namjerno sam stavila ovakav naslov jer me zanima koliko se uspjevate druziti s prirodom?
citam u knjizi "pametni pokreti" kako preko 50 posto danske djece pohadja "sumske vrtice", zatim koliko je takvo kretanje tipa penjanja po brdima vazno za razvoj mozga.
ja sam dugo bila uvjerena kako moja kcer nije zakinuta u tom smislu jer zivimo u parku, i ona je uvijek jako puno vremena provodila vani.
medjutim kad je navrsila tri godine, to ljeto smo prvo dugo bili kod mojih na vikendici u zagorju, a poslije opet dugo na moru u jednom prilicno divljem mjestu i tada sam shvatila da je park sasvim nesto drugo.
kolko god bio cist zrak i puno zelenila to je ravan i zapravo umjetan teren koji ne omogucuje djetetu sve sto mu je potrebno.
m. se na moru u pocetku popikavala preko svakog kamencica, ali kasnije je postajala sve spretnija i samouvjerenija.
ono sto zelim reci jest da je to ljeto boravka u prirodi na razlicitim terenima i sa razlicitim izazovima bilo nesto najbolje sto se m. dogodilo. naprosto je blistala i nekako se nakon tih dva mjeseca potpuno promijenila (na bolje).
od tada sam sve svjesnija koliko je boravak u pravoj prirodi vazan za djecu - toliko svjesna da cak razmisljam o zivotu u kuci.
kad sam bila mala, svako ljeto sam po tri mjeseca provodila na moru, i svaki vikend u zagorju potpuno sjedinjena s prirodom. moram priznati da svojoj djeci ne omogucujem niti priblizno toliko. sram me priznati da sam m. prvi put odvela u pravu sumu (mislim na onu pustu, gust i mracnu sumu) tek kad je imala tri godine. a da ne velim da sam ja toliko izgubila vezu s prirodom da me u toj istoj sumi (u kojoj sam btw provela pola djetinjstva) bilo strah!!!
sto vi mislite o tome i koliko uspjevate djeci omoguciti boravka u prirodi?