bezimena ribica stigla sa zakašnjenjem
Kako je sve počelo? Možda bi se priča trebala zvati priča o pretporodu, jer tad se događalo ono najvažnije i tad sam se izborila da bude onako kako želim, ustvari kako je moja bezimena djevojčica htjela. Znala sam da moj 2. porod mora biti drugačiji od 1. Prvi je bio u Zagrebu, prokidanje vodenjaka, rezanje, drip, nalijeganje na trbuh, beba s žuticom,potpuno odvajanje od mene i nedozvoljavanje dojenja u to vrijeme.
Puno sam se više informirala, čitala, razgovarala s mamama o njihovim porodima i odlučila da idem u Rijeku ili u vodu ili na stolčić.
Negdje na polovici trudnoće bila sam mrvicu otvorena i moja ginekologica je rekla da mirujem što je bilo vrlo teško izvedivo uz moju tad 20-mjesečnu djevojčicu. Još uvijek se puno nosila, dizala sam ju, dojila. Dobro sam se osjećala i tad nisam imala kontrakcije, niti bilo kakve bolove. Oko 7.mjeseca trudnoće bila sam vrh prsta otvorena i doktorica je rekla strogo mirovanje ili će me hospitalizirati. Osjećala sam da tu nešto ne štima i da me bespotrebno plaši i unosi nemir. Otišla sam po 2. mišljenje i odlučila da više neću ići na preglede kod nje. Drugi ginekolog mi je rekao da je tolika otvorenost potpuno normalna za drugu trudnoću i da mirujem koliko i bilo koja druga trudnica, da si rasporedim obaveze tokom dana, smirio me, a to mi je najviše trebalo. S bebom je sve bilo uredu.
Došao je i 37. tjedan, proslavili smo drugi rođendan naše A. i ja sam sa sve većim uzbuđenjem čekala porod jer sam mislila kako će sigurno biti ranije. Tada sam već osjećala povremene kontrakcije dok sam dojila A. Ah, da sam tad znala koliko ću još čekati.
S 38. tjedana sam otišla u Rijeku na pregled i dogovor za porod u vodi. Nisam ni slutila što me čeka. Otvorena 5 cm, plodna voda bistra, nema trudova, pravac rađaona kaže doktor. Vi se šalite zar ne?-pitala sam ja. „Ne, ozbiljno Vam kažem.“ rekao je on.
Uopće se nisam snašla, sestra je rekla dobit ćete klistir i u kadu. To nije bilo kako sam željela, niti planirala. Poslali su me da se prijavim na porti i ostavim podatke. Na putu prema dolje došlo mi je da pobjegnem van kao muha bez glave. Dolje sam sestri ponovo ponavljala kako ne želim hospitalizaciju jer nemam trudova, mislila sam krenut će sigurno za koji sat, a dotad se idem malo šetati dok ne krene porod. Sestra na ulazu me plašila i uvjeravala kako to može krenuti jako munjevito (kao da ću se srušiti na zemlju i roditi u 2 sekunde bez svijesti). „A što ako ne dobijete trudove? Pa malo dripića da se beba ne muči.“ Uopće nije shvaćala što ja želim i o čemu pričam, kao da pričamo dva različita jezika i živimo na dvije različite planete. Poslala me opet gore da se „borim“ s drugim doktorom. Hodajući gore rasplakala sam se i kukala mužu kako ne želim tako i kako hoću otići odavde. Dok sam čekala doktora nazvala sam Felix da mi kaže koju pametnu riječ i da me smiri i beskrajno sam joj zahvalna na onome što mi je tada rekla. „Pitaj što se najgore može dogoditi.“ Kada sam ušla unutra opet sam naišla na doktora koji me pregledao i pitala što se najgore može dogoditi ako odem kući. „Pa može Vam puknuti vodenjak ili možete dobiti trudove“ U čudu sam ga gledala i rekla:“I u čemu je problem? Pa ja to i želim.“ Napisao je da ne želim hospitalizaciju i otišla sam kući.
Te sam večeri u više navrata imala kontrakcije, valjda od napetosti cijeloga dana i mislila sam da će porod početi svaki čas. Čula sam se s forumašicom koja je imala sličnu priču i ona mi je rekla da će to sigurno biti za dan dva.
A trebalo je još točno mjesec dana da moja curica kaže : e sad sam ja spremna.
Nisam se više vraćala u Zagreb, ostala sam kod mojih blizu Rijeke da stignem na vrijeme u bolnicu iako me tada pomisao da se porodim kod kuće uopće nije plašila. Tada sam prestala dojiti jer sam mislila kako će možda to ubrzati porod, a nisam htjela toliko ranije roditi. Prošlo je 2 tjedna i prošao je i moj termin. Tad su počele priče oko mene, telefonski pozivi rodbine, pa zašto ne odem u bolnicu, što više uopće radim doma. Na početku trudnoće UZV je pokazao da je termin za oko tjedan dana kasnije i ja sam se stalno toga držala u raspravama sa svima.
Pet dana nakon termina otišla sam na pregled kod privatnog ginekologa i to samo na UZV da vidim da li je s bebom sve uredu. Nisam pristala na vaginalni pregled, sve je bilo uredu što je samo potvrdilo moj osjećaj da ne treba brinuti. Tad sam prvi put saznala da je beba velika, preko 4kg sigurno, što me iznenadilo.
Tih sam dana hopsala na lopti, svakodnevno po sat dva šetala s mojom dvogodišnjakinjom, dojila ju, sve kako bi potakla da porod krene, no ništa nije pomoglo. Pritisak oko mene je bio sve veći. Najčešće pitanje bilo je; pa zar se ne bojiš? Jedino čega sam se bojala bila je bolnica i strah da ću se morati boriti sa doktorima da moj porod bude onakav kakav ja želim. MM je vikendima dolazio k nama i preko tjedan se vraćao u Zagreb i sve sam mislila ako porod krene preko tjedna neće stići.
Deset dana nakon termina odlučila sam ipak otići na pregled u bolnicu. Na moju sreću tada je u ambulanti bio dr.F. koji je shvaćao što želim. Otvorena mrvicu više od onih 5 cm, plodna voda bistra, beba ok. Rekao mi je da odmah dođem ako osjetim trudove (možda je mislio da hoću čim duže ostati kod kuće) jer bi mogla roditi u 2-3 truda. To mi je zvučalo nevjerojatno. I to je bio moj zadnji pregled. Otišla sam kući s MM i čekala, čekala…
Svaki dan kontrakcije, malo krenu pa stanu nakon pola sata, sad znam da se tijelo pripremalo, a tih sam dana osluškivala svaki pomak u svom tijelu i mislila dali da krenem ili ne u bolnicu. Felix je zvala tih dana i rekla kako beba ne želi van jer joj još nismo dali ime.
I tako je stigao Badnjak i moj +16. dan, MM i ja smo te večeri razgovarali što ćemo učiniti i koliko još čekati. U jednom je trenu u ljutnji rekao: “Važniji ti je prirodni porod nego da sve bude u redu.“ Mene je to toliko razljutilo, 10 minuta nakon toga krenuli su mi trudovi. Mislila sam još jedni lažni. Otuširala sam se, no bili su sve jači. Krenuli smo oko 23 sata u Rijeku, putem su mi trudovi sa kojih 7 minuta došli vrlo brzo na dvije, jednu minutu i bili su sve jači, ali još uvijek nije bilo strašno. Cijelim putem je bila tišina, ja sam gledala pun mjesec kroz prozor i more i nebo obasjano mjesečinom. Bila je divna noć.
Kad smo oko pola noći stigli u bolnicu već je sve skupa bilo puno intenzivnije, nisam više gledala na sat, kad bi došao trud stala bi i prodisala ga. Primile su me dvije babice i odmah sam im, uz ostale papire, dala svoj plan poroda. Rekle su da će poštivati sve moje želje i vrlo su pozitivno reagirale na sve što sam napisala. To me je umirilo i nekako sam znala da će sve biti OK. Trebala sam čekati doktora da me pregleda i to mi se činilo kao vječnost, stavile su me 10.min ležeći na CTG, a ja sam protestirala jer mi ležanje nikako nije pasalo. Sestra Sabina koja je cijelo vrijeme bila uz mene poticala me da prodišem trud i to mi je pomagalo. Došao je i doktor koji se činio ne baš oduševljen ovakvom rodiljom, odmah sam kratko rekla što želim i napomenula svoj plan, rekla da ne želim da mi prokida vodenjak (za svaki slučaj, da ne bi kasnije rekao da nije znao). Bila sam skroz otvorena, plodna voda bistra. Tako sam bila sretna zbog toga jer sam znala da je vrijedilo čekati ovoliko. Doktor je rekao može u kadu. Tad se počeo sa sestrama raspravljati oko klistira dali će mi ga dati ili ne i da sam baš htjela mogla sam i odbiti, no pristala sam. Kako je sve skupa brzo tog dana krenulo ja se nisam uopće čistila kako inače rodilje znaju kad krenu laganiji trudovi. U jedan nakon ponoći napokon u kadi i došao je i MM. Moram priznati da mi nije bilo jako važno da je on tu, u smislu neke pomoći. Znala sam da je njemu važno da dočeka i svoju drugu kćer i to sam poštivala.
Voda je bila divna. Jako mi je žao da i prvi put nisam otišla roditi u vodi jer osjećaj slobode i bestežinskog stanja je divan. Kad sam ulazila unutra upravo je nadolazio trud, a utapajući se u vodu kao da se raspršio u nju, kao da ga je voda uvukla u sebe. Sestra Sabina mi je rekla da se namjestim kako mi paše, a ja sam klečala uz rub i rukama sam se oslonila na plutajući jastuk uz rub. Tražila sam da priguši svjetlo iako sam sve do izgona imala sklopljene oči. Od ulaska u kadu do izgona prošlo je sat vremena, dakle nije baš bilo tako brzo, uz sva zaplašivanja da ću se poroditi putem, u 2-3 truda. Dok sam bila u kadi sestra Sabina me je poticala da prodišem trud i da se opustim nakon njega i to mi je puno pomagalo jer sam i nakon truda još bila u grču valjda iščekujući drugi. U nekom trenutku (ni sama ne znam kojem jer je vrijeme izgubilo smisao) je puknuo vodenjak što sam osjetila kao neki lagani krc i ubrzo nakon toga glavica se spustila skroz nisko i ja sam pomislila uf ne mogu više izdržati, koliko još. Tad je babica rekla da promijenim položaj i da se nagnem i oslonim na muža koji me primio ispod pazuha, a ja sam se rukama uhvatila ispod koljena. Tad sam znala da je blizu, vrlo blizu kraj i rukom sam opipala vrh njene glavice. Još sam par trudova imala sklopljene oči i čula da babica kaže zovite pedijatra. Otvorila sam oči i vidjela kako imam pravo kazalište pred sobom, došli su pedijatar, dežurni liječnik, i još par osoba, tako mi je to bilo ružno, ali nisam imala snage za borbu u tom trenutku, a moja „mrvica“ samo što nije došla. I tad je u jednom trudu iskliznula moja curica i već sam vidjela čupavu crnu glavicu u crvenoj vodi i počela se smijati od sreće, a babica viče : još malo još malo, jer nije cijela izašla. Za mene je već ionako sve bilo gotovo, gledala sam ju ispod vode, a babica ju je odmotavala jer je bila dosta omotana pupčanom vrpcom. Nakon toga izronila je iz vode na moja prsa. Bila je velika, bucmasta, puna crne kose, pravo iznenađenje , odmah nas je podsjetila na našu stariju curicu, vrlo je bila slična. Babica je pitala muža hoće li prerezati pupčanu vrpcu, a on baš i nije htio, no uz moj nagovor i to je učinio. Dok se kada praznila i dok su me prali porodila se i posteljica, a moj muž je cijelo to vrijeme držao našu bezimenu djevojčicu.
Legla sam na stol i uzela je na sebe, a doktorica mi je zašila dva šava koliko sam pukla, što je neopisivo naspram rezanja prvi puta, drugi sam dan sjedila, bez problema sam ustajala. I nakon toga smo ostali sami nas troje dva, tri sata. Namjestili smo se i ona je cickala kao velika, kao da je to oduvijek znala, ja sam bila presretna, premorena kao da sam trčala maraton, baš osjećaj umora u nogama kao nakon dugog trčanja. I MM je bio sretan što smo ipak čekali do kraja i što je vjerovao mom instinktu.
I tako je od tih nekoliko dana proletjelo već 6 mjeseci. Moja bezimena djevojčica dobila je ime, raste kao gljiva, vesela je i vrlo mirna beba. Sigurna sam da bi sve bilo drugačije i da bi ona bila drugačije dijete da je morala van mjesec dana ranije, ovako je sama birala svoj trenutak. Sve u svemu ja sam zadovoljna mojim porodom, naravno da je moglo bolje, moglo je biti kod kuće, no i za to ima još vremena.
 |
|||
Odgovori s citatom
jos se sjecam bozica... predivno 
Felix prvotno napisa
