MOJ VBAC- beba 4650 grama
«Gospođo, ako se ne otvorite za sat vremena, idemo na carski». Bile su to riječi doktora koje su me potpuno bacile u očaj. «Samo ne na carski nakon svega kroz što sam prošla!». Misao mi prekida novi jaki trud. No, krenimo od početka, the story goes:
Moja druga trudnoća. Prva je prije 4 godine zbog položaja zadkom dovršena carskim rezom kada se rodila naša prva kćer. Silno želim drugi put roditi prirodno i cijelu se trudnoću pripremam na to. Na jednom od zadnjih pregleda ginekolog mi mjeri debljinu stijenke maternice na mjestu gdje je rađen carski i zaključuje kako je dovoljno debela i nema rizika od prsnuća maternice kod vaginalnog poroda. Također mi kaže i kako je beba prosječnih dimenzija, a položaj bebe idealan za prirodni porod. «Sve su to argumenti u prilog prirodnom porodu, no morate biti svjesni da postoje rizici kod VBACa, kao što postoje i rizici kod carskog reza koji je ozbiljna operacija», kaže mi dr. Pitam koja je njegova preporuka. Ne može mi preporučiti ni jedno niti drugo, dao mi je sve argumente, a odluku moram donijeti sama. I tako definitivno suprug i ja donosimo odluku o VBACu.
Dva dana nakon termina poroda, 02. 11. u 6 sati ujutro bude me nekakvi grčevi. Kako sam prvi put imala planirani carski, nemam pojma kako izgledaju trudovi. Dr. mi je rekao da kod pravih trudova bol mora ići iz križa pa zaključujem kako to nije to. Međutim, svakih pola sata ponavljaju se bolovi. Oko 8 sam probudila muža, spakirali smo stariju kćer, muž odlazi na posao, a nas vozi mojoj sestri. Tamo je i moja mama. Cijeli dan ležim na kauču i igram se sa kćeri. Svakih 20 minuta ponavljaju se bolovi. I dalje sam uvjerena kako to nije to jer me ne bole križa. Predvečer stižemo doma, lagana večera, tuširanje pred odlazak na spavanje. Oko 20 sati bolovi kreću na svakih 10 minuta. Počinju me boliti i križa. Nešto iza 23 ponovno se tuširam i zovem sestru da me odveze na Sv.Duh. U bolnicu krećemo oko ponoći. Na izlazu iz kuće, još jednom se control freak budi u meni pa mužu prigovaram: «Kako si to robu stavio sušiti, sve će se zgužvati». Muž i sestra mi se smiju. Tijekom vožnje zezam se sa sestrom koja je ozbiljna i pomalo u strahu, možda zato što kao majka dvoje djece zna što me čeka. Stigavši u bolnicu slijedi standardna procedura. Uzimanje anamneze, pregled i ctg. «Vi ste potpuno zatvoreni, a ovo vam nisu pravi nego pripremni trudovi», mlada doktorica na prijemu šokirala me svojom izjavom. Kako onda tek bole pravi trudovi??? Ulovio me strah. «Ipak, zadržat ćemo vas tijekom noći u bolnici zbog rizika od prethodnog carskog». Oblačim piđamu, dajem sestri svoju odjeću i kratko se pozdravljamo. Ona je i dalje nekako zabrinuta, a ja ne kužim zašto. Dolazim u predrađaonu gdje leže još 4 cure, sestra mi pokazuje gdje je moj krevet. Legnem. Cijelo to vrijeme osjećam lagane trudove, ništa neizdrživo, mislim si kako ću se baš lijepo naspavati. Naravno da sam se prevarila. Tek što sam legla, počelo me stiskati sve jače. Gledam na sat i mjerim trudove svakih 10ak minuta. Ni druge cure ne mogu spavati jer imaju trudove, a iz rađaone se čuje svaki krik žena koje su upravo rađale. Usred noći u sobu nam ulazi mlada doktorica s prijema s izjavom: «A što vi tu čubite umjesto da spavate?». «Ova kao da je pala s Marsa pa ne zna zašto ne spavamo», komentira cura na krevetu pored.
Trudovi pred jutro postaju učestaliji. U 6 dolazi dežurna doktorica kojoj govorim da imam sve jače bolove. Pregled. «Gospođo vi ste se tijekom noći lijepo otvorili, 4 cm», kaže ona. Bila sam puna optimizma misleći kako će to sad krenuti i biti gotovo u roku par sati. Slijedi brijanje i klizma. Sad me već toliko boli da sam jedva došla do wc-a. Više ne mogu ležati, nastojim šetati ili sjediti tijekom truda. U 9 sati očajno boli, trudovi na 4 minute. Stiže dr. Ujević koji je dežuran taj dan. Kratko pročamo o tome kako me i prvi put porodio. Nešto iza 9 vode me u box. Zadovoljna sam što vidim da imaju stolac, a ne krevet. I tako se smjestim u neki polusjedeći položaj.
Do podneva su trudovi podnošljivi, stalno se dopisujem s mužem koji je ostao čuvati stariju kćer, i sa sestrom. Tada se sve skupa jako intenziviralo. Nastojim prodisati svaki trud, čini mi se kako uopće ne znam pravilno disati i samo si otežavam, iako sam danima prije doma vježbala. Oko 12 dolaze mi reći kako sam se otvorila samo još jedan cm i kako to ide prilično sporo. Izmedju trudova pokušavam poslati poruke mužu i sestri…..U 13 h me toliko boli da imam potrebu vrištati. Mislim da me cijela bolnica čuje. Stižu dr. Ujević, još jedna mlada liječnica i mladi liječnik, mislim specijalizanti. Morat će mi dati malo dripa (iako se to zbog prethodnog carskog baš ne preporuča) da bi se otvorila. Iako sam čula priče kako u rađaoni ne smiješ popiti niti kapi vode, doktori i sestre su mi cijelo vrijeme nosili vodu, mislim da sam popila taj dan barem tri litre. Negdje oko 14 sati dolaze mi reći kako drip baš i nije prodjelovao, otvorena sam 7 cm. I to je onaj dio s početka priče. Predlažu carski. Strava! I dalje strašno boli, dišem, spavam po par minuta izmedju trudova. U 16 sati ponovno dolazi delegacija: «Ipak ste se još malo otvorili, odustajemo od carskog i čekamo». Jupiii!. Predlažu da se okrenem malo na jedan pa na drugi bok što mi se čini mission impossible jer me tako još jače boli. Ipak pokušavam. Imam ogroman nagon za tiskanjem koji pokušavam suspregnuti. Opet vrištim. I gubim energiju potrebnu za izgon. Oko 17 h me dr. Ujević pregledava i zaključuje kako sam potpuno otvorena. Još moramo čekati da se glavica spusti. Zbog toga iznzistiraju da sam na boku. Boliiiii! Nešto nakon toga stiže nekoliko liječnika i primalja i kažu da porod može početi. Konačno mogu tiskati. Slijedećih sat vremena tiskatm pa radimo pauzu jer nemam dovoljno energije. «Hajde još samo malo, tiskaj snažno i broji do 10», bodri me primalja koja mi je cijelo vrijeme od velike pomoći. Jedan od starijih liječnika predlaže vakum. Ponovno mi pada mrak na oči jer sam čula grozne priče o vakumu. Srećom primalja kaže da bi ona da pokušamo još tiskati. U 18:10 nakon što sam skupila zadnji atom snage osjećam strašnu bol, tiskam, užasno peče i uspijevam!!!!!! Rodila se naša cura. Nema više boli. Podižem glavu i gledam kako joj režu pupčanu vrpcu. Čuje se slabašan plač. Vidi se na njoj da je jako izmučena. Nije u stanju prodisati pa joj daju kisik. Apgar 7/9. Stavljaju je na vagu i mjere. «Gospođo, beba je jako velika, 4650 grama i 54 cm. Zato je i trajalo tako dugo. Dobit će malo kisika, no ne brinite, bit će s njom sve u redu» Stavljaju mi je kratko na prsa i vode na odjel. Mene uspavljuju jer posteljica nije cijela izašla, a trebaju pregledati da nije pukao šav od carskog. Budim se nakon pola sata, malo je frka zbog mog stanja, tlak 80/40, puls 150. Dobivam infuziju i transfuziju. Mene to ništa ne brine jer znam da će sve biti ok. Važno da je naša velika cura dobro.
 |
|||
Odgovori s citatom
amama prvotno napisa
