 |
|||
Domovi za djecu
Da li netko ima informaciju koliko u Zagrebu postoji domova za napuštenu djecu - ja osobno znam za Nazorovu i onaj dom na Vrhovcu, od časnih sestara.
Da li mislite da se malo previše priča samo o Nazorovoj?
To mi je palo na pamet jer sam gledala danas onaj spot na TV-u sa djecom iz Nazorove, i općenito kad god čujem nešto o napuštenoj djeci svi su iz Nazorove. Da li se o ovim ostalim domovima premalo vodi računa?
Postoji i Caritasov u Brezovici, i još nekoliko u gradu. No, definitivno se slažem da je Nazorova najviše eksponirana. To je i do ravnatelja. Ravnateljici doma svaka čast jer odista odlično radi svoj posao. Pod tim mislim da je i ona dosta zaslužna za "reklamu" koju ima Nazorova. Najčešće se donacije upućuju njima...
ja sam radila neki projekt donacije za djecu po domovima u cijeloj Hrvatskoj i pokusala sam dobiti podatak o domovima, no u Min. soc. skrbi su mi dali podatke samo za domove državne - Nazorova je državni
pod Nazorovu spadaju čini mi se tri doma u Zagrebu i okolici
časne na Vrhovcu imaju dom i u Hrv Leskovcu
i Caritas ima svoje domove
postoji i Dječje selo
ne znam da li se previse prica, ja bih prije rekla - nikad dovoljno
mm je neki dan odnio ogromnu kutiju robice u nazorovu i jako su bili zahvalni, sve im je dobrodoslo. otad razmisljam o onome sto mi je rekao - da djecica dobi poput ivarove nemaju svoju robicu, ono da je ta i ta majica bas njihova, vec je dijele. (mislim, nemaju roditeljsku ljubav, a ja se ukomiram zato jer nemaju samo svoju obleku, reci ce bilo tko normalan)
ali, da li i vi mislite da bi im to pravo na vlasnistvo (bar robice i igracaka, ako ne mogu imati mamu i tatu u vlasnistvu) pomoglo?
ma ko ne voli imat svoje stvari.....
djeca su oko 2.-3.g u fazi kad sve prisvajaju i najsretniji su kad imaju nesto za što mogu reć "moje je i nedam to nikome"....
znaš i ja sam se puno puta zapitala kako im je kad znaju da je sve što dobiju zajedničko i da oni nemaju ama baš ništa svoje....
to je jako tužno al tako je i nikad neće biti drugačije....
Ravnateljica u Nazorovoj koju vjerojatno znate iz TV emisija je zapravo ravnateljica svih dječjih domova u Zagrebu, odnosno postoji samo jedan dječji dom u Zagrebu, a on ima nekoliko podružnica - a baš u Nazorovoj ulici je dom za djecu predškolskog uzrasta pa to privlači najviše pažnje, a to je ujedno i centrala svih zagrebačkih domova.
Inače u Hrvatskoj ima 14 državnih dječjih domova, a u njima oko 1300 djece. Ukupno oko 3000 djece živi izvan vlastite obitelji, bilo u domu ili u udomiteljskim obiteljima.
Uvijek se rastužim kad se govori o toj napuštenoj djeci.
Moram vam ispričati što sam ja doživjela.´90 kad je tu bio rat djecu iz jednog doma (ne znam točno kojeg) poslali su u Njemačku i raspodjelili po obiteljima.
Moji stric i strina uzeli su jednog malog klinca od oko 2 god. Ja sam u isto to vrijeme bila kod njih i svi smo se brinuli o njemu. Osvojio je srca cijele obitelji.
Jako je bio traumatiziran i morali smo paziti kako se igramo s njim. Jednom smo se svi u igri pokrili dekom preko glave, a on je očajnički počeo vrištati i bacati se dok se nismo otkrili i umirili ga. Nisi mu smio naglo priči ,uvijek neke polagane pokrete. Jako se bojao ostati sam u sobi, uvijek je išao za nekim.Nakon par dana strica i strinu zvao je mama i tata.
Sve je to bilo prekrasno nekoliko mjeseci a onda su se klinci morali vratiti u Hrvatsku. To je bilo prestrašno. Očajnim glasom plakao je i govorio: "Mamice nemoj me ostaviti. Bit ću dobar". Srca su nam se cijepala, svi smo plakali. Nažalost nisu ga mogli posvojiti i morao je otiči. Tri dana sam plakala, i proklinjala svaku majku koja rodi i ostavi svoje djete. I sama sam tada bila dijete(13).
Malo je izvan prvotne teme ali nadam se da čete mi oprostiti. Dugo se več nisam sjetila to malog dječaka, nadam se da je dobro ,da ga je udomila neka divna obitelj i da je izrastao u prekrasnog mladića.
Ovo za robicu je meni upalo u oko ovo ljeto na moru. Bili smo u Filip Jakovu, pokraj doma za invalidnu djecu (trajno su smješteni tamo) - em djecu većina ljudi na plaži čudno gleda ili se pak pravi da ih ne vidi, em sam skužila već relativno velikog dečka (10tak godina) u ženskim kupaćim gaćicama.
Ma, znam i ja Franu obući u žensku robu (mislim, ne ono baš napadno roza), ali on ima svoju robu. Na tom dečku na moru mi je to baš izgledalo tužno.
uvijek me rasplacu ove teme....
a i ponukana jucerasnjom latinicom sam se pitala da li postoje igraonice gdje bi se npr moj sin mogao igrati sa hendikepiranom djecom. strasno mislim da je vazno da ih ustroje u redovne vrtice, a nazalost to bas i nije praksa.
eugen se puno igra s mojim bratom (ima 35 god) i dozivljava ga ko dijete, ne razumije da je razlicit. ja bi voljela da se moze igrati sa razlicitom djecom na obostranu korist.
Ja sam se kao diejte igrala s djecom iz ST doma "Juraj Bonaci". Tek negdje u 3. razredu osnovne skole sam pocela shvacati da su drugaciji.egemama prvotno napisa
Samo zelim napomenuti da ako vam je stvarno zao da djeca nemaju nista "svoje" da to mozete promijeniti barem za jedno dijete, ako ne i vise.
Ukljucite se u zivot djeteta koje nema obitelj koja se brine za njega.
U domu na Vrhovcu mozete postati "kuma" ili "kum" djeteta. Sigurna sam de se nesto slicno i barem do odredenog stupnja moze uciniti i u drugim domovima.
Jest da se kumstvo djeteta koje je ostavljeno ili ostalo bez roditelja obicno interpretira kao financijska pomoc, ali ta pomoc moze biti i minimalna, a ono sto cete u stvari tom djetetu dati je nesto sto on/a ima samo za sebe.
Pisma koja cete mu pisati, paznju koju cete mu pruzati, to je ono sto ce biti samo njegovo i nicije drugo. Osjecati ce se posebni jer vi NJEMU dajete svoju paznju i ljubav i on ih ne mora dijeliti sa ostalom djecom.
Ako mu date kakav poklon tu i tamo, odvedete na izlet, u zooloski vrt, na kazalisnu predstavu, on ce znati da je to samo za njega (iako je vjerojatno i za vas), da taj dozivljaj pripada samo njemu.
Osjecati ce se posebno, kao sto i je, i da nije samo jedan od mnogih koji ga okruzuju nego netko koga se moze voljeti i cijeniti, a ne sazalijevati.
Toliko od mene.
Ancica, jedno kratko vrijeme sam razmisljala o tome, ali se bojim kolika je to odgovornost i hocu li ja to uspjeti. ili cu odustati nakon par mjeseci pa da nekom djetetu po stoti put pukne srce.
evo, svom nonu se nisam javila dva mjeseca,
sramim se zbog toga i navecer obecam sebi da cu nazvati, ujutro zaboravim.
onda zamislim neko dijete koje ceka mjesec dana moje pismo ili moj posjet i nisam sigurna da bi mu to bilo bolje.
stvarno sam takva. ima stvari kojima sam apsolutno privrzena, ima cijeli niz drugih koje pate.
ne mogu biti sigurna da bih ovo dobro hendlala
Ivka, to je skroz OK da imas takve dvojbe. Imas pravo da je to velika emocionalna odgovornost i u vrtlogu obaveza s kojima se svakodnevno suocavamo, to je velika odluka.
I ja ih imam, posebno u periodima u kakvom sam trenutno. Pa griznju savjesti jer je proslo vise od neznam-kolko-dana od mog zadnjeg pisma.
Al onda dobijem poruku da je moje zadnje pismo/paket stiglo, i da moje kumce sja od srece, i bez obzira na sve nekak prirodno nadem pola sata da napisem novo pisamce - kako sam danas s Petrom i Robijem gacala po lokvama, ili kako smo gledali jedno vecer kako je sjena Zemlje zakrila mjesec i pretvorila ga u crvenu kuglu, ili kako smo rezbarili bundeve, i takve sitnice, koje jedva da popune stranicu - dvije sirokog rukopisa. Al ta stranica-dvije beskrajno puno znace mom kumcetu.
I mene je strah da me zivot ne "preplavi" i da ne razocaram to divno, nevino dijete. I nije strah bezveze, jer imam frendicu koja je "odustala". Al idem iz dana u dan, od pisma do pisma. Kaj ne idemo sa svime tako?
mi smo jednom išli u centar u Sloboštini, odnijeti robicu, a ponekad odnesemo i u Nazorovu
vrhovec
evo mi smo kumovi malom davidu iz doma na vrhovcu zahvaljujući linku koji smo našli ovdje na forumu. Preko ljeta smo išli redovno, a sad dok sam ja radila nismo bili čak dva mjeseca - sad smo opet tu. Iskreno jedva čekam da ga vidim svaki put i moj muž, ali nemam više velike grižnje savjesti kad ne stignem ili ne mogu doći jer su me časne koje su tamo totalno utješile - objasnile su mi kako klinci u domu dobro znaju da smo mi samo gosti, netko tko ih posjećuje jer ih voli, ali i da imamo svoje obaveze i obitelji kao i gosti koji nas posjećuju kod kuće. Mi se tamo veselo igramo i naš Dominik nekad ide s nama. Časna nam je na prvom dolasku rekla da je sve što se od nas očekuje je ne sažaljenje, nego da tim klincima pružimo nekoliko radosnih trenutaka, to je sve. Na kraju se desi da oni nas ispune i razvesele - časne su divne - vrlo realistične oko tuge zbog koje su ta djeca tamo, ali toliko optimistične i uvijek dobre volje da je to zarazno - uz njih je sve to puno lakše. Eto naše je iskustvo pozitivno iako vjerujte mi smo dugo sjedili na parkingu prije nego smo izašli iz auta i prvii put došli u dom. Bilo nas je strah jako i odgovornosti i tuge, ali eto ti nas klinci uče više veselju :D
pikulice jako mi je drago da ste postali kumovi jednom djetetu i tako mu uljepsali djetinstvo a i ljepo je sta se i vama to svidja jer mi je to i bio cilj kad sam pravila web stranicu da sta vise ljudi se upozna i ukljuci u kumstvo koje je jako poznato ovde u svedskoj ali jos uvik u povojima u hrvatskoj. (fale mi smajlici sa srcom da ih stavim sad)
i aj daj koju slicicu pa da vas stavim na stranicu ( samo kad se slikajete slikajte se sa jos kojim djetetom jer po zakonu ne smije biti samo jedno djete na slici) moj mejl ti je na stranici pod rubrikom kontakt ili ovde na pp pogledaj :D
Ančice i Pikula dajte mi malo to objasnite detaljnije jer me jako zanima to o kumstvu.Što se točno treba napraviti?Dođem u dom i velim da želim biti kuma i izaberem dijete koje želim ili mi oni odrede dijete?Dali biram dob djeteta koju želim?I ima jedan detalj kojeg se bojim,što ako me dijete počne zvati mama ?Nije li to malo dvosjekli mač za oboje pa ja mislim da se dijete veže za mene da bi ga morala posvojiti.Da li mi oni u domu određuju koliko i kako mu moram davati novce ili kome uopće davam novce.Odjeću i igračke kad mu kupim samo su njegove?Koliko ga puta mogu uzeti van sa sobom i koliko dugo može biti samnom vani? Dali smije ići na godišnji samnom? Inače ja imam sina od 1,5 godinu i bilo bi zgodno kad bi to bilo mlađe dijete.Osoba sam s velikim srcem i takve stvari me jako dirnu.Pomažem napuštenim životinjama u Noinoj arci ,doniram ih s hranom a svaki prosjak na cesti je moj,nijednog ne prolazim a da mu nešto ne dam.Jako bi željela usrećiti neko dijete ali moram priznati da se bojim malo svojih jakih emocija i vezanja uz to dijete.Da li oni daju da se djeca posvoje ako se vežete jedno za drugo?
Medolina, ja zivim u Kanadi tako da sam "kuma iz daleka" maloj djevojcici iz doma na Vrhovcu.
Ja sam se javila sestri Kristini (vidi kontakt na linku jakov.hr) i, posto nisam imala nikakvih preferenci, ona mi je predlozila tu djevojcicu za kumce i ja sam prihvatila.
Moj angazman je djelomicno financijski, a (meni nekako) vecim dijelom stvaranja veze izmedu mojeg kumceta i mene i moje obitelji. Kako zivim daleko, to stvaranje veze se ostvaruje putem pisama koja pisem. Kada dodem u posjetu Zagrebu ove godine, konacno cemo se i upoznati.
Ako si zainteresirana da postanes "kuma" djetetu u domu na Vrhovcu, kontaktiraj sestru Kristinu (mejlom ili mobom). Dogovorite se da se nadete i porazgovarajte o tome sto bi ti zeljela, tvojim nedoumicama, pitanjima. Tako cete najbolje razluciti da li je ovo dobra odluka za tebe te, ako je, koje dijete bi bilo "prikladno" za tebe (ovisno o tvojoj obitelji, temperamentu i sl.)
Moze biti da te pocne zvati mama, ali i ne mora. Ovisi kako se ti postavis u svojem odnosu sa tim djetetom. I, bez obzira da li te tvoje kumce pocne zvati mama ili ne, moguce je da ce te na neki nacin tako gledati, a vrlo je moguce i da ne, nego kao mozda i prijatelja, tetu, strinu, baku, mogucnosti su beskonacne. Posvojiti svoje kumce ne moras ako to ne zelis.I ima jedan detalj kojeg se bojim,što ako me dijete počne zvati mama ?Nije li to malo dvosjekli mač za oboje pa ja mislim da se dijete veže za mene da bi ga morala posvojiti.
Dapace, posvajanje bilo kojeg djeteta je kompliciran i dugotrajan proces i nitko nece cekivati od tebe (iako je moguce da ce tvoje kumce to prizeljkivati) da svoje kumce posvojis.
Novaca dajes koliko mozes i koliko mislis da je prikladno. Ako nemas ideju koliko bi to moglo biti, oni ce ti reci kako se te sume krecu pa ti doneses konacnu odluku. Ti novci nisu neznam koje sume i u principu za starije klince dodu kao dzeparac, a za mlade il idu u njihovu stednju ili za neke sitnice za njih ili, ako si ti OK s tim, za opce vodenje doma (koji je, konacno, njihov dom).Da li mi oni u domu određuju koliko i kako mu moram davati novce ili kome uopće davam novce.
Novci idu na racun doma. Sestre su zaduzene za raspodjelu istog.
U principu, da.Odjeću i igračke kad mu kupim samo su njegove?
To na zalost ne bih znala jer ne mogu se tom mogucnosti koristiti. Znam da mozes ali koliko cesto i pod kojim uvjetima, za to moras pitati sestru Kristinu.Koliko ga puta mogu uzeti van sa sobom i koliko dugo može biti samnom vani? Dali smije ići na godišnji samnom?
Znam tocno kako se osjecas. Ja sam na to pitanje odgovorila upitajuci se slijedece pitanje - da li bi za moje kumce bila dobra ili losa stvar da osjeti moju ljubav i njeznost? I da li bi zaista bilo bolje za nju da, u strahu od mojih emocija, njoj ne dam priliku da ih osjeti? Odgovore znasJako bi željela usrećiti neko dijete ali moram priznati da se bojim malo svojih jakih emocija i vezanja uz to dijete.
Da je emocionalno naporno, to je. Da se stalno preispitujes da li radis sve sto ti je u tom trenutku moguce kako bi pruzila sto vise mozes tom dragom bicu, to je. Ali meni to sve vrijedi kada pomislim na nasu vezu i koliko ona grije moju dusu i srce, a nadam se i njoj.
Draga Ancice to je tako lijepo kada možeš pomoći napuštenoj djeci. Sljedeći tjedan idemo opet u dom u Sarajevo i vodimo jednu ili dvije djevojćice kod sebe preko vikenda.Zaželili su da imaju HTV i sada radimo na tome da im to i ostvarimo. Na žalost, MM i ja živimo solidno i ne možemo im pomoći onoliko koliko bi želili ali bar im možemo pružiti toplinu i ljubav a znam da su željni toga.Za sada smo predali za usvajanje jednog djeteta a radimo i na tome da udomimo još jedno (da ga školujemo i bude kod nas dokgod želi. Mislim da nije bitno dali će to djete nositi naše prezime ili ne.
.
Hvala Ančice na odgovoru.Pisala sam sestri Kristini mail i sad čekam da mi odgovori.Razgovarala sam s mužem o tome i on me je malo iznenadio.On se ne slaže s tom idejom jer veli da je sve to krasno ali da se on boji kad to dijete navrši 18 godina i ode van iz doma da neće imati nikoga osim mene i da će meni doći na vrata i što onda?Onda ću imati probleme jer će meni plakati i tražiti da mu pomognem kroz život,da ga primim u kuću a muž na to nije spreman.On veli da će donirati kad god treba i kad god hoću takvoj ustanovi ali da se s ovim ne slaže.Jer veli da se između mene i djeteta stvara jaka emocionalna veza i da dijete na mene će računati kroz čitav život,a ako mu u životu ne krene onda jao si ga meni.Pa kaj velite vi na to?
ne trebas se toga brinuti jer njima sestre osiguraju i stan i posao :D
vrh
draga medolina, mislim prema vlastitom iskustvu da će ti se sve brige i strahovi otopiti kad vidiš sestre i dom i klince koji ne izgledaju tako nesretno kako sam to ja zamišljala. sestre koje su snjima su tamo da se brinu o svemu i pomoći će ti oko svih ovih pitanja one im jasno daju do znanja tko njihovi roditelji i li da ih nemaju i da su one tete, a ti kuma i prijateljica. Ne brini te divne žene paze da se djeca se emotivno ne povrijede i neće dozvoliti nikakve nejasne i zbunjujuće situacije. MM je isto bio skeptičan, a sad se veseli igranju s našim davidom i ostalim klincima. Uostalom ne morate nikome biti kumovi možete jednostavno povremeno otići tamo i priuštiti ima zabavno posljepodne. Zašto i oni ne bi imali goste, ako već nemaju obitelj? :D Mi nismo bili od Božića jer smo non stop bili bolesni , prehlađeni i jedva čekamo. Dozvolu za van i sve odbjasnit će ti tete- ma sve je to puno jednostavnije ako im samo želiš razveseliti dan , a vidjet ćeš i to je jako puno
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom