Zanimljiva mjesta na Medvednici
Napisao sam za casopis "Hrvatski planinar" clanak o nekim zanimljivim stazama i mjestima na Medvednici pa cu ga sad staviti i ovdje, mozda ce netko od vas u njemu naci inspiraciju za koji obiteljski izlet!
-------------------
Medvednica – moja osobna top lista
Na početku vam moram dati kratko pojašnjenje: Medvednica nije nikad bila moja najomiljenija planina. Uvijek sam radije nego na Medvednicu odlazio uživati na lijepe livade i strme padine Samoborskog gorja, među nebrojene razgledne vrhove Posavskog hribovja protkane uvijek ugodnim planinarskim domovima i uhodanim stazama, u jedva taknutu divljinu Velebita ili među monumentalne Alpske vrhove. No, htio ili ne htio, Medvednica je uvijek bila tu, blizu mene. Rodio sam se i proveo prvih 30 godina života u obiteljskoj kućici na brežuljku Fazanovcu, jednom od nižih obronaka Medvednice, svega 100 metara od početka šume Dotrščine, koja je de facto također dio Medvednice. Pogledom iz kućnog vrta dominirao je greben Medvednice sa poznatim TV-tornjem koji mi je toliko puta glumio meteorološku promatračnicu ... znate već one štosove: ako se toranj dobro vidi, bit će lijepo vrijeme, ako je zaklonjen crnim oblakom, bit će kiše, ako se pak uopće ne vidi niti toranj niti brdo, znači da je magla. Poslije sam se preselio u drugi grad i drugu zemlju i Medvednicu sam rijetko viđao, no po povratku u Zagreb vrlo me razveselila činjenica što sa kuhinjskog prozora novog stana lijepo vidim njezin središnji dio (mada, priznat ću vam, ipak više vremena provodim na prozoru dječje sobe otkuda gledam Samoborsko gorje i za bistra vremena me svojim sjajem pozdravlja krov Doma na Oštrcu).
I tako, želio ja to ili ne, Medvednica mi se ipak nekako zavukla pod kožu ... iako ne obiluje oštrim vrhovima, strmim stijenama, lijepim razgledištima, mekim livadama ili divljim zakucima, uvijek je tu pri ruci (višekratno mjerenje je pokazalo da je moj sadašnji stan udaljen točno 13 minuta vožnje autom od livada na Ponikvama) i rado ju posjetim, bilo sam, bilo sa ženom i djecom ili pak s prijateljima. A tokom vremena se uvijek iskristaliziraju neka omiljena i neomiljena mjesta, najdraža i ona koja izbjegavam ... i sad vam ih želim približiti u obliku nekakve moje privatne top liste ili enciklopedije. Ako već dobro poznajete Medvednicu, poznavat ćete i ta mjesta i možete usporediti vaš planinarski «ukus» sa mojim. A ako ju ne poznajete dobro, onda će vam ovaj tekst možda ponuditi i nešto novo čime si možete obogatiti vašu planinarsku «ponudu». I ne zaboravite da su ovo moji osobni favoriti, drugi planinari će vam sigurno navesti neka druga mjesta. No, krenimo sad po redu ...
Najdraža markirana staza: Put prvog pohoda HPD-a (staza br. 52)
To je mirna i lijepa staza koja vijuga prekrasnim predjelom središnje Medvednice i sve do kraja izmiče svim asfaltnim i šumskim cestama, a kad god sam njom kročio nisam sreo ni žive duše, pa makar bio i vikend i stotine i tisuće izletnika i planinara na prometnom vršnom predjelu, tik do njena završetka. Jedini nedostatak joj je što ne završava uz neki lijepi planinarski dom (idealno bi bio neki do kojeg ne vodi cesta, recimo Dom na Lipi), nešto tipa Dom na Risnjaku ili na Hunjki, već pored gornje stanice žičare, na mjestu prepunom automobila, izletnika i pretrpanih gostionica.
Najdraža nemarkirana staza: Markuševačka Trnava-Gorščica preko Pečovja (nemarkirana, ali označena kao staza br. 56)
Ta staza je već davno bila predviđena za markiranje, o njoj je prije 15-tak godina čak objavljen i članak u ovom časopisu, no markacije nikad nisu sletjele na nju. Krenite od Markuševačke Trnave stazom br. 25 prema Gorščici, tik pred sađenom jelovom šumom (cca 20 minuta nakon naselja) skrenite lijevo i pratite kolski put koji se poslije pretvara u stazu i vodi lijepom šumom (uz odvojak prema Pečovju – vidi «Najljepše stijene») sve ponovo do staze br. 25 15-tak minuta prije Gorščice. Garantiram puno mira i lijep ugođaj!
Najdraže tumaranje nemarkiranim predjelima: Okolica Pečovja (blizina staze br. 56)
Uputite se stazom iz prethodnog stavka i kod stijena Pečovja napustite stazu (koja u stvarnosti ne ide po grebenu, kao što je ucrtano na karti, već nešto istočnije) i uputite se lijevim grebenom za šumarskim oznakama. Smjenjuju se male kamene glavice ukrašene travom i cvijećem sa šumskim zaravnima i starim bukvama – mirno i idilično!
Najdalji markirani pristup: Maksimir-Dotrščina-Bačun-Njivice-Hunjka (staze br. 59 i 20)
Prije dvije godine je markiran pristup Medvednici s Dubravkina puta (nastavak staze br. 12), dakle s početkom svega nekoliko stotina metara od centra grada i tramvaja. No, znate li da već desetljećima postoji još jedan markirani prilaz (istina, markacije se ne obnavljaju već neko vrijeme) direktno od tramvaja, i to ne one poznate «brdske» linije za Dolje? Naime, od tramvajske stanice kod Šumarskog i Poljoprivrednog fakulteta u Maksimiru vodi dug prilaz, prvo šetalištem uz potok Bliznec, a zatim kroz Dotrščinsku šumu (od memorijalnog spomenika na ulazu u šumu staza je uzorno markirana sa brojem 59) do Bačuna i potom dalje (kao staza br. 20) do odmorišta na Njivicama i zatim dalje, prema Puntijarki i Hunjki.
Najsunčaniji vrh: Krč iznad Vugrovca (399 m) (staza 1M)
Medvednica nema golih istaknutih vrhova tako da je čak i Sljeme, najviši od njih, okružen šumom i ni za najsunčanijeg dana ne odaje dojam svijetla i topla vrha. No, zato se na Krču osjećate kao da ste nadomak Dalmacije ... široka južna padina je obrasla travom i ponekim kržljavim grmom borovice, sunce tuče u leđa dok se nemarkiranom stazicom (koja se odvaja od staze 1M na odsjeku Vugrovec-Lipa) uspinjete na njegovu oblu glavicu s koje se širi vidik na jug, i po ambijentu zakleli bi se čak da se u daljini, u izmaglici, vidi more.
Najidiličniji vrh: Jelovac iznad Markuševca (523 m) (staza br. 71)
Ljubitelj sam flore toplih krajeva, termofilnih pejzaža, vrijeska i kržljavih hrastova i ovo je jedan od rijetkih vrhova tog tipa na Medvednici. Markirana staza br. 71 ga zaobilazi u malom luku (zaobiđite ga lijevom, kraćom i ljepšom varijantom pa krenite desno na vrh!), no isplati se skrenuti par stotina metara do samog vrha i uživati u Medvednici kakvu ju obično ne poznajemo.
Najidiličniji izvor: Družinec iznad Vrapča (staze br. 4 i 5)
Ova lijepa udolina kojom krivuda nekoliko minijaturnih potočića prava je prilika za obiteljske izlete, pogotovo stoga što se nalazi na samo pola sata hoda od ceste, idući po markaciji br. 5. Pozor, prvi dio te staze nije ucrtan na karti, a odvaja se ulijevo sa Vrapčanske ceste, 100 m nakon posljednjih kuća prije šume! Na tom prilazu možete usput vidjeti i pravi mali 4-5-metarski slap – rijedak prizor na Medvednici!
Najidiličnije mjesto za piknik i najbolje mjesto za provesti sparni dan: Srnec na dnu Horvatovih stuba (staze 1M i br. 39)
Ovo mjesto valjda već svi znate pa ga ne moram puno opisivati. Nema ljepšeg načina za provesti vruć ljetni dan nego napraviti piknik u svježini Srneca uz žuboreći potok!
Najljepši pogled: Meglenjak iznad Podsuseda (279 m) (blizina staze 1M)
Iako mu je visina mizerna čak i za Medvedničke razmjere, ni 300 metara, ovako širok pogled nema ni jedno drugo mjesto na Medvednici osim kontrolne sobe na TV tornju. Od velikog dijela zapadnih naselja grada Zagreba, preko obrisa Kapele i planina Gorskog Kotara, vrhova Žumberka i Samoborskog gorja, brda Posavskog Hribovja, pa do zagorske ravnice i brda iza njih. A sve to na samo 20-tak minuta od najbliže stanice gradskoga prijevoza i 5 minuta od najbliže ceste!
Najljepše stijene: Pečovje iznad Markuševečke Trnave (cca 500-600 m) (blizina staze br. 56)
Medvednica baš ne obiluje stijenama tako da sam naučio dobro cijeniti svaku kamenu gromadu na ovoj tako šumovitoj planini. A Pečovje odlikuje 20-tak metara visoka stijena sa lijepim pogledom na istočni dio Zagreba i okolicu. I to nije sve – okolica nudi još nekoliko «best of» odredišta: najdražu nemarkiranu stazu, najljepši predjel za lutanje, najdraže nalazište kestena ... Da ne bude zabune, najljepše stijene se nalaze cca 200 m desno od već opisane nemarkirane staze br. 56 (a ne lijevo, kao što bi se dalo zaključiti sa karte!), pripazite na prvu stazicu desno nakon što se glavna staza uravna nakon podužeg uspona!
Najljepše dječje igralište: Bezimeni protok Velikog potoka kod Lukšića (blizina staze br. 50)
Ne, nije to ni jedno od dva postojeća igrališta na Medvednici, niti ono oronulo na Glavici, niti ono lijepo uređeno pored oronule zgrade bivšeg planinarskog doma Susedgrad, već je to prirodno igralište uz lijepi potočić koji se s istoka ulijeva u Veliki Potok, desetak minuta od posljednje autobusne stanice u Lukšićima po stazi br. 50, skrenite desno tik nakon završetka makadamske ceste, a prije prvog prelaska potoka i slijedite stazicu cca 100 metara. Potočić je taman toliko velik da se u njemu ni najmanje dijete ne može previše smočiti, a opet svojim malim kaskadama i jezercima omogućuje stotinu mogućnosti za igru. Odlično mjesto za sparne ljetne dane!
Najneugodnija staza: G. Stenjevac-Veternica-Glavica (staza br. 3)
Oni koji znaju tu stazu ne trebaju dodatna objašnjenja. A vi koji ju ne poznajete, krenite po njoj za kišna dana ili poslije kiše, kad put liči na čudnovatu trening stazu za natjecanja u bobu blatosjedu ... a sve to još «uljepšavaju» betonske stepenice koje su slobodno otklizale sa staze u svim smjerovima i sad više otežavaju nego olakšavaju uspon. Pozor – blato se tamo zadržava i kad ga više nigdje u okolici nema!
Najblatnija staza: Jablanovec-Kameni Svatovi (staza br. 7)
Ovo nije samo moj blatni «favorit», već općepoznato opće mjesto ljubitelja i «ljubitelja» blata. Za kišna dana šumske vlake kojima vodi staza pretvaraju se u neopisivu kombinaciju žitka blata u koje ponekad noga upada do koljena (vidio na svoje oči!) i gigantskih lokvi u kojima bi se i slon mogao pošteno okupati ... a za sve to ne postoje nikakve pametne obilaznice ili prečice već je planinar-namjernik prepušten svojem daru za improvizaciju. Mali savjet – ako idete tom stazom ponesite si rezervnu odjeću, ne biste bili prvi koji je na toj stazi završio blatnog tura! I budite svjesni da je prilaz iz Ivanca Bistranskog (staza br. 7a) tek malo manje blatan od ovoga!
Najstrmoglavija staza: Sjeverni spust sa Velike Peči (staza br. 32)
Em je strmo, em često klizavo, no kad se sjetim pogleda sa Velike Peči, mira na njenom vrhu i prekrasnog posljednjeg dijela staze koja vodi s juga koji me uvijek podsjeti na Velebit, tad uvijek odlučim svratiti i na taj vrh. A kad sam već tamo, nije štos da se vraćam istim putem kojim sam došao ... i eto me opet na strmini.
Najbizarniji prilaz: Koritom potoka Bliznec, od podnožja do izvora (početak od staze br. 19, završetak na stazi 1M)
Jednog davnog ljetnog dana, nakon demobilizacije iz HV-a i podužeg planinarskog posta, odlučio sam si priuštiti nekakav neuobičajen izlet i odlučio se baš za to: uspon koritom potoka Blizneca, od stare pilane na Sljemenskoj cesti pa sve do izvora. Pentranja po kamenju i skakanja između lokava nije nedostajalo i na to sam bio spreman, no malo manje sam očekivao ogromne nasade kopriva koji su zarastali potok na tisuću mjesta ... a ja bijah u kratkim hlačama.
Najdraža sajla: Horvatovih 500 stuba (staze 1M i 39)
Mislim da su tamo i jedine dvije sajle na Medvednici, tako da konkurencija i nije baš neka. No, uvijek kad tamo prolazim se rado objesim na njih i zamislim si da sam negdje na nekom alpskom putu ...
Najbolji ručak: Lugarnica na Hunjki
Nek mi oproste svi ostali domari, i oni s Risnjaka i Grafičara i Runolista i Puntijarke i Lipe, ali na Hunjki se uvijek najbolje najedem ... i uz sve to, nikad mi nije bio problem naći slobodno mjesto, i to ne samo u planinarskoj sobi, već i u gornjem «restoranskom» dijelu.
Najbolji gemišt: Dom na Lipi
Ako se ne varam, dolazi direkt iz domareva vinograda! Ako i nije, svejedno uvijek godi nakon strmih uspona iz Planine Donje ili preko Mačkova kamena.
Najdraže nalazište kestena: Podnožje Pečovja (pored staze br. 25)
Svaki poznavalac Medvednice ima svoje tajno mjesto gdje skuplja kestene, a moje je u podnožju stijena Pečovja pored Markuševačke Trnave, vjerojatno ne zbog samih kestena, kojih ipak nema tako puno, već zbog lijepe okolice i ostalih zanimljivosti već spomenutih u prethodnim točkama.
Najdraže nalazište kupina i malina: Bistranski kraj
Naravno, neću vam odati točno mjesto, tko zna, možda ovaj časopis čitaju i kumice s placa ... ali, ako krenete stazom br. 46 između Bistre i Grafičara i krenete nemarkiranim šumskim cestama prema šumskim prosjekama iznad Bistranskog kraja sigurno nećete zažaliti, uz to što ćete se najesti, vjerojatno će vam ostati dovoljno slatkih plodova i za pokoji kolač ili domaći voćni sladoled.
Literatura: Karte Medvednica (br. 01) i Medvednica – istočni predio (br. 01a) u izdanju naklade SMAND.
 |
|||
Odgovori s citatom
HPD-ov put br. 52 ostao mi je u vrlo, vrlo strmom sjećanju (čitaj: dušu sam ispustila na njemu - ali to je bio prvi izlet planinarske škole pa nije baš objektivno).
Lu prvotno napisa
prije nego smo ga pronašli (nije još bilo djece srećom 
)
tateku na navodjenju u subotu
(dosad je uvijek bila reakcija "aha", "da", "dobro ak ti tak kažeš" 
...i to najčešće u onima koji su blizu naseljenih mjesta pa dolaze lokalni ljudi i to onda više bude birtija nego planinarski dom...jako me žalosti što polako nestaje "planinarska kultura"...
