 |
|||
|
|
|||
Ajme...
crni labud
krenut ću od moje mame: 3 spontana u 3. mjesecu trudnoće, teta 2 spontana ,sestrična rodila dječaka koji je umro 2 dana nakon poroda, nije ga ni vidjela , ni bila na pokopu, baki je umrlo dijete od 11 mjeseci od temperature,moja prva trudnoća - spontani sa 7 tjedana,
pravim se da je sve ok, a kad ostanem sama, samo mi se plače. dobila sam nepodnošljive glavobolje nakon spontanog, boli me duša i mislim na sve vas koje proživljavate istu stvar.
svi kažu, a to je rano, nije tako strašno. meni je, jer sam se jako radovala i smišljala kako ću si organizirati život i sve dalje. sad je ostala samo jedna praznina
Ivana83,
Zao mi je!
I sama sam izgubila tri trudnoce u prvom trimsteru i znam koliko me je to psihicki uzdrmalo, jer svaki gubitak nas obiljezi, bez obzira koliko rani bio. No i pored toga sam svjesna da ni pored svih svojih iskustava ne mogu ni zamisliti koliko tuge i boli nosi majka koja izgubi dijete u kasnoj trudnoci ili nakon poroda. Prolazeci kroz svoje gubitke sam naucila da svaki gubitak moramo odtugovati, da moramo biti svjesne da tugovanje moze potrajati, no da na kraju prodje, sto ne znaci da zaboravimo nase nerodjene bebe, uvijek ima trenutaka kada ih se sjecamo, no nekako uspostavimo ravnotezu same sa sobom i sa svijetom i krenemo dalje.
Svima saljem veliku
praznina i bol
sir_oliver jedan veliki virtualni
Ovaj tekst za samo-pomoc sam vec postala na jednom drugom mjestu, mozda nekima od vas moze barem malo koristiti:
Osnovu ovog teksta sa savjetima kako proci kroz svoju tugu sam pronasla na netu, izvucen je iz knjige "Prazna kolijevka, slomljeno srce", dr Deborah L. Davis. Na osnovu svog iskustva mislim da ima dobrih savjeta, pa sam to prevela:
”U vasoj tuzi su bitna realisticna ocekivanja.”
Ne dozvolite nikome da vam kaze kako i kada bi se trebale osjecati. Vasa tuga je samo vasa, nemojte ju previse usporedjivati s osjecajima drugih. Sve mi zalimo na svoj nacin.
"Dozvolite si prolazak kroz sve vase osjecaje i misli."
Dozvolite si osjecaje tuge, ljutnje, ljubomore i svih drugih osjecaja... imate potpuno pravo tako se osjecati! Dopustajuci sebi prolazak kroz sve te emocije dozvoljavate si pocetak oporavka i zarastanje emocionalnih rana.
”Identificirajte svoje razlicite emocije.”
Pokusajte identificirati da li ste ljuti, tuzni ili ste zapali u fazu samooptuzivanja. Kada prepoznate svoje emocije mozete se s njima lakse nositi nego kada vas sve obuzmu istovremeno, tada se mozete osjecati kao da vas sve te emocije guse i vuku prema dnu, a mogu se pojaviti i nerazrijeseni osjecaji od ranijih gubitaka.
"Prodjite kroz vase uspomene, nade i snove o tome sto je sve moglo biti."
Prepoznavanje svojih snova i sanjarenja pomaze nam da identificiramo sto smo izgubili. Dozvolite si da o tome pricate.
"Prepozajte stvari za kojima zalite da ih nikada necete raditi sa svojom bebom i pronadjite nacin da ih zakljucite."
Ako niste imali priliku vidjeti/drzati vasu bebu izrazite to kroz neku drugu aktivnost; zapalite svijecu, napisite tekst, pricate o tome...
"Vodite brigu o sebi."
OK je biti sam i plakati, postoje trenuci kada nam je i to potrebno. No takodjer, pronadjite nacina da smanjite stres, izadjite van, pazite na prehranu, bavite se nekim aktivnostima koje vam odgovaraju i koje ce vam dati pauzu od tugovanja.
"Trazite podrsku koja vam je potrebna."
Zato su forumi poput ovoga jako vazni! Izolacija produzuje tugovanje i cini ga gorim. Sve trebamo podrsku i mozemo ju dobiti od drugih.
"Budite aktivne i recite okolini sto vam je potrebno, ne mozete od njih ocekivati da ce vam citati misli!"
”Budite realisticne o tome sto znaci oporavak.”
Razrjesenje vaseg tugovanja ne znaci da cete pustiti i zauvijek zaboraviti vasu bebu i ne znaci da cete prestati osjecati tugu. To prije znaci da ste se smirili i nasli nacina nositi se s gubitkom i svim osjecajima.
Sve zalimo na svoj nacin, ovo je jedan tipicni tijek tugovanja s nabrojanim glavnim osjecajima koji se u tom procesu tipicno pojavljuju:
1. negacija i izolacija: prvo pokusavamo negirati da je do gubitka doslo i povlacimo se u osamu
2. bijes: bijes na nekog odredjenog, na svijet, na samoga sebe sto smo dopustile da se sve dogodi iako nista nismo mogle uciniti
3. pregovaranje: s bogom, zivotom... ako napravim to i to biti ce kao da gubitka nije ni bilo
4. depresija: osjecaj praznine, nepomicnosti, iako bijes i tuga mogu ostati ispod svega
5. prihvacanje: bijes, tuga i zaljenje se smiruju, prihvacamo gubitak
o boze... crni labud
nisan skuzila da ima jos... ivana 83
ivana83, tako tuzno
Svima koje su izgubile svoje bebe - ZAO MI JE!
Razmisljala sam hocu li se uopce registrirati i napisati nesto.
Hvala ti lilium na rijecima podrske!
I moja je prica tuzna. Prije pet mjeseci sam pokopala svog sina. Bilo je star samo pet dana. To mi bio drugi sin. Starijem je sada skoro 5 godina.
Uzivala sam u trudnoci, nije bilo problema. Veselila sam se sto cu ponovo drzati malu bebu, veselila sam se dojenju i pelenama, nespavanju...
Otisla sam u rodiliste s laganim trudovima - za svaki slucaj jer smo udaljeni od Sibenika 40-tak kilometara. Prenocila sam u bolnici i sutradan ujutro sam prosla kroz cijelu torturu klistira i brijanja. Moram priznati da mi nije bilo neugodno kao prvi put, cak sam se i smijala gledajuci drugu rodilju kako se crveni (njoj je bilo prvi put). Bila sam smirena i sretna. Nakon sto mi je doktorica "probila vodenjak" - ne znam strucan izraz, pocelo je moja nocna mora. Ispala mi je pupkovina, no doktorica ju je semo slijedecih dva i pol sata samo vracala u mene! Bol je bila nesnosna. I prvog sina sam rodila prirodnim putem (12 sati trudova) pa znam koliko bole trudovi. Ovo se nije moglo mjeriti. Na moje pitanje sto se dogadja, doktorica mi je odgovarala da je sve ok. Na kraju sam zavrsilana hitnom carskom rezu jer se vise nisu culi djetetovi otkucaji srca. Malog sam vidjela na dan njegove smrti - nisu me pustili ranije iz bolnice. Bio je predivna beba, rodjen sa preko 4 kilograma.
Nisam ovo napisala da neku trudnicu preplasim. Samo ne znam sto da radim sa svom tom boli i mrznjom u meni. Sin i muz su mi podrska. Oni su razlog zasto zivim.
Ispricavam se sto sam sve ovo izjadala, ali ne znam kako ovo izgovoriti uzivo. Svi misle da sam jaka, da cu to preboljeti,...a ja ne znam kako!
Bumblebee uzasna prica!!
i koji je zakljucak doktora, zasto je umrla tvoja beba? jesi li ih tuzila?
Bumblebee, jako mi je zao!
Tugovanje je proces koji traje i naucila sam da moramo biti jako strpljive prema sebi, no ako ti se i u jednom trenu cini da si u slijepoj ulici potrazi strucnu pomoc - nekim zenama su dovoljna potpora obitelj i prijateljice, nekima vjera, nekima ova virtualna sestrinstva, no nismo sve iste.
Drzi se!
obicno zaobilazim ovakve teme,jer to je pretužno i uvijek se rasplacem.
Ipak,svima koji su doživili ove strahote,želim da što prije, barem malo ublaže svoju bol,i želim vam svima srecu u ovom nekad prestrašnom životu
Hvala cure!
Malena beba, ni ovaj dio moje price nije bolji. U bolnici su mi rekli da sam kriva jer nisam ranije dosla, iako sam provela cijelu noc lezeci u bilnici prije poroda. Stvarno sam mislila da sam ja kriva dok nisam dosla na kontrolu kod svog ginekologa koji mi je rekao da je to glupost i da se to nije smjelo desiti - vracanje pupkovine rukom se radilo prije 30 godina, a danas se ide na hitan carski rez.
Lovre je umro od inhalacije plodne vode, prozrocenom ispadanjem pupkovine i mucenjem dijeteta u porodu. U transportu iz Sibenika do Splita je bio pothladjen, sto je dodatno uzrokovalo lose stanje.
Prijavila sam doktore jer ne zelim da to vise naprave nijednom dijetetu. Sada drzavno odvjetnistvo mora donijeti odluku hoce li ih tuziti. U medjuvremetnu je doktorica napravila opet glupost pa je doslo do incidenta u bolnici. Samo se nadam da ce odletiti s posla!
Žao mi je zbog tvog gubitka.U ovoj strašnoj priči najviše me ja naljutila činjenica da su ti rekli da si ti kriva jer nisi ranije došla u rodilište.
Nikome nije palo na pamet da bi upravo trganje vodenjaka moglo biti uzrok ispadanja pupkovine,a da ne govorim o tome da je ispadanje pupkovine indikacija za hitan CR(i nikakva alternativna rješenja,a pogotovo ne vračanje ne dolaze u obzir).
Kako je samo teško čitati ovakve ružne priče
cure drage drž te se,doći će i vaše vrijeme,mora
Znam da ce se ova bol umanjiti, no mislim da nikad vise necu moci reci u zivotu da sam sretna. Uvijek ce me ovo pratiti.
Najradije bi vristala da mi je netko ubio dijete, a opet ovo je prvi put da o tome pricam u javnosti (ne racunajuci policiju i drzavno odvjetnistvo).
Za sve one mame koje su prosle gubitak svog nerodjenog ili rodjenog dijeteta: bol se smanjuje, naucite zivjeti s tim. Mene spasava moj sin , pored njega nemam vremena biti tuzna.
Bože moj, cure drage
nemam riječi utjehe jer sve rečeno je suvišno...samo držite se koliko možete i dopustite si tugovati i oplakati vaše anđele.
Svima vam želim sreću i puno, puno ljubavi
Užasno, u šoku sam.
joj, cure.. tako mi je zao
ne znam što bih rekla, ovo je toliko strašno...
šaljem najveće
Cure žao mi je
Želim vam brz oporavak
____________
D 1998.
I 2007.
Bumblebee
Hvala!
Pomaze mi vasa podrska i nekako mi je lakse sto sam konacno pocela pricati.
Nakon svih faza zalovanja koje je lilium nabrojila, koje sam intenzivno prolazila, utjehu sam nasla jedino u razmisljanju o onih predivnih 24 tjedna blazenog osjecaja, u 24 najljepsa tjedna u kojima sam osjecala zivot u sebi. Pomisao da mnoge zene, nazalost, ni to ne dozive i da se mogu smatrat sretnom sto sam nosila jos jedno malo srce u sebi. On ce uvijek biti moje prvo dijete, moja tuga, moja bol ali i moja sreca.
jutros sam se jedva probudila i čim sam došla na posao rekla sam svojim djelatnicima - danas mi nije dan. stalno su mi navirala sjećanja o našoj maloj bebi, o našem sinu. par sati kasnije na posao mi dolazi u posjetu cura koja je ležala sa mnom u sobi, na patologiji. ona je jadna, imala strogo mirovanje bila na gomili lijekova jer je krvarila (imala je hematome). bila je trudna 5 mjeseci. svaki dan je pričala sa svojom bebicom i dizala maju da mi pokaže kako se vrti.
danas je došla bez stomaka. dva dana nakon što su me otpustili izgubila je bebu
užas
bumblebee, ne znam šta da ti napišem.
lilium, hvala na tekstu. neke stvari sam već primjenila i puno mi je pomoglo. već sama tvoja volja da pomogneš čini da se čovjek osjeća bolje. ne samo tvoja već i puno drugih žena koje ovdje postaju i suosjećaju s nama.
bumblelee, autorica topica "zbog nemara med.osoblja nakon poroda dva puta skoro umrla" je digla tužbu. možda nađeš neke korisne informacije na tom topicu
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...980&highlight=
Bumblebee, moja sućut
Bumblebee, ivana, crno labud
Držite se cure... bit će lakše s vremenom
Bumblebee žao mi je za vaš gubitak
nemojte se ljutiti sto dizem ovu temu ...al imam potrebu izjadati se ...
izgubila sam sam svoga andela , u 24 tjednu trudnoce ...porodili su me ..
beba je prestala rasti , plodna voda je oticala i na kraju nije bilo otkucaja srca..
sada sam doma , moram mirovati ...tuga me slama ...sanjam doktore , bolnice , stalno u snu cekam nalaze ..budim se svaka 2 sata ..
dusa mi se raspada ...
strah me je da mi se ovo opet ne ponovi , beba nije imala dobar protok kroz pupkovinu i sada moram na hrpu pretraga ...
jos cekam nalaz obdukcije ili kako se to vec zove ...strah me je ...
tviti22,
jako mi je zao! Drzi se
Tviti pratila sam tvoju potresnu priču na forumu hr
Strašno mi je žao
Drži se draga uz tebe smo
tviti
hvala vam cure .
Samo se bogu molim da sljedeci puta sve bude u redu ...
nemam teksta, samo veliki zagrljaj
tviti22, bumblebee, mislim na vas i želim vam da vam vrijeme umanji patnju
I bit će u redu. Vjeruj...tviti22 prvotno napisa
I ja sam među Vama. 26.01. bile su tri godine od mog prvog poroda. Rodila sam mrtvog sina u 39. tjednu. Nema odgovora na pitanja zašto, kako, tko je kriv? Ostala je samo bol u srcu i hrpa papira koji ne govore ništa, sjećanje na lijepu trudnoću.
Sada imam Marina i planiram drugu trudnoću. Vjerojatno ću se tresti svih devet mjeseci pitajući se hoće li biti sve u redu, a mora biti jer vjerujem u to...
Drž'te se cure!
Cure
drzite se curke drage
tviti
drzi se
cure
moja šogorica je izgubila bebu u 25 tjednu. Godinu i pol nakon toga rodila je prekrasnog dečkića koji sada ima 2,5 godine. Trudnoća je bila školska.
Dan danas joj zna krenuti suza kada se sjeti svog gubitka, kaže da ne može zaboraviti, ali tu je maleni koji je ispunio jednu veliku prazninu i koji ju tjera da ide naprijed...
tviti22
i tebi i ostalim curama koje imaju svoje anđele želim da smognete snage za dalje
draga sir oliver, evo i moje price....
prije 2 godine sam izgubila bebu u 21 sedmici, bilo je strasno, moram ti rec da svog malog angela nisam nikad zaboravila, uvijek mi je pred ocima, to je bila moja prva beba i vidjela sam je onako bespomocnu mrtvu malu, ta slika mi je uvijek pred ocima, jedan dan nema a da se ne sjetim tog malog stvorenja. Danima poslije tog gubitka nisam bila "normalna". Pokusavala sam to pred drugima pa cak i pred MM da prikrijem i svi su mi govorili "svaka ti cast kako si jaka" a samo bog i ja smo znali kako je meni bilo tada a mogu ti reci i sada. Poslije toga sam izgubila jos jednu trudnocu malu, nije bolilo kao kod prve ali ipak je i to gubitak. Sad evo 10.01.2008 sam postala mama jednog malog slatkog pileta, iako sam postala mama po prvi put nisam zaboravila ono svoje prvo pile ono je meni jojs uvijek pred ocima, i jos uvijek mogu da zaplacem ali necu zbog mog pileta malog, zbog njega idem dalje.....
Jednom mi je jedna zena rekla, svaka zena koja je to dozivjela, imace traumu cijeeloga zivota... Mislim da je upravu.
FIRDEVS
I meni je u glavi ostala ona zadnja slika s ultrazvuka gdje siše prst, a zapravo je već bio mrtav..
cure, stvarno mi je žao. nesreća ne bira žrtve.
u zadnje vrijeme sam se posvetila sebi u smislu da idem na plivanje, jedem puuuno više voća i povrća, vježbam ...
ali onda se netko pojavi i pita me kako sam. :/ onda se uhvatim kako razmišljam šta da odgovorim. ako kažem da sam dobro lažem i sebe i njih, a ako kažem da sam loše onda se osjetim još lošije. i tako svima pokvarim dan.
a baš jučer sam srela jednu curu pa me pita da li još radim ili sam otišla na trudničko
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom