i povezivanja s njima. Kod djece koja to nisu imala dolazi do različitih oblika poremećaja povezivanja s drugim ljudima koji mogu ići od blagih do patoloških varijanti. Poremećaji povezivanja prepoznaju se u nekim oblicima ponašanja djeteta:

1. Pokazivanje podjednake pažnje prema svim ljudima, pa i strancima (Razmislite kad vam se dijete baca u zagrljaj prvi puta kad vas vidi; zdravo povezana djeca ne ljube i ne grle strance, a mnoga domska djeca to čine.)

2. Površno vezivanje, "dražesno" ponašanje.

3. Djeca koja nisu mazna.

4. Slabi kontakt očima u normalnim okolnostima.

5. Stalno besmisleno ispitivanje i brbljanje.

6. Neprikladno zahtjevno ponašanje - ljepljivo ponašanje (ono ukazuje na tjeskobno povezivanje, što je barem nešto u procesu povezivanja)

7. Laganje o očitom.

8. Krađa.

9. Autodestruktivnost, destruktivno ponašanje prema drugima i uništavanje stvari.

10. Nenormalni odnos prema jelu (prežderavanje, prenatrpavanje, skrivanje hrane.

11. Slaba kontrola impulsa.

12. Zaostajanje u učenju.

13. Abnormalni obrasci govora.

14. Slabo razvijeni odnosi s vršnjacima.

15. Nedostatak uzročno-posljedičnog zaključivanja.

16. Nedostatak savjesti.

17. Okrutnost prema životinjama.

18. Zaokupljenost vatrom.

Ti problemi s povezivanjem mogu biti lakše ili teže rješivi ili nerješivi. Ja sam kod svoje djece zapazila samo poneke od ovih simptoma navedenih u literaturi i to u blagom obliku. M. je kao sasvim mala beba htio ići svima na ruke, s time da je mene odmah jasno izdvojio. Kod B. toga nije bilo - postojala je jasna rezerva. Kod nje sam primijetila ovo brbljanje koje je vrlo brzo nestalo, kao i laganje o očitom. To smatram više naučenom domskom taktikom izbjegavanja umjesto sučeljavanja s problemima.

Dakle, najteži problem koji može iskrsnuti u odgoju domske djece je nemogućnost povezivanja. Sve ostalo je lakše rješivo. Mi doma trenutno rješavamo situaciju koja proizlazi iz upravo suprotnog nego što je problem povezivanja, odnosno iz toga što je naša B. u domu bila jako povezana s jednom osobom, baš pravom ljubavlju. Zbog toga ona sada žaluje. Prolazi proces žalovanja u svim fazama: prošla je fazu šoka, nerealnog fantaziranja, ljutnje i sada je konačno u fazi pomirenja s realnošću nakon čega valjda treba uslijediti prestanak te boli. Međutim, to sve skupa, koliko god sada za nju bilo teško, znak je njezinog duševnog i emotivnog zdravlja. To je znak da je sposobna za emotivno povezivanje, a tu njezinu sposobnost mi već svi osjećamo i sami, jer je sve snažnije povezana s nama, sa svakim od nas na svoj način.

Naručila sam hrpu knjiga iz inozemstva o odgoju starije posvojene djece, pa kad naučim nešto novo, podijelit ću s vama.

[ina33]

Hvala, Zdenka!

[eva71]

Hvala Zdenki2 na uvijek spontanim odgovorima i savjetima. Toliko nesebicno dijelis svoja iskustva s nama jos cekalicama (pitalicama).

Da smo donijeli odluku o posvojenju to je jedna stvar, da smo sigurni da hocemo starije dijete je druga stvar, ali to nazalost ne iskljucuje da si usprkos odluke i sigurnosti te odluke postavljamo tisuce pitanja. Valjda bas zato sto je svako vase iskustvo koje procitamo razlicito, svako dijete je razlicito i svjesni smo da i odgoj i psihologija svakog djeteta nisu nimalo egzaktne znanosti.

No svaki put kad pocnem razmisljati o svim mogucim problemima, poremecajima ponasanja (duuuga zdenkina lista) i drugacijim odgojnim metodama mislim na svog sina. Kad sam natuknula eventualne probleme kod uhodavanja i lakune znanja kod djece koja nisu imali roditelje, on me samo pogledao ne shvacajuci sto se uopce brinem i rekao "Pa ja sam tu! Budem ga ja vec sve naucio i objasnio.". Stila, glavno da konacno dobijem tog brata ili sestru, ostalo ce vec biti dobro. I sad se uredno ucim optimizmu od mladih. To pozitivno ocekivanje koje nas sin dijeli s nama daje mi veliko samopouzdanje i vise si ne mislim da cu "postaviti svoje dijete u nezavidnu situaciju", nego da, kako si mi zelimo dijete i on ima pravo zeljeti (i dobiti ako bude srece) brata ili sestru.

[mareena]

Ja sam svog sina posvojila kad je imao pet mjeseci. Do tada je bio u domu i nije imao osobu za sebe. U tom domu (kao i u većini naših domova) djeca su "na traci". Ipak, niti jedan od simptoma koje navodi Zdenka, nisam uočila kod njega.

S druge strane, Djevojčica je od rođenja u domu, a k nama je došla živjeti sa tri godine i devet mjeseci. U njenom ponašanju nailazim na sljedeće:

-Pokazivanje podjednake pažnje prema svim ljudima, pa i strancima.

-Površno vezivanje, "dražesno" ponašanje.

-Stalno besmisleno ispitivanje i brbljanje.

-Neprikladno zahtjevno ponašanje - ljepljivo ponašanje.

-Laganje o očitom.

-Nenormalni odnos prema jelu (prežderavanje).

-Zaostajanje u učenju.

-Abnormalni obrasci govora.


U ova tri mjeseca koliko Djevojčica živi s nama, puno se toga promijenio, naročito u socijalnim kontaktima. Nije više "ljepljiva" i nas je izdvojila kao "svoje", a za ostale zna da su prijatelji, poznanici, ili stranci. Čak je pri susretima s neznancima pomalo sramežljiva, dok je u početku doslovce skakala ljudima na ruke.

Osim toga, naučila je odrediti mjeru; koliko joj je dovoljno da pojede. Ranije bi jela koliko bi vidjela, ili dok je netko ne bi zaustavio.

I u govoru uočavamo znatan napredak, makar je ona još uvijek daleko od nivoa četverogošnjeg djeteta.


Kad sam u gornjem postu rekla da posvajanjem starijeg djeteta (ili, kao u mom slučaju udomljavanjem) dovodimo svoje dijete u nezavidnu situaciju, mislila sam na to da ga izlažemo utjecaju djeteta koje je došlo, a ne možemo unaprijed znati kako će se ono ponašati.

Teško je i zamisliti trogodišnjaka koji predvečer oblači jaknu u namjeri da izađe van prositi ili krasti, četverogodišnjaka koji udara i grize sve oko sebe, ili njihovog vršnjaka kako vrti guzom i viče na sav glas "pogledaj kako se dobro je*em".



Moj sin želi brata ili sestru najviše od svega (zaista), a meni se čini da drugo dijete želim i više nego sam željela prvo, ali ću dobro razmisliti i raspitati o svom budućem drugom djetetu, prije nego pristanem na posvojenje.

Sve kroz što prolazim s udomljenom djevojčicom mi je jako dobra životna škola. Volontiranje u domu, također. Iskustvo koje stičem, neprocjenjivo je.

[eva71]

Mareena, imas pravo da mi je tesko procijeniti koliki i kakav ce biti utjecaj drugog posvojenog djeteta na moje, no smatram da je angazman kojim prihvacamo jedno djete, bilo posvojeno ili udomljeno, isti. U prvom mi se momentu cinilo vrlo odgovornim, "samo" udomiti dijete kad vec imas jedno. Ne poznam cijelu tvoju pricu, no pitam se kako ce jednog dana reagirati djeca, ako se tvoje udomljeno dijete vrati roditeljima ili bude posvojeno?

[mareena]

Mareena, imas pravo da mi je tesko procijeniti koliki i kakav ce biti utjecaj drugog posvojenog djeteta na moje, no smatram da je angazman kojim prihvacamo jedno djete, bilo posvojeno ili udomljeno, isti. U prvom mi se momentu cinilo vrlo odgovornim, "samo" udomiti dijete kad vec imas jedno. Ne poznam cijelu tvoju pricu, no pitam se kako ce jednog dana reagirati djeca, ako se tvoje udomljeno dijete vrati roditeljima ili bude posvojeno?

Zar je udomiti dijete neodgovorno?

Mi Djevojčicu nismo udomili zato da bi zadovoljili svoje potrebe za roditeljstvom, niti da kuću napunimo djecom, nego zato da pomognemo bar jednom djetetu u ovoj zemlji, kad već ne možemo (nitko od nas) promijeniti sustav socijalne skrbi.

Kako će djeca reagirati kad ona ode (nije ako nego kada)? Rastanak će nam svima teško pasti, to je sigurno. Ali svi smo (od prvog dana) svjesni činjenice da joj je naš dom samo odskočna daska za dalje. Znamo da radimo dobru stvar i to nam je dovoljno.

[hele]

trebam pomoć
http://obiteljskaprava.blog.hr

[eva71]

Ma divno mi je da ste udomili jedno dijete i ja sam vec razmisljala o toj mogucnosti, no strah od rastanka je preveliki. Osim toga nismo uvijek zivjeli na istom mjestu, pa ta varijanta nije nikad ni dolazila u obzir.

Pitanje odgovornosti, koje mi se u zadnje vrijeme mota po glavi, ne tice se samo nase uloge u posvojenju ili udomljenju, nego prije svega naseg postojeceg djeteta. Mi smo se odlucili na posvojenje, i to na posvojenje starijeg djeteta i znamo da to nece biti lako. No nas sin, koliko god mu mi objasnjavali, mozda (sigurno) nije svjestan koje sve promijene sa sobom nosi dolazak brata ili sestre (iako se tome jako veseli). I sama kazes da ces si dobro razmisliti da li ces posvojiti jos jedno dijete.

I uz veliku zelju da pruzimo svu nasu ljubav i paznju jos jednom djetetu, osjecam veliku odgovornost spram svom djetetu. Da smo sami, vjerojatno bi si postavljali manje pitanja o tome kakao cemo prozivjeti one teske situacije i momente. No s obzirom da cemo morati postaviti na noge i usreciti dva djeteta, odgovornost je automatski dupla. Vasa iskustva, pogotovo ona koja opisuju reakciju djece na dolazak novog brata ili sestre, su mi uistinu dragocijena.

[eva71]

Htjela sam vam reci da smo bili na prvom razgovoru sa socijalnom radnicom i psihologicom. Bili smo pozvani zajedno na razgovor i moram priznati da sam bila sva uzbudena. U glavi mi se vrtilo « sto ce nas pitati ? », « hoce li psihologica biti ljubazna ? », « sto kad joj kazemo da vec imamo jedno ? »…Moj muz je samo ponavljao « nemoj biti brzopleta (kao inace), molim te razmisli prije nego odgovaras etc. « - to me je naravno jako smirilo ! No nismo imali razloga za paniku. Obje su bile vrlo ljubazne i, iako mlade, vrlo profesionalne. Nismo se osjecali kao na ispitu, nego, dapace, mislim da smo bili zadovoljni konacno nekome sat i pol pricati koliko zelimo to drugo dijete. Bila je to i prilika ponovo formulirati nase misli i zelje koje se, medu nama, vec podrazumijevaju, ali jednom izgovorene postanu konkretnije.
Pitali su nas i zasto ne mozemo imati djece i od kad pokusavamo imati drugo dijete. Ja sam odgovorila « oduvijek, pilulu nisam uzimala vec 16 godina ». Na to me je moj muz izbezumljeno pogledao i dopunio « nemamo nista protiv kontracepcije, nije iz vjerskih razloga… » - bojao se da psihologica moj (brzopleti) odgovor ne protumaci ko da smo zalupani pripadnici neke sekte…Krasni su ti razgori u dvoje, gdje se ima prilika jedan drugog dopuniti, ispraviti ili pojasniti. Za mjesec dana nas cekaju individualni dueli s istim osobama.

Kako se nasa priprema odvija u Francuskoj, gdje je vecina posvojenja iz inozemstva, puno su inzistirali na « boji » djeteta. Mi smo izlozili da cemo u prvu ruku pokusati posvojiti u Hrvatskoj ili Francuskoj, jer zelimo vece dijete i jer smatramo da kulturne i jezicne barijere samo otezavaju prilagodbu djeteta. Pet puta su nam ponovili da djeca za posvajanje u Francuskoj uglavnom nisu « bijela » djeca, nego arapska, mjesana, crna…dugo su inzistirali da im preciziramo nas stav. To mi je jako « raspigalo » (prijevod :razljutilo). Nismo u nekom ducanu, osnovna definicija djeteta ne ovisi o njegovoj boji ili rasi. Sigurno, da ce bake i dede u prvi mah lakse akceptirati njima slicno dijete, no mi zivimo u velikom gradu i svejedno nam je. No bila nam je to prilika, sto su sigurno i htjeli, da ponovo preispitamo svoje stavove i da se pored intelektualnog stava « nema razlike medu rasama », jos jednom iskreno zapitamo da li smo spremni toliko voljeti i ljubiti jedno azijatsko ili crno dijete, kao i bijelo. Zelimo jedno zdravo dijete, to je cinjenica. I nakon tolike « politically incorrect » diskusije o porijeklu, usudili smo se formulirati nasu « politically incorrect » zelju, koju vjerojatno dijelimo sa vecinom buducih roditelje, a to je da bi zeljeli lijepo i pametno dijete. Boja nije vazna.

U svakom slucaju imamo pozitivan stav prema razgovorima sa socijalnom radnicom i psihologicom. Potreba da argumentiramo nase stavove prilika je da formuliramo i preformuliramo nase misli ; koji put otkrijemo nesto novo sto nas same ili medusobno izenadi.

[Vlvl]

Drago mi je da je vaše iskustvo prvog razgovora uglavnom pozitivno. Želim da tako ostane sve do sretnog kraja.

[eva71]

Sutra idemo na put, jer u petak i ponedjeljak imamo nastavak razgovora sa psihologicom i socijalnom radnicom. Ovaj put odvojeno, svaki od nas u cetri oka. Vodimo i naseg sina, jer su rekle da ako razgovor u petak bude obecavajuci (OK), da bi i njega htjele vidjeti. Nadam se da nece nacrtati neke strasne crteze sa cudovistima i pokemonima.

Prosli sam tjedan spremala premalu djecju odjecu, ono za bebe spremila sam prijateljici, a onda sam pocela sortirati : "da sacuvam stvari od cetri godine?", "ma ne, sigurno cemo dobiti starije dijete", "da sacuvam samo novije stvari od prosle godine ?", "a ako dobijem curicu?", "ma nema problema dve drage prijateljice su toliko odusevljene nasom odlukom o posvajanju, da su odmah rekle da sve lijepe stvari cuvaju za moju curicu....". Valjda posvojeno dijete nece krivo shvatiti ako dobije i neke stvari od starijeg brata. I moj sin nosi neke stvari od bratica i ne smeta mu to ni najmanje.

Potpuno sam skrenula sa teme. Malo sam uzbudena zbog razgovora, manje nego prvi put, no ipak. Veseli me da se nesto desava, pa makar samo razgovori i da smo nakon toga barem par centimetara blize cilju.

[Zdenka2]

Tako sam i ja čuvala razne vrste robica razvrstane u posebnim vrećicama. Sad to ide dalje. Moja B. je dobila dosta novih stvari, ali i lijepih stvari od mojih nećakinja i nema ništa protiv toga, dapače, neke od tih stvari su joj najdraže, jer ih je dobila od dragih sestričnica.

Sretno na razgovoru!