Hrvatski PRIMITIVIZAM prema osobama sa invaliditetom
Nadam se da se nitko neće ljutiti, ali nisam pronašao podforum na koji bi stavio ovu temu.
Što biste Vi napravili? Kako biste Vi pomogli toj osobi?
Ovako. Riječ je o mojoj prijateljici. Ima 31 godinu. Završila je u zagrebu Filozofski fakultet usmjerenje profesor Engleskog jezika. Odličan student. Nakon toga je otišla u Kanadu. Tamo je završila još jedan fakultet i magistrirala te je tamo 4 godine radila kao profesorica na tom fakultetu.
Prije dvije (sada će biti tri) godine se vratila u Hrvatsku (Zagrebačka županija) nakon smrti oca. Od tada NE MOŽE dobiti niti jedan posao koji joj je NEIZMJERNO POTREBAN.
Nema poslova na koje se nije prijavljivala, od ministarstva, ambasada pa do profesora u školama. Prijavljivala se na sva moguća zanimanja. Za rad u pekarnici ili kao posao čistačice nitko ju ne želi primiti jer kako kažu: «Meni je gospodična jako žao, ali ja ne želim imati prodavačicu koja ima završena dva faxa i magisterij i još je k tome radila kao profesorica na fakultetu. Nemojte se toliko podcjenjivati.»
Ajde, nekako bi mogao shvatiti da je Ivana osoba koja nema fakultet – koja nije obrazovana.
No, problem leži ovdje: Ivana je osoba sa invaliditetom.
Teže hoda. Ne može se popesti niti sići na rizol, pa niti niz štenge, ne može sići niti ući u tramvaj ako joj netko ne pomogne... Normalno hoda po ravnome. Dakle, Ivanin problem leži u nogama.
Kade šalje životopis koji rezimiran ima 4 stranice zbijenog teksta, hrpe preporuka, akademski portofilo i mase drugih podataka za koje bi se neki ljudi na visokim pozicijama mogli i posramiti. Kada ju god (a gotovo uvijek ju) pozovu na telefon da dogovore intervju, svi ostanu pozitivno šokirani napisanim životopisom, poslovima kojima se bavila itd. i svi su zainteresirani za nju i jednostavno ne mogu vjerovati da je jedna takva osoba toliko toga postigla i doslovno se u razgovoru može osjetiti već unaprijed predviđeno zaposlenje.
No, kada dođe usmeni, kada dođe intervju, doslovne se vidi kako intervjueri gutaju knedle kada vide da je Ivana osoba koja ima problem sa hodanjem. Onda ostanu šokirani i životopis postane bezvrijedan.
Potom joj samo kažu: «nazvati ćemo vas» i to «nazvati ćemo vas» se odugovlači već skoro tri godine.
U Kanadi toliko nema, novaca da se vrati nema. Zbog smrti oca dala je otkaz jer nije znala koliko će ostat. Sada se više nema gdje vratiti.
Ovdje ne žive. Brat (koji ide u srednju) i ona žive sa majkom. Prehranjuju se od majčine penzije i Ivaninog angažmana. Ivana dakle radi honorarno po kućama. Daje instrukcije iz engleskog jezika (za 50 kuna!) i ako na kraju dobije 200-300 kuna može biti sretna. Prevodilački joj poslovi dolaze sporadično pa do gotovo nikako.
Žive teško i ja kao prijatelj NE MOGU VIŠE to izdržati i gledati!
Htio bi ovu priču iznijeti u novine, u medije da se vidi koliki balkanski primitivizam još uvijek kod nas postoji.
ŽELIM pomoći Ivani.
Imate li kakve ideje?
Hvala!
 |
|||
Odgovori s citatom
suzaks prvotno napisa
