Mjesto za jadikovke

[Sramežljiva]

Ovo je samo za iskrene.

Zamislila sam ovu temu kao mjesto gdje ćemo moći iskreno, bez sustezanja, bez straha da će nas tko osuditi i da radimo nešto "društveno neprihvatljivo" reći koliko nam je teško biti roditelj, koliko je teško uvijek sve raditi kako treba, na kojem ćemo moći opisati svoje frustracije, pojadati se kad smo iživcirani, opisati kako nas je roditeljstvo dovelo na rub živaca. Naravno da su djeca divna, naravno da ih obožavamo, naravno da su najbolje što nam se dogodilo, naravno da nakon kiše dolazi sunce, ali neka ovo bude mjesto za "drugu stranu medalje", tema koja će eventualnog zalutalog budućeg roditelja možda malo zamisliti, prestrašiti, ali i pokazati mu realnu sliku. Neka ovo bude mjesto gdje ćemo reći što nas muči i gdje ćemo se ispuhati.

Pomislila sam kako bi tema mogla brzo potonuti i kako će to biti znak da očito uglavnom sa mnom nešto ne štima, da drugi roditelji stvari koje mene muče ne uzimaju tako emotivno i ozbiljno ili da ih smatraju nevažnim "prolaznim naoblačenjem s povremenim pljuskovima", ali i iz toga ću nešto naučiti o sebi i drugima... Mislim, i sama imam baš dobrih dana kad se stvari čine posložene onako kako trebaju biti i kad mi se čini da nemam skoro nikakvih problema, pa se pitam zašto sam uopće ikad šizila i jadala se. Ali, danas nije takav dan.

Danas mi se moji cjelodnevni boravci s malom bebom čine kao nešto najzatupljujuće i najdosadnije na svijetu. Po tisućiti put uzimam iste zvečke da bih zabavila bebu, po tisućiti put mobil svira istu dosadnu melodiju, ne mogu otići u kupaonicu da se iz sobe ne začuje urlanje, gladna sam, žedna sam, moja majica je zaslinjena, beba me izgrebla svojim noktićima, spava nekoliko puta dnevno desetak minuta, a čim je položim na neko drugo mjesto kako bih oslobodila ruke, ona, naravno, zaplače, noću sisa tristo puta, uvijek kad se spremamo van tragično shvaća oblačenje jaknice i vezanje u autosjedalicu, a meni para na uši izlazi od nekog potisnutog bijesa dok ju, sva ispreznojena i raščupana, pokušavam utješiti. Živciraju me gomile neispeglanog veša i nered u kući, i to što nemam vremena za depilaciju, pranje kose ili gimnasticiranje i što cijelo vrijeme dok je s mojim mužem imam taj neki osjećaj da on misli kako sad meni radi uslugu... Pogodite što - moja beba plače i moram k njoj. A mogla bih se jadati do prekosutra... A imam ja i još jedno dijete...

Eto, sad me malo grize savjest što se žalim, a imam živo i zdravo i slatko djetešce, ali ovdje neka bude mjesto za istresanje takvih stvari, koliko god trivijalno zvučale, nešto poput boksačke vreće koju možemo udarati kako bismo se ispucali.

Hvala!

[MIHA1]

[quote="Sramežljiva"]Ovo je samo za iskrene.


Danas mi se moji cjelodnevni boravci s malom bebom čine kao nešto najzatupljujuće i najdosadnije na svijetu. Po tisućiti put uzimam iste zvečke da bih zabavila bebu, po tisućiti put mobil svira istu dosadnu melodiju, ne mogu otići u kupaonicu da se iz sobe ne začuje urlanje, gladna sam, žedna sam, moja majica je zaslinjena, beba me izgrebla svojim noktićima, spava nekoliko puta dnevno desetak minuta, a čim je položim na neko drugo mjesto kako bih oslobodila ruke, ona, naravno, zaplače, noću sisa tristo puta, uvijek kad se spremamo van tragično shvaća oblačenje jaknice i vezanje u autosjedalicu, a meni para na uši izlazi od nekog potisnutog bijesa dok ju, sva ispreznojena i raščupana, pokušavam utješiti. Živciraju me gomile neispeglanog veša i nered u kući, i to što nemam vremena za depilaciju, pranje kose ili gimnasticiranje i što cijelo vrijeme dok je s mojim mužem imam taj neki osjećaj da on misli kako sad meni radi uslugu...

Potpisujem ovo gore navedeno , taj stadij sam prošla i znam kako ti je , pogotovo kada mi MM radi uslugu , za poluditi od pomoći.
Ali i sada nakon 13,5 mjeseci koliko frajer ima , još uvijek imam promjene sa sunčanog na "prolaznu naoblaku s povremenim pljuskovima", nekad niti nema razloga za to , ali valjda doče samo od sebe.
Danas je i meni takav dan , ok malo me i dragi MM prebacio na ovu promjenu raspoloženja sa svojim ponašanjem , ali i dalje me muči malac što po noći nikako da počne ljepše spavati .
Stalno me to opterečuje , a neznam kako si pomoći.

[ls]

Zvuci mi sve to poznato. S tim sto sam danas posebno okrutno iskrena, pa cu reci i ovo: cesto otkrijem da uopce ne uzivam u svojoj ulozi majke.

Nisam sklona srcedrapateljskim izjavama o snazi majcinske ljubavi i o tome kako su mi djeca centar svijeta i kako me samo jedan pogled na moje 'andjele' vraca iz mrtvih. Naravno da su centar kada ne mogu ni koraka mrdnuti bez da mi se barem jedno ne kaci za nogavice. A svi mi kazu da je sve teze i slozenije kako postaju stariji, tako da ispade da je roditeljstvo na kraju kao neka vrsta mazohizma. Eto gdje me dovede bioloski sat...

[čokolada]

s tri godine postaju pravi anđelčići .

[gitulja]

sviđa mi se topic.
Sramežljiva, taj smo dio prošle i znam kako ti je. G je sada 20 mjeseci i sve je puno lakše. I dalje ima loših i teških dana. I činim se sama sebi grozna, dođem s posla i onda tih nekoliko sati koliko provedemo skupa bude muka. Sva sreća malo je takvih dana. Evo ja ću prva reći svoju neprihvatljivu reakciju. G je vrištala i vrištala, a onda kad sam je krenula presvući počela se i bacati, onako nervozno. Kako ništa nije pomagalo i moja nervoza je rasla. I onda sam sva jadna vrisnula zajedno s njom. Grozno znam, bilo mi je žao isti tren. Ona je prestala, pogledala me začuđeno i primirila se. A onda je hodala zamnom i svako malo me pogledala i vrisnula da vidi hoću li i ja ponovno, i smijala se. Nova igra valjda, zove se mama pukla.

[Liebe]

Sve što ste navele potpisujem. Dok je T bila beba bila sam sama sa njom po cijele dane i stvarno sam se osijećala frustrirano. Počela sam raditi kad je imala 6. mjeseci i tada mi se dašavalo da barem 1x mjesečno pucam po svim šavovima jer je bila gužva na poslu, doma nije bilo ništa napravljano niti nabavljeno. MM je u to vrijeme umrla mama, što nas je oboje jako zdrmalo, a ja sam najednom imala dvoje djece. (ako me razumijete što želim reći). Sada kad ona ima skoro 3 godine, moram priznati da mi je ipak malo lakše. Mislim da je moj osnovni problem u tome što apsolutno nemam nikakvu logistiku, a kako sam rodila ne baš u cvijetu mladosti - dosta sam toga do tada podredila sebi, a onda sam najednom bez svega toga ostala. Računala sam na malo veći angažman MM koji je izostao, pa mi je i to teško palo.
Ponekad imam osjećaj da ću se slomiti od svega - posla, angažmana, odgovornosti, brige....

[anima]

Ovo je genijalan topic. Sviđa mi se. Nadam se da ću u njemu često pronaći utjehu kad mi bude "onaj" dan.

Moram priznati da sam očekivala kako će s vremenom biti sve lakše i lakše. Ali nije. To me ponekad ubija. Ponekad se osjećam kao u okovima. Moja curica je veća, ali mi ponekad svejedno ne da da dišem. Izluđuje me. Često joj kažem "daj pusti me na miru" jer imam feeling da ću puknut. Najživčanija sam kad non stop kenjka bez razloga. Para mi tad na uši izlazi. Ili kad ju ujutro spremam za vrtić a sebe za posao a ona bježi od mene jer bi se igrala a meni sat ide tik - tak tik -tak. A najgore od svega je što non stop visi po meni, što me ne pušta na miru, što ne mogu mrdnuti bez nje, i što mi i dan danas od kad je bila beba dira "oko" tj. trepavicu i tad se ponekad osjećam kao da ću skrenut s uma. A nemam snage da je odućim od toga. I često mi se ne da igrati s njom jer bi se ona stalno igrala a ja sam umorna i dosadne su mi te igre. I teletubisi mi već na nos izlaze. Ludim kad me udari a ja ne znam što da radim. I tako, ima toga... Naravno da se podrazumjeva da kako god da je da ja bez nje bih mogla. Unatoč svemu, divna je ona djevojčica. Problem je očito u meni. Ali i ja sam samo običan čovjek. Koji želi malo mira, tišine, slobode, sna i odmora.

[thousands of voices]

eh... :/
meni je jutros pala na pamet "ostavka na mjesto roditelja"
dotuužilo mi je da glumim samohranu majku koja je glavni policajac kad treba raditi vježbe, nositi aparatić, raditi druge vježbe, zadaća, učenje - dok malu drma pubertet, zlo joj je od silnih vježbiitd...dok je ostali članovi porodice puštaju da radi šta hoće pod izlikom "Ona mene neće poslušati"
Heeej, i ja bih rado bila dobra mamica koja ne gnjavi djecu silnim obavezama.
Plus, kao šlag na tortu, malac je odlučio da čitav dan kmeči i bježi svekrvi plačući kad god ja odbijem neki njegov ispad kao npr. da prosipa mlijeko, ulazi u frižider...
I onda se čude kad sam na putu da dobijem nervni slom... :shock:

OK - već me je muka prošla muka, poželila sam ih od jutros.

[ls]

s tri godine postaju pravi anđelčići .

Stvarno? E pa moja puni 3 za vikend, ali ne vidim bas da je s njom nesto lakse nego ranije. Kako postaje starija i mudrija sve bolje zna kako mi nagaziti na nerv.

[Ivany]

Mene S najviše naživcira kad po cijele dane kmeči, a vjerojatno ni sama ne zna zašto. A onda znam reći "idem na godišnji", mm se samo nasmije a ja još više poludim. Nisam sad dovoljno ljuta da nešto više pišem, ali bit će i toga!
U biti sam samo htjela pohvaliti topic, svima će nam biti lakše, bilo da napišemo što nas mući ili da pročitamo da nismo jedine u toj situaciji.[/i]

[sofke]

kad je bila mala beba povremeno mi je bilo baš koma...nekad sam se osjećala da je moj život završio, tu i sada s tim djetetom koje cijeli dan urla

imati bebu nadmašilo je moje najcrnje prognoze (jer nama se beba 'desila' i ja za sve to nisam bila baš nešto spremna)

sad je veća, skoro četiri godine pa mislim da mi je lakše..ili sam se navikla na 'nevolju'

ono što mi je u ovom razdoblju bed je spoznaja koliko je ograničavajući život sada za mene kao majku..u organizacijskom smislu..puno stvari bih htjela, mogla i morala napraviti, ali ne mogu...jer imam dijete..i moram se brinuti o njemu i provoditi vrijeme s njim zato što me ono treba

tema je izvrsna i ne bi bilo dobro da se sad tu počne pisati kako doduše zna bit teško, ali jedan dječji osmijeh će sve to popraviti i kako mi ipak ne bi mogli živjeti bez naše djece

jer život s djecom nije reklama za Pampers gdje beba zadovoljno spava s osmjehom na lišcu i svi se ujutro grle i ljube sretni

par moji (ostarjelih ?) frendica koje su solo brijačice bi sada bile samohrane majke..ko da je to iz vica, sad izlazim van, a sad bi malo i dijete..

nek se vidi da sve to skupa ima i drugu stranu..možda netko i razmisli..jer nisu djeca baš za svakog

[Drimm]

s tri godine postaju pravi anđelčići .

Stvarno? E pa moja puni 3 za vikend, ali ne vidim bas da je s njom nesto lakse nego ranije. Kako postaje starija i mudrija sve bolje zna kako mi nagaziti na nerv.

Baš htjedoh reći da će moji 3 godine za 3 mjeseca i da sam 100x čula da se skroz promijene, da je lakše, da su najslađi i najbolji 3-6 god.
Ili će se u roku 3 mjeseca dogoditi nagli rez i do njih doprijeti tračak razuma preko noći ili smo izgubljen slučaj.
Anima mi je po opisu najbliža, kao da sam ja pisala njen post.

[mama_mia22]

ovaj topic bi se rebao zvat Zona sumraka na Rodi ili tak neš.

mene moja mala grize za ciku. a ni zube nema. mislila sam da je to najgora stvar koju mi može priredit. a sad čitam vaše postove i grozim se onog što me čeka...

sofke, pogotovo me se dojmio tvoj post. i meni se beba desila te sam gledala na svoju budučnost kao na pampers reklamu. malo bucibuci, reklama gotova i ja se vračam svom životu i obvezama. niš od tog.

za osmi mart sam bila s frendicama u tvornici. bilo mi je zabavno pola sata. nakon toga počeo mi je smetati dim i gužva a i nisam mogla izbaciti sliku svog izgladnjelog djeteta iz glave. pa sam pozvala taxi i odjurila domeka.
nema nas više. gotovo je s nama. jedino što nam ostaje su naša mala zlata :devil:

jedina utješna nagrada je ta što nam je svima tako. supatnici smo i suputnici na ovom trnovitom putu roditeljstva.
ali, stara latinska kaže: per aspera ad astra

(mnogo ga seruckam večeras. odoh spat da uhvatim malo sna prije neg se moj ajngelek zbudi. Ln!)

e da, topic je cool!!! 8)

[dane]

Koji super topic nadam se samo da nece otici u krivom smjeru.
Sve mi je ovo tako poznato samo ja pucam mjesecno par puta a sad sam koma .S prvim je bilo ovako prva 4 mjeseca njegovog zivota 10 min.plakanje,10min. jede,10 min.spava 24 sata dnevno rezultat beskonacno trazenje zasto je tako, niko mi nije mogao dati odgovor osim jednog pedijatra iz londona koji mi rece takav je proci ce i proslo je .Tih prvih mjeseci sam izgubila 30kg sto je bilo ok za moju liniju ,jednom sam se onesvjestila na savskoj na pjesackom prelazu ,koma.Onda su stvari krenule na bolje ali sa godinu dana malac se razbolio sljedecih sest mjeseci smo obilazili doktore i nis od spavanja on jadan cijele dane meni na rukama proslo je.Imam ja toga jos samo sad je kasno a sinoc nisam spavala ukocilo me u kicmi haha pogadjate nosam mladjeg .Hvala na ovom topicu

[Anci]

s tri godine postaju pravi anđelčići .

Stvarno? E pa moja puni 3 za vikend, ali ne vidim bas da je s njom nesto lakse nego ranije. Kako postaje starija i mudrija sve bolje zna kako mi nagaziti na nerv.

mislim da je zato mr. grin na kraju posta
i ja bih ga stavila

[traktorka]

Meni je lakše od kako je veći

[rosa]

Dugo sam mislila da nisam rođena da budem mama,jer:

1.sam imala par manjih živčanih slomića u vezi njegovog hranjenja
2.i dalje imam jaku potrebu za "mojim vremenom i prostorom" bez djeteta
3.mislim da bi mene i mm drugo dijete pregazilo kao buldožder
4.kod drugih roditeljstvo lakše i bolje funkcionira...

...polako se odvikavam od te ideje,dobrim dijelom zahvaljujući i vama i prihvaćam stvari kako dolaze. Meni je kako je stariji (27 mjeseci) sve lakše i ljepše.

I ja imam jednu poznanicu koja bi si da razbije životnu kolotečinu rado "složila jedno dijete" i bila samohrana majka. :/

[gitulja]

i meni se beba dogodila, i sad sam samohrana majka. Ne u pravom smislu riječi jer se MD ipak brine oko nje. Ali mi živimo same, on se pojavi navečer prije kupanja, ne svaki dan. I svaki drugi vikend je s nama, kad ne radi. I super se oni vole. A mene izluđuje kad se MD pojavi i onda daje silne savjete kako što treba. Stvarno poludim na to. I ljepše nam je kad smo same, i teže. Sve je teže nego što sam zamišljala. Kad čujem da se netko odlučuje biti samohrana majka, mislim da nema pojma što je čeka. Nije to samo tako, sve ostaje isto "samo" još imaš malo zlato koje se smiješi pored tebe. Ha,ha.

[MIHA1]

Kad čujem da se netko odlučuje biti samohrana majka, mislim da nema pojma što je čeka.

Imaš pravo , jako , jako teška uloga,za samohranog roditelja, treba biti hrabar i samouvjeren , brat mi je samohrani roditelj , i da nema moju i maminu pomoć mislim da bi odavno poludio, tako da te na neki način mogu razumjeti.
I ja sam mislila da je dijete igračka , samo ga nahraniš i on spava , ha,ha , možeš si misliti, ali neke žene nisu toga svijesne dok im se ne desi dijete i onda :?

[Trina]

Tema je super.
Ja ne znam otkud bih počela, pa ni neću u detalje jer kad bih počela nebi mogla stati.Znate one SF filmove kad neka neljudska bića popiju svu energiju iz čovjeka i čovjek se samo ugasi?E pa tako se ja osjećam.Imam osjećaj da sam im dala doslovno SVE,od svojih 24 sata njihovi su svih 24,od financija,energije,zdravlja,živaca,strpljenja...s ve je pošlo.Iscrpljena sam do kraja.I kad mislim da je to to,da ću puknuti,oni me iznenade sa još nečim i vidim da tome nikad kraja.Ja nebi rekla da je lakše što su stariji,samo je drugačije.Lakše jer jer ih toliko ne nosaš,ne trčiš za njima,ne strepiš baš onako pretjerano oće pasti,udariti se,veći su pa i sigurniji što se nekih stvari tiče.Ali zato dobiješ milijun drugih briga umjesto onih.Tražim posao,pokušavam doslovno pobjeći od djece i kuće i iskreno se nadam da ću uspjeti jer sam im dala i više nego što sam mislila da je moguće.
I uopće ne sumnjam da ću se javiti još prekonekoliko puta na ovu temu

[NANNE]

Gdje me nađoste!!
Jutros na pauzi kukam kolegici s posla kako sam grozna majka jer želim doći kući s posla i leć mrčit sat vremenaa ne da netko skače po meni a istovremeno me peče savjest jer obožavam svog crvoguza.
Volim i svoj posao i svog crvoguza.
a vama mogu priznat ono najcrnje što samo sebi mogu priznat - e pa ponekad idem radit sretna -jer znam da ću se barem malo odmorit
znam da nismo svi u istoj situaciji i nisu svi klinci i klinceze jednaki al ponekad mi je na poslu super jer sjedim sama u miru i tišini

[clumsy mom]

Za razliku od većine ja sam bebeći period mnogo lakše podnela nego onaj kasniji. I pored šestomesečnih kolika jednog blizanca, bljuckanja, presvlačenja u nedogled, pokušavanja dojenja, a pomoći niotkud...Bila sam jaka i sretna do njihovih 18 meseci.

A onda je moj organizam rekao DOSTA, NE MOGU VIŠE! Nisam prespavala noć u komadu od polovine trudnoće do njihovog drugog rođendana. Nisma jela kao čovek isto toliko. Krvna slika otišla u minus. Nervi otišli u minus. A pomoći i dalje niotkuda. Tata radi da preživimo, sveki šeta po svetu i uživa u penziji (kad mi je bilo najgore bila je mesec dana u Parizu), mama daleko...Ni kod lekara nisam mogla da odem.

Final score je jedna kao krpa isceđena mama koja se napokon trgla, rekla porodici 'Ko vas šiša, idem ja kod lekara!'' i otišla na analize. Hgb 92 (mm-ov 164 ), ja više nemam snage ni da stojim a kamoli da se nešto igram sa decom, ne kuvam jer mi se ne jede (sreća te deca imaju topli obrok u vrtiću), ne pospremam jer nemam snage...

Sad je malo bolje. Gvožđe dopravljam lekovima, dosta sam napolju, bolje se hranim i spavam. Ni dalje mi niko ne uskače u pomoć ali sad se može nekako.

[MIHA1]

vama mogu priznat ono najcrnje što samo sebi mogu priznat - e pa ponekad idem radit sretna -jer znam da ću se barem malo odmorit
znam da nismo svi u istoj situaciji i nisu svi klinci i klinceze jednaki al ponekad mi je na poslu super jer sjedim sama u miru i tišini

Potpisujem tvoj gornji tekst, u potpunosti se slažem s tobom.

[mikka]

joj, i meni md sisa krv na slamcicu.. kao da nije dovoljno da sam po cijele dane sama s malim, a uskoro cu biti sama s malim i malom bebom :/ . da vidimo kako ce to funkcionirati..

sjetila sam se jedne price kad smo se mali i ja vracali busom iz bg-a, od md-a. on je taman bio u prelaznoj fazi iz bebca u monstruma koji non stop hoce nesto raditi i nekud ici, a spavanje mu je zadnje na pameti, naravno. put je trajao 6 sati, a znate i sami koliko mjesta za manevriranje ima u busu.

na ulazu u zagreb gledam djevojku koja sjedi preko puta nas, cijelo vrijeme se smjeskala mom malom, bas je bila simpaticna, cak se i ponudila da ga pricuva da ja mogu na wc kad smo stajali.

ona fino nakon naplatnih kucica zatvori knjigu koju je citala cijelim putem, izvadi neseser, malo se poceslja, popravi sminku, namaze ruke kremom.. taman se do autobusnog fino sredila i onako zbigecana, zgodna i mirisljava izlazi van.

na to mi pogled pada na mene-ja izmozdena, zivcana, rascupana, umorna, smrdim po znoju, prljava od hrane, pokusavam pohvatati malog i stvari po busu, pokusavam ne dobiti zivcani slom.. kasnije sam na tu sliku d-rasticne razlike umirala od smijeha, a i danas mi je smijesno kad se sjetim. naravno, i ja sam nekad tako putovala. mirno, bezbrizno, malo citas, nesto pojedes, izades na pauzi, spavas.. a sada.. boze dragi. muka me hvata na samu pomisao o nekom putovanju. te spremiti stvari uz bestiju. te nositi njega i stvari u auto. te ako ne posizi dok ga stavljam u as, pocet ce urlikati cim krenemo. nece biti miran cijelim putem, a ako stanemo da ga malo izvadim bit ce jos gori kad ga pokusam vratiti. ma joj.. bljuje mi se kad razmisljam o tome.

a nekad, pjesme.. sjednem u auto i za 2 sata sam u opatiji, druzim se s frendovima, idemo na rucak, veceru, van..

[gitulja]

mikka, sad si me podsjetila na pakiranja. Prošle godine G 5,5 mjeseci, mi se spremamo u Austriju na Novu godinu. G nije u komadu nekoliko tjedana. Večer prije nikako zaspati, onda cijelo jutro plač. Ja pokušavam spakirati stvari, smiriti G i još 100 drugih stvari. A onda se MD stvori oko podne ičudi se što još nije sve spremno. A kad smo stigli u Austriju čudi se što ja sebi nisam spakirala ništa. Mislila sam ove godine bit će bolje, i je ali malo. Nije plakala ali je vadila iz torbe sve što sam ja u nju stavila. I opet čuđenje što nije sve spremno.
A da ne zaboravim jedan važan detalj, ako se G budi po noći onda sam ja za to kriva. I njega se to ne tiče, ja sam ju kao probudila pa onda neka se ja igram po 3 sata. I da još nešto što me izluđuje najviše od svega, izgovor: "Pa ja radim".

[mikka]

ma oni to uopce ne kuze. a sta im ja mogu.

jos se cudi da su mi putovanja dosla na vrh glave. ja mu kazem, ti imas luksuz da jedes/pijes/spavas/putujes kad hoces, na miru. nece on to shvatiti dok jednom ne ostane sam s malim na tjedan dana. e, a onda cu ga pitati za zdravlje

[rinama]

Ja se neću jadati jer bi to predugo trajalo, ali od ovakve vrste života kojeg sam živjela prošlih 9 godina, ja sam danas sa svojom 31 godinom sijeda i moram se farbati svakih cca dva mjeseca i hodam kod psihijatra.
Bit će da mi je baš bilo bajno kad sam do ovud dogurala.
Sad mi je super.

[gitulja]

ma mikka samo se nadaj. Moj je bio 10 dana sam na moru s G, ali prije puta sam ja sve spremila i onda došla vikend kad su išli doma. Može on to i to jako dobro, to me još više ljuti. A onda kad mi jš kaže da sam nervozna, i da se više uopće ne šalim. Pa šali se ti kad samo želim odspavati sat vremena ili biti pd tušem pola sata.

[mama_mia22]

(e izvinite ljudi, mala digresija, imam pitanje za mikku, nevezano za jadikovke)

mikka, kad si prvi puta išla s detetom u Bg?? koliko je star bio?
ja sam mislila ić sad oko 1.5. ali brine me pedijatar kojeg tamo nema i 100 drugih sr.
hvala ti unaprijed!

[Poli]

Kako nema pedijatra u BG?

[mama_mia22]

ma ima ziher ali nemam pojma koja je procedura. a moj blesavi md još manje.

[čokolada]

Ne bih vam htjela kvariti veselje, neka topica...treba biti i takvih. Razumijem mame kojima je ovo prva beba jer i ja imam jednu, i naporno je prilično. Možda je meni lakše jer sam mama u godinama , pa nemam potrebu za izlascima i vraćanja "na staro"... jedino što mi nedostaje je posao i druženje s ljudima iz struke.
Kad sam rekla da s tri postaju anđelčići zaista sam to mislila - moja starija cura je rano progovorila i s tri je već vodila prave razgovore, bila spremna na odlaske svuda sa mnom i postala vrlo kooperativna...tada sam prestala osjećati "uteg" oko noge.

[tanja_b]

Kad sam rekla da s tri postaju anđelčići zaista sam to mislila - moja starija cura je rano progovorila i s tri je već vodila prave razgovore, bila spremna na odlaske svuda sa mnom i postala vrlo kooperativna...tada sam prestala osjećati "uteg" oko noge.

I kod nas je slično, iako imam dečka koji i nije rano progovorio a možda je stvar i u tome da sam se s vremenom malo-pomalo opustila.
Prvih šest mjeseci bilo mi je najteže dosad.

[Anci]

A meni su opet neke stvari postale lakše, a neke zahtjevnije :/
Ne znam ni sama kako da bolje objasnim to.
Ja baš ne bih rekla anđelčić

[mikka]

prvi put smo isli kad je imao mjesec dana. mali ima i njihovo drzavljanstvo, treba imati nase originale i ici ga prijaviti na tm-a u opcinu. onda preko njega moze dobiti zdravstveno. valjda. mi nismo nikad isli kod pedijatra u bg. ali uvijek mozes otici kod privatnog ako je frka. dobro, nismo bas ni tu u zg osim ovih redovnih pregleda i to, i jednom kad je imao vodene kozice. ako te jos nes zanima, javi se, moze na pp.

on topik, nemam ni ja neku potrebu za izlascima i to. mislim da me najvise muci nedostatak ikakvog vremena za sebe. a muci me i nedostatak pravog posla. a muci me bogme i to sto mi se cini da me drugi ne postuju jer sam "samo mama". ne znam kako da to objasnim. nema to veze s klincem, iako indirektno ima kad zbog raznih takvih sra.nja prelako gubim zivce dok sam s njim. a bog te pita kako ce tek biti kada cu ih imati dvoje, za kojih mjesec i nesto :/

[irenas]

Kad sam rekla da s tri postaju anđelčići zaista sam to mislila - moja starija cura je rano progovorila i s tri je već vodila prave razgovore, bila spremna na odlaske svuda sa mnom i postala vrlo kooperativna...tada sam prestala osjećati "uteg" oko noge.

I kod nas je slično, iako imam dečka koji i nije rano progovorio a možda je stvar i u tome da sam se s vremenom malo-pomalo opustila.
Prvih šest mjeseci bilo mi je najteže dosad.

Zašto se onda moja Dora pretvara u malog monstruma? Nekad imam osjećaj što dalje to teže, jer s njom nikad nije bilo lako Najteže od svega je što ona apsolutno ne surađuje, od oblačenja, hranjenja, odlazaka, dolazaka, igranja............ Malo me strah šta će tek biti kad dođe seka ili braco

[Loryblue]

koji dobar topic!!!

u svakoj od vas sam pripoznala sebe i moju krvopiju.
kod nas ima dana kad je super, milina, anđeo od diteta, ali ti su dani taaaaako rijetki da ih mogu na prste ruku izbrojat. svi ostali dani su borba davida i golijata, muka pregolema......najgori i najveći gnjojni čir na guzici je milost, nagrada, lipota kakva ona zna povremeno bit.
a najviše što me isti momenat dovede do usijanja je kenjkanje, i to bez ikakvog razloga. samo zato jer je njoj dosadno. i onda počne pilenje živaca. ja nastojim sve fino, smireno, polako objasnit, dogovorit se.....a ona: ja tebe ne volim, ti si zločesta, tataaaaa, ja sam ljuta....i kreće bacanje po podu....ja još uvik mirno i fino čučnem: pa ajde lorea, ajde cico, ajde mico, ajde pi*do matrino više diiiižžžžžiiii seeeee s poda . a Bog mi je svjedok da se stvarno trudim bit mirna i staložena.
imam osjećaj da ona čim otvori ujutro oči smišlja način kako mi taj dan ispilat živce i ispit krv. i točno zna da će to postić plačem.

ja sam povremeno na rubu živaca. trudim se ojačat živce, ali povremeno stvarno puknem pa kad počnem urlat, beštimat, zazivat svima po redu rodbinu do 10 kolina onda je mama/žena luda. a nikome ne pada na pamet ko je mamu/ženu učinio ludom.

ja sam se spasila kad sam počela radit. a prije nego sam počela radit da bi se isto spasila i ostala makar malo pri zdravoj pameti strpala sam je u vrtić s 2,2 godine. ona je bila u toj dobi ko neko dite od 4 godine zrela. i meni je svanilo, granilo sunce. nakon 2,5 miseca što je ona već išla u vrtić ja se zaposlim. mm se mislio kao bi li tribala kad su me došli zvat za posao. ma šta bi li tribala, tribala sam počet lani.....

jutra pred vrtić su nam više manje ok, ako tata nije doma. on nama shebe cilu koncepciju i ustaljeni ritam. kod mene se točno ujutro zna kad se budi, kad se izlazi iz kreveta, kad se oblače cipele, kad se piši, kad se jede i kad se kreće u nove radne pobjede. je li on doma i idemo zajedno sve ode u krasni k. prvo joj ukenja hranjenje, pa oblačenje, pa cili ritam. i kako neću krenit odma na posal izluđena.
dođem na posal tamo svakojakih budaletina slušat jer se u takvim danima uvik nagomilaju "pacijenti" koji misle kako ti tribaš sve o njihovom problemu/poslu/životu znat.....
kad je dobar dan i svi poslovi su mi naj haj. i s guštom radim.

možda ću nekome zazvučat ko zadnji monstrum, ali u danima kad ujutro krenemo naprđenih noseva u vrtić i kad jutro počne urlanjem ja namjerno ostanem na poslu duže da je što kasnije skupim iz vrtića. jer znam da je ujutro bio tek početak teškog i krvavog popodneva i večeri. i budem u pravu.

ah kako se lipo malo izjadat.
šta se tiče mm-a, on je dobar ka kruv iako bi ga ponekad najradije pridavila golim rukama na spavanju.

[jassi]

jao ispovjedaona!!! odlicna tema.....

evo ja i moj atila bic bozji....sad smo cijeli tjedan virozni u kuci i zakljucila sam da jedva cekam poceti raditi jer pucam skroz...moje sunce se budi isao ili ne u vrtic,bio ponedjeljak ili nedjelja u 6,30 i krene s piljenjem crtic i sl, onda ga stavim u krevet i on kao gleda-citaj skace mi po glavi...odtrpim sat vremena i u histeriji ustajem jer lijezem iza ponoci, kad ide u vrtic,tj nije bubani ja ustajem u 5,30 a on u 6,30 pa ajmo racunati,,,,
no da, i onda je sve super dok ne prorade bube, pa krene hodanje zamnom, povlacenje, iziskivanj ecrtica i odbijanje igranja, hoisterija ako mu ne upalim, pa onda ja urlam a on ne odustaje, pa ga posaljem u kaznu kad ne staje a on hoda zamnom i urla ocu te poljubitiiiiiiiiiiii, i tako to krene do rucka, je onda ja kuham i branim spare od njega jer napast bi mi sjela na glavu da moze, pa pobaca nekoliko stvari , ja pokusam polako obijasniti-opasno,nemoj molim te, pusti da zavrsim rucak,molim te pricekaj me u sobi, ne uzomaj mi stvari od kuhanja, molim te, molim te, molim te, pa picca mu materina sta sam ti reklaaaaaaaaaaaaaaa ..i onda urla on, pa ja ...i aaaaaaaaaaaaaa, kao da ne bi prezivio da me svaki dan po nekoliko puta dovede do ruba i iskakanja osiguraca kada postajem kocijas i ku..va po izgovorenome, da se trese do naselj a preko nas!!! no da, a da ne kazem o novoj zabavi-pisanje oko skoljke i u zrak, tako da kad sam skuzila zamalo ga nisam rastavila-izurlala sam dusu-odakle mu ideja :?

i eto, onda moje zlato onacno kad isprazni baterije samo me grli, onako topli i mirisljavi da ga ne mogu prestati gledati kada usne...

uf eto se malo izjadah ja


sutra je novi dan....moram se pripremiti za boj

[dane]

Loryblue,kraljice tekst mrak pises tako lipo da sam se nakon jos jednog ludog dana bas nasmijala.Cure

[vissnja]

ma oni to uopce ne kuze. a sta im ja mogu.

jos se cudi da su mi putovanja dosla na vrh glave. ja mu kazem, ti imas luksuz da jedes/pijes/spavas/putujes kad hoces, na miru. nece on to shvatiti dok jednom ne ostane sam s malim na tjedan dana. e, a onda cu ga pitati za zdravlje

Sit gladnome ne veruje. Imam sličan problem samo što je ovaj moj tu i napokon je dobio svoje vreme sa ćerom pa me sad pita: Kako si ti izdržala?

Ja sam po prirodi jedna jako nervozna i živčana persona a kad tome dodate (pre)zahtevno dete ode sve u.... Hrabro podnesem ceo dan sama sa njom, ali kad dođe veče-pucam po šavovima. Umorna je i plačljiva, stavim je na spavanje, grize me, štipa, čupa, grebe, drži sisu zubima a rukama i nogama se odguruje, ustaje 100 puta, plače da upalim svetlo. Naše uspavljivanje traje od 19:30-22. A ja bih se tako rado okupala na miru, pogledala neki film ili samo buljila u zid........

[mama_28]

Ja ću dodati da mi je lakše kad vidim da nisam jedina...

Ja sam doma na porodiljnom, a i starije dijete je doma (razlika je 2,5 godine), većinom mi je super, ali ponekad... jedva čekam da starijeg prođu njegove faze, a trenutno je ovo:
- ne želi spavati po danu,
- želi tući djecu, udara po kutiji od igračke ako je nacrtano dijete (nikad ga ne tučemo, naravno, ni doma se ne tučemo, ne gleda baš tv... otkud uopće to?!)
- izričito svima naglašava kako ih ne voli, voli samo mamu, tatu i bebu
- ima ispade plača, baš kad je i beba pospana ili gladna, koji me dovedu do ludila jer nemam kome dati bebu u tom trenu, ako ju spustim i ona će plakat... a onda i ja zaplačem, pa se stvar smiri, ali na taj postupak nisam baš ponosna...

Da li je onda neobično što ponekad puknem i maknem se u drugu sobu?! Naravno, isti tren dolazi za mnom... =) Ma, ne znam bi li se smijala ili plakala tome svemu... Presretna sam kad su mi djeca zdrava i sama sebi govorim da je to najvažnije...

[mikka]

A ja bih se tako rado okupala na miru, pogledala neki film ili samo buljila u zid........

e bas to.. a onda dode md i sere mi kako citam neke srot knjige i casopise a ne dostojevskog. dode mi da ga pridavim, njega i njegovo nerazumijevanje.

[dane]

Netko rece da je nakon 3 lakse kod nas je nakon 4 malo lakse.Ja se nadam da ce meni biti lakse kad pocnem raditi jer sam vec 5 god.doma i moj prag tolerancije se opasno spustio.Ne znam jesam luda ili sta ali ja ne podnosim kad se djeca deru,kenjkaju ni moja ni bilo koja druga djeca isti tren mi je muka a moji se deru jooooooooooojjjjjjjjj stariji prestao sad mladji zato molim boga da pocnem raditi bar kroz godinu

[ana.m]

s tri godine postaju pravi anđelčići .

...stavila bih još pokojeg smajlića ali da ne bi bilo previše... .
I super da je ovakav topic otvoren jer si svaki dan pomislim da otvorim po jedan nekog novog naziva jer sam....LUDAAAAAAAAAAA!

Ljudi moji, ja sam uživala kad je Janko bio beba, nikakvog problema, stigla sam sve, ma milina. Iva je također prekrasna beba, uživam u svakoj sekundi s njom, svaki pogled na nju, sve što radim oko nje, ma sve...milina! Još je mirnija i sampostalnija beba nego što je Janko bio a Janko je bio isto divna beba. Ali što se toj divnoj bebi dogodilo...Auuuuuu!
Ima dana kada više ne mogu po 100-ti put ponoviti jednu te istu stvar jer sam sama sebi kao pokvarena ploča, kada me takve stvari dovedu u u takvo jadno stanje, da se osjećam kao majmun koji razgovara sam sa sobom, ima dana kada bih plakala od jada, ima dana kada zaurlam da me valjda s 4. čuju na 1. kat. Ima dana kada mi dođe da se hitim s tog 4. kata.
Pitam se dokle moram stalno iznova ponavljati jedne te iste stvari da se one konačno počnu usvajati. I nekad znam biti jako jako tužna. Čak se nekad pitam griješim li gdje, radim li što krivo?
I kad se sjetim da me sve ovo čeka još jednom. A možda i ne?

Evo, izjadala sam se bar malo....

[ana.m]

.Ne znam jesam luda ili sta ali ja ne podnosim kad se djeca deru,kenjkaju ni moja ni bilo koja druga djeca isti tren mi je muka

Onda sam i ja luda, Janko tak zna kenjkati za poludit.
I zaboravila sam reći da s Ivom imam 10 puta manje "posla" nego s njim.
Ružno zvuči to posla, ali nisam znala kako da se drugačije izrazim.

[ana.m]

s tri godine postaju pravi anđelčići .

Stvarno? E pa moja puni 3 za vikend, ali ne vidim bas da je s njom nesto lakse nego ranije. Kako postaje starija i mudrija sve bolje zna kako mi nagaziti na nerv.

Eh draga moja, trebaš prokužiti ovog smajlića na kraju, to ti se zove ironični smajlić. 8)

[ana.m]

Četvrti post za redom ...
Ja sam čokoladin post shvatila kao ironiju, ali stvarno jer eto moj ima 3,5 ali se baš stvarni ne mjenjaju preveć...

[sorciere]

s tri godine postaju pravi anđelčići .

a s trinaest te već presele u .... (dante je čista nula za njih )

[corny]

Loryblue, ja ću krepat!!!! Mislila sam da je vrhunac bio kad sam pročitala tvoj post sa "spravicom" , ali ovo....

Držite se cure, jednog dana će odrasti...


p.s. Pogledajte ovo... mislim da će vam dati snage bar za koji dan...

http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/v...o-obitelj.html

[clumsy mom]

Čitam na nekom drugom forumu diskusiju mama o druženju uz decu. pa me uhvatio bedak.

Upravo se vratismo sa nekog rođendana. Mm-ov drug slavi klincu rođendan. Znam ja sve ljude tamo ali nisu to moji prijatelji. Sa mamama mogu pričati samo o deci, drugih tema nemamo. Kad je ko prohodao/progovorio/skinuo pelene/prestao da doji, koja se koliko ugojila u trudnoći i koliko je za koliko skinula...A tate piju i razvoze žene i decu kući pa se onda vraćaju na 'još po jedan'...

A svojih prijatelja nemam. Doselila se ovde pre 7 godina i uletela u posao (privatni, 24-očasovni), pre toga 7 godina živela u Beogradu i tamo ostavila stečena prijateljstva...Nakupilo se nešto društva u međuvremenu ali su ili single ili tranzitni. Nemam s kim kafu popiti a da ne trabunjamo samo i isključivo o deci i gorenavedenim temama.

Nema me nigde. Zarobih se u kuću i decu. Ostadoh bez ljudi i interesovanja. Ribaj, peglaj, kuvaj, igraj se, šetaj, u šetnji pričaj sa mamama kako je lepo biti mama...Ujutru sam dežurna, uveče sam dežurna, noću sam dežurna...Prljava kosa i naporan dan?-veži rep za posao, ko kaže da ti ne stoji?

A mužić? Opušteno! radi dok mu se radi a onda 4 epizode Star Trek-a u cugu. Pa onda dremka da odmori oči i sabere utiske. I teretana, zaležao se...

10 godina sam čekala ovu decu ali sve češće svečano objavljujem kako mi je jedina rođendanska želja da mi uplate 10 dana u nekim toplicama a njih trojica neka skapaju bez mene