Bruna Eli iliti moj preporod rađanja
Dugo sam razmišljala kako započeti ovu priču i gdje zapravo ona počinje. A počinje još davno, prije 2 godine rođenjem moje prve kćeri. Tada sam rodila na SD i dobila kompletan «bolnički tretman» - nepotrebna indukcija 12 dana pred termin, klistiranje, brijanje, drip, dolantin, prokidanje vodenjaka, još jedna doza dolantina, epiziotomija, naljeganje na trbuh, puknuće grlića maternice, beba na prsima svega 10-ak minuta i kasnija potpuna razdvojenost puna 2 i pol dana zbog žutice. Dugo poslije ovog poroda sam potiskivala osjećaje kako to sve skupa «nije bilo normalno». Uvijek sam si mislila da ja sad nešto izvoljevam, jer sve žene kod nas tako rađaju, sve je ok sa mnom i bebom i zašto sada komplicirati.
Razum se još može prevariti ali srce ne. Slučajno ili ne dolazim do Odentove knjige Preporod rađanja i moji se horizonti nepovratno šire. Konačno čitam zapisano ono što moje srce osjeća a što nisam sama znala izraziti riječima.
Pola godine nakon mene rađa naša Felix i njena priča ostavlja dubog trag. To je to! Sada znam da postoji mjesto gdje definitivno želim sljedeći put roditi. A beba još nije ni bila u planu.
Prolazi godina dana, ja ostajem trudna. I iako sam znala da želim Graz, našli smo se pred stotinu komplikacija. Kako namaknuti novac za porod, kada krenuti u Graz, u trudovima ili ranije; ako krenemo ranije gdje ostati, kako naći novac još i za smještaj, kad da MM uzme godišnji i slobodne dane, što ćemo sa starijom kćeri...MM je u početku bio skloniji Varaždinu i nagovaranju da odemo barem pogledati to rodilište. Ali kako vrijeme odmiće sve sam sigurnija da u bolnicu ne želim.
Nakon prvog posjeta Moniki i njenoj kući ostajemo bez riječi. Sve je bilo tako drugačije od onog na što smo navikli i što smo vidjeli, da jednostavno nismo mogli pojmiti da takvo nešto uopće postoji. Tjednima nakon posjeta MM i ja nismo razgovarali o porodu, a onda smo najednom spontano bez posebnog dogovora počeli razgovarati o Grazu kao mjestu gdje ćemo roditi. Međutim i dalje su nas mučili isti problemi, kako se izorganizirati. Na kraju, zbog jednostavnosti, odlučujemo se za opciju da ćemo krenuti kad porod krene, dakle s prvim trudovima ili puknućem vodenjaka.
Trudnoća se bližila kraju. Čitala sam knjigu Duhovni pristup rađanju koja mi je pomogla da se ne opterećujem previše suvišnim stvarima i lošim komentarima okoline na našu odluku da idemo u Graz i želju za prirodnim porodom (da, da i toga je bilo). U njoj sam našla puno lijepih molitava i meditacija i jednostavno sam se sve više i više pokušavala prepustiti Božjoj providnosti.
Ali ipak me kopkala ta vožnja u trudovima. Stalno sam razmišljala kako će to izgledati i hoćemo li imati vremena stići. I unatoč uvjeravanju naše primalje da nema mjesta panici je i dalje brinem. Ali eto Bog se i za to pobrinuo. Naime desetak dana pred termin zove me Monika na telefon i kaže da joj je kuća prazna, da ne očekuje skoro neki porod i da mogu doći kod nje ako želim i na miru čekati porod. Kaže da osjeća koliko sam napeta.
I tako se u nedjelju 2.3. spremimo moja mama, Vita i ja i krenemo u Graz. Dogovor sa MM je bio da će on ostati doma i doći kad meni krene porod jer nismo znali koliko ću ja čekati porod pa da ne troši slobodne dane. Kad smo stigli Monika me pregledala i rekla da sam otvorena 5 cm i da je cerviks skroz smekšan i da bi porod mogao jako brzo. Čak možda večeras ili sutra. Ja sam bila totalno u šoku. Neznam zašto, al nisam to očekivala. Zvala sam MM da zna i da se ide odmoriti ako bi trebao dolaziti.Vrlo vjerojatno sam bila jaaako nervozna jer je moja kćer od kad smo došli u kuću bila «nemoguća» i imala je čudne ispade. Nije se dala od mene, bila je plačljiva i jedva sam ju uspavala. Ja skoro da nisam oka sklopila. U neko doba počinje me šrafiti u križima i u onom polumraku mislim jel to to. Gledam na sat; svakih 14 minuta. I tako 2 sata. Neznam što da radim. Glupo mi je buditi Moniku. Strah me da MM ne bi stigao ako je porod počeo i šaljem mu sms: «Ajd ti polako kreni. Imam neke trudove.» Ali dok je on stigao do Graza meni sve stalo. Bilo je gluho doba noći i njemu se nije dalo vraćati sad natrag doma pa smo se nas četvero do jutra gužvali na dva mala kreveta.
Sutradan od trudova ništa. Otišli smo se svi šetati na obližnje jezero. I proveli prekrasan dan. Posljednji da smo nas troje sami jer se to popodne Vita sa mojom mamom vratila kući. Iako to nismo tako zamišljali; željeli smo da ona bude cijelo vrijeme s nama gore kad već imamo tu mogućnost. Tako smo odlučili jer je ona gore bila jako nervozna, a računali smo prema nalazu i Monikinim prognozama da je porod blizu. Osim toga i ja sam bila poprilično napeta a znala sam da mi je potreban mir. Tako smo ostali MM i ja sami.
Međutim... Prošao je i taj dan. I još jedan. I još jedan iza njega. Vrijeme smo kratili najviše šetnjom u prirodi, išli smo na to jezero skoro svaki dan, posjetili smo jedan dvorac, malo hodali po dućanima. Kroz podne bi malo odrijemali. Ja sam ponekad izmolila krunicu i čitala meditacije iz one knjižice. Svaki dan smo objedovali sa našom primaljom i sve više i više se s njom zbližavali i upoznavali i privikavali se na kuću. Svaki sam dan imala lagane trudove, ali bi oni nakon sat-dva prestali. Jedino se smanjivao razmak među njima sa svakim danom.
Došao je već i petak, ništa se nije dešavalo. Ja sam već počela klonuti duhom. Nedostajala nam je Vita, stalno nam je bila u mislima. Osjećala sam krivicu zbog razdvojenosti. Osim toga postojala je sad već i panika da će se MM morati vratiti doma zbog posla. Počela sam dvojiti jel dolazak ovdje uopće bio dobra odluka. A kako se i subota, 8.3. dan za koji sam bila sigurna da ću roditi, bližio kraju a porodu ni traga, ja sam pukla. Plakala sam cijelo popodne. Iako sam danima molila Gospodina da bude njegova volja, a ne moja očito to nisam prihvaćala. Ali barem je moj muž bio sabran i totalno cool. Tješio me.
Idući dan se budim sa groznom spoznajom: da cijeli ovaj tjedan skoro pa i nisam pomislila na Brunu već sam ga potratila «jaukajući» za Vitom i s brigom kako njoj pada razdvojenost (a njoj je btw. bilo super s bakama i dedama koji su je nosili kao kap vode na dlanu tak da cijeli tjedan nije ni pitala za nas. Kaže moja mama da je samo pjevala Djetešce nam se porodi). Ovdje smo da čekamo Brunin porod, a uopće ne mislimo na nju! Užas! I shvatih da tako nikad neću roditi. Porod bez bebe jednostavno ne ide. Što ti je psiha! Taj sam cijeli dan provela misleći na bebu. Puno sam joj pričala i mazila ju u mislima. Navečer je i MM osjetio potrebu «popričati» s njom. Stavio je ruku na moj trbuh. Tako smo i zaspali. S Brunom u mislima i rukama na mom trbuhu.
Ponedjeljak, 10.3.
Budi me lagana menstrualna bol. Na satu je 6. Kroz prozor me miluju zrake sunca, nagovještaj divnog dana. Pomislih kako bi mogla baš danas roditi jer je ovakav sunčan dan bio i kad sam prvi put rađala. S tim mislima tonem natrag u san i budimo se MM i ja u 8. Doručujemo. Meni se i dalje javljaju trudići. Gledam na sat – svakih su 10 minuta. Ne želim još ništa govoriti MM ni primalji. Mislim si opet lažnjaci. Dok smo jeli dolazi jedan par u kuću s torbom. Ženi sinoć puknuo vodenjak. Opet pomislih da bi mogla danas roditi jer po onoj Felixinoj teoriji Hrvatice kod Monike uvijek rađaju s nekim u paru.
Odlazimo u šetnju. Monika mi po prvi put od kad smo kod nje govori da ne idemo daleko. Kao da je predosjećala.
MM i ja sjednemo na klupicu iza kuće u zelenilo. Sunce nas grije i ja kažem da imam lagane trudove i da bi ih mogli mjeriti. Sada su već bili na 7 minuta. Obavijestili smo i Moniku. Odlučujemo se za šetnju niz ulicu. U šetnji trudovi postaju malo jači i duži – takvi da moram zastati kad dođu.Vraćamo se natrag. Htjeli smo još otići do Bille jer je MM ponestalo žileta. Ja nekako uopće ne shvaćam da je to to i da ću danas roditi jer me ne boli ništa posebno. Dok smo prolazili pored kuće Monika nas je ugledala s prozora i pozvala u kuću. Htjela me pregledati. Bila sam otvorena 8 cm!!! Kaže meni Monika da ako želim u kadu da je sada krajnje vrijeme. I bez previše razmišljanja kažem ok i eto me začas u kadi punoj tople vode. Koji užitak! Na satu je bilo točno 10. Oni lagani trudovi u vodi postaju jedva primjetni. Ležim na lijevom boku, skroz uronjena u vodu. S vremenom trudovi postaju jači i moram ih prodisavati. Ali meni se taj osjećaj više ne sviđa! Mijenjam položaj. Sada sjedim uz rubu kade rukama naslonjena na rub. Jedna noga mi je u turskom sjedu a druga skvrčena u koljenu prema gore. Tako mi je preporučila Monika jer su tako trudovi učinkovitiji. I bome jesu! Osim toga kako mi je pola trbuha sada bilo van vode osjećam trudove intenzivnije. Ne sviđa mi se ta bol i pomišljam kako mi se ipak ne da danas roditi i da bi sada najradije spavala. Vraćam se opet natrag cijela u vodu na bok, naslanjam glavu na spužvu na rubu, žmirim i provodim tako neko vrijeme u tim mislima. Osjećam kako vrijeme prolazi i kako su se trudovi prorijedili i da se ne pojačavaju. Očito sam ih sa svojim mislima zaustavljala. I iako sam bila svjesna toga da bi ovo sada mogao biti problematičan trenutak, neznam kako se izvući iz toga. Pokušavam moliti ali se gubim. Mudra Monika shvaća što se dešava. Pita me što ćemo sada, a ja kažem: ja ću spavati!Pregledava me u trudu i kaže da je ostao samo jedan mali dio cerviksa koji nikako da se povuče je se grči u trudu i da glavica ne može zbog toga proći. Predlaže mi homeopatiju i ja pristajem. Nakon toga... Uf...Vušššššš. Dolaze tako jaki trudovi da se borim da ne izgubim ritam disanja. Ostajem i dalje na lijevom boku, ni ne pomišljam na drugi položaj. Pomalo osjećam pritisak za tiskanje. Neznam koliko je takvih trudova prošlo ali u neko doba puca vodenjak. Čulo se doslovno bang. I praktički odmah kreće izgon.
Okrećem se na leđa i naslanjam glavu MM na ruku i rame. Koji divan osjećaj pripadnosti!!! Za razliku od prvog poroda sada mi je pasao njegov dodir. Ali izgon je bio tako silovit. Mislila sam da me vlak gazi i melje. Takva sila, takav nagon za tiskanjem koji uopće nisam mogla kontrolirati. Tijelo je doslovno samo tiskalo. Sva sreća Monika ima fenomenalnu tehniku za ublažavanje ovog osjećaja i za čuvanje međice. Neko vibriranje usnama koje neznam sada objasniti riječima. Ipak osjećam lagano peckanje dolje i znam da bih mogla puknuti ali uopće ne mogu to kontrolirati. Srećom sve je išlo tako brzo i u svega par trudova. Sjećam se da sam samo ponavljala: Sve mogu u Gospodinu koji me jača. Između dva truda pogledam MM i vidim prekrasan sjaj u njegovim očima. Nisam ga nikad u životu vidjela tako ushićenog. Govori mi: «Sad će još malo! Tu je.Vidim joj kosicu!». Nikad neću zaboraviti taj ozareni izraz lica. Monika mi uzima ruku i stavlja ju dole i ja osjećam bebino tjeme i kosicu. Vauuu! Osjećaj za dobiti snage za još sto puta! Dolazi sljedeći trud i glavica je vani. Otvaram oči i vidim ju među svojim nogama. Čujem Moniku kako mi govori da još malo stisnem. I stisnem doslovno još malo i evo je. Naša Brunica! Stisnutih ruku uz tijelo i stisnutih nogu izmigoljila je kao mala lignjica. Instinktivno posežem za njom i privijam ju k sebi. Taj trenutak kada svojim vlastitim rukama uzmete svoju tek rođenu bebu ne može se mjeriti ni sa čime. Bila je dosta ljubičasta pa smo ju morali držati pod vodom dok smo čekali da pupčana vrpca otpulsira i dok ne izađe posteljica. Monika nam je ponudila da perežemo pupčanu ali smo oboje to odbili tako da je to učinila ona.
Bila sam malo pukla, na mjestu stare epiziotomije. I vjerujte ovo je ništa naspram epiziotomije. To isto popodne sam normalno sjedila i hodala. Dok je mene primalja šivala Bruna Eli je cikala. Morali smo se žuriti iz rađaone jer je ona rodilja od jutros još čekala na svoj red. Na kraju sam ja rodila prije nje. Tako da Brunu nismo odmah ni okupali. U žurbi smo morali Moniku posjetiti i da ju izmjeri. Bila je teška 3800 g i 54 cm duga. Rodila se u 13:37.
Ležimo na krevetu. MM, Bruna Eli u sredini i ja. Gledam ih u polumraku. On tako velik u mojim očima, moj muškarac. Ona tako sičušna. Mirišljava i još sva sljepljena od verniksa. Plitko diše koliko je mirna uz nas. A ja? A ja se uz srce veliko ko kuća osjećam tako ženstveno i ponosno kao nikad do sada u životu.
I znam da smo dolaskom ovdje napravili najbolju stvar i da nije moglo bolje. Ovaj je porod bio takav da želim zapamtiti svaku njegovu sekundu, a ne nešto što se «odmah zaboravi».
 |
|||
Odgovori s citatom
ms. ivy prvotno napisa
