Ja nikad nisam pozalila radi relativno male razlike medju djecom. Topim se dok ih gledam kako se zajedno igraju itd.
A i nitko mi ne moze reci da isti problem ne bi imala i da je razlika veca.
 |
|||
|
|
|||
Ja nikad nisam pozalila radi relativno male razlike medju djecom. Topim se dok ih gledam kako se zajedno igraju itd.
A i nitko mi ne moze reci da isti problem ne bi imala i da je razlika veca.
ovo i ja mislimZorana prvotno napisa
Ja nikad nisam pozalila radi relativno male razlike medju djecom. Topim se dok ih gledam kako se zajedno igraju itd.
A i nitko mi ne moze reci da isti problem ne bi imala i da je razlika veca.
Zorana, koliko sam shvatila, cicaju sve 3?
Dobro si shvatila
Iako, Zorka je to stvaaarno prorijedila. Ako i sisa, to valjda traje deset sekundi. Valjda mora barem formalno biti dio tima.
A i sto se toga tice sam zeznula sa Zorkom. Npr. Jasena je neka tri tjedna nakon Jeleninog rodjenja trazila da doji doslovno svakih deset minuta. Nocu se budila svako malo, bilo je stvarno naporno. Nekako sam uspjela to izdrzati i onda je sve sjelo na svoje mjesto. Sad doji eventualno dva puta dnevno nakratko.
A sa Zorkom....Zorku sam izbjegavala koliko sam mogla. Kad mi nije bilo naporno, pustila bi je. Kad nisam mogla, nisam je pustala da doji. I sad mi se cini da ona jos uvijek nastoji nadoknaditi to sto je tada propustila.
u svakom slučaju to mi je jako
i
bas razmisljam o ovoj temi...
...i sjetih se jednog razgovora s rod. djeteta od 1 god. kojeg su odlucili upisati u jaslice i njegovog brata za kojeg su trazili drugu skupinu...i sjecam se kako mi je promaklo pitati koliko je staro to starije dijete, ali po opisima sam zakljucila nekih 4-5 god (sve je bilo u onome - on mora, treba...nemoguc je...s njim je tesko...) i onda sok kad su rekli da to dijete je tek napunilo 2 god.
njihova ocekivanja su bila ocekivanja od starijeg brata, a ne od djeteta od 2 god.
ono sto su oni vidjeli i ono sto je dijete bilo je bilo u takvoj diskrepanci da se toga sjecam i danas.
kao majka jednog djeteta u majke jedinice i oca jedinca - mislim da je nuzno da se dese promjene u odnosima (u svim varijacijama), sigurno pomaze ako je rod. toga svjesAn i prihvati ih kao nesto normalno, a mozda je najveca caka shvatiti da je starije dijete puno vise od onog sto nosi sama titula - starije dijete.
i ne mislim da se s jednim djetetom moze manje/vise zafrknuti odgoj, to mi nema veze s brojem djece, to mi ima samo veze s odnosom, svaka razlika nosi svoje + i -. neki autori govore da se dijete psiholoski odvaja od majke s 5 god. tako da tu razliku navode kao neku granicu iznad koje se svako dijete odgaja vise kao jedinac nego kao dio viseclane obitelji.
Što se tiče razlike u dobi među djecom, nema tu pravila. Ne može se niti se treba sve isplanirati. Ima onakvih i onakvih obitelji i one mogu funkcionirati ili ne. Što se mene tiče, mislim da su u blagoj prednosti one obitelji u kojima je razlika među djecom manja. Takva je bila moja obitelj - s mlađim sestrama sam praktički vršnjakinja i dijelila sam s njima sve faze i sva iskustva odrastanja i života. Kada se radi o većoj razlici, djeca se mogu voljeti, ali se razilaze u fazama. Iskustveni dio njihovog bratskog odnosa ne može se mjeriti s onim braće i sestara koji sve dijele. Drago mi je i da je između moje djece mala razlike i već počinjem uviđati sve dobrobiti toga - s njima se može sve zajedno, jer imaju iste interese, a povezanost između njih rapidno raste.
Međutim, mislim da pri odlučivanju koliko će djece biti i kada će ona doći, glavnu riječ imaju roditelji. Roditelji su ti koji planiraju ili prihvaćaju obitelj, a ne djeca. Mislim da se ne treba bojati djece, imati neki strah da će sljedeće dijete koje dođe naštetiti razvoju prvog djeteta ili odnosima u obitelji. Tu može nastati samo dobrobit. Moj sin je stjecajem okolnosti 6 godina rastao kao jedinac i to se poznalo na njemu, ne samo u pozitivnom smislu. Sada sa zadovoljstvom gledam kako već ovih nekoliko zajedničkih tjedana briše neke crte u njegovom ponašanju koje sva nastojanja roditelja nisu mogla izbrisati. Osim toga, ja i dalje zadržavam 1/1 odnose. Nastojim sa svakim djetetom provoditi vrijeme 1/1 (i MM također), omogućiti im da sa mnom komuniciraju bez brata, odnosno sestre. To im je potrebno, a potrebno je i meni. Imati više djece ne znači neprekidne kolektivne odnose. Već je bilo rečeno u ovoj diskusiji da sa svakim djetetom imamo drugačije odnose, jer su oni različite osobe i interakcija nam je različita. Postavljalo se pitanje znači li to da jedno dijete volimo više, drugo manje no, s pozitivne strane gledano, to znači da odnos roditelj - dijete ostaje poseban, individualiziran.
kaze meni ova moja neki dan da ju svi gnjave da nagovori mm-a i mene na jos jedno dijete...i ja je pitam - i sto im ti tad kazes?Roditelji su ti koji planiraju ili prihvaćaju obitelj, a ne djeca.
a moja baba u malom - kazem im da ja nemam s tim nista, to je ionako nesto sto vas dvoje morate odluciti 8)
Zdenka2, super sročeno
Slažem se.
Kada sam ja čula za maminu trudnoću s bratom, reagirala sam kao a zakajin brat, iz razloga... čista sebičnost, nemam što pametnije za reći.
Pa na što bi to sličilo da su mene pitali bih li ja, ili ne?
Kada se danas te scene koju sam im priredila sjetim, mogu si samo misliti koliko je mamu boljelo srce. A primirila sam se i tako silno počela radovati bratu i to čim je prošao prvi šok, već sutradan.
necu se nadovezati ni na ciji post posebno, previse je toga...
potpisat cu zoranu u onom da s cetvrtim dodjes u nirvanu
slazem se s onima koji ne vole automatizam kod prebacivanja odgovornosti, posla i zaduzenja na starije, samo zato jer imaju mladju bracu. to je pitanje koje mene najjace izbacuje iz cipela kad nekog sretnemo, upuceno idi: a ti sad najvise pomazes mami?? a sta mi ima pomagat? ima dovoljno svojih obveza, jedva sam je "istrenirala" da nosi svoje papuce po kuci, odakle potreba i podrazumijevanje da ona radi moj posao? ja sam majka, ja sam nositeljica u kuci, poslovi i obveze su moji. promijeni i ona pelenu bebi, nosa je u marami i presvuce joj nesto - iskljucivo iz svog ceifa i iznimno rijetko u jako specificnim situacijama ako je ja zamolim (dobro dobro vagnem je li bas neophodno da to napravi...)
dalje, ja i dalje ne razumijem one koji pricaju o "potpunom davanju prvom djetetu" i "pravljenju velike razlike medju djecom da se prvi ne bi osjetio zakinutim" :/ mene stvarno zanima, bez ikakve zlobe, iskreno iz srca pitam - zasto uopce razmisljate o drugom djetetu ako osjecate da ce prvo biti zakinuto? mislite li zbilja da ce veca razlika ikako pomoci u tome da ovo prvo bude manje ili nikako zakinuto? gdje je ta magicna granica?
pitam to zato jer ja nikad, ali nikad nikad nikad nisam pomisljala u tim terminima. nikad nisam pomislila - eh, ida me ima potpuno i do kraja, narusit cu ravnotezu medju nama kad budem rodila drugo dijete... nikad ni nakon rodjenja drugog djeteta nisam pomislila da je neka ravnoteza medju nama narusena. guzva jest, pogotovo sada, kad ih ima cetvero, ali ja u sebi, u svojim kostima (i jajnicima
ok, mozda je (ako cemo brijati do kraja
i ono sto sam na pocetku spomenula da me pere griznja savjesti - cisto je fizicke provenijencije, nije metafizika
ps. ovo stigla ovako dugacko napisat jer danas ne kuham, ami spava, noa i leo su u vrticu (dolaze za deset minuta), a ida usisava svoju sobu. ne zato jer ima mladju bracu, nego zato jer ima osam godina i to joj spada u radne obveze
rakovi jedni!
btw, on sad vec ima troje, i ne bi me uopce cudilo da im se obitelj jos prosiri .
Da se samo mene pita, mi bismo već bili prošireni, ali MM odlučno drži pravo na svojih 50%.
litala,
Misliš ti kakvu knjigu izdavati, ili da lovam tvoje postove po Izazovima?
iskreno iz srca pitam - zasto uopce razmisljate o drugom djetetu ako osjecate da ce prvo biti zakinuto? mislite li zbilja da ce veca razlika ikako pomoci u tome da ovo prvo bude manje ili nikako zakinuto? gdje je ta magicna granica?
ja uopce nisam razmisljala o drugom djetetu sve dok sam osjecala da bi - realno - prvo moglo biti zakinuto. I uvijek sam si imala u glavi granicu od oko pet godina (flo je spominjala i neku teorijsku utemeljenost te granice), eto, zbog razno raznih izvanjskih stvari granica se razvukla na gotovo osam. A o tome kako i zasto vjerujem da će većom razlikom moje drugo dijete biti manje zakinuto sam pisala nekoliko postova ranije.
Najprije veliki
I ja stalno razmišljam o ovakvim stvarima, a ne uspijevam ni s kim razgovarati. Da li ću zakinuti prvo dijete zbog drugog, drugo zbog prvog, ili prvo zakidam (za brata ili sestru) odgađanjem drugog... nekad mi je bilo stvarno žao što je sam.. (kad je konačno krenuo u vrtić i prvi put se prehladio, pitao je da li mogu djeca iz vrtića doći k nama doma :/ )
Kad sam se bila odlučila za drugo, morala sam nakratko ipak odgoditi drugu trudnoću i tada sam plakala kao da mi je netko rekao da drugog neće ni biti...
Sad kad čekam drugo, toliko sam se zalijepila za starije, stalno ga grlim, tjera mi suze na oči sa svakim svojim biserom...Imam osjećaj da već zakidam bebu u trbuhu jer ne mislim o njoj ni približno kao što sam mislila u prvoj trudnoći. Muči me da li ću s mlađim djetetom biti tako povezana...
I naravno, svjesna sam da će se moje vrijeme i pažnja prepoloviti, i da me ni jedno od njih neće moći imati koliko me imao stariji. Kažu da mlađem djetetu tu podijeljenost uvelike nadoknađuje prisustvo brata ili sestre od početka...stvarno se nadam da je tako...
Sin mi je skroz smiješan sad, neke dane pjeva bebi kroz trbuh, nekad glumi da on ima trbuh, a jučer je rekao da i on ide natrag u trbuh pa mi se sklupčao u krilu
Inače, što se tiče roditelja, ja sam svoja razmišljanja zaokružila prihvaćanjem da su napravili najbolje što su znali, uz puno ljubavi i truda, ispali smo ok, bez većih trauma, iako dosta različiti, a trudim se ne ponavljati neke lošije obrasce koje sam uspjela identificirati. Čak to tako kažem mami kad ona počne lamentirati da je možda pogriješila sa mnom ili bratom davne sedamdeset i neke...I dala sam joj knjigu Žene koje pretjerano razmišljaju...Potrebno je osvijestiti neke stvari u životu, ali ja se trudim prekinuti neka pretjerana a neproduktivna razmišljanja koja su mi u stanju doslovno blokirati normalno funkcioniranje..(ne kažem to u smislu da su ovakva razmišljanja pretjerana, jer ne bi bio ovakav topic da nemaju itekako smisla, nego sam se ja naime u stanju dovesti na rub bolesti pretresanjem nekih stvari u svojoj glavi)
Veliki pozdrav svima. Super tema. Baš ono što mi je u ovom trenutku trebalo.
Naime za nekoliko mjeseci ni moj Marko neće više jedinac i ne prođe ni dan a da u svojoj glavi ne vrtim sve te dileme o kojima pišete. Već sam pomislila da sam skroz luda i opterećena, a sad vidim da nas ima još (mnogo).
Moram priznati da me sve pročitano s jedne strane još više izbezumilo, a s druge dalo snage da pokušam napraviti najbolje što u tom trenutku budem mogla. :D
činjenica je da ti nikad neće biti kao u prvoj trudnoći- svi te maze, paze,...Imam osjećaj da već zakidam bebu u trbuhu jer ne mislim o njoj ni približno kao što sam mislila u prvoj trudnoći. Muči me da li ću s mlađim djetetom biti tako povezana...
drugi put već imaš starije dijete koje te treba jednako
ali nemoj se zbog toga osjećati loše
ja sam se isto bojala hoću li s drugim djetetom imati to što imam s Lanom. Možda ne- ali imam nešto drugo, možda drukčije ali isto tako posebno- jer i ona je potpuno druga osoba!
Obje su pomalo ljubomorne- mislim da to nije rezervirano samo za starije dijete. Iako se J. naučila od početka na Lanu, ima trenutaka kad ona želi biti sama u mom krilu i maziti se. I to mi je normalno- volimo taj odnos 1 na 1.
A Jelena (mlađa) zaista obožava Lanu
Zaista sam sretna što smo se odlučili imati drugo dijete, bez obzira što je po nekima razlika mala.
znaju se ponekad zaigrati same, kratko doduše, jer je J. još mala
Jutros ih gledam kako spavaju skupa u krevetu, Lana naslonila glavu kraj sekice i taj osjećaj...ništa ga ne može nadmašiti
e da, čujte ovo. imama brata i sestru, dakle troje
mama ostala sama s nama
jednom smo nas troje razgovarali o maminom odnosu s nama, sa svakim posebno i došli do zaključka da je cijeli život svako od nas imao osjećaj da mama baš njega najviše voli
mama to naravno nikad nije rekla niti bilo čime pokazala nego je sa svakim od nas imala jedinstven, poseban odnos
tako- ne bojte se da nećete postignuti bliskost ili imati odličan odnos bilo s mlađim ili starijim nakon rođenja mlađeg
mislim da je to možda samo faza, super da je zorana otvorila ovu temu da se malo preispitamo i izjadamo.
ja isto znam imati grižnju savjesti zbog koječega.nije dobro da se roditelj baš non stop preispituje i optrećuje da ne čini dobro.
ponekad valjda možemo- to znači da samo želimo svojoj djeci pružiti najbolje
nisam se valjda sad upetljala...
i mi smo prosli vrlo teske krize od kada je m. dobila bracu.
m. je jako zahtjevna djevojcica koja je bila navikla da sve moze dobiti. vec kao beba bila je izuzetno osjetljiva i sad vidim da mi u biti nismo bili u stanju postavili cvrste granice. to je doslo na vidjelo tek kad se rodio d. (razlika medju njima je 2,5 godine). i bilo je svega. i bilo nam je tesko. i cak smo trazili i pomoc strucnjaka. da ne duljim...sada d. ima vec godinu dana, m. je od jeseni krenula u vrtic i krasno se adaptirala i stvari pomalo dolaze na svoje mjesto. jucer ugledam m. kako gladi bracu po kosi i govori mu: "bracek, jako te volim. ti si moja najbolja prijateljica..."
eto, sto reci
litala
meni je naj naj NAJ ljepse kad se njih cetvero ide pomaziti. nekako imaju taj coporativni instinkt i kad na brzaka zamolim djevojcice da mi pripaze malog na krevetu dok trknem po cistu robicu usred presvlacenja, vratim se i vidim i bebu i sina i obje kcerkice di se skakljaju, grle i zvrgolje li zvrgolje)
aaaaaaaaaaaa, našla sam vas 8)
elem, i meni je tu mjesto već neko vrijeme samo što izazove ne čitam jer znam da ću tako ovoriti pandorinu kutiju. i otvorila sam...
neva puni 4 mjeseca, a lada će uskoro 4 godine. sve ovo o čemu pišete proživljavam vrlo intenzivno i upravo sam danas razmišljala o nekoj terapiji. vidim da bi mogli dobiti popust ako se prijavimo čoporativno
upravo sam shvatila da me lada proglasila svojom prijateljicom nedugo nakon što se neva rodila. i sad, kad god je konfliktna situacija na vidiku ona provjerava: "mama, jesi ti moja prijateljica?" kao da me tako želi podsjetiti na našu povezanost na koju i u konfliktu moramo paziti i ne povrijediti je
ne znam, mene prati osjećaj da smo dolaskom neve izgubile jednu malu, tanku nit naše povezanosti za koju znamo samo nas dvije. dogodio se neki mali rastanak od nečega što je bilo samo naše. baš kao dvije prijateljice koje su dijelile nešto posebno, a onda je to posebno dolaskom treće nestalo. gledam je i osjećam sažaljenje i strah me da ne skuži. strah me da ne osjeti koliko mi je njezino jutarnje sisanje (još jedini trag naše posebne veze) iritantno i odbojno. strah me njenog pogleda dok se rastapam nad nevinim gugutanjem. strah me onoga što čuje, a čega ja nisam svjesna, strah me da je gubim
Ta tvoja zadnja recenica me bas pogodila. Isto se osjecam.
I ne mogu vjerovati da sam se prije znala pitati hocu li iti jedno dijete moci voljeti kao nju, a sada smisljam nacine kako da vratim to sto smo prije imali.
meni se ponekad čini kao da je moram neko vrijeme pozorno promatrati, koncentrirati se na nju, loviti signale koje odašilja, pa da se prisjetim koliko je volim, koliko mi znači i koliko je to nešto što smo imale nas dvije unikatno...ali i nepovratno
još smo se danas posvađale pa mi je guilt trip žešći nego inače.
I ja sam danas opet imala THE situaciju. Svi nervozni, umorni i pospani. I Jasena napokon zaspe. Zorka po obicaju jos uvijek budna, svake dvije minute ustaje. Pa usput place jer ne moze zaspati. I slag na kraju: ja se izgalamim jer mi je kao stvarno vise dosta... :/Nekad mi stvarno nije jasno ZASTO se ne mogu kontrolirati onda kad bi trebala.
jer si i ti covjekNekad mi stvarno nije jasno ZASTO se ne mogu kontrolirati onda kad bi trebala
Sve se vrtim oko ove teme!Napišem nešto pa obrišem i tako nekoliko puta!Evo sad imam malo vremena pa da nešto i ja kažem.
Ja imam četiri dušice-M. je najstarija sad je već cura od 18 g.nakon tri g. poslije nje stigao je J. koji sad ima 15,pa D. koji ima 14 i na kraju mali R. kojem je sad 3.
I ja sam poslije ćeri mislila kako ću sad moć imat sa J. taj blizak odnos kao sa M.Ali kako je vrijeme prolazilo taj odnos koji sam imala sa kćeri jednostavno se udvostručio-duplao se i malo pomalo dijelio sa J.Poslije sa D. i na kraju sa R.Kad imate četvero i više djece morate imat i četiri puta više vremena za svakog od njih-jer svako je posebno svakog vidim i gledam istim očima ali slušam i procjenjujem drgačijim osjećajima.
Jer nijednom ne odgovara ista pažnja-neko želi više nježnosti,nekom paše više ozbiljnih razgovora jedno je još u fazi igre i maženja-ali svakom kroz sve to treba puuuno ljubavi i samo njihovog vremena.Ne mislim da sam nekom od njih nešto oduzela ili uskratila-samo sam nesebično SEBE dijelila i pokušavala to isto naučit i njih sve četvero.Jer dijeleći ljubav na naše najdraže ona se ne gubi ona se uvećava i postaje plemenitija i snaži nas i vraća nam se u onom broju koliko smo je puta podijelili!Baš nedavno pitam djecu dali bi voljeli da su jedinci-da sam samo njihova,da ni skim ne dijele moju pažnju i sve ono što bi imali da su sami-gledaju me u čudu pa mi kaže moja kći"Mama ne plaši se!Kad odrastemo možemo s ponosom reć imali smo najbolju mamu na svijetu!"
Sandra, post ti je stvarno prekrasan i ohrabrujući.
Kad to što si ti napisala sagledam iz pozicije djeteta- sebe kao djeteta koje ima i brata i sestru, moram reći da si u pravu.
Mi smo živjeli samo s mamom, tata je umro dok smo bili mali i mama zaista noje mogla uz troje djece, posao i kućanske poslove biti satima posvećena svakome od nas.
ALI NIKADA nisam poželjela da sam jedinica- moji sestra i brat su moje bogatstvo- i obitelj i prijatelji.
I zato sam sretna što imam dvoje djece i želim uživati u njima i ne se više gristi jesam li im dovoljno dala jer stvarno ima dajem cijelu SEBE
Moj stariji patuljak je jutros izletio iz sobe...onako sav topao, raskuštran i još snen...samo me sa smiješkom okrznuo i prošao..."Braco?"...i s veeeelikim upitnikom krenuo u potragu.
...i bez obzira što me nema cijelu nisam mu više centar svemira...
Popodne smo skakali po krevetu, stariji glumi da je na trampolinu, mlađi ga (iako se tek osovio na noge) uspješno oponaša...to grcanje, ta vriska...ponos.
...rađa se nova ljubav
Da pergola!Upravo sam to htjela dočarati i ja!Onaj pogled na njih dok usnuli leže njih troje,zabrundani i samo im vrh kose viri ispod pokrivača-i mali moj R. koji još spava s nama i polusnen pita"Mogu spavat s D.On piča o medi Zvki".Ne mogu nekad potisnut neku šašavu tugu da će jednom svih četvero otić svojim putem i kuća će ostat tako tiha i prazna bez njih!Ali i to je ljepota života.
Mogu samo potpisati Anci, stvarno prekrasno.
Ovdje ima zaista prekrasnih postova.
Topic se razvio na puno tema:
- odnosi braće i sestara (-b) u odnosu na razliku u dobi
- element "uskraćivanja" prilikom dolaska drugog djeteta
- odnos majke i jednog od djeteta - najstarijeg (to je ustvari bila tema topica koji se razgranao).
- doživljaj starijeg DJETETA na dolazak braće/sestara
- doživljaj MAJKE na starije dijete prilikom dolaska b/s
itd......
Sitne su to nijanse, ali ipak sasvim, sasvim različite teme....
good point, anita.
Čitajući vas preispitujem i ja sebe, stariji sin me stvarno imao u potpunosti, od dojenja do dvije godine, spavanja u našem krevetu, bio je prava maza pun nekog senzibiliteta, onako bio je potpuno samo moj (MM baš i nije puno doživljavao), ali bez obzira na to kada smo odlučili ići na drugo dijete nikada to nisam doživljavala kao da ću zakinuti njega, baš suprotno kao da ću mu dati nešto, njegovu seku i pošto je uvijek bio društven razmišljala sam kako ne samo da i ja želim da on ima nekoga s kim bi se igrao nego sam smatrala normalnim da i on želi društvo......
Na početku to baš i nije bilo tako ali znala sam da je to zato jer je ipak svu moju 100 % pažnju sada ipak morao podijeliti i sa još jednim bićem i naravno da mu je to teško palo, to mi je bilo razumljivo, znala sam, to razdoblje mora proći a sada znam a zna i on a i seka da smo svi na dobitku, toliko se vole njih dvoje da mi je to najveći dar koji sam mogla dobiti u ovom životu.......
A istina je kada se ona rodila, kada je došao u bolnicu više ga nisam gledala istim očima, kao da je odjednom narastao, kao da više nije moja beba.....Mislim da je tada moje srce jednostavno otvorilo još jedno novo mjesto za novu bebicu a meni se činilo kao da se ispraznilo (prema sinu).......
Ne, za sina je to mjesto u mom srcu i dalje isto, samo sam shvatila da nisam više SAMO njegova nego nas je sada troje (odnosno četvero sa MM).
I ajmo reč tu nedoumicu, da li [/i]grižnju savjest ne znam ni sama koju sve mi imamo zaboravim kada vidim njih dvoje ujutro probuđene kako se grle i maze, kako on njoj tepa i govori da ju voli........Ah srce mi se naglo poveča od topline............
imam jedno dijete, neko vrijeme sam mislila od 2. ali sam bila nesigurna
a ni okolnosti mi nisu išle na ruku
ali sve vrijeme me nekako kopalo, ne tako želja za 2. djetetom
koliko tuga da Vanja neće imati nikog svog kad nas ne bude
ali čitajući ovu temu, a rijetko koju sam tako pažljivo čitala
donjela sam odluku i prodala moja ljubljena PP kolica
Aleksandra,meni je baš tužno to što si napisala.Pa nemoj na temelju nekoliko žena donositi tako važne odluke i uskratiti sebe i svoje dijete za nešto predivno i nevjerojatno kao što je biti mama više djece.
Možda bi bilo dobro otvoriti temu u kojoj ćemo pisati o pozitivnim stranama,o ogromnoj i višestrukoj dobrobiti većih obitelji i za roditelje i za djecu da se ovakve stvari ne dešavaju
a70v,i Marko ostaje jedinAC.
Ne toliko zbog ovog topica nego zbog toga što ja sebe jako dobro poznam.
i smatram da je bolje biti prosječna mama jednom djetetu ( kao ja ) nego loša majka 2 djece ( kakva bih bila da ih imam 2)...............
i da se ne bi netko zakačio za moje riječi, jer je očito nešto divlje u zraku na forumu, ja govorim o SEBI a ne generaliziram.
Ovako nekako i ja razmišljam
Jednostavno mislim da nisam sposobna biti mama još jednom djetetu , ni fizički ni psihički
A ne kažem da ne bi voljela
Znam da nije to tema,ali baš zavidim kad čitam sve one potpise sa po 2,3,4 djece....
Već sam htjela otvoriti temu ali ne znam da li bi me ljudi shvatili o čemu pišem i što me muči,i pogotovo da li tome ima "lijeka" !
ja sam imala dvojbe, ali sam ih riješila sama sa sobom....
nitko me ne može bolje poznavati od mene same.
čak me više ni nerviraju uleti sa strane...kad će drugo ?
a sad jednu curicu .....
ja na to sve
E vidiš,to si dobro rekla-najteže mi je samoj sa sobom,ne nerviraju me posebno pitanja "a kad će drugo" već jednostavno ne mogu dokučiti zašto imam neku kočnicu u mozgu,jer u srcu je nemam.ja sam imala dvojbe, ali sam ih riješila sama sa sobom....
nitko me ne može bolje poznavati od mene same.
čak me više ni nerviraju uleti sa strane...kad će drugo ?
a sad jednu curicu .....
ja na to sve
A da ne govorim da bi mm htio još barem jedno dijete.
Ja vas čitam... i niti jedna rečenica mi zapravo nije loša
Sve su me dirnule i sve mi govore koliko je divno biti mama. Jednom, dvoje ili više djece. Svejedno.
Par puta ste me rasplakale, par puta nasmijale. ALi sam se u mnogim situacijama prepoznala a u mnogima sam iščitala što me čeka.
I super sam sretna
U redu ako ste toliko sigurne u svoje odluke,to su ipak preintimne stvari i svatko zna najbolje za sebe.Mada se nikako ne slažem sa rečenicama tipa "Ja nebi bila dobra mama dvoje ili više djece", jednostavno zato što to ne znate i ne možete znati. Ali u čitavoj ovoj priči mi je glupo oblikovati svoj život i donositi odluke o broju djece na temelju pet žena koje se možda nisu najbolje snašle u određenim situacijama ili samo trenutno prolaze kroz nekakve teže faze ili bilo što drugo.Uostalom,na ovom forumu ima toliko nas višestrukih mama koje bi mogle napisati čitav roman o pozitivnim stranama svega,o najljepšim i najdubljim osjećajima koje višetruko roditeljstvo nosi ali se ne javljamo jer je tema nešto sasvim drugo,javile su se samo one koje su imale ili imaju određenih problema.
ja sam i prije ove teme imala jasnu odluku.
ja jako dobro znam kakva sam. i koliko sebe mogu dati. ti si drugačijai sve 5.
sad začatavamo temu, ali kako kaže maria71 poznajem sebe
bar sam do poroda mislila da se poznajem
pa sam rodila, pa me puknula PPD, pa sam 1 mjesec plakala, bila svijesna da radim štetu i djetetu i sebi, ali nisam mogla drugačije, samo sam se trudila da plačem kad mi dijete nije na rukama, kad bi nju išla uzeti trudila sam se smijati jer mi je bila grozna pomisao da me dijete gleda takvu, pa me je prala krivnja da nisam vesela s njom, pa me je to bacalo u još veći bed
i dugo, dugo je trebalo da se uspostavi neka ravnoteža
i nemam hrabrosti tu ravnotežu narušiti
a poznavajući sebe i moju disfunkcionalnu obitelj to bi se dogodilo
a platila bi Vanja
a70v
Ja nisam znala ni kakva ću mama biti svojoj prvoj kćeri pa me ništa nije moglo spriječiti u tome da je želim imati. Tako i drugo. Željela sam ih obje. Nisam znala kako će biti. Ima i težih stvari, ali nadasve je predivno, a na ovo
mogu samo staviti veliki potpis!Uostalom,na ovom forumu ima toliko nas višestrukih mama koje bi mogle napisati čitav roman o pozitivnim stranama svega,o najljepšim i najdubljim osjećajima koje višetruko roditeljstvo nosi ali se ne javljamo jer je tema nešto sasvim drugo,javile su se samo one koje su imale ili imaju određenih problema.
Pa te se dvije stvari - "moći napisati roman o pozitivnim stranama" i "imanje određenih problema" uopce ne isključuju, naprotiv, to su dvije strane iste medalje. Svi roditelji imaju "određenih problema" i istodobno bi svi mogli "napisati roman o pozitivnim stranama". Što se tiče Zorane i Anite-AZ, čini mi se da bi upravo njihovi romani o ljepotama roditeljstva bili među naduljima i najljepšima.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom