Molim.tajchi73 prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Molim.
yaya - vidim da je tvoja 2 dana starija od mog Iv... ko da si moju situaciju opisalavaljda su takvi Jarci
generacije 00...
Iv radi svoj krevet svaki dan i čisti svoju sobu od smeća (subotom) zajedno s bratom...
ovo za školu - žao mi je prepustit mu brigu o školi jer mislim da neće dobro završit... tako da on (ko fol) vodi brigu a ja kontroliram kad je on zauzet igrom (skrivećki)
ne znam, meni ovo ipak djeluje nekako hladno. :/
s tim pohvalama - jasno mi je da ne treba pretjerivati, da se ne desi ono o čemu yaya piše - hladan tuš kad vidi da i nije to baš tako dobro.
ali zašto djetetu uskratiti pohvale - to mi nije jasno. :/
Mislim da je malo tendenciozno povezivati ovaj slučaj iz novina s nekim stavovima s foruma :/ . Ovo dijete uopće nije odgajano, ne vjerujem da su njegovi roditelji razmišljali i dogovarali se o tome da li mu dati crtić ili ne, , vjerujem, štoviše, da je popio batina od roditelja dok su ga mogli tući...dok on nije stasao da im uzvrati, a i to će, ako već nije, doći na red...
Mislim, tipična slika problematične obitelji, piše da mi je tata psihički bolesnik, vjerojatno su oboje (i mater uz njega takvoga), a Stari ima kakvu dijagnozu koja ga štiti od posljedica vlastitog neodgoja (ptsp i sl).
nisam baš sigurna u ovu teoriju :/yaya-hvala
Kolko rasprave oko odgoja. Iskreno mislim da je klinac s početka teme takav bez obzira na odgoj i obitelj, pa čak i okolinu ( mada po mom ona u kritičnim godinama igra najveću ulogu ), on je jednostavno takva osoba. Teško mi je to objasnit, ali ako se kaže da su djeca istih roditelja, isto odgajana, ponekad potpuno različita u razmišljanju i ponašanju onda meni ima logike i da je ovaj klinac takav kak je i bio bi takav i u drugoj obitelji s drugačijim pristupom il bilo čim drugim ( osim svezan lancem za krevet neke ustanove). Priznajem da u drugoj obitelji možda ne bi problematičan postao s 12 nego s 20, 30 .
takvih nasilnika ima jako puno - nemaju baš svi psihičkih problema u smislu bolesti i sl. nasilje može lako postati fora ako se spoje neki faktori u životu djece. :/
X
ma i strijelci iz te generacije nisu boljiyaya - vidim da je tvoja 2 dana starija od mog Iv... ko da si moju situaciju opisala
danas sam s djecom šetala šumom.
to mi je odlično okruženje za razvezivanje jezika.
šetamo tako a koja 12godišnja kći gunđa da ne voli prirodu i šetnje i zašto sam je povela sa sobom...
ja je pitam - "dobro, ako ne voliš prirodu zašto si pred neki dan pisala sastav o jeseni i spomenula kako voliš u jesen šetati šumom kada ti lišće šušti pod nogama što te podsjeća na šum valova i ljeto... ooo, kako je jesen lijepa u nijansama crveno-žute boje! mogla si biti iskrena i napisati da je ne voliš (zapravo je rekla da je mrzi) i da općenito ne voliš prirodu u bilo koje godišnje doba."
e, kaže ona, onda bih dobila 1.
"zašto? ako si to lijepo i pismeno sročila ne vidim razlog da ne dobiješ 5 (mogu samo ja biti pozvana na razgovor kod pedagogice
zašto ne bi izrazila svoje stvarno mišljenje ako se razlikuje od mišljenja većine? osim toga, samu sebe ćeš više cijeniti ako slobodno izraziš svoj stav (ukoliko on nikoga ne vrijeđa) i nitko ti to nema pravo zamjeriti.
ona se ponašala u skladu s tuđim/školskim očekivanjima, a pritom nije izrazila svoj stav - to je ono što bih je voljela naučiti da nije u redu.
voljela bih da bude autentična a ne oblikovana nečijim očekivanjima.
hm, valjda sam bila jasna...
nije da ona stvarno mrzi prirodu nego ju je počeo sustizati pubertet pa je antiprotivna...
kasnije je trčala šumom i vješala se na grane i, što joj se najviše dopalo, vikala je iz petnih žila. tamo to barem može i to je dobar ispušni ventil.
koja = moja
slazem se, ovako izvuceno iz konteksta mog posta, a pogotovo iz konteksta nase obiteljske stvarnosti, moze zvucati hladnone znam, meni ovo ipak djeluje nekako hladno. :/
fegusti, poucan post
Kanga, baš sam i ja razmišljala o tome hvaljenju.
Ja hvalim. Zato jer ne mogu protiv sebe.
Npr. kad moje dijete nacrta nešto lijepo ili sama složi neku slagalicu i sl. meni je prirodno reći „Bravo!“ ili „Baš si to lijepo napravila…“, „Baš si me obradovala…“
Što mislite o uopće o hvaljenju i poticanju?
Čitala sam onu J.Greya (ili Graya) Muškarci su s marsa…djeca iz raja, tako nekako i sad navodi jedna primjer kad želiš dijete potaknuti da se npr. brže spremi na spavanje pa mu kažeš da ćete stići pročitati dvije priče ako se spremi i opere zube i sl.
kanga, nisam uopće napisala post u smislu izvlačenja iz konteksta. više o smislu poticanja rasprave o pohvalama. "ne brinem" se ja da je tvoja obiteljska stvarnost hladna.
voljela bih kad bi malo razjasnila svoj stav vezan uz hvaljenje. meni, kao i Anci, prirodno dođe da pohvalim dijete, pa me zanima zašto misliš da to nije dobro. ti ili flower.
cvijeta, Anci, tesko mi je raspravljati o pohvalama izvan konteksta, jer nista u roditeljstvu nije apsolutno (i sigurna sam da nema samo jedan nacin da se stvari “dobro” rade).
za sebe ne bih rekla da imam nekakav generalno negativan stav o pohvalama. radi se vise o tome da me u vecini situacija intuicija i osjecaj odvedu u drugacijem smjeru (ima nas razlicitih
ovdje je jedan food-for-thought clanak na temu pohvala. meni se svida jer rezoniram s dosta stvari koje su navedene – ali opet, naglasavam, ne smije se iz vida ispustiti KONTEKST. niti je svaka pohvala losa (daleko od toga!!), niti bi se trebalo suzdrzavati od izrazavanja svojih pozitivnih osjecaja prema djetetu (naprotiv!!). ovdje je mozda dosta jasno opisana razlika izmedu pohvala koje dolaze iz srca (i koje obogacuju roditeljstvo i zivot) i umjetnih pohvala koje imaju za cilj manipulirati djecjim ponasanjem i najcesce su, po mom osjecaju, stetne (npr. kad hvalimo dijete zato jer je napravilo nesto onako kako smo to zamislili mi, a ne ono - hvalimo li ga zapravo zato sto je odustalo od svog stava?).
nisam psiholog, niti ista slicno - iznosim samo svoja razmisljanja, a flower neka objasnjava struku
flower pada na tom ispitu - danas moja nosi crtez i ja onako ovlas pogledam i kazem dobro...dodje njena frendica i ja krenem - super si kombinirala boje...
dobila sam filadu od moje...
da li je to zato što od vlastite djece više očekujemo?flower pada na tom ispitu - danas moja nosi crtez i ja onako ovlas pogledam i kazem dobro...dodje njena frendica i ja krenem - super si kombinirala boje...
dobila sam filadu od moje...
Slažem se s ovim. Moja mama je škrta na pohvalama, meni je uvijek bilo smiješno druge mame kako daju komplimente djeci na izgled i sl., nekako mislim da djeca skuže tu razliku kad se radi o oblikovanju ponašanja, kad nije od srca, pa to prestane funkcionirati...ne znam
Kanga
Slažem se da ne treba situacije tumačiti van konteksta, ne samo vezano za ovu temu, već uopće.
Idem sad pogledati linkove
Kanga, onaj link na naturalchild je odličan!
Stavit ću si ga u favorite pa još malo čitucnuti nešto
[quote="fegusti"]Možda ne, nego tako znamo reagirat iz pristojnosti, ljubaznosti prema tuđem djetetu (barem ja tako, ako imam sličnu situaciju a više pohvalim drugo dijete nego svoje. Iako mi slika ili nešto drugo mog djeteta bude ljepša
Ja jako cesto zakljucim kako bi svijet bio ljepsi kad bi se dobar dio roditelja ponasao prema svojoj djeci onako kako se ponasa ili se trudi ponasati prema tudjoj.
Zorana, ti si nešto gore pisala o tome da djeci puno ne objašnjavaš i da se trudiš da sami pojme kad nešto npr. pogriješe, da ne želiš previše utjecati na njihove doživljaje sebe i svojih postupaka- ako sam te dobro shvatila i nisam pobrkala nešto
Sinoć: moja L mi je nešto rekla što mi se nije svidjelo.
E sad, ja sam možda pretjerala u objašnjavanju jer se ona rasplakala i mislim da joj je bilo dovoljno da je sama shvatila da je ružno rekla i da sam ja možda bespotrebno nešto naglašavala i malo pretjerala :/
Ili imam mimozu
good point
Prema tuđoj djeci kod dosta roditelja postoji i gluma, malo veličanja i pretjerivanja u hvaljenju, a to sigurno nije nešto što bi trebalo bit prisutno ni prema tuđoj djeci ni prema svojoj.
sjetila sam se jednog smijesnog citata: Treat your child (or any child) as well as you would your friend, or even a stranger!
slazem se s Mercedes, ali ima istine i u tome da cesto najvise pristojnosti cuvamo za neznance, a ne za one koji su nam najblizi.
Ovo si odlicno primjetila!
baš smo dvolična bića!
kada izađemo iz kuće naoružamo se smiješkom i strpljenjem koje istrošimo a onda vičemo na djecu... :/
evo, samo naglas razmišljam.
To uopće ne znači to, pogotovo ako znamo da se i djeca pristojnije ponašaju sa tetama u jaslicama i tuđim osobama, a s nama doma su svoji, sa svim svojim karakteristikama.baš smo dvolična bića!
kada izađemo iz kuće naoružamo se smiješkom i strpljenjem koje istrošimo a onda vičemo na djecu... :/
evo, samo naglas razmišljam.
I drago nam je tako jer nam se djeca ne boje ispred nas biti ono što jesu.
I tko je spomenuo da "vičemo na djecu" :?
ma nisam mislila konkretno na ovu temu.
ali znaš ono, iznerviramo se na poslu pa se bez nekog pretjeranog razloga iskalimo na ukućanima...
...jer tamo nismo imali muda riješiti stvari s onima koji su uzrok naše ljutnje, a frustracija je ostala...
A brate, kad se iskalim na kolegi ne prođem baš najboljema nisam mislila konkretno na ovu temu.
ali znaš ono, iznerviramo se na poslu pa se bez nekog pretjeranog razloga iskalimo na ukućanima...
pošteno!A brate, kad se iskalim na kolegi ne prođem baš najbolje
kako je mene ova misao zasramila kad sam je sebi osvjestila (a ima tome vec)Ja jako cesto zakljucim kako bi svijet bio ljepsi kad bi se dobar dio roditelja ponasao prema svojoj djeci onako kako se ponasa ili se trudi ponasati prema tudjoj.
Ne znam, ja se ne ponašam prema tuđoj djeci ništa bitno drugačije nego prema svom djetetu. :/ I kao što mercedes napisa, meni se čini da u kontaktima roditelja s tuđom djecom može biti dosta hinjene ljubaznosti, pogotovo ako su roditelji u blizini. A i to su sve manje-više površni kontakti, pa se zapravo ne mogu ni uspoređivati s odnosom prema vlastitom djetetu.
ne radi se o hinjenoj ljubaznosti, nego o svojevrsnom treningu u smislu neprelazenja granica.
...vezano uz smanjena očekivanja ili... ?
Hinjena ljubaznost je samo jedan od oblika koji primjećujem, no dobro, možda je ružno reći da je hinjena, meni se nekad čini pretjerana. Ne znam, trudim se biti iprije svega iskrena prema svom djetetu kao i prema tuđem, normalan ljubazan ton se podrazumijeva. Normalno da neću vikati na tuđe dijete (osim baš u iznimnom slučaju) kako ću vikati na svoje (ponekad), ali to nije ni taj odnos. Ne znam, meni su to kruške i jabuke. Što ne znači da ta zoranina teza ne stoji, samo ja je baš ne kužim.
Točno razumijem što hoćeš reći! Nemam smanjena očekivanja od tuđe djece, ma nemam nikakva očekivanja od tuđe djece, zapravo šta god da naprave (nacrtaju, skoče, pjevaju..) ja ću pohvalit tu djecu jer nemam nikakva očekivanja prema njima. (ne mislim sad da rade nešto ružno a meni je svejedno pa pohvalim, ali neću niti koriti drugu djecu u smislu u kojem ne želim da druga mama to radi mom djetetu.. zapekljala sam se sad, ali mislim da kužite)
U svakom slučaju ne stoji mi ono da bi svijet bio bolji da sam prema svom djetetu kao prema tuđem! Prema svom se dajem maksimalno i skroz sam u njoj, dok to isto ne mogu napraviti prema tuđem..
sto je hinjena ljubaznost?
zasto bismo po defaultu- dakle automatski, po prirodi stvari, prema polupoznatima, nepoznatima, dijeci prijatelja, poznanika, slucajnih prolaznika.. bili hinjeno ljubazni?
i da li je bolje biti hinjeno ljubazan, ili nehinjeno neljubazan? mozda cak i bezobrazan? (pa necemo valjda stvari zamatati u celofan
sto se dogada u nasoj glavi i srcu kad smo ljubazni, sto se dogada kad smo neljubazni?
Nisam rekla da su ljudi po defaultu hinjeno ljubazni prema nepoznatima. Biti bezobrazan je pak druga krajnost.
Hinjena ljubaznost=glumljena ljubaznost.
Onako, kako prodavačice u dućanu znaju biti, onako "prisilno" ljubazne. Što je dakako, daleko bolje, nego da su neljubazne, ali mislim da nije recept za neko općenito poboljšanje ljudskih odnosa. Iskrena ljubaznost već da. Ja primijetim razliku.
Hinjeno po meni znači pretjerivanje..ne znači da uvijek kad sam ljubazna da je to hinjena ljubaznost..ali kad mi se netko počne obraćat sa "dušo..srce..draga..ljubavi.." a osobu jedva da poznam onda je to meni preser...nje iliti hinjena ljubaznost.
Istina, uvijek me to muči i mislim da je to znak nedostatka samopouzdanja, a može se promijeniti
s anitom sam naucila da nije bitan NAS dozivlja situacije, nego njihovE sad, ja sam možda pretjerala u objašnjavanju jer se ona rasplakala i mislim da joj je bilo dovoljno da je sama shvatila da je ružno rekla i da sam ja možda bespotrebno nešto naglašavala i malo pretjerala :/
Ili imam mimozu
ne bi vjerovala sto sve anitu moze dovesti do toga da brizne u plac
Cesto razmisljam o tome.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom