http://www.jutarnji.hr/kultura_i_ziv...meni,102573.jl
anchie76 editirala naslov
 |
|||
|
|
|||
Brine li vas nepismenost gimnazijalaca?
http://www.jutarnji.hr/kultura_i_ziv...meni,102573.jl
anchie76 editirala naslov
:shock: grozno
i očito govori puno o našem školstvu
i to su vjerovatno sve odlikaši, bar osnovnoškolski :/
Kad nitko nis ne cita.
:shock:Neki su umjesto pojma Slavonija sa Srijemom, napisali Slavonija sa Sljemenom
Stavila bih onog smajlića koji umire od smijeha, ali mi je neugodno, ovo je više za plakati. :/
katastrofa, ali ovo je pitanje zemljopisa, kulture, povijesti, kućnog odgoja....TeddyBearz prvotno napisa
a ne toliko pravopisa
Učenici koji slušaju tako opsežan program poput gimnazijalaca moraju biti nepismeni - upozorava Srećko Listeš. Dodaje kako je problem u tome što se nastava hrvatskoga jezika u gimnazijama odvija četiri sata tjedno, a program je sastavljen za fond od pet sati. Profesori pak zbog bivšega nadzora misle da sve moraju odraditi.
U drugom razredu gimnazije učenici toliko toga čitaju, od Gundulića i Dantea do Voltairea. To su sve vrhovi hrvatske i europske književnosti i kulture, no definitivno je previše djela kojima se posvećuje pažnja pa se ne stigne ništa raditi na usmenoj i pismenoj komunikaciji - upozorava Listeš. Njegov je stav da se zbog tako opširnog programa škola pretvorila u internet: daje mnogo informacija, a ne daje znanje.
ovaj dio je trebalo boldati u članku...
svi toliko toga trebaju učiti napamet - da slušanje doista dolazi u šesnaesti plan, a ne u prvi.
osim toga, vrlo često se usmeno odgovaranje zamjenjuje pisanjem testova, tako da se verbalne sposobnosti guše u startu.
dame i gospoda bi se malo trebali zamisliti o tome što djeca dobivaju od njih kao predlagača programa (a i dobrog dijela profesora koji taj program trebaju prenesti učenicima) - kad učenici tako malo mogu pokazati.
O da, to definitivno.katastrofa, ali ovo je pitanje zemljopisa, kulture, povijesti, kućnog odgoja....
a ne toliko pravopisa
preopširan program...
i uglavnom potpis pod sorcie
Ovo je sramotno za školski sustav, ali ne samo za njega. Problem nepismenosti (jer za mene čovjek koji ne piše gramatički ispravno jest nepismen) je u nečitanju, neispravljanju pravopisnih pogrešaka tijekom cijelog školovanja te u kvaliteti nastave hrvatskog jezika.
U srednjoj školi sam imala 19 predmeta i istovremeno išla u glazbenu. Preopterećenost nije razlog nepismenosti: i danas u tekstu prvo primijetim gramatički nepravilno napisane rečenice, a sve zahvaljujući profesorici hrvatskog od 5. do 8. razreda koja je inzistirala na pravopisu. Hvala joj.
Čitam nećakove bilježnice iz srednje škole (odlikaš u gimnaziji). Iz većine predmeta ima bilježnice koje su sve prije nego uredne, a u njima je toliko gramatičkih grešaka da mi dođe muka. Očito je da ih profesori nikad ne pregledavaju ili je problem i u tome što jedan prof. kemije ni sam ne zna dobro pravopis pa te greške ni ne vidi.
Svojedobno sam čitala neke stručne radove ljudi koji su na polju medicine i kemije zaista postigli vrhunac. U svima njima bilo je puno pravopisnih pogrešaka. Sve se to može izbjeći ako se temelji gramatike doooobro udare u osnovnoj školi, a umjesto morfologije, fonetike i ostalog u srednjoj na satu malo više ponavlja gramatika.
Također, djeca nam ne znaju govoriti. Uvesti govorništvo kao predmet mislim da ne bi bilo na odmet jer su nam uzalud podaci koje imamo ako ih ne znamo iznijeti na jedan zadovoljavajući način.
Uglavnom se slažem sa sorciere, ali bih dodala još nešto: premalo pažnje učenju jezika (što uključuje i pravopis) se daje u osnovnoj školi.
Većina osnovaca dolazi u srednju školu s vrlo slabim poznavanjem pravopisa i osnovnih jezičnih pojmova, koje su trebali savladati u osnovnoj školi. A kako školovanje napreduje, tako su rupe u znanju sve veće.
Koji je razlog tome, ne znam (zapravo, imam svoje mišljenje, ali nije za javni forum)
O preopširnom programu ne bih... ovom prilikom. Činjenica da od toliko gradiva više ne stignu ni čitati kako spada. Pogotovo se to odnosi na gradivo prvog i drugog razreda koje je za 15-godišnjake naprosto dosadno i zamorno.
ja se tome ni malo ne cudim kad po forumima vidim da smo i mi sami nepismeni - odite na neki uciteljski forum i sve ce vam odma biti jasno - pravopisnih i gramatickih gresaka vise nego na rodinom forumu
a od nas bi djeca to trebala naucit
ja bih dodala jos samo da je hrvatski jezik grozno grozno tezak, a gramatika i pravopis puni iznimaka koje se doslovce ne mogu nauciti napamet. u engleskom je to puuuuno jednostavnije rijeseno i od mnogih pravila jednostavno nema odstupanja, dok u hrvatskom .... :/ . jadna djeca koja to u cetiri godine srednje skole moraju izuciti. bome im nije lako.
inace, postoji inicijativa da se "tvrdo" i "meko" c izbace iz uporabe i koristi nesto izmedju (ionako je dokazano da VECINA hrvatskih govornika ovo ne razlikuje), isto za refleks jata (ije/je/e), isto za dz i d ....
Ne moraju ga izučiti u četiri godine srednje škole. Hrvatski je jezik kojim velika većina naših učenika govori od rođenja, a osnove gramatike i pravopisa usvajaju se od samog početka, u svakom slučaju, u osnovnoj školi.
U srednjoj bi se znanje jezika zapravo trebalo samo sistematizirati. Ali situacija nije takva, iz više razloga.
Jedan od njih je sigurno i ovaj:
Da samo znate koliko ima polupismenih na doktorskom studiju... dođe mi slabo kad moram ispravljati gramatičke pogreške koje su trebali iskorijeniti u osnovnoj školi.
Vjerujem ti. Čitala sam takve radove i to ljudi koje izrazito poštujem i smatram ih stručnjacima na polju medicine. Nažalost, nakon pročitanoga nekako su mi malo pali u očima.
Ovo što kaže Hana_Sara... Hrvatski se uči 8+4 godine. To je zaista dovoljno za savladavanje materinjeg jezika tako da se ne slažem s tim da većina ljudi piše pogrešno i nisam za promjene. Čitanjem od najranije dobi se može puno postići. Gledam M. koja stvarno puno čita od svoje 4. godine. Savršeno točno zna napisati upravni govor, uklopljenu rečenicu, ije i je, č i ć i to od 1. razreda. Sve to nije naučila u školi nego čitajući.
Jedno je pisati u slengu kao što se to radi po forumima ili upotrebljavati sleng u pisanim radovima da se dočara lik ili atmosfera, ali mene stvarno smeta kad vidim da netko u ozbiljnom tekstu radi greške koje ne bih tolerirala ni učenicima nižih razreda osnovne škole. Netko je tu već u nekoj temi pokušao ispravljati nekoga, ali nije naišao na odobravanje. Smatram da bi se itekako trebalo ispravljati greške.
Kako god-pisati kao nacija ne znamo. Hajmo početi od svog "dvorišta" i naučiti djecu da obraćaju pažnju na ono što pišu. Gledam SMS-ove koje M. izmjenjuje s prijateljicama. Samo ona i još jedna curica pišu gramatički pravilno. Za to ne treba više truda nego za napisati nepravilno, a tako lijepo izgleda.
da, treba podilaziti nepismenima
ja bih uvela još tisuću novih pravila i svaki prijemni bi imao hrvatski jezik s književnošću.
pa moja struka ne bi pisala "blagavaonica", "kupaona" ili "loggia"
a i da ne spominjem da svi sa čakavskog govornog područja jako dobro znaju razliku između č i ć
ma kakvo podilazenje, ali nije li svrha jezika da on sluzi nama, a ne da se mi borimo s njim kao s vjetrenjacama?
da, treba podilaziti nepismenima
ja bih uvela još tisuću novih pravila i svaki prijemni bi imao hrvatski jezik s književnošću.
pa moja struka ne bi pisala "blagavaonica", "kupaona" ili "loggia"
istini za volju, jako je puno nedorecenosti, nedosljednosti i nejasnoca u nasem pravopisu ( da ne spominjemo da izmijenjena verzija izlazi svake druge godine). za usporedbu, koliko je samo jasan i sustavan Oxfordski rjecnik!
ma kakva borba s vjetrenjačama :shock:
imamo predivan jezik kojeg treba čuvati i njegovati, a ne ga sakatiti!
U potpunosti se slazem.
Dok god ima hrvatskog jezika, ima i Hrvata.
Da ne bi bilo zabune ,ja sam pripadnica nacionalne manjine
ma čekaj malo...
kako naučiti nekoga nešto ako će ti taj sutra doc i uperit pistolj u glavu (karikiram) i reč: "daj pet ili pucam..."
kako naučiti gimnazijalce nećemu kad su to uglavnom djeca iz dobrosotjećih obitelji i kad ga ideš ispitati prvo ti kaže: "znaš li ti ko je meni tata..."
ja se trudim u vrtiću djecu naučiti nekim osnovnim stvarima koje trebaju znati i ponijeti iz vrtića pa je to jedna ogromna borba jer su djeca danas postala vrlo "čudna" imaju drugačije poglede na život i svijet koji ih okružuje
meni je u interesu da moj XY zna sam obuti papučice i da se snalazi s nekim osnovnim radnjama obuvanja/skidanja papučica, oblačenja jakne/spremanja jakne na vješalicu...
ali šta napraviti kad ti jedno tako predškolsko dijete dođe i kaže..."Pa meni će to mama radit, ja ti to neću sam...."
tako je uglavnom i sa školom...
šta će njemu lijep i čitak rukopis kad kompjuter savršeno mijenja fontove i čini krasopise od napisanog
šta će njemu pravopis kad uzme opciju Gramatičke pogreške u wordu i sve mu je tip-top
možda sam u krvu...daj bože da jesam i molim ispravite me ako griješim...
u moje školsko vrijeme je opseg gradiva bio puno veći nego danas, čitalo se...oooooooooo itekako se čitalo...od Dantea, Baccioa, Pterarce, Krleže, Kovačića....
učilo se ajme...i usudi se reč:"nisam naučio..."
danas je to uzrečica svakog drugog srednjoškolca ali i osnovnoškolca...
eto zahvaljujići tastaturi i brzom letu prstiju i ja sam nepismena
sad ću kao broj 1, ali nekad je bilo drugačije
nastavnici i profesori su bili stroži i nije bilo kao danas da svi iz svega moraju imati 5
danas je profesor iz straha nekad prisiljen dati nezasluženu ocjenu
sačuvaj Bože dati 1, odmah roditelji trče u školu
mislim da je dio problema u tome
ne sve, ali dio
sjećam se profesorice hrvatskog iz srednje škole, prof. Starčević Dušanka
ona nikad nije viknula
ali svi smo se je bojali, na način da te je bilo jednostavno sram doći da nisi pročitao lektiru, a nije bilo teorije da te ne skuži
a čitali smo puuuno, 1 tjedan Ana Karenjina, već idući Zločin i kazna...
i moglo se, bilo je teško, ali se moglo
i svaka sekunda sata je bila ispunjena
znala sam gramatiku i pravopis savršeno
kad pročitam neki svoj sastav, lektiru iz tog doba, divim se sebi, ne mogu vjerovati da sam to ja napisala
i imala sam 4, rijetko tko je imao 5, i nitko to nije smatrao spornim
a sad mi je problem napisati čestitiku
i nažalost, spadam među one polupismene s faksom, što od ljenosti, što od nemara, što od nedostatka vremena
sad sam zabrijala, ali i to je samo odraz društva u kojem živimo
a smijali smo se amerikancima kako su neobrazovani
a sad žudimo da bi bili isti kao oni
neka ostane č i ć, bez njih hrvatski više ne bi bio isti
meni se nekako čini da osim čitanja i školstva tu postoji i izvjesni talent, odnosno sluh za jezik.
primijetila sam, recimo, da dalmatinci vrlo često ratuju s pravilnim pisanjem slova č i ć.
u linkanom članku nije riječ samo o nepismenosti već o nedostatku opće kulture - što je još poraznije.
Apricot, sun, marta, maria71, potpis.
Ne budemo li čuvali bogatstvo svog jezika neće proći dugo prije negoli prevlada sms jezik i ono slavno kuiš mislim ono! i slične jezične bravuroze. Č i ć čuju svi osim Zagoraca, njima to mogu oprostiti, ali samo u dijalektalnom govoru, u standardu i pisanju nipošto.
I ja potpisujem.
Pripadam skupini onih koji ne čuju č i ć (dubrovačko područje). U pisanom tekstu nikad ne griješim zahvaljujući mojoj učiteljici, nastavnici od petog do osmog razreda, gimnazijiskoj profesorici (moram li napomenuti, omraženoj od većine učenika) i bezbroj pročitanih knjiga. A uopće nisam društveno-humanističkog usmjerenja.
vidi ovo Sun:
http://www.vjesnik.com/html/2000/11/....asp?r=kul&c=6
u potpunosti se slazem sa profesorom Skaricem.
ja se slažem jedino sa onim djelom gdje govori kako je dobro da se očuvaju dijalekti. ostalo mi je se
Sun, zasto? Argumentiraj zasto to sto pise mislis da nije ok.
meni se ne sviđa
ne može se isto pisati i izgovarati čekić i kuća
to je bogatstvo jezika
Ne moze, ali zar nije istina da su tadasnji hrv. lingvisti bili sljedbenici V. Karadzica?
ne kužim kakve to ima veze
to je bilo onda
a VK je za jezik napravio puno, za srpski, ali su hrvati dobre stvari preuzeli
da su ljudi pametni da u preuzimaju dobre stvari od drugih sve bi bilo lijepše
Pa ima veze utoliko sto se puno toga jednostavno preuzelo. Pa se, reciprocno tome, moze zaista i postaviti pitanje tipa koliko je nesto prikladno hrvatskom jeziku i ljudima koji zive na podrucju Hrvatske.
sad možemo reći da su hrvatski i srpski isti jezici
što u svojoj osnovi jesu
sa nekim razlikama
ali č i ć se jednako koriste
i kako misliš preuzelo?
hrvati su tako govorili i prije VK, samo je on to opisao a hrvatski jezikoslovci preuzeli
Da, to ustvari zelim reci. Da su to u osnovi isti jezici.
Kad sam rekla preuzelo, mislila sam na ovo sto si napisala, preuzimanje od Vuka.
Ta dva glasa, tj. slova se koriste i u hrv. i u srpskoj varijanti, ali u ovom tekstu se stavlja u pitanje "prirodnost" razdvajanja tih dvaju glasova u mnogim krajevima Hrvatske.
Škarić se referira na djecu govoreći o tome...
Djeca, ipak, prije nauče govoriti, a tek onda pisati.
I sasvim sigurno, ne izgovaraju podjednako čavao i kuću.
Pisanje dolazi tek kasnije.
I to, najčešće, zrcalmo.
Pa da svi onda počnemo pisati "u ogledalu".
Smislili su miksere, liftove, aute s automatskim mjenjačem, daljinske upravljače... e ne bi li nam "pomogli" da si olakšamo život.
Neka jezik ne diraju!
Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) -
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči, -
To je jezik roda moga!
Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož' slavnim;
Kad ih š njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Niti bukte kroz sva bila
Ko što njeg'va rječca jedna!
...
Onaj tko bi ovo izmijenio, nema srca.
(o pameti govoriti nema smisla)
Apricot
Rođena sam u obitelji jezičara i kažu da je moja prva riječ bila "knjige" - unijeli su me u sobu a ja sam zaokružila pogledom po policama i rekla "Ige, ige". Naučila sam čitati sama, negdje između pete godine i škole, prelistavajući slikovnice i pitajući tu i tamo koje je ovo slovo. Roditelji su mi ponekad ispravljali gramatičke greške u govoru, ali praktički nikad nisu virili u moje bilježnice. Također su mi branili da ismijavam strane riječi, jezike, i dijalektalni način govora. Kad me put nanese u seoske krčme topim se od miline slušajući domaće kako pričaju, i jedino žalim da ih i moja majka ne može čuti.
Iako je jezik prevažna stvar za podcjenjivanje, nije toliko važan da ne bi bio zabavan. Riječi su za mene oduvijek bile nešto s čime se može i treba dobro poigrati.
Zato ne razumijem ljude kojima je jezik muka. Čini mi se da ih ničime od svog dobrog iskustva s jezikom i riječima ne mogu dotaknuti, ponekad zaustim u raspravama ali brzo zašutim. Žalosna sam kad vidim da jezik kojim govore ljudi doživljavaju prvo kao težak predmet u školi, a kad odrastu kao nešto na što se hvalabogunapokon ne moraju više obazirati.
Ipak, inzistiram i ističem važnost dobrog poznavanja vlastitog jezika gdje mogu. Kad dobijete dopis od državne institucije u kojem se ne zna tko kome treba učiniti što, držite u ruci odgovor na pitanje "što će mi to". (Primjer: mi A zovemo vas B na sastanak s C kako bi mogli učiniti D (tko bi mogao učiniti, A, B ili C?)
Ja mislim da su neki od uzroka lošeg stanja poznavanja jezika sljedeći:
- ne uči se govorništvo u školi, pa usmena komunikacija ispada prirodna vještina;
- profesori (ne ovi danas, nego i oni naši) toleriraju nesuvisle odgovore za prolaznu ocjenu, npr. ako učenik treba reći da je Sava rijeka koja se ulijeva u Dunav, a profesor pristaje pozitivno ocijeniti "Sava..khm..rijeka..khm..Dunav" time potvrđuje da je nesuvisla informacija sasvim u redu;
- medije moram spomenuti, iako ih tu neću posebno izdvajati;
- prijevodi knjiga znaju biti takva katastrofa kao da prevodioci uopće ne poznaju svoj vlastiti jezik;
- roditelji su skloni govoriti da su djeca preopterećena u školi.
Ovo zadnje je možda zaostatak iz mojih predroditeljskih vremena, ali iako nalazim mnoge nelogičnosti u programu, ne tvrdim a priori da su djeca preopterećena. Primjer koji rado navodim su yu-gi-oh karte ili pokemoni - klinac od 8 godina zna nabrojat parsto pokemona, njihove jake i slabe strane i međudjelovanja - znači sposoban je u sebe utrpat tonu podataka - ako ga zanima.
Sorry Zorana, otišla ja spavati sinoć
A evo u međuvremenu par lijepih postova, Apricot je citirala predivne Preradovićeve stihove i stvarno srce me zaboli pri pomisli da postoje ljudi koji bi rado osakatili jezik samo da im bude lakše izgovarati. Predivan jezik imamo, bogat i zvučan, čuvajmo ga!!
Da se razumijemo, ja nikako nisam za sakacenje jezika.
Pa sam se zato nadovezala na pricu o V. Karadzicu i utjecaju tadasnjih lingvista na standardizaciju jezika koja je, opet, svoje korijene povukla iz nekih drugih podrucja, u kojima dominiraju "necakavci", "nekajkavci" itd. (znaci grupe koje mozda nemaju tolikih problema u razlikovanju ovih problematicnih glasova)
Inace, ja sam tijekom skolovanja imala srecu pa sam redovno nailazila na stvarno dobre profesorice hrvatskog jezika. I, nema sanse da mi uho ne zapara kad netko pobrka ove "problematicne" glasove. Ili da mi ne zasmeta kad ih se krivo napise.
Ali, po ovom tekstu bi to moglo znaciti da je to zato sto sam bila nezadovoljna svojim socioloskim okruzenjem pa sam olako odustala od dijalekta i njegovog utjecaja.
Npr. brat i sestra koriste tipicni splitski dijalekt, ja bas i ne. :/
S klincima radim dosta na pravopisu. Imam po 2 sata pravopisnih vježbi (nakon obrade) po nastavnoj jedinici iz pravopisa i zatim slijedi pravopisni diktat.
I imam loše iskustvo s tim diktatima. Moram ih ponavljati jer više od 50% razreda dobije jedinice. I drugi put dam im isti tekst, kojeg smo na prethodnom satu analizirali, i oni naprave iste pogreške.
Jednom sam čak i tri puta ponavljala isti tekst.
Rade takve banalne pogreške kao npr. negaciju zajedno s glagolom ili volijo, a da on IJE/JE i Č i Ć ne govorim.
Ocjenjivanje pravopisa je takvo da za 5 morate imati sve točno (dvije je 4, tri su 3 itd.). Ja snizim kriterij pa ipak za jednu pogrešku dajem 5.
Imala sam i slučaj da mi je sugerirano (od strane roditelja i razrednika) da ne gnjavim djecu s Č i Ć jer oni to neće naučiti (a meni je to nastavna jedinica u planu). Da mi dođe nadzor i pita gdje su diktati nastavne jedinice Č i Ć, rekla bih: Eto, kolega rekao da ne gnjavim djecu pa nismo obradili.
U potpunosti se slažem s navedenim. Dodala bih potpunu neosjetljivost mnogih profesora nejezičara (a i nekih predavača stranih jezika) na materinji jezik, nezainteresiranost velikog broja nastavnika hrvatskog jezika za pravopis i gramatiku (naravno, ne svih) i slab interes učenika za čitanje knjiga (više se čitaju časopisi, stripovi i novine). O utjecaju engleskog jezika na strukturu rečenice (da ne spominjen nevjerojatni ulazak tuđica) bi se već trebali očitovat oni kojima je to struka.Ja mislim da su neki od uzroka lošeg stanja poznavanja jezika sljedeći:
- ne uči se govorništvo u školi, pa usmena komunikacija ispada prirodna vještina;
- profesori (ne ovi danas, nego i oni naši) toleriraju nesuvisle odgovore za prolaznu ocjenu, npr. ako učenik treba reći da je Sava rijeka koja se ulijeva u Dunav, a profesor pristaje pozitivno ocijeniti "Sava..khm..rijeka..khm..Dunav" time potvrđuje da je nesuvisla informacija sasvim u redu;
- medije moram spomenuti, iako ih tu neću posebno izdvajati;
- prijevodi knjiga znaju biti takva katastrofa kao da prevodioci uopće ne poznaju svoj vlastiti jezik;
- roditelji su skloni govoriti da su djeca preopterećena u školi.
Mene osobno zabrinjava (a to je i bilo pitanje iz naslova) kako će to izgledati kad moje dijete krene u školu jer je tendencija negativna. Moja je nastavnica iz povijesti u osnovnoj školi uvijek u testovima ispravljala i pravopis. Možete li danas zamisliti tu situaciju, a da se u najkraćem roku roditelji ne pobune?
u moje se vrime nije govorilo ni "gorovina" ni "dvojstvo".
ali smo zato diktate pisali više manje solidno. prosjek razreda bi bio +3. razlikovali smo č i ć, i -ije, -je.
jedna od profesorica hrvatskog nam je to objasnila ovako: ako nisi siguran je li -ije ili -je, ti riječ izgovori na ekavici. ako je otegnuto e onda je u hrvatskom -ije, ako izgovoriš brzo e onda je kod nas -je. naravno uvik postoji iznimka.
ja volim pisat dijalektom (manje me umara tipkanje, a i manje slova tribam ponekad ispisat
ja sam iz područja di je u govoru č i ć uvik nešto između ova dva slova, ali u pisanju to nikad ne brkam.
činjenica je kako je gradivo preopterećeno, a nedovoljan broj sati.
Ja sam i na fakultetu ispravljala pravopis, a to radim i na doktorskom studiju. Znalo se dogoditi da vratim totalno nepismene tekstove i zahtijevam lekturu prije nego se uopće počnem gnjaviti sa usko stručnim dijelom teksta. Znala sam dobiti diplomske radove u kojoj su rečenice izgledale kao da je netko nasumce pomiješao riječi u nekoj košari i pobacao ih van. Moj stav je bio da imam pravo dobiti barem donekle suvisli tekst.Moja je nastavnica iz povijesti u osnovnoj školi uvijek u testovima ispravljala i pravopis.
Na studiju komparativne književnosti netočno napisani odgovor smatrao se netočnim, nadam se da je i sada tako.
Općenito sam jako osjetljiva na jezik, bilo koji, a posebno volim hrvatski jezik, tu njegovu istančanost, bogatstvo leksika i izražajnih sredstava. Zbog toga mi je pisanje najdraži izraz. Volim i dijalekte, dapače, u svakodnevnoj i u forumskoj komunikaciji ne bježim od svog zagrebačkog slenga, a u obitelji baratam i istarskim dijalektom. Ali, jedno je dijalekt, a drugo iskrivljavanje i osiromašivanje jezika. Kod svoje djece inzistiram na ispravnosti govora, što nije uvijek lako, jer je širenje sintakse i frazeologije engleskog jezika, kao i sakaćenje jezičnog izraza općeraširena pojava. Dobijem ospice kad mi vlastito dijete koje to iz mojih usta nikada nije čulo kaže: Gdje idemo?
o ivi škariću:
http://www.h-alter.org/tekst/ivine-s...ski-jezik/4537
Vlvl bravo
a naglasci, dobijem ospice od lokalnih naglasaka na drzavnoj televiziji - pogotovo zagrebackog ( o drugim tv postajama da ne govorim ali bar od drzavne tv ocekujem nrkakav standard)
strasno
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom