Kako pronaci solomonsko rjesenje?

[MikiMama]

miki mama-jel misliš da je to možda trajnija stvar koja joj postaje dio karaktera,a ne samo faza?jesi joj probala ukazati na neki način da je lijepo dijeliti,lijepše nego imati samo svoje?Ako na silu uzima tuđe stvari,e onda mislim da tu svakako trebaš reagirati.

To je dio njenog karaktera, uvijek mora biti prva, biti u centru pažnje, i to je nešto što od početka pokušavamo ublažiti. Kad se rodila mlađa, očekivala sam da će sestrinski odnosi odraditi to ublažavanje, međutim sad vidim da je mala takva dobrica da ne mogu računati na "pomoć" s njene strane.

Otimanje iz ruke nije dozvoljenu ni u kom obliku.

[Snulko]

konkretno, u situaciji s kockicama, meni stvarno nije jasno zasto ona ne bi smjela primiti kockicu (koju on jos ne koristi), pogledati je i vratiti (ovaj put nije nista rusila ni ometala). tim vise sto se igra nije odvijala na 'njegovom' prostoru, nego na stolu u dnevnom boravku, i tata je pomagao u slaganju (ja sam spremala dorucak).

Zasto ne bi smjela primiti kockicu....i kod nas zna biti takvih situacija, i kad razmisljam o tome, meni se zbilja cini da nema razloga da ona ne uzme kockicu. Ali njemu to ocito smeta, jednako kao sto ja ne volim kad citam novine da mi netko uzme nekoliko listova, jednako kao sto ne volim da mi netko prebaci program na TV samo na par sekundi da vidi sto je na drugom i sl. - tako vjerojatno isto to smeta i njemu. Ja znam racionalno odreagirati, on je jos mali pa mu je uglavnom puno teze, a i pretpostavljam da se osjeca 'ugrozeno' od male napasnice.... Moj sin ima igracke koje su mu vazne, i koje su mu manje vazne. Nikad ga ne tjeram da dijeli s njom vazne igracke, ili one koje moze ostetiti (karte, puzzle), a kad se radi o manje vaznoj igracki, ponekad ga nagovaram da joj da, da posudi - u takvim slucajevima cesto i popusti. Uglavnom, kao sto ja imam svoje stvari koje ni s kim ne zelim dijeliti tako postujem i njegove zelje, bez obzira na razloge.
Ja se jako trudim da on ima svoj mir, dozvolim mu da se zatvori u sobu i sam igra (sto je uzasno rijetko jer ne voli biti sam), kad je u dnevnoj igra se na stolu da ona ne moze do igracaka.
Ako pretjera u skrtosti i pocne skrtariti za totalno nevazne stvari, onda reagiram i kazem mu da onda niti on ne smije vise nista njezinoga uzimati. Tada uglavnom popusti, ili joj pronadje neku zamjensku igracku koju joj ponudi (a ona uglavnom prihvati, pa su svi sretni )

Dakle, ne mozes zauzeti dio 'javnog' prostora, okupirati paznju raspolozivog roditelja samo za sebe i ocekivati da ces biti apsolutno nesmetan.

Moj sin radi isto to, na javnom prostoru okupira nekoga od nas i ocekuje da mu se ne smeta i meni se to cini ok. Cini mi se da mu je to vrijeme samo za njega jako vazno i zato mu to dozvoljavamo. Ali pravilo je da to ne moze trajati predugo, recimo pola sata, nakon toga slijedi neka druga aktivnost/igra u kojoj svi skupa sudjeluju, ili se on, ako zeli, sam negdje izolira i igra.

Najgora prijetnja koju kaze seki kad je jaako ljut na nju, je: "Vise se necu ni kupati s tobom!" ( a obozaaaava se kupati s njom, ona ga, naravno nis ne kuzi [/b]

[Anita-AZ]

Da, ovo je stvarno izazovna svakodnevnica.

Kod nas je razlika 7,5 godina, no većinu vremena oni se prekrasno zajedno igraju! Iznenađujuće. Moja starija kao da napokon ima ponovnu priliku igrati se kao jako malo dijete (i to joj odgovara iz nekog razloga) tako da je užitak obostran.

No, naravno, dođe (svaki dan) vrijeme kada ona želi biti sama ili u miru crtati, čitati itd. Svoju sobu ima, no ne voli kad su vrata zatvorena, tako da je Li navikao da je ta soba dostupna uvijek. Kad joj uleti u trenutcima kad joj je mir potreban, to zna biti jako nezgodno. Ja razumijem njenu težnju i njeno pravo, a s druge strane, u kriznim trenucima (spremanje na spavanje i sl.) on zna biti jako žestok i nemoguće ga je odvući s mjesta na kojem želi biti. Npr. stane pored nje i lupa je po guzi da se makne sa stolice jer on želi sjesti i crtati.
Nepravedno je reći joj svaki put da se makne jer on želi... ali napravimo to često puta jer jednostavno nemamo živaca trpiti njegovo bacakanje po podu, dernjavu i plač. Znamo da je potrebno da malo sjedne, pocrta, nešto sa stola uzme i sve prođe ok.

Tu nepravdu, trudimo se uravnotežiti NJENIM odmicanjem pažnje. Znači, pozovem je u drugu sobu da zajedno crtamo ili igramo memory i sl.

Kada nisu kritični momenti, onda odvraćam pažnju NJEMU i to u 97% slučajeva uspije.

Ne znam do kada će ove varijante biti ok, no pretpostavljam da će vrlo brzo doći vrijeme kada će ON trebati više naučiti prilagođavati se. Polako ulazimo u tu fazu.