Moj Luka koji je onda bio 7 mjeseci završi u bolnici zbog laringitisa. Ionako sam bila sva izvan sebe jer su nas u 3 u noći poslali ravno u bolnicu. Voljela bih da znam kako se zvala ta doktorica koja nas je primila,ali...Rekla je da on mora ostati zadržan tamo,a ja mogu doći ujutro u 8. Osiječala sam se kao balavica koja pokušava da neplače,a ne može. Rekla sam joj da on meni još sisa'i da sada sigurno neće htjeti ništa drugo jeti jer je bolestan,i da i inače još uvijek najviše sisa. Ona mi je na to hladno rekla "mama nema mjesta". A onda sam ja onakva sva dotučena počela moliti za apartman,internat bilo šta samo da ostanem s njim,jer se budi često,a i uspavljujem ga. Na kraju sam joj rekla da ću platiti koliko god treba samo da presjedim kraj njega. A onda šok. Takoreć popljuvala me zbog toga što dojim. "Mama vi njega ne možete tako učiti,on mora početi jesti,pa on ima 7 mjeseci,MORATE GA POČETI ODVIKAVATI OD TOGA". Ostala sam bez teksta. I sada se pitam kakav je to bolnica prijatelj djeci? Zar nije žalosno da majke nemaju osiguran boravak s djetetom onda kada je to najpotrebnije? Nakon tih par sati što je bio sam tamo,bio je neprepoznatljivo dijete po ponašanju. Inače je vesel. I tri dana mu je trebalo da dođe malo do sebe. Inače hoće kod svakog,poslije toga nije htijeo ni kod tate. Morala sam ga stalno držati na rukama,maziti ga po glavici...a tek pelenu promijeniti...užas. Naravno nije ništa jeo,i tih dana je samo sisao...