"domski sindrom" ili "ono djecje"

[eva71]

Jucer je moj sedmogodisnji sin imao losi dan. Bio je placljiv, nista mu nije bilo pravo, samo je zanovjetao i za svaku se sitnicu rasplakao. Nema problema svi imamo lose dane. Mi ga pokusavamo razvedriti, zaokupiti ili, ako pretjera, ukoriti ili kazniti.
No pitam se kako cu kod posvojenog djeteta prepoznati sto je posljedica teskih iskustava koje je pretrpilo, rastanka i dubokih psihickih rana, a sto je tek izraz djecje zlovolje ili tvrdoglavosti.

[Zdenka2]

"Domski sindrom" nije ovo što ti opisuješ. Domski sindrom nije cendravo, nemoguće itd. ponašanje nego poremećaj emotivne povezanosti do kojega kod djeteta dolazi jer u ranom djetinjstvu nije imalo osobu koja bi odgovarala na njegove potrebe.

Mama sam djevojčice koja je 3 godine živjela u domu. Naravno, to se na njoj pozna. Ali ja o njoj ne razmišljam tako da nastojim na svaki način razlučiti porijeklo nekog ponašanja. Činim to onoliko koliko mogu i koliko je to korisno za nju, jer razumijevanjem uzroka lakše razrješavamo posljedice. Ali, mislim da nije dobro niti potrebno svako dječje neprihvatljivo ili manje lijepo ponašanje pripisivati domu. Osnovno znamo: treba kod djece razvijati pozitivnu povezanost, jačati im samopouzdanje, sigurnost, osjećaj da su voljeni i postavljati im strukture i granice. Kroz to se gube i "domsko" i "nedomsko" loše ponašanje. Osim toga, nisu svi dječji domovi kao u Oliveru Twistu. I tamo djeca napreduju i uče. U domu se nauče i neke dobre stvari, što se vidi kod moje izvanredno dobro socijalizirane, nesputane, i darežljive djevojčice.

[eva71]

Ja sam uglavnom prakticna osoba i nije me strah rjesavati probleme i slicno, no ovo cekanje, koje ce jos neko vrijeme potrajati, daje mi i previse vremena za razglabanje hipoteticnih situacija « kakve ce biti reakcije naseg novog djeteta ? », « kako reagirati ? », « kako mu najbolje pomoci ? »….
Vec sam si zamislila sto razlicitih situacija, sto razlicitih djevojcica - svaki dan kad idem u skolu po svog sina gledam svu djecu, jedno po jedno, i za svakog se zapitam « A da dobijem ovu curicu ? Ovu plavu njeznu ? Ili ovu busmactu ozbiljnu ? Ili ovu zivahnu koja gleda u kriz ? Sve su mi slatke. No onaj pravi osjecaj majcinstva vjerojatno tek osjetis kad ti netko kaze « to je tvoje dijete ». Mozda bi trebala prestati teoretizirati i u miru cekati.

Tvoji savjeti i razmisljanja su mi uvijek vrijedna jer uspijes vrlo precizno, i iz iskustva, formulirati one misli koje su nama cekalicama jos nepoznanice. I to uglavnom zvuci ohrabrujuce.

Mislim da smo sa sedam godina roditeljskog staza, procitanih knjiga i tudih iskustava spremni na posvojenje djeteta i njegov odgoj. A one situacije koje se ne daju unaprijed predvidjeti rjesiti ce se, nadam se, u jednom odnosu s punom razgovora i ljubavi. Kao i u braku, i u odgoju valjda koji put pomazu intuicija i improvizacija.

[Zdenka2]

Mislim da si sama sebi dala najbolje savjete. Na teoretskoj razini sada možeš rješavati stvari tako da čitaš literaturu o posvojenju starije djece. A stvarno ćeš ih moći rješavati onda kada budeš imala to tvoje dijete. Tek ćeš onda znati. Čisto praktično, u životu mi se pokazalo da je zamišljanje različitih situacija koje bi se mogle dogoditi gubljenje vremena - nema smisla rješavati nepostojeće situacije.